Moj bližnji

Luka 10. 25-37

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu ne bi bila ispričana da nije bilo pitanja: ‘Što moram činiti da baštinim život vječni?’ To je pitanje bilo u središtu zanimanja ne samo ovog pismoznanca već i mnogih Židova (ako ne i svih) Isusova vremena. Sve se religije bave pitanjem smrti i nadvladavanjem trpljenja ovoga života. U konačnici i znanost se bavi baš tim pitanjima: kako produžiti i poboljšati život?

Danas smo, možda više no ikad u povijesti u situaciji da si mnogi naši suvremenike uopće ne postavljaju to pitanje. Ne interesira ih vječni život. Interesira ih produžiti ga, olakšati ga, ali ne ‘vječni život’. To je religijski pojam s kojim se ne mogu identificirati. Dakako da je to izravno povezano s čovjekovim odustajanjem od Boga. Ateizam je, kako smo to nedavno čuli na ovome mjestu na okruglom stolu posvećenom toj tematici, jednostavno prebrisao riječ ‘Bog’. Kolateralne žrtve tog brisanja su i riječi ‘život vječni’, ‘smisao života’ itd. Teško je odrediti gdje je granica do koje seže to brisanje, ali svakako se nakon brisanja Boga kao temelja svekolike zbilje, ne misli i ne može stati tako lako i brzo. Na mjesto Boga instalirana je znanost koja će, vjeruje se, dati odgovore na čovjekova pitanja.

Nedavno pročitah: ‘prestar sam da bi se igrao skrivača sa skrivenim Bogom.’ Pavao će reći da Bog nije daleko ni od jednog od nas i da je naš zadatak da ga tražimo ne bismo li ga napipali i našli’ (Djela 17.27). Neki kažu: ‘ako je skriven neka takav i ostane. Ne da mi se trošiti vrijeme i energiju na potragu za njim.’

Ali neki ipak traže: 1949. godine Kina je, primjerice, imala samo 4 milijuna kršćana. Danas ih je 67 milijuna. Neke projekcije govore da će do kraja ovog stoljeća prestići USA s njezinih 246 milijuna kršćana. Istraživanja pokazuju da je religioznost, na užas ateista, u svijetu u porastu. Ne rastu samo skupine s kršćanskim određenjem.

Čemu kušanje Isusa? Postojala je sumnja/optužba da se Isusovo naučavanje i praksa suproti Zakonu. Zakonoznanac je vjerojatno očekivao drugačiji odgovor. Očekivao je Isusa uvući u raspravu o Zakonu jer tu je ‘na svom terenu’. Ali Isus ponovo čini ono čega sam u zadnje vrijeme postao svjestan: Umjesto rasprave o Zakonu (fenomenu) Isus je zainteresiran za konkretnog čovjeka. Pred Isusom ne stoji predstavnik skupine koja se bavi tumačenjem zakona, već čovjek koji, tako vjeruje Isus, za sebe traži odgovor na to pitanje: ‘Kako baštiniti vječni život!’ Danas bi sigurno bio optužen za pojednostavljivanje stvari, za banaliziranje, za populizam: ‘Ne možeš Zakon svesti na ljubav!’, rekli bi mu. A zapravo se radi o tome da bi prigovaratelji htjeli zaštititi svoje tumačenje Zakona: ‘Hoćeš li reći da je sav naš višestoljetni trud u tumačenju Zakona, bio uzaludan?’ I njima je kao i psu više stalo do sebe nego do ‘sela’.

Spasonosni uvidi za pojedinca redovito su jednostavni. Poput munje koja bljesne i obasja mrak. To obrazovanima, poput Nikodema, nije uvijek lako prihvatiti.

