Dobiti čovjeka

Matej 18.15-20 – 23. nedjelja kroz godinu (A)

Jedina dva mjesta na kojima se u evanđeljima pojavljuje pojam ‘crkva’ je onaj koji smo čitali pred dvije nedjelje (‘Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju’) i ovo danas. Hrvatski je to prijevod grčke riječi ekklesia, a kojom je opet prevedena aramejska ili hebrejska riječ koju je Matej koristio kad je pisao ovo evanđelje. Kome je pisao? Pisao je za potrebe zajednice u Jeruzalemu. Riječ je o kršćanskoj zajednici koja se po logici stvari prva formirala po Isusovom odlasku. Prvi su kršćani bili Židovi, ne samo o nacionalnosti već i po vjerskoj praksi, i model zajednice su bili sinagoga i Hram. Nisu nastali i zrakopraznom prostoru i u svojoj su se praksi oslanjali na postojeće. Matej očito rabi termin koji je njima poznat i razumljiv. Vjerojatno su ga već i rabili u nekoj svojoj varijanti. I zato čujemo da Isus kaže ‘crkva’. Kod drugih evanđelista to nikad nije slučaj. Continue reading “Dobiti čovjeka”

Subaštinici vječne baštine

Nastavljam na tekst 1+1+1=1? Poveznica s njim je riječ subaštinici, a pojavljuje se u Apostolovoj poslanici Rimljanima u 8. poglavlju. Riječ ‘baština’ se ovdje ne koristi na uobičajeni način jer baština podrazumijeva ‘smrt oca’. To ovdje nije slučaj, već se baština razumije kao ono što živ(uć)i Bog nesebično odlučio podijeliti s čovjekom, a to prepoznajemo u Isusu. Otac je u Sinu s čovjekom odlučio podijeiti sve, uključujući sebe. Tako smo postali subaštinici sa Sinom.

Što to baštinimo?

  1. Život (Ivan 15 – Trs i loze)

Jasno nam je da list ili grana odrezani sa stabla venu i suši se. Nema autonomnog života loze bez trsa. To razumijemo. Života, koji Ivan naziva još i ‘vječni život’ nema izvan onoga koji daje taj život. A to je Bog sam. Bez Boga nema života. A on je dar.

  1. Snagu (Efežanima 1.19 – tekst je dakako širi)

U Kristu je Bog sve priredio za nas. To bogatstvo koje nam je u njemu dano omogućuje nam živjeti puninu života. Sila kojom je uskrisio Sina sad je i nama dana. Zašto onda hodamo svijetom poput prosjaka koji imaju pozamašni bankovni račun? Nedostaju nam otvorene oči srca kako bismo mogli vidjeti što imamo, misli Apostol.

  1. Božanska narav (2 Petrova 1.4)

Još je u drugom stoljeću Irinej Lionski rekao: ‘Sin Božji postao je čovjekom da bi čovjek mogao postati Sinom Božjim.’ Petar tvrdi da je to proces u kojemu nam je sve dano, a opet do svega moramo doći. Čovjek nikad ne može doprijeti do Boga ukoliko mu se on sam ne otkrije, a baš je Božja nakana da svoju narav (ne samo svoje bogatstvo – a čini se da bi većina samo to željela) podijeli s nama.

Kako do toga dolazimo?

Davanje recepata za ‘hod po Duhu’ mi nalikuje kuhanju po receptu. Moguće, ali nije uzbudljivo (a nije ni do kraja točno). To je kopiranje nečije kreativnosti, a ne i osobna umjetnost. Može se i to, većina to tako i radi, no ljepše je vidjeti ljude  koji dopuštaju svojoj kreativnosti da se razmaše. Zato samo naputak u obliku poticaja:

Hoditi po Duhu i otkrivati Baštinu znači hoditi kroz život tako da u životnim okolnostima, prirodi, Pismu, snovima i ljudima koji nas okružuju (tj. cjelovitoj stvarnosti koju živimo) osluškujemo, čujemo, prepoznajemo Božji govor i vodstvo i po tome živimo.

Za većinu će govor o životu po Duhu biti previše fluidan, neodređen. Pavao ne misli da je ‘govor o Duhu’ kao počelu života fluidan i neodređen, već drži da je to ona konačna stvarnost na kojoj se može graditi život u očekivanju konačnog otkupljenja. Luther je govorio (parafrazirano): ‘Ako tražiš Duha naći ćeš ga u Riječi.’ Bez sumnje, ali zar samo tamo? Zar nismo time Duha zaledili, ograničili? Posljedica je to odsutnosti povjerenja u živoga Boga. Ako je za nas Bog, Bog knjige, kako ga se uglavnom razumije u tradicionalnom kršćanstvu, posebice protestantizmu, onda ne očekujemo od njega izravno vodstvo, već se zadovoljavamo sekundarnim Božjim govorom (svjedočanstvima o tuđim iskustvima hoda po Duhu).

Do Baštine se dolazi zahvalnošću za ono što imamo i do kuda smo došli, a istovremeno iščekivanjem i stremljenjem punini. Apostol o tome kaže: ‘Ja ne mislim da sam dosegnu, već k tome stremim, hitim, sežem, ispružam se.’ To je ovo: ‘već i još ne!’.