Čemu strah – smrt nema zadnju riječ

Ivan 20.1-18

Evanđeoski tekstovi koji govore o događanjima na uskršnje jutro mogu ostaviti dojam da se dogodilo nešto što je prestrašilo i ožalostilo sudionike. Ali riječ je o tome da ih je Veliki Petak (shvaćen kao paradigma ljudske egzistencije) tako obilježio da se nikad ne bi oslobodili tog iskustva da nije bilo Uskrsa. Jasno je svakome: koliko se god čovjek trudi izbjeći ‘Veliki petak’ samo će se promijeniti oblik trpljenja, ali ono nikad neće minuti: ‘I bogati plaču’. Uskrsli je bio taj koji je u u njihovo iskustvo unio tračak svjetla koje je polako počelo obasjavati njihov strah i žalost unoseći u taj svijet kaosa svjetlo novoga stvorenja.

Možemo li se identificirati s osjećajima sudionika događanja uskršnjeg jutra? Ne bi nam trebalo biti preteško. Doduše, oni su za razliku od nas, ‘igrali na jednu kartu’: ostavili su sve i pošli za njim. I sad im se srušio svijet. Karta na koju su igrali, tako je izgledalo, nije bila dobitna.

Kod Sinoptika Isus hrabri prestrašene, dok kod Ivana tješi ožalošćene. Nama je Isus zbog svega što smo o Uskrsu do sada čuli (ne nužno i doživjeli), prisutan (ponekad i trijumfalan), dok je za žene on bio odsutan: ‘Uzeše mog Gospodina…’ Za njih je još uvijek petak.

Razumjeti nekoga i neku situaciju je moguće samo ako nas s tom osobom ili situacijom veže zajedničko iskustvo. ‘Metti ti nei miei panni’, ‘Stavi se u moju kožu’. Jesmo li mi u tim situacijima straha i/ili žalosti? Valja reći vrlo izravno: mnogi jesu!

Hobbes, autor djela ‘Levijatan’ iz 17. stoljeća, čovjeka vidi kao biće straha. I iz tog straha da će biti eliminiran proizlazi svo njegovo djelovanje. Iz tog straha pristaje na uspostavu i postojanje države – Levijatana koja mu jamči sigurnost, ali mu, dakako, oduzima slobodu.

Ključno, i za čovjeka bitno pitanje, jer o tome Uskrs govori, glasi: ‘Kako da se riješim straha i žalosti? Ili drugim riječima: ‘Kako da postanem slobodan?’ Jer, što za mene danas znači to da su žene jednog jutra pred 2 stoljeća pronašle prazan grob jednog Židova? Što za mene znači da je Nazarećanin bio uskrišen?

To znači da smrt, ma kako se dobro maskirala (tigar od papira) više nema glavnu riječ, nije ona konačna stvarnost koja određuje naše živote. Nakon što joj je jedan umaknuo iz kandži više nema jamstva da neće i drugi.

Do Velikog petka seže iskustvo svakog čovjeka. Naizgled, kako to svjedoči i 73. psalam, bogati i moćni su iz toga izuzeti, ali znamo, ni jedno ljudsko biće nije izuzeto od trpljenja. Jesu li svi oni koji nose ime ‘kršćanin’ (2,2 milijarde od 7) dionici oslobađajućeg iskustva uskršnjeg jutra? Očito NE. A bi li svi trebali biti. Svakako DA! A tko jest dionik uskršnje stvarnosti? Onaj tko je susreo Uskrslog i čuo kako ga zove po imenu. Kako se bojati smrti nakon susreta s onim koji je smrt pobijedio?

Poruka evanđelja je ova: Susret s Uskrslim bio je početak oslobađanja od svakog straha: ‘One sa strahom i velikom radošću otiđoše od groba’ (Mt 28.8). Strah još uvijek nije u potpunosti nestao jer je trebalo vremena da do njihove svijesti, do njihova srca dopre poruka života. Nije drugačije ni s nama. Mnogi, iako formalno kršćani, nisu doživjeli susret s Uskrslim. Jedino susret sa živim Bogom, s onim koji bijaše mrtav, a sad je evo živ (Otk 1.18) može nas trajno osloboditi straha od smrti i svih strahova koji taj strah kamufliraju.