Prispodoba dakako biva ispričana nakon pokušaja zakonoznanca da se opravda. Od čega? Ne vidimo da je Isus imao primjedbu na njegov odgovor. Dapače, pohvalio ga je. Ali sam se osjeća nelagodno zbog svijesti da je pojam bližnjega jako ograničio. Isus u središte priče postavlja čovjeka iz neprijateljskog naroda. Ne uglednike Izraela: svećenika i levita, već baš bezimenog Samarijanca, slučajnog prolaznika. Pred neko je vrijeme sam bio izbačen iz jednog Samarijanskog sela, sela na koje su njegovi učenici htjeli zazvati oganj s neba, ali se on ne daje upecati na tu udicu etničke mržnje.

Kako do života? Ispunjavanjem zakona? Da! Što traži taj Zakon? Ljubav! Prema kome? Bogu i bližnjemu. Isus se slaže sa zakonoznančevom interpretacijom Zakona, jer je prepoznao da je najviši zahtjev Zakona upravo ljubav prema svemu: Bogu i njegovu stvorenju (današnja ekološka problematika to tada nije bila). Problem nastaje kad čovjek kao ‘bližnjeg’ prihvati samo pripadnika istoga naroda, socijalne skupine… Ovaj biva doveden do točke da se mora odlučiti: hoće li Zakon tumačiti eksluzivno ili inkluzivno? Njihova je tradicija tražila: ekskluzivno! Isključiti pripadnike ne-Židovskog naroda iz kategorije ‘bližnjih’. Zakon naprosto kaže: ljubi bližnjega kao sebe sama, dok su tumačenja, očito, išla prema sužavanju pojma na ono što im je izgledalo prihvatljivo. Pravo traži da se ide jednu milju (rimski vojnik je imao pravo tražiti prolaznika da mu ponese opremu jednu milju), a ljubav prema neprijatelju je spremna taj teret nositi dvije milje.

Isus je tu da nas izazove u našim sigurnostima. Ovaj čovjek je vjerojatno izgledao siguran u svoje stavove. Iza njega je stajala i tradicija tumačenja Zakona. No iz Lukine opaske: ‘želeći se opravdati’ postaje jasno da u srcu ipak nije bio zadovoljan tim ekskluzivističkim tumačenjem Zakona. Da je slutio da bližnjeg ne može ograničiti samo na pripadnike istoga naroda.

Za Isusa je ‘bližnji’ zapravo drugo ime za svakog čovjeka s kojim se nađemo na putu. Izbačeni iz Samarijanskog sela ustraje u vjerovanju da čovjek nije loš naprosto zato što se rodio u nekom ‘krivom’ narodu, nekoj krivoj socijalnoj skupini. Da čovjek može birati pomoći nevoljniku ili ne. Birati između obreda i čovjeka. Bilo bi dobro da je to isto. Ali nije. Kao što vjera i religija nisu nužno istoznačnice. A trebale bi  biti.

Moj bližnji u ovom trenutku sigurno nije neki imaginarni Indijac, primjerice, već konkretni čovjek koji mi se nađe na putu. Volimo rasprave o tome što će biti s onima koji nikad nisu čuli evanđelje, a zanemarujemo one koji bi ga po nama mogli čuti. Ili preciznije: vidjeti (jer Evanđelje se prije svega vidi, na onima koji ga utjelovljuju, a tek onda sluša.)

Zato:

  1. Valja nam osluškivati pitanja koja si naši suvremenici postavljaju. Što je ono što ih muči? (Teolozi su i inače, tako kaže vic, poznati kao ljudi koji odgovaraju na pitanja koja nitko nije postavio.) Znati slušati veće je umijeće od znati govoriti. I to trebam(o) (na)učiti.
  2. U zajedničkom traganju za odgovorima na velika životna pitanja krenuti od onoga u čemu čovjek jest (ovaj u Židovskom Zakonu). Čovjek se često skriva iza velikih rasprava koje su naizgled vrlo neosobne, ali se iza toga krije muka osobnog traženja.
  3. Biti uvijek zainteresiran za konkretnog čovjeka. Izbjegavati ljudima stavljati na čela etikete i razvrstavati ih na pogodne i nepogodne. Na one s kojima hoćemo imati posla i na one s kojima se mi ne družimo. Isus je, vidjeli smo to nedavno, išao i u prekomorske tzv. poganske krajeve, ali je imao i posla s ovim pismoznancem. S čovjekom koji je pripadao skupini koja je Isusu u konačnici došla glave. I s njim je imao posla. I njemu je pokazao put u život.

