Živa Riječ i život iz Riječi

Biblija je stara knjiga. Zato ju mnogi ne drže relevantnom. Za njih je ona zastarjela zbirka tekstova koji nam nemaju što reći danas. Da bi neki stari tekst, poput biblijskog, oživio valja mu dati priliku. Valja ga pročitati, zapamtiti, na nj se podsjećati i onda otvorenih čula (duh i srce) promatrati kako se u svakodnevici rađa. Kroz životne okolnosti kroz koje prolazimo taj tekst oživljuje. Continue reading “Živa Riječ i život iz Riječi”

‘Ako nema uskrsnuća – još ste u grijesima’

1 Korinćanima 15. 12-19

‘… Ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojega nije uskrisio, ako doista mrtvi ne uskršavaju. Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.’

Continue reading “‘Ako nema uskrsnuća – još ste u grijesima’”

Umrijeti da bi Drugi živio

Ivan 11
5. korizmena nedjelja (A)

Ovo je jedan od tekstova iz kojih najradije propovijedam na sprovodima, jer, gdje je prikladnije propovijedati o uskrsnuću nego na mjestu utjelovljene smrti? Budimo danas, razmatrajući ovaj tekst, vrlo konkretni i praktični. Kako se može biti konkretan, pitat će se netko, suočen s tekstom koji govori o neiskusivom: uskrsnuću od mrtvih? Continue reading “Umrijeti da bi Drugi živio”

Pogledaj gore

Ivan 3. 14-21

Današnje nam čitanje evanđelja govori o Mojsiju koji je dobio nalog da na stup podigne mjedenu zmiju kako bi oni koji su rogoborili zbog ‘nedostatka Free WeeFi-ja’ u pustinji mogli u nju pogledati i biti bi spašeni. Dalo bi se tu psihologizirati o potrebi suočenja sa sobom, ali to nije naša današnja tema.

Nakon više od tisuću godina pojavljuje se Sin Čovječji koji biva podignut (na križ), a Ivan kaže da će pogled u njega biti spasonosan.

A gdje smo nakon još dvije tisuće godina? Treba li još čovjeku spas? Izgleda kao da spas o kojemu smo čitali kod Ivana više ne treba modernom čovjeku. Bog je ionako mrtav pa se o tom spasu ne treba trošiti riječi.

Ali: ‘Kriminal, nasilje, siromaštvo, glad, bijeda, ubijstva, prostitucija, droga, alkohol, patnja i najviše – beznađe – riječi su koje najbolje opisuju najveći afrički slum, Khibera slum u Najrobiju, Kenija.’ iz predgovora izdavača knjige ‘Otac zaboravljene djece’.

Tako u Africi. A kod nas u Europi? U Hrvatskoj?

S Twittera:

Ivana: ‘Isus ljudi’ maltretiraju druge s argumentom spasenje, ‘Herbalife ljudi’ s argumentom tobožnjeg zdravlja, ‘Apple ljudi’ s argumentom napretka 😦

Davor: Da, ali argument je i te kako valjan, materijalan, opipljiv i upotrebljiv!

Ivana: kaže Davor da se bez spasenja može, ali bez tehnologije ne :)) jer tehnologija je spasenje nekima jel? 😉

Tozo: ne generaliziraj! Tehnologija i je SPAS …pogotovo ljudima koji imaju pacemakere, inzuline, …

‘Bill Maris (iz Google Ventures) ima 425 milijuna dolara koje tijekom ove godine može uložiti kako god hoće. Traži tvrtke koje će usporiti starenje, riješiti nas bolesti i produljiti život… Marisu je posao naći i financirati novu generaciju tvrtki koje će promijeniti svijet, a možda ga i spasiti. (T-portal)

Zašto bi čovjek htio spas? Zar mu je to potrebno? Spas od čega? Od stanja u kojem se nalazi, dakako. Da nam je dobro, ne bismo prstom pomaknuli da to promijenimo. Nije nam dovoljno dobro pa se zato obrazujemo, donosimo zakone kako bi društvo bolje funkcioniralo, koristimo dosege znanosti kako bismo si tehnologijom olakšali život i stvari doveli u red.

A konačnici ostaje najveće pitanje. Pitanje života. Je li se čovjek pomirio s tim da mu je doživjeti 80 godina i da slijedi odlazak? Neki su odustali od očekivanje i nade. A opet bi mnogi željeli besmrtnost. No, hoće li Čovjek dočekati vrijeme da doživi 500 godina, kad je danas depresija bolest suvremenog čovjeka? Svjetska zdravstvena organizacija pretpostavlja da će 2020. depresija biti prva bolest po broju radno izgubljenih sati. A kad bismo i mogli doživjeti 500 godina, opet bismo rekli kad netko umre sa 450: ‘Ah, bio je još mlad. Mogao je još barem 50…’

Je li onda istinski čovjekov spas u tehnologiji, znanosti, pa čak i u religiji? Ponovimo Ivanove riječi iz današnjeg evanđelja: ‘Sin Čovječji treba biti podignut…’ Rješenje čovjekovog problema se ne nalazi na zemlji već ‘gore’, ma kako to gore razumjeli. Rješenje nije u čovjeku već van njega. Znao je to još psalmista: ‘K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju.’ Psalam 121.