Prazan grob je prvo donio sumnju u srce učenika. Sumnju u to da je smrt konačna stvarnost. Potom slijedi susret s Uskrslim i to je transformiralo živote njegovih sljedbenika. O tome čitamo u Pismu pa to možemo i ne moramo vjerovati ali da to nisu samo priča i povijest već i današnja stvarnost svjedoče bezbrojni živući sljedbenici Isusa Krista. Prestrašeni i žalosni Isusovi sljedbenici postali su neustrašivi svjedoci njegova uskrisenja. Nije li mogućnost oslobođenja od straha i žalosti vrijedna da ju se ozbiljno razmotri? Baš danas, jer sutra već može biti kasno. Sutra nas može zaskočiti ono čega se danas bojimo. Smrt.

Nedavno smo čuli Isusov poziv. ‘Obratite se!’ Vrijedi on još i danas. Obraćenje je taj susret o kojemu govorim. Boga treba tražiti, na vrata kucati, jer onaj koji traži nalazi i koji kuca tome se otvara.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Što s povjerenim?

Matej 25. 14-30 33. nkg.

U današnjem tekstu riječ je o povjerenim talentima koje slugama daje gospodar na odlasku. Njih možemo razumjeti kao ‘vrijednost’, ono što posjedujemo, što imamo na raspolaganju, što nam je dano, neka vrijednost koja se pametnim ulaganjem može uvećati. Ne postoji čovjek koji ništa nema.

S ovima od pet i dva nemamo problema. Imaju i sposobni su to umnožiti. Dakako da je nama zanimljiv ovaj s jednim talentom. On od gospodara pri obračunu ne čuje: ‘Dobri i vjerni slugo’, već: ‘zli, lijeni i beskorisni’. Mislio je da ima opravdanja za svoj nerad. Da će ga isprika da se bojao lišiti odgovornosti. Od njega se, prema gospodarevim riječima čak nije tražilo da radi s onim što ima već je bilo dovoljno da ga dadne novčarima koji će znati što s tim učiniti, kako mu povećati vrijednost. Milosrđe ide tako daleko: iako ne znaš, pokaži barem dobru volju. Pomakni se barem jedan korak. Taj sluga koji nije ‘prstom mrdnuo’ nazvan je zlim, lijenim i beskorisnim, jer nešto, iako malo je imao, a s tim nije ništa učinio, već je to zakopao. Lijenost je jako ružna i štetna osobina. Kolika su zla nastala zato što su pojedinci lijeni? Kaže sinoć moj prijatelj na Twitteru: Moj nono Antićev je govoril: ‘so zlo gre od dosade.’ Dosadno je samo lijenima.

Zvuče nam grubo ove Isusove riječi: ‘Onome koji ima dat će se’. Čitam HINA-inu vijest iz studenog prošle godine: ‘Od financijske krize 2009. skupina milijardera ima 810 novih članova. Veličina imovine milijardera od tada se više nego udvostručila i iznosi 6,5 bilijuna dolara (4,8 bilijuna eura), što je ‘dovoljno za financiranje proračunskog deficita Sjedinjenih Država do 2024.’ Druga vijest kaže da jedan posto svjetskog stanovništva kontrolira 50% svjetskog bogatstva. Novac se na novac lijepi. Takav je svijet u kojemu živimo.

Mogli bismo reći i da se ideja na ideju lijepi, čovjek na čovjeka, jezik na jezik. Kad znate dva jezika, primjerice, treći se lakše nauči. Tijelo s većom masom ima veću gravitaciju i bolje privlači druga tijela. Praksa je pokazala da osnivanje novih crkava ide lakše gdje postoji tim od nekoliko obitelji s djecom. Gdje krene jedan misionar sam (ili jedan bračni par) crkva rijetko zaživi, a iako zaživi za to je potreban višedesetljetni trud.

Koliko ovakav judeo-kršćanski pristup stvarnosti uistinu jest odgovoran za sadašnje stanje svijeta? Napredak, rast i razvoj skoro pod svaku cijenu. Ovo otvara jedno veliko i ozbiljno pitanje, iako, dakako, Isus o tome ne raspravlja niti je pouka ovog teksta, ali me, zato što sam upravo počeo čitati knjigu ‘After Capitalism’ na ta razmišljanja naveo (ideja se, kako rekoh, lijepi na ideju). Teza knjige: glavni problem s kapitalizmom je taj što je kapital, novac glavno ‘božanstvo’ a zapostavljeno je ono što je ključno: odnosi. Čovjek je sretan, o tome je ovdje bilo nebrojeno puta riječ, kad je mreža odnosa u kojima se nalazi skladna. ‘Život su odnosi, a odnosi su komunikacija’, napisah nedavno na Twitteru.

