Ima li pomirenja neba i zemlje?

Glavnu misao i argumentaciju Psalma 146 nije teško sažeti: Čovjek je konačan, a Bog je vječan i zato se ne valja pouzdavati u čovjeka već u Boga i tijekom ovog ograničenog života slaviti ga. Ili: Ne glorificiraj čovjeka jer ćeš se uvijek razočarati. Za razliku od današnjih, dobro uređenih država, moguće je da Izrelova država u vrijeme nastanka ovog psalma (nakon Izgnanstva u Babilon) nije nudila onu sigurnost koju psalmista zaziva i koju naziva ‘spasenjem’ i koje samo Bog može dati.

Psalam 146 Aleluja!

Hvali, dušo moja, Jahvu!
2Hvalit ću Jahvu sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati.
3Ne uzdajte se u knezove,
u čovjeka od kog nema spasenja!
4Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća
i propadaju sve misli njegove.
5Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
kome je ufanje u Jahvi, Bogu njegovu,
6koji stvori nebo i zemlju,
more i sve što je u njima;
koji ostaje vjeran dovijeka,
7potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruh daje.
Jahve oslobađa sužnje,
8Jahve slijepcima oči otvara.
Jahve uspravlja prignute,
Jahve ljubi pravedne.
9Jahve štiti tuđince,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
10Jahve će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.
Aleluja!

U čemu se sastoji Božje spasenje? U pravdi – pravednosti, sitosti, slobodi, zdravlju, zaštiti prava slabih. Kod starozavjetnih autora ne nalazimo jasno i nedvosmisleno artikuliranu ideju vječnoga, ‘zagrobnog’ života: ‘Kad iz čovjeka izađe duh, vraća se u svoju zemlju, a sve njegove misli propadaju.’ Čovjek nastavlja svoje postojanje u djeci: ‘Bog će kraljevati ‘od koljena do koljena.’ Božji se spas stoga mora dogoditi sada i ovdje. Ili ga uopće nema.

Tradicionalno kršćanstvo ‘spas’ prebacuje na onostrano. U vrijeme kad vremena više ne bude. Na ‘nebo’. Ovdje nam je trpjeti da bi nam tamo bilo lijepo. Reakcije na takav stav bile su dvostruke:

Svjetovna – Marxova kritika: religija, stojeći uz bogate, obećava radnicima nagradu u vječnosti, a ovdje lance kojima je radnik vezan ‘ukrašava cvijećem’.

Religijska – Karizmatski pokret: Božje se spasenje mora očitovati sada i ovdje. Tu sasvim dobro slijede starozavjetno učenje: ako se sada i ovdje ne ostvari Božji spas, onda ga uopće nema. Karizmatsko se gibanje u svom nauku često oslanja na starozavjetne stihove.

Dio našeg Psalam danas bismo mogli ovako prevesti:

Revolucije potlačenima vraćaju pravicu
Humanitarne udruge gladnima kruha daju
Predsjednici donose pomilovanje sužnjima
Oftalmolozi slijepcima oči otvaraju
Ortopedi i fizioterapeuti uspravljaju prignute
Država, javni pravobranitelji… donose društvenu pravdu.

Što će nam u toj priči više Bog? Našli smo mu zamjene! Ali, ne zaboravimo: i te su institucije prolazne kao i čovjek koji ih stvara. Institucionaliziranje nam daje osjećaj trajnosti. Institucije obično nadžive čovjeka, no ni one nisu vječne. I one prolaze. Sva su velika carstva i kraljevstva, pa i cijele civilizacije propadale.

Zašto se onda i u čemu uzdati u Boga? Je li u pravu psalmist kad kaže: Ništa čovjek – samo Bog. Ili su u pravu suvremena znanost i često pripadajući joj ateizam kad kažu: Ništa Bog – samo čovjek?

Prolazni čovjek ne može stvoriti vječni život. Uz veliki trud može ga ponešto produžiti, može za životom trgati na Marsu (istovremeno ubijajući nerođene ovdje), a opet nije u čovjekovoj vlasti podariti besmrtnost – vječnost. Na kraju životnog puta svaki čovjeka dođe do pitanja: ‘Kamo idem?’ U ništa ili u konačnu stvarnost? Moja je pokojna nona na to pitanje odgovorila jasno, odlučno i nedvosmisleno: ‘Ja idem Gospodu!’

Mijenja li se što nakon Isusa? Možemo li stih: ‘ne uzdajte se u čovječjega sina od koga nema spasenja’ primijeniti na Isusa? Kako nam taj stih zvuči, ako pri tom imamo Isusa na pameti? Nije li Isus tvrdnjom o sebi kao o ‘sinu čovječjemu’ kojemu evanđelisti domeću i ‘Sin Božji’ pozvao na smanjenje tog antagonizma između Boga i čovjeka? Jasno je iz naglaska ovog psalma da se čovjek i Bog doživljavaju kako suparnici. No, možemo li nakon priče o ‘bogočovjeku’ koji je ‘prošao ovom zemljom čineći dobro’ ostati na istim pozicijama? Nije li Isus taj jaz nadvladao? Nema li nam ‘pomirenje’ o kojemu Pavao piše i na ovom području nešto reći? Treba li i dalje Boga i čovjeka doživljavati kao suparnike? Nisu li u Isusu Bog i čovjek postali suradnici? Nije li pomoć koju čovjek može pružiti i pruža kroz ranije nabrojane institucije i zanimanja zapravo taj Božji posao? Nisu li i tzv. socijalno evanđelje i teologija oslobođenja, unatoč kritikama koje im upućuje mainstream kršćanstvo (na protestantskom i rimokatoličkom krilu) zapravo odsjaj Božje slave? Isus reče: ‘slavu koju si mi dao ja sam predao njima’ (Ivan 17). Nije li svaki čin kojim se čovjeku donese dobro, u Isusu prepoznat, kao Božje djelo? Kao Božja slava? Čovjek u svojoj oholosti, često ne prepoznaje da je njegovo djelo zapravo Božje djelo? Nije li čovjek koji čini dobro poput kralja Kira nesvjesno u Božjoj službi?

Nije li Isus na samom početku svoje službe naznačio što u njoj drži ključnim: Vršiti Božju volju! Možda to još nije aktualizirano, ali je svakako naznačeno kao put. Bog i čovjek jesu suradnici. Jesu autonomni, ali ne i neovisni. Sve je međuovisno u Božjoj stvarnosti. Čak i onda kad to na prvi pogled nije očito. Naša, ma kako nam sitna  djela izgledala, jesu dio jedne veće priče: priče naše obitelji, naše vjerničke zajednice, nacije i u konačnici našega svijeta. ‘I moja mala kap pomaže tkati taj veliki slap’, rekao bi naš pjesnik Dobriša Cesarić. Čineći dobro dio smo lijepe Božje priče u ovome propadljivome svijetu. Suradnici smo i prijatelji Božji kad činimo dobro.

Audio verzija ove propovijedi u BC Rijeka, 19. kolovoza 2012. nalazi se ovdje.