Audio verzija nalazi se ovdje

Ivanova priča o sukobu Zakona i milosti

Poznati Proslov evanđelja po Ivanu postavlja scenu za priču koja slijedi na stranicama tog jedinstvenog teksta. Bog, nevidljivi Bog, cilj je svake religije. Isusov nauk i djelo na jedan poseban način približavaju Boga čovjeku: ‘Jedinorođeni – Bog, koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani’. Ta tvrdnja dolazi na podlogu židovstva: ‘Zakon bi dan po Mojsiju’. No, Isusova priča ju ne slijedi iako se na nju naslanja. O  njemu je Mosije pisao, reći će Učitelj ne jednom. Po Isusu, kaže Ivan, ‘postade milost i istina’. 

Cijelo Ivanovo evanđelje je ilustracija te tvrdnje. Do polovice evanđelja, do trenutka kad su Židovi (ne shvaćeni kao nacija već religijski sustav utemeljen na Mojsijevu Zakonu) odlučili eliminirati Isusa, na mnogo se načina pojašnjava taj pomak koji se dogodio:

– u čišćenju Hrama naviješta se novina: srušite staro i ja ću izgraditi novo
– u razgovoru s Nikodemom (čovjekom sustava) Isus mu poručuje: valja ti se nanovo roditi – religioznost nije dovoljna
– u razgovoru sa Samarijankom otklanja važnost klanjanja bilo na brdu Gerizimu ili u Jeruzalemu i od čovjeka traži klanjanje u duhu i istini. Božja je sva zemlja i zato je svako mjesto dobro za klanjanje.
– u ozdravljenju čovjeka kraj kupališta jasan je sukob: Židovi – ne smiješ liječiti subotom. Isus subotu ne prepoznaje kao dan kad bi bio spriječen činiti dobro.
– Židovima Isus kaže: ‘Vi proučavate pisma jer u njima mislite naći život, a nećete doći k meni.’ Pisma su važna, ali život daje čovjek, a ne knjiga. Knjiga (slovo) ubija, Duh je taj koji daje život, reći će kasnije Apostol.
– ženu koja je uhvaćena u  preljubu, a za to Zakon predviđa smrtnu kaznu, Isus ne osuđuje. Zakon ne mijenja čovjeka već ga samo snagom straha ograničuje, dok Isus vjeruje da milost mijenja čovjeka.
– Isusovi su oponenti zaprijetili isključenjem iz zajednice svakoga tko bi u nj povjerovao nakon što je izliječio slijepca od rođenja. Držati čovjeka u strahu od isključenja je popularno i danas. U svim zajednicama.

Nakon što je odluka o eliminaciji donesena, Ivan se okreće Isusovom poučavanju njegovih učenika o životu. Ono što je kod sinoptika (Matej, Marko i Luka) kraljevstvo Božje to je kod Ivana život vječni. On je rezultat djela i snage Duha Svetoga. Riječ o trajnoj povezanosti s izvorom života (15. poglavlje – trs i loze) omeđena je s dva govora o Duhu Svetome (Branitelju, ohrabritelju). Na rastanku ‘Isus dahnu u njih i reče: Primite Duha Svetoga’. Gdje nema Duha, kaže nam zapravo Ivan, imamo Zakon. I tu zaokružuje svoju priču o sukobu Zakona i milosti koja je naizgled kulminirala smrću onoga koji je vjerovao u snagu milosti. Naizgled zato što  je ‘prvoga dana u tjednu, rano ujutro… kamen s groba bio dignut’. Bog života ne može (i ne želi) ostaviti u smrti onoga koji se svakim djelićem svoga bića pouzdavao u njega.

Zakon, svaki zakon, osuđen je na smrt, milosti je obećana vječnost.

Audio zapis: http://db.tt/aKbDIAHs