Otvorene oči

Luka 24. 13-35

U preduskrsno smo vrijeme u Isusovim djelima i riječima vidjeli narav i kvalitetu KB. O Uskrsu smo razmišljali o tome kako je Bog, uskrisivši svog sina u novu stvarnost, potvrdio njegovu misiju. U ovo post uskrsno vrijeme razmišljamo o susretima ljudi s Uskrslim. I o tome što to znači za nas kao pojedince i Crkvu danas.
Continue reading “Otvorene oči”

Tajna je to velika

Nastavljamo danas razmišljanje na tekst: ‘Nije ti dopušteno – i ode glava.’ Tri se puta u Pismu pojavljuje isti redak: ‘Ostavit će čovjek oca i majku i prionuti uz ženu svoju i bit će njih dvoje jedno tijelo’: Postanak 2, Mt 19.5 (Mk 10.7) i Ef 5.31.  Continue reading “Tajna je to velika”

Obratite se!

Sažetak Isusova djelovanja u Marku 1.14-20 kaže govorio:

1. Ispunilo se vrijeme
2. Blizu je KB
3. Obratite se
4. Vjerujte u Radosnu vijest

Kako razumjeti ovaj tekst? Da njegovi čitatelji time ne bi previše razbijali glavu, Marko odmah konkretizira te Isusove riječi opisom prvih učenika koji su krenuli za Isusom: ostaviti su staro i krenuli za novim.

Prošle smo nedjelje, po prvi se put susrevši kao zajednica na ovome mjestu, bili potaknuti riječima iz knjige proroka Izaije, razmišljati o našoj budućnosti: ‘Ne spominjite se onog što se zbilo, nit’ mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate?’ Da bi se to moglo dogoditi, da bismo se mogli slobodno okrenuti budućnosti, potrebno je, pogađate, baš ono što Isus traži od svojih slušatelja: ‘Obratiti se!’

U slučaju Petra, njegova brata i Zebedejevih sinova, pa i mom, ‘ostaviti staro’ značilo je baš ostaviti dosadašnju životnu preokupaciju: ribarenje. Umjesto riba, za njih je ta novina uključivala ljude. Sjećam se da sam na krovu, dok sam na farmi u Liču postavljao gromobrane, molio: ‘Gospode, zar nema drugih električara koji bi ovo mogli raditi…’

Evanđelja uistinu ostavljaju dojam hitnosti, dojam kraja vremena. Zato i ne čudi da su neki u ranoj crkvi prestali raditi očekujući kraj, pa ih zato Pavao mora opominjati u poslanici Solunjanima. Hitnost poruke je svakako potrebna jer, iako povijest još traje, pojedini ljudski životi su jako ograničeni i kraj dolazi daleko prije no što mu se nadamo, čak iako sve ide svojim tijekom. Vrijeme nije u našoj vlasti. Zato: odmah iskoristiti sadašnji trenutak, kažu evanđelja. Ali znamo da se ni pojedinac, a još manje ljudsko društvo, ne mijenja ni lako ni brzo. Da se obraćenje ne događa na ‘pritisak dugmeta’. Mijenjamo se i učimo tijekom dugotrajnog procesa. Čaša se ne prelije dok se ne napuni. Tek ju tada ‘jedna kap’ prelije. A u konačnici ne bismo trebali propovijedati obraćenje i od drugih očekivati da se obrate, ako to nismo spremni i sami napraviti.

Kakav je život čovjeka koji je ‘ostavio staro’:

(a) On ima novu narav: ‘Tko je u Kristu, taj je novi stvor’. Duh Sveti u čovjeku koji se obrati stvara novu narav: ‘Staro je prošlo, a sve je novo nastalo!’ Nemoguće je dovoljno naglasiti koliko je ovo središnja misao kršćanske poruke. Kršćanstvo nije stvar primjene nekog novog zakona koji bi još jače ograničio čovjeka i suspregnuo zloću u njemu, već je stvar u oslobađajućoj sili Duha Svetoga. Posebice danas, čovjek si zamišlja da je slobodan, ali čovjeku se naprosto nemoguće sam osloboditi: ‘Za slobodu nas Krist oslobodi!, reći će Apostol.

