Nebo na zemlji

Dječja je mašta pojam ‘kraljevstva Božjega’ koji je neodvojiv od Isusova života i poruke, prericala u ‘nebo’. Govor o kraljevstvu Božjemu bio je govor o nebu koje nas, ako budemo dobri, čeka jednoga dana kad umremo. A nebo je bilo tamo negdje gore, malo iza mjeseca, sunca i zvijezda. Pa će, kad jednom umremo i naše tijelo se vrati u zemlju, duša izaći iz tijela i vinuti u nebesa. Doduše, nisu se slagale priče: jedni su rekli da ćemo neko vrijeme spavati u nekom mračnom podzemlju pa da ćemo se ‘osvijestiti’ kad dođe Sudnji dan. Drugi su govorili da po smrti duša ide Bogu i uživa u njegovu prisustvu. A što je tada s tim ‘drugim Kristovim dolaskom’?

spaceS takvim sličicama na umu nije ni čudno da i danas postoje skupine koje očekuju dolazak velikih svemirskih brodova koji će ih odnvesti u to neko ‘nebo’, mjesto blaženstva, pravedosti i vječnoga života. Već i površno poznavanje prostranstva svemira, ako nas teleskopi ne varaju, a znanstvenici ne lažu, pokazuje da tako zamišljeno nebo ‘ne postoji’. Da se vjernici koji se nadaju ‘nebu’ ne trebaju pripremati za neko intergalaktičko putovanje, do mjesta gdje Bog sjedi na prijestolju i čeka da mu tih nekoliko pravednika (jer ‘malo je stado’ spašenih) dođe u goste kako bi ga za svu vječnost slavili.

Ako tako shvaćeno nebo ‘ne postoji’, na što smjera pojam kraljevstva Božjega? O čemu to Učitelj govori? Držim, o novim odnosima koji vladaju u novome stvorenju. I to ne negdje na kraju svemira već baš posred njega. Posred propadljivosti i pokvarenosti staroga poretka.

Vidi li se to novo stvorenje? Iako je riječ o jednoj drugoj prostorno-vremenskoj dimenziji barem jednim dijelom ono se prelama i kroz ovu našu stvarnost i tu bi trebalo biti vidljivo. Trebao bi se čuti jezik novoga stvorenja. U Crkvi bi taj govor trebao biti najjasniji, kad si već crkva preuze zadatak navjestiti Uskrsloga (prvina novog stvorenja). A je li? Retorika je vrlo glasna ali praksa nas prečesto demantira. Pričamo o novome, a živimo staro. Dakako, ja to ne vidim kod sebe, već kod drugoga. Zašto? Da bih vidio sebe potrebno mi je ogledalo. Bez reflektirajućih površina naš bi nam lik ostao trajnom nepoznanicom. Tako nam bez drugoga (Boga i bližnjega) naša duša ostaje tajnom. Po reakciji koju svojim riječima i djelima izazivam kod drugoga mogu naslutiti živim li život novoga stvorenja. Govorim li jezik novoga stvorenja? Taj je jezik univerzalan, svi ga razumiju, a zove se ljubav.

Pao s Marsa

Mnoštvo koje je Učitelj nahranio i koje ga slijeđaše naprasno odlučuje napustiti ga. Od tisuća ostaje samo šačica. Što ih je otjeralo od njega? ‘Tvrda besjeda’, kaže Ivan u 6. poglavlju svog evanđelja.

Rekao je ‘Sišao sam s neba!’

I mi bi, začuđeni, rekli: ‘Što si pao s Marsa?’ Zašto ih je to začudilo? Zato što su mu, kaže Ivan, ‘poznavali oca i majku’. I tu baš jest ljepota cijele priče. Čovjek nije jednodimenzionalno biće. Čovjek je uvijek više od onoga što se vidi očima. Nije samo mamin i tatin sin (ili kći). Ali ipak najčešće pristajemo na igri oči. Ne uspijevamo prodrijeti dalje i dublje od onoga što nam oči govore. Tako u mladiću, o kojemu jednoć slušah, zarobljenom u vlastitom tijelu celebralnom paralizom, neki uspješe vidjeti nadarenog umjetnika.

Učiteljevi su suvremenici u njemu vidjeli samo Josipovog i Marijinog malog. Često se događa da takav stav okoline (a naša kultura je tu vrlo ‘jaka’) sprječava čovjeka u razvoju njegovih potencijala. Kažu da je u Hrvatskoj najgora stvar uspjeti. Jer, ‘mi smo ti odredili mjeru’. Ne iskači. Ali mladi iskoče, odu u svijet. I uspiju.