Današnje znanosti i pripadajuće tehnologije ne bi bilo da nije bilo tog judeo-kršćanskog religijskog poticaja: umnožiti sve što se ima. Druge kulture tek danas tj. zadnjih stoljeća prihvaćaju to i krenuše zapadnjačkim putem. Ali, nije li to istovremeno i put u propast? Nije li iscrpljivanje zemlje, a ono nužno ide uz povećanje broja stanovnika i želje tog stanovništva da dobro živi, uzrok ekološke krize? Neću danas dalje o tome.

Svako poslovanje (djelovanje) jest rizik jer ima puno faktora koji utječu na konačan rezultat, ali ono što možemo biti sigurni je da onaj koji ne pokuša (ne riskira) sigurno neće ništa napraviti i u konačnici, neće uspjeti. Stav pasivnog sjedenja pod izgovorom straha nije gospodaru prihvatljiv.

Sluga reče: ‘pobojah se’. Strah, rekli smo to nebrojeno puno puta, blokira u djelovanju. Gospodar se pokazao velikodušnim. Znao je cijeniti i najmanji trud. Ovaj s jednim talentom ne bi bio prekoren da je donio samo jedan, ali da je barem pokušao. Taman da nije ništa učinio, već samo dao talente drugome (novčaru) da njime upravlja bio bi nagrađen jer je gospodar očekivao rezultat, a on je u njegovom slučaju, izostao. Nije bilo razloga za strah.

Pitajmo se: Kako ja zamišljam Boga? Naša slika Boga je svakako rezultat mnogih čimbenika. Ako je razumijevanje čovjeka kompleksno, koliko je to više razumijevanje Boga? Naš otac, odgoj, teologija koja stoji u pozadini propovijedanja u crkvi, životno iskustvo, knjige koje čitamo… sve to formira naše razumijevanje Boga. Isus je inzistirao na tome da se Boga razumije (pa u skladu s tim i živi) kao dobroga Oca, taticu. Ako je strah taj koji definira naš odnos prema Bogu, moramo se zapitati jesmo li uistinu sljedbenici Isusa iz Nazareta? Možda nam treba obraćenje. Meni je trebalo dosta godina da zbog svega onoga što je stvaralo moju sliku o Bogu, dospijem do razumijevanja Boga kao Oca.

Ne, u našim životima strah nikad ne smije zauzeti mjesto koje pripada Bogu. Bog pokreće, strah blokira. Ne zakapajmo povjerene nam vrijednosti, ne ispričavajmo se stvarnim ili izmišljenim strahom. Izgovora kad se gospodar vrati neće biti. Ja sam odgovoran za to kako ću proživjeti svoj život.

Audio verzija nalazi se ovdje.

SSR

Prema Ivanovu izvješću nakon što su (vjerojatno) on i Petar vidjeli prazan grob, odlaze i te se večeri zajedno s ostatkom ekipe (bez Tome), puni straha, nalaze zaključani u nekoj sobi.

1. Strah je još uvijek dominantna sila u njihovim životima. Zaključana vrata to simboliziraju. Prestrašeni se čovjek uvijek zatvara, zaključava, povlači u sebe. Strah se u sobi mogao rezati škarama. Kod žena na grobu smo vidjeli ponešto drugačiju situaciju: one se suočavaju s vlastitim strahom. Možda su bile izložene nešto manjoj opasnosti jer se žene nisu ozbiljno doživljavale kao opasnost po sustav, ali unatoč tome njih nalazimo kako, iako prestrašene, odlučno koračaju ka grobu i suočavaju se sa svojim strahom.

Ovi ljudi, za razliku od žena kod Isusova groba nisu bili toliko odvažni, pa Isus dolazi k njima. Ulazi u njihov strah. I u jednom i u drugom slučaju jasna je Božja nakana za čovjeka: osloboditi ga straha – sile koja ga kontrolira i ne dozvoljava život u slobodi. Neki, manji dio će se sa strahom suočiti. Drugima valja pomoći i ‘uskočiti u njihov strah’ kako bismo im ga pomogli razbiti.

2. Sumnja ili nevjera; Tomi i njegovoj sumnjičavosti / nevjeri posvećeno je dosta teksta. Zašto? Zato što je to ključni problem s ovom pričom: Kako vjerovati da je netko uskrsnuo kad se to nikad nikome u povijesti nije dogodilo? Kaže neki dan jedan moj poznanik: nije mi problem vjerovati u sve što je plauzibilno i za što postoje dokazi. Govorimo li onda o istoj vjeri? Ključan je to problem za sve veći broj ljudi danas.