(b) On razmišlja na nov način: ‘Pazite se da vas tko za sobom ne odvede filozofijom – ispraznom prijevarom koja se oslanja na predaju čisto ljudsku, na prirodne sile svijeta, a ne na Krista’. Nije filozofija, kao ljubav prema istini loša, već Pavao opominje da obratimo pozornost na njezine temelje: priroda ili Krist. Staro ili novo stvorenje. Kristove sljedbenike, ne interesira, kako bi rekao Marx, tumačiti ovaj svijet već ga mijenjati. I taj je zadatak toliko hitan da nemaju vremena baviti se besplodnim raspravama koje su same sebi cilj.

(c) On se ponaša na nov način: ‘Udari li te tko po desnom obrazu, ti mu okreni i lijevi’ Bit ćemo prepoznati po plodovima, a ne po pričama. Po riječima svakako, ali ne po riječima iza kojih ne stoji život koje se onda pretvaraju u puste priče i naklapanja. Pismo opominje da se toga klonimo.

Vjerujte u Radosnu vijest, tj. imajte povjerenja u nju i po njoj živite. Kad netko umre, onda znamo reći: ‘Imam, nažalost, loše vijesti…’ Isus pak kazuje: ‘Imam Radosnu vijest’: ‘Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate?’

Kraljevstvo Božje nije već u potpunosti prisutno. Nije ni samo stvarnost budućega svijeta, već je po Isusu ušlo u ovaj svijet kako bi u uvjetima propadljivosti bio sjeme novoga Božjega stvorenja. : ‘Već i još ne’ – to je KB. Mukotrpno klija i ne donosi uvijek očekivani rod, ali ga se ne može ugušiti. Nije Crkva istoznačna s KB, ali je ipak po onima koji su povjerovali Isusu, Bog odlučio ovome svijetu svjedočiti o svom kraljevstvu i njegove ‘prve plodove’ ubirati.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Distinktivni znak Crkve

16. nkg – A; Mt 13. 24-30; 36-43

U Učiteljevoj prispodoba o kukolju i pšenici prva reakcija slugu je: hitno iskorijeniti kukolj. Mi crkvenjaci identično reagiramo. Kod nas je taj poriv za ‘uvođenjem reda’ najsnažniji. Moralnost prije svega.

Ne guši li kukolj pšenicu tijekom rasta? Svakako, ali gospodar ne dozvoljava čupanje kukolja do žetve. Učitelj kaže da će tek tada, kod žetve, pravednici ‘zasjati poput sunca’. Tek na kraju ide razdioba. Unatoč težini suživota dobro se naprosto nema pravo, a ni mogućnosti samoinicijativno odvojiti od zla.

Njiva o kojoj je riječ je svijet, a ne Crkva i odatle se kroz svu povijest htjelo od Crkve napraviti izoliranu enklavu u kojoj prebiva dobrota, pravednost, moralnost, skoro bismo rekli bezgrešnost. Možda bi i trebalo biti tako, ali u konačnici ipak niti je tko od nas takav kao pojedinac, a još smo to manje kao zajednica. Može li i mora li Crkva biti odijeljena od ovoga svijeta? Može li se i treba li se u njoj svakakav kukolj dozvoljavati? Kukolj će, prema Isusovim riječima, koegzistirat s ‘dobrim sjemenom’ do kraja vremena.

Moralnost se često doživljava kao ona diferentia specifica koja bi Crkvu trebala razlikovati od svijeta. Ali, zar nema moralnih ljudi izvan Crkve kao što je i puno nemoralnih u Crkvi? A Isus opet kao da ne insistira na ‘čistoći’. (Neki drže da je Isus bi iz Ivanove ‘škole’ tj da je pripadao Esenima, no sumnjam da bi jedan Esen ovako nešto rekao.) Zar pridržavanje svih zakona koje pojedine države propisuje ne čini osobu moralnom? Ako je to ono što Crkvu čini Crkvom, imamo situaciju da je najbolji onaj tko se uspije pridržati najvećeg broja propisa i da biti dobar kršćanin znači biti dobar građanin. Da su Crkva i Država isto.