Rekao je ‘Ja sam kruh života!’

Ljudi uvijek rado idu za o onima koji im daju kruha. I još besplatnoga. S nešto srdelica i koncerata i danas političari umješno skupljaju glasove. Ali kad davatelj kruha zatraži da on u njihovim životima bude važniji od kruha samoga, dolazi do razlaza. Oduševljenje splasne i mnoštvo se rasprši. Kruh, kao ni stvari nisu zahtjevni. Zahtjevan je čovjek. Zato više volimo stvari nego čovjeka. Čovjek, ili šire, međuljudski odnosi, su za nas izvor života. Bolesti duše su u velikoj mjeri izazvani raskidom odnosa do kojih nam je stalo. Dakako postoje i oni odnosi koji su nam nametnuti i kojih bismo se rado riješili. Nisu stvari te koje nam daju život već čovjek.

I na to ga većina napušta

Kako Isus postupa s onima koji su otišli? Pušta ih! Ne trči za njima. Ne nagovara ih. Isus i Dvanaestorica tvore, nazovimo ju tako, kršćansku prazajednicu. Ona se pretvorila, jer drugačije i ne može, u strukturu koja danas na svijetu skoro pa nema premca. Crkva shvaćena i kao organizacija ima potrebu za kontrolom ljudi. Kako se ponašaju, s kim se druže, kamo zalaze, pridržavaju li se pisanih i/ili nepisanih pravila zajednice. Srednjovjekovna inkvizicija nije imala loše namjere, ali izvedba je bila katastrofalna. Ni novovjekovne male inkvizicije nemaju loše namjere, ali su rezultati često katastrofalni.

A Isus nikad nikoga nije ni na što silio. Naprosto je živio sebe i tvrdio da ljudi dolaze k njemu zato što im je to ‘Otac dao’. A oni koji su uz njega ostali, po Petrovim riječima, učinili su to zato što je on imao ‘riječi života vječnoga’, tj. živu riječ. Riječ koja je privlačila.

Tamo gdje nema ‘žive riječi’ postoji kontrola, ali ako zajednica ima ‘živu riječ’ ljudi će dolaziti po još. Možda ne odmah, ali život se ne može sakriti. Među onima koji su otišli od Isusa bez sumnje bilo je onih koji su kasnije tvorili kršćansku zajednicu. Pa i Petru je Isus rekao: ‘Sad ne možeš razumjeti, ali ćeš razumjeti kasnije.’

Što iz ove ‘tvrde besjede’ možemo naučiti?

(1) Pokušajmo u ljudima uvijek vidjeti više od onoga što se vidi na prvi pogled, tj. dajmo ljudima šansu.

(2) Pokušajmo vrednovati život manje po stvarima koje posjedujemo, a više po ljudima koji nas okružuju. Pokušajmo ljude vrednovati više po ljudskosti koju iskazuju nego po stvarima koje posjeduju. Nije to lako u kulturi koja ljude više vrednuje po stvarima, statusnim simbolima koje posjeduju, nego po ljudskosti.

(3) Pokušajmo dopustiti ljudima slobodu traganja za odgovorima na ona pitanja koja ih muče. Dajmo im vremena. Nametanje naših rješenja bližnjima, onemogućuje im  njihov osobni duhovni rast.

Audio verzija: http://db.tt/NsLM2NYm

Ima li pomirenja neba i zemlje?

Glavnu misao i argumentaciju Psalma 146 nije teško sažeti: Čovjek je konačan, a Bog je vječan i zato se ne valja pouzdavati u čovjeka već u Boga i tijekom ovog ograničenog života slaviti ga. Ili: Ne glorificiraj čovjeka jer ćeš se uvijek razočarati. Za razliku od današnjih, dobro uređenih država, moguće je da Izrelova država u vrijeme nastanka ovog psalma (nakon Izgnanstva u Babilon) nije nudila onu sigurnost koju psalmista zaziva i koju naziva ‘spasenjem’ i koje samo Bog može dati.

Psalam 146 Aleluja!

Hvali, dušo moja, Jahvu!
2Hvalit ću Jahvu sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati.
3Ne uzdajte se u knezove,
u čovjeka od kog nema spasenja!
4Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća
i propadaju sve misli njegove.
5Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
kome je ufanje u Jahvi, Bogu njegovu,
6koji stvori nebo i zemlju,
more i sve što je u njima;
koji ostaje vjeran dovijeka,
7potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruh daje.
Jahve oslobađa sužnje,
8Jahve slijepcima oči otvara.
Jahve uspravlja prignute,
Jahve ljubi pravedne.
9Jahve štiti tuđince,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
10Jahve će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.
Aleluja!