Dok gledamo dolje, u ovu našu svakodnevicu vidimo hrpu problema, trpljenja, nevolja, prolaznost, nepravdu, smrt… Zašto ne podignuti pogled? I to ne sutra, već baš danas. Obratiti se vječnom Bogu koji nije poslao Sina da osudi svijet već da ga spasi. Kako to učiniti? Ja ne znam za drugi način osim onog koji su koristili svi koji su s Isusom hodili: zamoliti ga. Priznati mu vlastitu nesposobnost da se sami spasimo i zavapiti: ‘Ne, ni tehnologija, ni zakoni, pa čak ni moja religija me ne mogu spasiti. Spasiti me možeš jedino ti vječni Bože i zato ti otvaram vrata svog srca i molim te da uđeš u moj život, postaneš mi prijateljem i spasiteljem.’

To može svatko. Nema te osobe na svijetu koja ne bi mogla u molitvi podignuti svoj glas Bogu. Za to nije potreban doktorat iz teologije. Javna je molitva za većinu problem, ali tišina tvoje sobe može biti tvoj Hram, tvoj oltar, mjesto tvog susreta sa živim Bogom. Nemoj propustiti šansu da stekneš život. Vječni život o kojemu svjedoči Evanđelje – Radosna vijest Isusa Krista.

Audio zapis se nalazi ovdje (nedostaje nekoliko zadnjih minuta).

Na umu: Božje ili ljudsko?

22. nkg – Mt 16. 21-28

Otada poče Isus objašnjavati svojim učenicima kako mu treba poći u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen – i trećega dana uskrišen. A Petar ga povuče ustranu te ga stade odvraćati: »Bog ti bio milostiv, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi.« A on se okrenu i reče Petru: »Odlazi, Sotono! Tamo, za mnom, ti je mjesto! Kamen si mi spoticanja, jer ti na umu nije što je Božje, nego što je ljudsko.«
Tada reče Isus svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom ići, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Jer tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a svoj život upropasti? Ili što će čovjek dati u zamjenu za svoj život?
Doista, doći će Sin Čovječji u slavi Oca svojega sa svojim anđelima i tada će svakomu platiti po njegovim djelima. Zaista, kažem vam, neki od ovih koji ovdje stoje zasigurno neće okusiti smrti dok ne ugledaju Sina Čovječjega gdje dolazi s kraljevstvom svojim.«

1. Ambivalentnost čovjeka

Samo je jedan korak od ‘Stijene’ do ‘kamena spoticanja’. Jasno je da Petar nije ni jedno ni drugo već da tako funkcionira, u toj ‘službi’ je u određenom trenutku. Nismo igračke već biramo.

Ljudsko: Ono što je trenutno (ili kratkoročno) – uzrok tome je naša ograničena narav
Božje: Ono što je vječno – i tome je uzrok Božja narav – vječnost; neograničenost

Da Petar danas živi, vjerojatno bi mu stručnjaci za čovjekovu psihu postavili kakvu dijagnozu poput bipolarnog poremećaja ili slično. U jednom trenutku euforično priznaje Isusa za Krista, a u drugom ne prepoznaje Božji naum i obeshrabruje Isusa. U jednom trenutku Stijena i gradnja, a u drugom destrukcija. Da, to je čovjek. Više ili manje. Svi mi, i bez bespotrebne dijagnoze, jesmo u stanju biti stijene ili sotone. No, na svijetu drugačijih bića i nema. Čovjek je takav tu i na drugom kraju zemaljske kugle. Iako su neki snivali nadčovjeka, osim Isusa drugi se nije rodio. To smo samo mi, razapeti između prolaznosti ovozemaljskog života i nade u novo stvorenje u kojemu prebiva pravednost.

2. Oslobođenje od straha od smrti

Isusov je zahtjev radikalan. Do mjere života: ‘ili ja ili život.’ Većina od nas, za razliku od naše braće i sestara diljem svijeta koji gube glave zbog vjere u Krista, nećemo biti stavljeni pred taj izbor. Ali ćemo svi biti suočeni sa smrću. Život je, držimo, sve što imamo. Bojimo li se za nj? Bojimo li se smrti? Ajde, da ne preskočimo olako to pitanje. Zastanimo za trenutak.

Neki će reći: ne bojim se smrti, bojim se boli umiranja. Drugi: užasno se bojim. Treći, nisam o tome razmišljao: mlad sam i zdrav(a). Četvrti: ne bojim se uopće. Peti: ne marim. Znam da me to čeka kao i svakog čovjeka. A ti?