Ako etika nije ona ključna razlika koja Crkvu dijeli od svijeta, što onda jest? Ključna razlika između svijeta i Crkve je u nadi. U poznatom odjeljku u Rimljanima 8.24ss Pavao konstatira: ‘nadom smo spašeni!’ Biti spašen, za nj znači doživjeti slobodu slave jer ‘svo stvorenje uzdiše u nadi da će biti oslobođeno ropstva raspadljivosti. Svo stvorenje iščekuje spas.

Crkva se razlikuje od svijeta po prihvaćanju čovjeka i upravo to je znak nade koji svijet može vidjeti. Nadu samu ne, ali znak nade da. Riječ je o tome da se ne čupa već da se u nadi dâ šansa svakome čovjeku da po nadahnuću (tj. snazi Duha Svetoga) biva transformiran u novoga čovjeka. Slikovito rečeno, Duh Sveti omogućuje genetski inžinjering po kojemu ‘kukolj’ postaje ‘pšenica’. Jer nitko od nas se nije rodio kao ‘novo stvorenje’. Ono se događa ‘novim rođenjem’. Crkva ne propovijeda Zakon ili crkvene zakone već Krista raspeta koji je put u novo stvorenje. Nismo kršćani po tome što smo dovoljno dobri, već po novom rođenju po kojemu smo stupili na put novoga stvorenja.

Dvije napomene

– Kako o tome da nije moral na prvom mjestu progovoriti zajednici, držeći pri tom na umu i pastoralne razloge: čovjek koji, naime, neuredno živi lako bi u tim riječima mogao naći opravdanje za nastavak takvoga življenja. Riječ o ‘nadi novoga stvorenja’ lako se može prečuti ili protumačiti kao izliku da će to biti jednog dana, a ‘sad je kako je’. Neki su, a o tome Pavao piše u svojim poslanicama, znali baš tako postupati: predati se razuzdanostima jer tijelo ionako nije važno, tijelo ionaku, govorili su, propada.

– Rečeno ni u kojem slučaju ne znači da Crkva neće nastojati promovirati i poticati ispravno moralno življenje. Ne znači da će se pomiriti s praksama koje su štetne za čovjeka i da će o tome šutjeti. Ali vjernička će zajednica snagom primjera svjedočiti svijetu kako je za čovjeka dobro sveto živjeti. Crkva se ne smije pretvoriti u rigidnu moralističku instituciju koja snagom zakonskih propisa nameće svijetu i selu (urbi et orbi) kako mu je živjeti.

Crkva je dakle, znak nade u ovome svijetu koji očituje ne po priči već po djelima koja postaju priča – utjelovljena Riječ – to je put. Prihvaćati čovjeka, voljeti ga, djelovati za dobro, za život, za svjetlo, pozitivu, čak i baš onda kad ‘sva je nada nestala’. Da, riječima se može i mora poticati, buditi nada. Ali ne ‘naučenim riječima ljudske mudrosti’, kao će reći Pavao, već riječima u i po kojima se manifestira snaga Duga Svetoga. A Duh se uvijek manifestira tamo gdje ljudi djeluju. Čovjek se mijenja kad se osjeti prihvaćenim, a teže, ako ikako, kad se pred njega postavljaju visoki zahtjevi koje on sam ne može ispuniti. Snaga promjene je u zajednici. Kukolj (zar to nismo bili svi mi?) se mijenja baš prihvaćanjem, a ne čupanjem. Ako bi itko trebao držati živom nadu za čovjeka, onda bi to trebala biti Crkva.

Kad čujemo da se uz Crkvu vežu tolike seksualne, financijske i druge afere ne poželimo li odmah tome stati na kraj? Kad vidimo koliko smo uskogrudni, isključivi, sektaški nastrojeni, pitamo se kako biti znakom nade u spasenje ovome svijetu kad je Bog samo Bog naše vjerničke zajednice. Kad ga ne prepoznajemo na djelu u svemiru i najmanjoj čestici materije?

‘Izobilujte u djelu Gospodnjem’ … jer trud nije uzaludan’, kaže Pavao. Kontekst tog govora je riječ o uskrsnuću (1 Kor 15). Sve što čini, za kršćanina, svoj smisao zadobiva iz nade uskrsnuća, tj. novoga stvorenja kad će sve biti pravedno vrednovano, nagrađeno i ugrađeno u novi poredak.