U čemu se sastoji Božje spasenje? U pravdi – pravednosti, sitosti, slobodi, zdravlju, zaštiti prava slabih. Kod starozavjetnih autora ne nalazimo jasno i nedvosmisleno artikuliranu ideju vječnoga, ‘zagrobnog’ života: ‘Kad iz čovjeka izađe duh, vraća se u svoju zemlju, a sve njegove misli propadaju.’ Čovjek nastavlja svoje postojanje u djeci: ‘Bog će kraljevati ‘od koljena do koljena.’ Božji se spas stoga mora dogoditi sada i ovdje. Ili ga uopće nema.

Tradicionalno kršćanstvo ‘spas’ prebacuje na onostrano. U vrijeme kad vremena više ne bude. Na ‘nebo’. Ovdje nam je trpjeti da bi nam tamo bilo lijepo. Reakcije na takav stav bile su dvostruke:

Svjetovna – Marxova kritika: religija, stojeći uz bogate, obećava radnicima nagradu u vječnosti, a ovdje lance kojima je radnik vezan ‘ukrašava cvijećem’.

Religijska – Karizmatski pokret: Božje se spasenje mora očitovati sada i ovdje. Tu sasvim dobro slijede starozavjetno učenje: ako se sada i ovdje ne ostvari Božji spas, onda ga uopće nema. Karizmatsko se gibanje u svom nauku često oslanja na starozavjetne stihove.

Dio našeg Psalam danas bismo mogli ovako prevesti:

Revolucije potlačenima vraćaju pravicu
Humanitarne udruge gladnima kruha daju
Predsjednici donose pomilovanje sužnjima
Oftalmolozi slijepcima oči otvaraju
Ortopedi i fizioterapeuti uspravljaju prignute
Država, javni pravobranitelji… donose društvenu pravdu.

Što će nam u toj priči više Bog? Našli smo mu zamjene! Ali, ne zaboravimo: i te su institucije prolazne kao i čovjek koji ih stvara. Institucionaliziranje nam daje osjećaj trajnosti. Institucije obično nadžive čovjeka, no ni one nisu vječne. I one prolaze. Sva su velika carstva i kraljevstva, pa i cijele civilizacije propadale.

Zašto se onda i u čemu uzdati u Boga? Je li u pravu psalmist kad kaže: Ništa čovjek – samo Bog. Ili su u pravu suvremena znanost i često pripadajući joj ateizam kad kažu: Ništa Bog – samo čovjek?

Prolazni čovjek ne može stvoriti vječni život. Uz veliki trud može ga ponešto produžiti, može za životom trgati na Marsu (istovremeno ubijajući nerođene ovdje), a opet nije u čovjekovoj vlasti podariti besmrtnost – vječnost. Na kraju životnog puta svaki čovjeka dođe do pitanja: ‘Kamo idem?’ U ništa ili u konačnu stvarnost? Moja je pokojna nona na to pitanje odgovorila jasno, odlučno i nedvosmisleno: ‘Ja idem Gospodu!’

Mijenja li se što nakon Isusa? Možemo li stih: ‘ne uzdajte se u čovječjega sina od koga nema spasenja’ primijeniti na Isusa? Kako nam taj stih zvuči, ako pri tom imamo Isusa na pameti? Nije li Isus tvrdnjom o sebi kao o ‘sinu čovječjemu’ kojemu evanđelisti domeću i ‘Sin Božji’ pozvao na smanjenje tog antagonizma između Boga i čovjeka? Jasno je iz naglaska ovog psalma da se čovjek i Bog doživljavaju kako suparnici. No, možemo li nakon priče o ‘bogočovjeku’ koji je ‘prošao ovom zemljom čineći dobro’ ostati na istim pozicijama? Nije li Isus taj jaz nadvladao? Nema li nam ‘pomirenje’ o kojemu Pavao piše i na ovom području nešto reći? Treba li i dalje Boga i čovjeka doživljavati kao suparnike? Nisu li u Isusu Bog i čovjek postali suradnici? Nije li pomoć koju čovjek može pružiti i pruža kroz ranije nabrojane institucije i zanimanja zapravo taj Božji posao? Nisu li i tzv. socijalno evanđelje i teologija oslobođenja, unatoč kritikama koje im upućuje mainstream kršćanstvo (na protestantskom i rimokatoličkom krilu) zapravo odsjaj Božje slave? Isus reče: ‘slavu koju si mi dao ja sam predao njima’ (Ivan 17). Nije li svaki čin kojim se čovjeku donese dobro, u Isusu prepoznat, kao Božje djelo? Kao Božja slava? Čovjek u svojoj oholosti, često ne prepoznaje da je njegovo djelo zapravo Božje djelo? Nije li čovjek koji čini dobro poput kralja Kira nesvjesno u Božjoj službi?

Nije li Isus na samom početku svoje službe naznačio što u njoj drži ključnim: Vršiti Božju volju! Možda to još nije aktualizirano, ali je svakako naznačeno kao put. Bog i čovjek jesu suradnici. Jesu autonomni, ali ne i neovisni. Sve je međuovisno u Božjoj stvarnosti. Čak i onda kad to na prvi pogled nije očito. Naša, ma kako nam sitna  djela izgledala, jesu dio jedne veće priče: priče naše obitelji, naše vjerničke zajednice, nacije i u konačnici našega svijeta. ‘I moja mala kap pomaže tkati taj veliki slap’, rekao bi naš pjesnik Dobriša Cesarić. Čineći dobro dio smo lijepe Božje priče u ovome propadljivome svijetu. Suradnici smo i prijatelji Božji kad činimo dobro.

Audio verzija ove propovijedi u BC Rijeka, 19. kolovoza 2012. nalazi se ovdje.

Oda radosti

Postoje tekstovi koji izazivaju, oni koji donose muku, ali ima i onih koji obraduju. Namah. Takav jedan, obradujući, dođe mi pod ruku jučer. Izaija 55. Čudesan tekst. Kao uostalom i cijeli Izaija. I prvi i drugi i treći. Evanđelist(i) Prvoga  zavjeta.

Nudi zadovoljenje potreba upućujući na odustajanje od nepotrebnog luksuza. Jer luksuz uvijek ide nauštrb nekoga: ‘trošiti nadnicu na ono što ne siti’. Ostati gladan uz nepotrebne stvari. Siti li duhan? Kako dati novac prosjaku koji pokuca na vrata tražeći za kruh držeći pri tom cigaretu među žutim prstima? Kako ne naplatiti struju (za grijanje) čovjeku koji stotine kuna baci na skupe mobitele i duge razgovore? Znam, i ovisnost i potreba za komunikacijom su dio ljudske egzistencije, ali ako deka nije dovoljno velika valja se pokriti s kraćom. Pa se na neko vrijeme sklupčati pod njom.

Ali negdje u čovjeku postoje duboke zapreke za taj iskorak. Za zaokret. Sve religije u povijesti, sve do dokončatelja religije – Isusa – tražile su od čovjeka postupanje po pravilima. Zabranama. Ali nije išlo. Kao što ne ide ni danas. Navjestitelj Radosne vijesti – Evanđelja, posred religije zakona i zasluga – neki ‘Izaija’ kazuje: ‘Sklopit ću savez milosti’. Puno je oblaka otada istreslo svoju vodu nad suhu zemlju, dok nad nju ali i nad ‘zemlje naroda’, nije sašla milost. Utjelovila se. Proslavila se. Jedino milost i ljubav mijenjaju čovjeka.

Jesu li jasno vidljive? Uočljive? Ne baš. Zašto? Zbog sljepila. Misli naš pisac da je ‘visoko nebo iznad zemlje’. A nije. Danas znamo: zemlja je dio tog svemira. Tog neba. Uronjena u nj. Nebo je sašlo na zemlju. Ili, zemlja se popela na nebo. Tako barem Pavao misli u pismu Efežanima. A Atenjanima kazuje: ‘Nije daleko ni od jednog od nas!’

Dažd natapa zemlju i zato niče bilje, a Riječ natapa dušu i u njoj se rađa Život. I nikad se ne vraća neobavljena posla. Naslušao sam se: ‘Ako ne bude na spasenje, bit će Riječ na osudu.’ Ne misli tako naš pisac. On vjeruje u snagu spasenja. U moć te Riječi. I tu je radost ovog teksta. Vjera da je Život jači od smrti. Da je dobro jače od zla. Da je vječnost trajna, a propadljivost prolazna.

Ni trnje ni kopriva kao slike neugode, neće trajno opstati. Umjesto njih čempresi i mirte. I brda koja koja kliču i stabla koja plješću. Od radosti. Oda radosti. Zbog Jahve koga je moguće naći jer se sam dao tražiti. Umjesto posezanja za nedohvatljivim nebom, otvorio nam je put: zahvalno prihvaćanje njegove prisutnosti u ovome svijetu. Jedina molitva: ‘otvori mi oči prepoznati da nebo nije daleko.’ Ne za nj moliti, već na njemu zahvaljivati.