Zna Isus da je njegov zahtjev radikalan. Zna da ne može očekivati bez pogovorni ‘da’ na neviđeno. Već su dosta učinili što su napustili svoje ‘karijere’ i obitelj da ga slijede i budu mu učenici, a sad od njih traži da i se i života odreknu. To much. Zapazimo: Isus ne kaže: život je ionako bezvrijedan, već ‘što bi čovjek mogao dati u zamjenu za život svoj?’ Život vrijedi sve!

3. Kraljevstvo Božje je već došlo, ali još ne u potpunosti.

I ovdje se ‘Sin čovječji koji će doći u pratnji anđela sa svojim kraljevstvom’ čini imanentnim sa zgodom Preobraženja. Još nisu umrli, a već su vidjeli kraljevstvo!? Ali ipak to nije ono što Isus najavljuje jer je jedna od karakteristika tog dolaska da će svakome biti plaćen po njegovim djelima. Dakle ‘sud’. Evanđelje koje danas nismo čitali, a slijedi neposredno nakon ovoga ‘neki neće okusiti smrti dok ne ugledaju Sina Čovječjega gdje dolazi s kraljevstvom svojim’, opisuje trenutke koji su Isusovi učenici proveli na brdu tijekom kojih se Isus pred njima preobrazio i razgovarao s Mojsijem i Ilijom. Luka nas nas izvješćuje da su razgovarali su o životu, tj. ‘o njegovu Izlasku koji se imao dogoditi u Jeruzalemu’. A znamo što mu se dogodilo u Jeruzalemu.

Da, tom ograničenom čovjeku koji se života ipak ne može samo tako odreći, Isus, ukoliko želi imati ljude koji dalje navještaju ono što je on započeo, mora im dati barem djelić onoga o čemu će govoriti: predokus te vječnosti, kraljevstva pravednosti, stvarnosti Boga, to je ono što se zbilo na brdu preobraženja. Nije li se to dogodilo i Pavlu na putu za Damask? Nebrojenima kroz cijelu povijest? Kako da Isus danas ima autentične navjestitelje Radosne vijesti? Očito, na isti način. Tako što će ljudima koji traže, onima koji kucaju i mole ‘odškrinuti vrata’ kako bi izdaleka promotrili ono u što će jednoga dana ući.

Kako se ‘odreći samoga sebe’ i svog života, ako nemamo nešto bolje? Kako pobijediti strah od smrti ako se ne susretnemo s vječnim životom? Petru, Ivanu i Jakovu je, vidjevši Mojsija i Iliju bilo jasno da ova egzistencija za koju se grčevito držimo nije konačna stvarnost. Isus i njegovi pratitelji su se pojavili ‘u slavi’, a to je drugo ime za neprolaznost, trajnost. Kad mlad čovjek kaže da se ne boji smrti to je logično, ali kad star čovjek poput moje none koja je pred smrt govorila: ‘Ja sad idem Gospodu’ onda možemo biti sigurni da je ta vjera nešto daleko više od obavljanja religioznih obreda. Da je ona sam temelj egzistencije i nada u vječnost.

Za one koji se možda pitaju: ‘O čemu ovaj govori?’ evo objašnjenja i naputka: Govorim o obraćenju Bogu koji je više od intelektualnog pristanka, više od znanja o njemu koje pružaju knjige. Govorim o susretu s njim. Kako do toga? Molitvom. Molitvom poput Jakovljeve: ‘Neću te pustiti dok me ne blagosloviš, dok mi ne odškrineš vrata da bacim pogled u vječnost, kako bih ostatak ovog života mogao proživjeti u slobodi i bez straha i grčevitog držanja za ovaj prolazni život, služio tebi.’ Petar se kasnije, pod stare dane, podsjeća toga događaja i opisuje ga kao ključan za svoje razumijevanje Isusa i njegove službe: Doista, nismo vam obznanili moć i dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego bijasmo očevici njegove veličanstvenosti. Jer primi od Boga Oca čast i slavu, kad mu od uzvišene Slave bî donesen ovakav glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, meni je omilio.« Taj glas, s neba donesen, čuli smo mi kad bijasmo s njime na Svetoj gori. Time još čvršće primamo proročku riječ, i vi dobro činite što joj se priklanjate kao k svjetiljci koja svijetli na mračnome mjestu, dok Dan ne osvane i Zornica ne zasja u vašim srcima (2 Pt 1.1-19).

Da, religioznim je ljudima koji vjeru shvaćaju i žive kao skup pravila teško ovo objasniti. Religija ne očekuje objavu. Za nju se objava dogodila jednom davno u povijesti. Ali ako i mi ne postanemo poput Petra blagoslovljeni jer nam tu objavu dadne ‘Otac koji je na nebesima’, ostajemo trajno religiozni ljudi koji se muče da dovoljno dobro odžive ova život kako bi ih možda jednog dana Bog primio k sebi. A njegovo je obećanje da smo već primljeni. Jedino nam je potrebno da toga postanemo duhovno svjesni.

Audio verzija nalazi se ovdje.