Ne posustajmo činiti dobro. Ne gubimo nadu, nego se međusobno hrabrimo i potičimo da ustrajemo na zajedničkom putu na koji smo krenuli. Put u novo stvorenje.

Na neprijateljskom teritoriju

Ivan u svom evanđelju prepričava Isusov susret sa ženom Samarijankom. Za njega, Židova, boravak je to na neprijateljskom teritoriju. Mogao ga je izbjeći kao i svi drugi Židovi. Pa ipak odlučuje proći njime. Iskoračiti.

Nacionalno se pitanje pojavilo kao prvotno pitanje: ‘Kako možeš ti, Židov…? Obično tu razgovor prestaje. To ‘kako možeš ti…’ se sa svakim novim pitanjem i odgovorom samo produbljuje. Povijest nas sustigne u dva koraka. Stare optužbe i predrasude dobivaju novi zamah i živost. Zid razdvajanja Isus prelazi tako što započinje razgovor o:

1. Zajedničkom interesu i potrebi – vodi. Isus razumije ženu jer je i sam umoran i žedan. Oko pitanja vode se temeljno razumiju. Oboma je jasno koliko im je u tom trenutku voda potrebna. Ali ne samo fizičkoj već i voda od koje se ne žedni. Ali ima i nečeg nerazumljivog na prvu u izrazu ‘živa voda’ i odatle kreće razgovor.

2. Njezinoj potrebi – mužu, tj. potrebi za ljubavlju i prihvaćenošću. Ako smo zadovoljni s partnerom u vezi, ne mijenjamo ga. Doduše i onda kao i danas, nije svako nezadovoljstvo s partnerom kod svih jednako snažan razlog za promjenu. Kod nje je šesti bio na redu. Nemoguće je reći gdje stvari nisu štimale: kod njih ili nje. Ali je jasno da je žena imala problem. Veliki problem. Isus ga ne ignorira. Ali i ne prenaglašava. Nije sve sveo na taj aspekt njezina života.

3. Univerzalnom ljudskom traganju za transcendentnim – kultu. Isus ne bježi ni od ovog teškog, prijepornog pitanja usred ‘neprijateljskog teritorija’. No, ne čini to prije no što se ozbiljno pozabavio ‘zemaljskim’: vodom i ljubavlju. Tek onda na red dolaze prijeporna teološka pitanja. Tek kad se čovjek osjeti prihvaćen, može raspravljati. Ako nema tog osjećaja prihvaćenosti on se zatvara jer ne želi ispasti glup, ne želi izlagati svoje slabe strane i sl.: ‘Vi se klanjate onome što ne poznajete, a mi se klanjamo onome što poznajemo, jer je spasenje od Židova!’ Ne srami se svoje spoznaje. Ne boji je se izreći. Ali i to njegovo židovsko uvjerenje o ispravnosti kulta u Jeruzalemu, on nadilazi: ‘Ni tu, ni tamo, već u Duhu i istini. Zato je njegovo upoznavanje sa ženinim suseljanima završilo s onim: ‘ostani još kod nas!’ Zato što je nadišao nacionalno i religijsko, i Židove i Samarijance pozvao na kult ‘Duha i istine’. Nije ostao ukotvljen u trenutno postignutoj spoznaji.

Isus ne bježi od prijepornih pitanja ali mu je ponajprije važna sama žena. Kad i ako se u njoj zbije promjena, dobiven je cijeli ‘neprijateljski teritorij’. I baš se to u konačnici zbilo. Promjene idu po čovjeku, a ne po sustavima: Zapazimo da je kraj ove priče takav da su ga ‘neprijatelji’ molili da kod njih ostane još neko vrijeme.

Razmišljao sam o ovom tekstu u kontekstu naše stvarnosti: nedavno je u ‘Ex Librisu’ bio okrugli stol potaknut knjigom Miroslava Volfa ‘Javna vjera’. Između ostaloga rečeno je: ‘Vjernici se povlače u paralelni svijet.’ I još: ‘vjera bi trebala donositi opću korist!’ ‘…hrvatska javnost zasićena je vjerskim govorom koji nije oslobađajući, niti preobražava društvo, a kamoli da u njega unosi vrijednosti na kojima religija i počiva.’ (Drago Bojić, Sarajevo). Nije li uistinu tako?