Čovjek nikad nije samo vjernik ili samo nevjernik. Nema vjernika bez nevjere, sumnje, krize vjere. A oni koji tvrde da su nevjernici zaboravljaju da u bezbroj situacija svoje povjerenje poklanjaju ljudima, pojavama i stvarima oko sebe. Bez povjerenja nema života. Ljudi raskidaju odnose ((pred)bračne, poslovne…) kad nestane povjerenja. Povjerenje je temeljno za odnos.

Odbija li Isus Tominu sumnjičavost, njegov, rekli bismo danas, racionalizam? Danas je zapadni čovjek baš to: vjerovati ću u to ako je prihvatljivo i dokazivo. Što je bilo s ostalom desetoricom? I oni su vidjeli pa povjerovali. Ne odnose se dakle na njih riječi: Blaženi oni koji ne vidješe, a povjerovaše! Skoro bih bio sklon, zatvoriti navodnike prije riječi ‘blaženi’ i zadnju rečenicu razumjeti kao Ivanov komentar, pohvalu upućenu zajednici kojoj piše ovo evanđelje. Oni su ti koji nisu vidjeli, a uzvjerovali su.

Iz rečenog je razvidno na što prije svega mislim kad kaže vjera. Mislim na povjerenje. Svakako, vjera ima i svoj racionalni sadržaj koji se prenosi, vjeronaukom, propovijedanjem, pisanjem / čitanjem knjiga, predavanjima i sl., ali ovdje vjerovati znači, kako Ivan završava ovaj tekst, imati povjerenje, prihvatiti kao životno važno svjedočanstvo da je: Isus Krist, Sin Božji, te da vjerujući imate život u imenu njegovu.

U što kršćani vjeruju? Naš će odgovor odmah biti: ne u što, već prvenstveno u koga? U živoga Boga i dobroga Oca koji nam se objavio u svom Sinu Isusu Kristu. Toma je bio pred Izazovom povjerovati da je Učitelj uskrišen iz mrtvih. Shvatljiva je to muka.

A mi? A naši suvremenici? Ljudi ne ustaju iz mrtvih, bolesti i smrt zatiču i pravednika i nepravednika. Kako povjerovati u onoga koga ne vidjesmo? Zato što je negdje zapisano? Svakako, zajednica Ivanovih čitatelja je povjerovala apostolovim riječima iako sami nisu vidjeli Uskrsloga. I tu ih Ivan Isusovim riječima pohvaljuje. Nama danas svakako o Isusu ostaju zapisi – evanđelja: svjedočanstva onih koji su s njim podijelili nekoliko godina svog života i koje su trajno obilježile i njihove živote. Ali i susret. Kako je on moguć? Prije svega – Uskrsli je živ. Duh nam ga Sveti uprisutnjuje. Poziv na obraćenje živ je i danas: Onaj tko traži taj nalazi, tko kuca tome se otvara.

3. ‘Radost’ ustupa mjesto strahu kad susretnu Uskrslog! No, kakav je on? Ranjen: Pokaza im svoje ruke i bok. Rane stvaraju nelagodu. Mnogi ne mogu vidjeti krv i rane. Zato ‘radost’ pod navodnicima. Prisjetimo se od prošle nedjelje: u Uskrsu nema ničeg trijumfalističkoga. Uskrsli inzistira da baš ta slika – on ranjeni – ostane u njihovim umovima. Mnogi ne žele vidjeti mrtvaca da im ne ostane ‘loša slika’ o pokojniku. Isus pak inzistira da vide rane, da im trajno ostane upisano u svijesti da služiti Bogu znači nositi svoje rane. Da se bude ‘ranjeni iscjelitelj’. Mi bismo se dakako htjeli riješiti vlastitih rana. No, Pavao piše: ‘Uvijek u tijelu pronosimo umiranje Isusovo, da se i Isusov život u našem tijelu očituje. (2 Kor 4.10).

Pogledajmo sebe. Koje rane nosimo? Možda neke još krvare. S takvima se ne služi ljudima. Ono što nam je potrebno nije plastična operacija da ih prikrijemo, već snaga Uskrsa da ih zaliječi i da baš s njima služimo ljudima. Ne kao super heroji, već kao oni koji razumiju što je ljudska patnja i bol. Kao njezini sudionici ali ne u beznadežnosti situacije već s nadom da će Duh Onoga koji Isusa uskrisi od mrtvih obitava u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživjet će i vaša smrtna tijela po Duhu svojemu, koji obitava u vama (Rim 8).

Audio verzija nalazi se ovdje: