Efežanima – Pavlove molitve

1. molitva: 1. 15 – 23 i 2. molitva: 3. 14 – 19

Naše su molitve često dugačka lista osobnih želja i potreba. Ponekad uključimo i druge. Ali najčešće se radi o materijalnim i zdravstvenim potrebama. Pavao, usput rečeno, nije molio za zdravlje Efežana, već ih je liječio (vidi Djela 19). Za što pak on moli? Prvo, valja zamijetiti da su molitve utemeljene na: Continue reading “Efežanima – Pavlove molitve”

Nacionalni dan molitve (Pula, 20. svibnja 2017)

Po čemu se bitno razlikuju čovjek i boškarin? Neki i ne znaju što je boškarin. Istarsko govedo. Ne, nije razlika samo u rogovima. Istina, puno je sličnosti između čovjeka i životinje ali po jednoj se stvari bitno razlikujemo: po govoru, riječi, jeziku! Ključna je razlika baš u tome što mi ljudi možemo smisleno komunicirati zahvaljujući našoj sposobnosti uobličavanja misli i ideja u riječi i jezik. I to zato, da skratim uvod, što smo na sliku Božju stvoreni. Continue reading “Nacionalni dan molitve (Pula, 20. svibnja 2017)”

Isus osloboditelj

Gal 3.13-14; 5.1, 13-14; Mk 1. 35-39; Lk 6.12,13

Ne treba puno ponavljati i podsjećati da je Isus bio čovjek molitve. Zašto je to važno za nas? Osim tzv. Velikosvećeničke molitve nemamo tragova u evanđeljima kako i za što je molio. Često poželim imati malo više informacija, ali kako ih nemamo, moramo iščitati iz onoga što imamo.

Iz ‘Očenaša’ i kratkih uputa koje je dao učenicima u prigodi pitanja: ‘nauči nas moliti’, (pretpostavljam da je i sam tako molio), zaključujem (spomenut ću samo dvoje):

– za nj je molitva uvijek bila duboko osobna stvarnost (‘ti kad moliš zatvori se u osamu…’). Vjerojatno je, dok su mu dopuštali pristup u sinagoge, molio zajedno s drugima, ali nakon toga nemamo tragova da je molio s drugima.

– molitva nije nabrajanje dugih lista potreba jer ‘zna Otac nebeski’ i prije no što ga zamolimo.

U evanđeoskim smo tekstovima susreli Isusa kako moli ili cijelu noć, ili još za mraka dok su drugi spavali. Koje su bile posljedice?

1. Kad je svanuo dan krenuo je propovijedati i oslobađati ljude od zloduha
2. Kad je svanulo izabrao je Dvanaestoricu

Pozabavimo se danas prvim: Isus oslobađa!

U prvom smo čitanju u Galaćanima poslanici čitali da nas je Isus svojom smrću oslobodio od:
(1) prokletstva Zakona – nije Zakon loš, već on od čovjeka traži savršenost, a kazna za tu nesavršenost jest smrt, i
(2) od tijela, tj. egoizma.

To je postigao smrću na križu. A što je činio tijekom života? Kako je tu donosio slobodu? Čitali smo: tako što je noću molio, a danju ‘izgonio zloduhe’. Isusov je molitveni život bio obilježen: osamom i mrakom. A opet, nikad nije bio sam i nikad u duhovnom mraku. Zato jer je bio spreman odreći se vlastite ugode i prava mogao je donositi slobodu drugima. Potrošio se za drugoga.

Njegove su noći molitve bile trenuci sinhroniziranja s Božjom namisli za njegov život i za čovječanstvo. Što učinimo s TV prijemnikom kad ga donesemo doma iz dućana? Svakako, uključimo ga u struju i spojimo kablove. Ali kablovi nisu dovoljni. Prvi korak nakon priključenja i paljenja je aktiviranje Search opcije. Traženje kanala. Sinhronizacija prijemnika s odašiljačem. Baš to je molitva (između ostaloga, dakako) – sinhronizacija sa srcem i umom nebeskog Oca.

Mogu li i Isusovi sljedbenici biti osloboditelji? Svakako, doseg naše požrtvovnosti, ne može doseći Isusov, ali spremnost na žrtvu može donijeti život bližnjima. Svake se godine, primjerice, dodijeljuje ‘Plava vrpca Vjesnika’ (Iako Vjesnik više ne postoji) ljudima koji su svojom nesebičnošću i požrtvovnošću spasili druge ljude. Maksimilijan Kolbe je u koncentracijskom logoru pošao u smrt da bi spasio čovjeka koji je bio određen za streljanje u znak odmazde zbog bijega iz logora.

Oslobođeni sebičnosti, možemo početi misliti na oslobođenje bližnjih. ‘Jer umrijeste i vaš je život skriven s Kristom u Bogu’, reći će Apostol. ‘Umrli starom čovjeku’, to svjedočimo našim krštenjem. Suukopani s njim u smrti starom čovjeku. Evo testa naše ‘umrlosti’, naše duhovne zrelosti: mjera do koje smo spremno odreći se vlastitih pogodnosti i prava svjedoči o tome koliko novog života, ili života novog stvorenja ima u nama.

Isus je dobio potrebnu snagu za oslobođenje ljudi od zloduha zato što je bio čovjek molitve. Izabrao je Dvanaestoricu nakon cjelonoćne molitve. Sigurno je da na tragu našeg učitelja i mi imamo pravo očekivati da nas Bog po Duhu Svetome osposobi za službu oslobađanja bližnjih: ‘po Duhu živite pa nećete popustiti požudi tijela…’ (Gal 5.16).

Audio verzija nalazi se ovdje.

Molitvom iz napasti

U razmišljanju o tri vrline (milostinja, molitva i post) u ‘Propovijedi o povjerenju’ u Mateju 6 rekoh da je molitva znak odricanje od prava na volju. Kao i kod odricanja od prava na posjed to ne znači da ćemo odmah sve prodati i razdijeliti siromasima kako bismo i sami postali siromasi. Isus je to samo od jednog konkretnog čovjeka tražio. I iskustvo rane Crkve nije se pokazalo uspješno. Nećemo prestati jesti kruh zato što smo se odrekli prava na kruh (i sam je Isus postio 40 dana, ali ga nakon toga često nalazimo za stolom uz dobru ‘spizu’). Tako i kad je riječ o pravu na volju ne znači da se odričem volje kao takve nego prava na volju. To znači da kad od nas Bog zatraži da pođemo put križa, onda to i činimo. Poput Isusa: ‘Ne moja, nego tvoja volja da bude!’ To je pitanje prioriteta – tko je Gospodar, a tko sluga? Znači, odričemo se prava da svoju volju stavimo na prvo mjesto. A slobodno nam je i to učiniti. 

Što nam stoji na putu odricanja od ‘prava na volju’? Ili recimo to pozitivno: Što nas priječi vršiti volju Božju? Na tom putu stoje napasti. Matej, da se ograničimo samo na njegovo evanđelje, o tome govori na tri mjesta: ‘Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša’ (Mt 4.1), ‘Ne daj nas u napast, nego izbavi nas od Zloga’ (Mt 6.13), ‘Bdijte i molite da ne upadnete u napast. Duh je, doduše, voljan, ali je tijelo slabo.’ (Mt 26. 41) – korijen, gr. peirazo – iskušati, isprobati, testirati, napastovati.

Upasti u napast znači naći se u takvom stanju u kojemu prestajemo biti spremni vršiti volju Božju i vršimo svoju volju. Pri tom nam Zli nesebično pomaže. Ili drugim riječima: svoju volju pretpostavljamo Božjoj.

Što je volja Božja? Općenito bismo mogli reći: misliti na Njega, govoriti istinu i činiti dobro.

Kako je Isusu uspijevalo ne upasti u napast? U evanđeljima imamo premalo detalja o Isusovu molitvenu životu. O tome možemo tek naslućivati i posredno zaključivati iz nekoliko bilježaka.

  • Molio je u skrovitosti (često noću – tj. kasno navečer i rano ujutro, daleko od ljudi), na osami (isključio je sve dekoncentrirajuće momente). 
  • I kad otpusti mnoštvo, uzađe na goru, u osamu, da se pomoli. A kad se spusti večer bijaše ondje sam Mt 14:23
  • A pred jutro, još za mraka, on ustade, izađe i ode na samotno mjesto te se ondje molio Mk 1:35
  • I kad se s njima rastao, ode u goru da se pomoli. Mk 6:46
  • A on se povlačio u pustinju i molio. Lk 5:16
  • Provodio je noći u ‘molitvi Božjoj’. Lk 6.12 (RK)

Molitva je sredstvo milosti po kojem nas Bog osnažuje kako ne bismo pali u napast vršenja vlastite volje.

Isus tri put ponavlja iste riječi. Govori to o fokusiranosti, koncentriranosti na jedno. To je ‘usrdna molitva’. Ne nužno glasna, već fokusirana (zrake sunca pale papir kroz povećalo).

Napast o kojoj je riječ: Ići svojim ili Božjim putem, je univerzalna napast. Sve je više ljudi koji tu dvojbu razriješe tako što prekriže Boga iz jednadžbe svog života, misleći da su je tako riješili. No, ostaje otvoreno pitanje može li se ta dvojnost pred kojom stoji svako ljudsko biće, razriješiti dokidanjem jedne strane jednadžbe? Rješava li čovjek svoja pitanja time što negira Boga? Ili je rješenje u pomirenju s njim, prihvaćanjem svoje uloge u redu stvaranja i božanskome planu? Čovjek, iako izbrisa Boga kao ‘remetilački i nepotrebni faktor’ iz svog života, ne može pobjeći od sebe samoga, od vlastitih demona (čak iako ne vjeruje da postoje ni Bog ni vrag). Crna kronika u novinama je dovoljan dokaz prethodne tvrdnje.

Kristovim uskrsnućem stvoreni su temelji novoga stvaranja. Razmišljali smo o tome na uskrsno jutro. Stvaranje, kako je prikazano na prvim stranicama Biblije, uspostava je reda nad ‘vodama kaosa’. Sad imamo novo stvorenje. Omogućio ga je baš Isus sa svojim: ‘Ne moja, nego tvoja volja da bude!’ Prvi je Adam krenuo svojim putem, svoju je volju pretpostavio Božjoj. Rezultat nam je znan. Zainteresirani će lako pročitati što o tome ima reći Apostol u Rimljanima 5.12-21, primjerice. Drugi Adam – Krist je čovjeku pokazao put: radosno prihvaćanje volje Božje čak i kada ta volja uključuje put križa. ‘Radosno prihvaćanje’ nije stvar osjećaja već odluke, volje: ‘Podložite se dakle Bogu. Suprotstavite se pak đavlu, i pobjeći će od vas’ (Jak 4.7). Tako je postupao Isus. Zašto ne bismo i mi?

Audio verzija