Odrasli smo i odgojeni u uvjerenju da se naša vjera tiče crkvenih sastanaka i do neke mjere odgovornog ponašanja na poslu, ali bilo kakvo zauzimanje za opće dobro koje bi bilo vjerom nadahnuto, za nas je strano. Tako mi ‘mali’. A veliki nemaju potrebu otvarati dijalog jer se osjećaju kao oni koji imaju vlast, a vlasti, znamo, dijalog nije potreban. Ozbiljna su to pitanja, pa i optužbe. Ozbiljna pitanja zato što u suvremenom liberalnom društvu prisutnost religije u javnosti nije sama po sebi razumljiva. Postoji dobar broj onih koji bi zabranili svaki glas Crkve u javnosti. Zato je osmišljena prisutnost vjere u javnosti velik izazov za one koji se smatraju Isusovim sljedbenicima.

No, zar se i kritičari religije, kad odbijaju svaki dijalog s njom jer u njoj vide sve konzervativno, nazadnjačko, pa čak i fašistoidno i mrziteljski, ne ponašaju na isti način kad dolaze na ‘oslobođeni teritorij’ po pljesak (V. Ivančić na tribini u Rijeci)? Hrabri trebaju iskoračiti na ‘neprijateljski teritorij’ i na njemu biti ‘junaci’. Na ‘oslobođenom su teritoriju’ svi junaci. Mogu li Isusovi sljedbenici biti ti junaci? Ne religiozni ljudi, ne ljudi knjige, već baš oni ‘nanovorođeni’ (Nikodem), oni koji su krenuli Isusovim putem?

Želi li svijet čuti taj govor? Iz onoga što je rečeno na okruglom stolu ispada da bi želio (ali i to je izrekao čovjek Crkve – D.B.), ali evo, nema se što čuti. Ja pak mislim da svijet ni danas, baš kao ni u Isusovo vrijeme taj govor ne želi čuti – ‘ljudi su više voljeli tamu nego svjetlo’. Možda obespravljeni još nekako, ali vlastodršci i kreatori javnoga mijenja sigurno ne. No, ni uz tu ogradu, tj. svijest o pravom stanju stvari – nevoljkosti svijeta da čuje Riječ, Crkva nije izuzeta od zadatka da formulira govor koji današnji svijet može razumjeti. Druga je stvar želi li ga razumjeti i sasvim treća je li spreman po tome živjeti, tj. obratiti se, kako je Isus pozivao svoje suvremenike. Govor Crkve bi trebao biti govor o ‘novome stvorenju’, proročki govor. Riječ koja poziva na ‘novo rođenje’, na duhovnu preobrazbu. A za duhovnom preobrazbom svijet silno žudi.

Koji to onda govor Crkve svijetu ne bi bio ‘govor koji nije oslobađajući, govor koji ne preobražava društvo’? Isusov susret sa Samarijankom je dobar putokaz:

(1) Isus je ‘u koži’ osobe s kojom razgovara. On nije ni kritičar, ni satiričar, ni profesor, ni političar. On putuje životom i na tom putu, doživljavajući nepogode puta, razumije svoje suputnike. Crkva koja ne sudjeluje u potrebama svijeta nema za nj poruku.

(2) Govor o ‘vodi života’ i to ne kao govor knjige već kao utjelovljeni govor – to o čemu Crkva govori je stvarnost prije svega za nju samu: ‘Bit ćete mi svjedoci’. Svjedoci su oni koji su sudjelovali u onome o čemu je riječ.

(3) Prihvaćanje čovjeka – Isus nije odbacio ženu zbog 6 muževa iako je to društvo učinilo. Isus o njezinu stanju ne govori kao o fenomenu preljuba, već kao ženi koja je svojim stanjem duboko povrijeđena i nezadovoljna.

(4) Bez straha, ali i bez arogancije izreći, posvjedočiti svoju vjeru, a pri tom, što je i najteže, biti spreman nadići svoju trenutnu spoznaju. Da, ‘spasenje dolazi od Židova’, ali se u tome ne iscrpljuje: ‘U Duhu i istini se valja klanjati Ocu, a ne u Jeruzalemu.’

Audio verzija nalazi se ovdje