Psalam 13. 4,5

Pogledaj, usliši, Gospodine, Bože moj!
Prosvijetli mi oči da ne zaspim nasmrt,

nek’ ne kaže dušmanin: ‘Nadjačah njega!’
Nek’ ne kliču protivnici ako posrnem!

Ususret Velikom petku ove Davidove riječi imaju dodatnu težinu. Nitko ne voli poraz. Ni u sportu, ni u ratu, ni u međuljudskim odnosima. Shvatljiv je stoga psalmistov vapaj da ga Bog spasi poraza i likovanja dušmanina.

Pa ipak je Sin pošao putem poraza. S kojim su olakšanjem Isusovi neprijatelji dočekali konačni bljesak koplja rimskog vojnika. I zaspi Sin na smrt. I rekli su ‘Nadjačali smo ga’ i klicali od veselja zbog pobjede. Poraz je bio potpun.

Psalam 11

Psalam započinje riječima: ‘Gospodinu se utječem’, a završava riječima: ‘čestiti će gledati lice njegovo.’

Je l’ čestiti onaj koji ne griješi (ima li takvog), onaj koji griješi manje od drugih, ili možda baš onaj čovjek koji se Bogu utječe, Boga traži (grijeh je stanje iz koga proizlaze zla djela – vidljivo je to i ovdje). Takav će čovjek lice Božje gledati. Moći gledati onoga kome vjeruje i služi.

Pravednik u nevolji ne bježi (‘Zašto dakle govorite duši mojoj: odleti u goru kao ptica!’) već se Bogu utječe. On ga nalazi u Hramu. Mi ga nalazimo, prepoznajemo u Isusu. Tome je Hram trebao služiti, da ljudi susretnu živoga Boga. Vjerovati Bogu ne znači pobjeći od stvarnosti, već doći konačnoj stvarnosti, a to je Bog od koga svako očinstvo ima ime (Ef. 3. 15)

Psalam 10.4

Bezbožnik zbori u obijesti svojoj: 
‘Ne istrage nema. Ta ni Boga nema.’
I u tome mu je sva misao.

Ako nema Boga, onda nema ni:

  • Oca
  • autoriteta
  • države
  • misli
  • riječi
  • stvarnosti
  • života
  • čovjeka

Ako nema Boga nema ni apsoluta već je sve relativno, a to nužno vodi u nihilizam.

Psalam 9

Nek’ se uzdaju u te koji poznaju ime tvoje
jer ne ostavljaš onih koji traže tebe, 
Gospode. (11)

Trpljenje doživljavamo kao ostavljenost: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’, čulo se s križa. Mi danas znamo da Bog nije ostavio Isusa, ali nam je teže prihvatiti da ni nas ne ostavlja kad prolazimo kroz trpljenje. Po uskrsnuću znamo da Sin nije bio ostavljen, već da su mu fizička bol i osjećaji sugerirali napuštenost. I te kako stvarni. I bol i osjećaji. Ali stvarnost (ne vidljiva očima tijela) je da je u tim trenucima Otac više patio nego Sin na križu.

Ovo je istinita riječ i valja na njoj ustrajati bez obzira na okolnosti kroz koje prolazimo i svo povjerenju u nju staviti: ‘ne ostavljaš one koji tebe traže!’ Ne ostavlja! Nikada!