Govor na Svečanoj akademiji povodom 500. godišnjice reformacije

HNK, Zagreb, 31. listopada 2017.

Drage sestre i braćo, poštovani uzvanici, državni dužnosnici, dragi prijatelji,

Prošlo je 500 godina od vremena kad je augustinski svećenik Martin Luther počeo svoju potragu za milosrdnim Bogom. Ta duboko osobna potraga i sve ono što je iz nje proisteklo, promijenilo je lice zapadnoga, a time neizbježno, i ostatka, danas globaliziranoga svijeta. Continue reading “Govor na Svečanoj akademiji povodom 500. godišnjice reformacije”

Oprostiti, opraštati

Matej 18.21-35

Ovaj Isusov zahtjev za 70×7 opraštanja zvuči kao stalno popuštanje ‘grešniku’. Je’l to nakana Isusova naputka? Je li korisno nekom dopustiti da 143 puta pogriješi uvijek istom greškom prema nama i preći preko toga?

Zašto baš sedam puta u Petrovu pitanju? Petar bi opraštao po propisu, brojao bi (za Židove 7 – broj punine), a Isus potiče na opraštanje ‘od srca’ iako ovo 7 puta zvuči jako velikodušno. Sjećate li se koliko ste puta brojali svojim bližnjima? I koja je korist od toga? U odnosu se praštanje ne broji. Continue reading “Oprostiti, opraštati”

‘Ako dođe’ – otvorena vrata

Čitanja: 1 Kr 8.41–43; Gal 1. 3–4, 6–7, 11.12; Luka 7. 1–10

Tijekom posvete novoizgrađenog hrama, Salomon moli:

Pa i tuđinca, koji nije od tvojega naroda izraelskog, nego je stigao iz daleke zemlje radi imena tvoga jer je čuo za veliko ime tvoje, za tvoju snažnu ruku i za tvoju mišicu podignutu – ako dođe i pomoli se u ovom hramu, usliši ga s neba gdje prebivaš, usliši sve vapaje njegove da bi upoznali svi zemaljski narodi ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj Izrael i da znaju da je tvoje ime zazvano nad ovaj dom koji sam sagradio.
Continue reading “‘Ako dođe’ – otvorena vrata”

Bolje golub na grani nego vrabac u ruci

Matej 6. 1-18

Za sve religije svijeta milostinja, molitva i post su bogoslužbene aktivnosti. Činili su to i Isusovu suvremenici jer je židovska religija to izričito tražila. U ‘Propovijedi o povjerenju’ (Matej 5-7) Isus se ne iscrpljuje u raspravama o ‘opravdanju vjerom’ već naprosto traži od svojih sljedbenika da djeluju u skladu sa svojim povjerenjem u Oca.

Ključna teza koja objedinjuje sve tri vrline o kojima Isus govori je: Pazite pak da svoje pravednosti ne činite pred ljudima, da vas oni vide; inače nećete imati plaće kod Oca vašega koji je na nebesima.

Kao antiteza ljudima duha stoje licemjeri: oni koji se vole naslikavati, pokazivati se u javnosti s ciljem zadobivanja ljudskog priznanja, oni koji su zadovoljniji vrapcem u ruci nego golubom na grani. Ti, kojima Isus kontrastira istinsku duhovnost, su i davali i molili i postili. Činili su sve što Isus traži od svojih sljedbenika. On ne kaže da su nešto loše činili, već da su od svojih hvale vrijednih postupaka mogli daleko više ‘profitirati’. Zadovoljavali su se malim – ljudskim priznanjem, onim što je odmah vidljivo, mjerljivo opipljivo. A Isus za one, koji poput njega, žive stvarnost Boga u svojim životima, vidi daleko veću nagradu.

Milostinja. Riječ ima konotaciju: dati neki sitniš kome. Isus nije mogao davati milostinju u tom smislu ali je dijelio milost preko mjere: Odatle zaključujem da ‘davati milostinju’ znači daleko više od nekoliko novčića siromahu: znači dati vrijeme, ponuditi uslugu, ohrabriti, nasmiješiti se. Dijeliti milostinju znači ono što jesmo i što imamo dijeliti s onima koji to još nisu i nemaju.

Molitva. Odjeljak ‘Oče naša’ odudara od ritma trijade: milostinja, molitva, post. Jedino kod molitve je ubačen ovaj dio poznat kao ‘Oče naš’. Davati milostinju ili postiti je nešto od čega ili dobivatelj milostinje ili postitelj imaju ‘koristi’. A molitva? Koja je korist od nje? Ona je upućena Bogu koji, prema Isusovim riječima, ionako sve zna pa ga u konačnici i ne trebamo obavještavati o našim potrebama ili potrebama bližnjih. Veliki propovjednik Spurgeon reče o molitvi: ‘Bože nikad ne usliši moje lude molitve. ‘O Bože nikad ne usliši moje zle molitve. O Bože nikad ne usliši moje ohole molitve, nikad ne usliši moje ljute molitve.’ A veliki danski filozof Kierkegaard: ‘Funkcija molitve nije da utječe na Boga, već da promijeni narav molitelja.’

Isus se ovom molitvom suprotstavlja praksi pogana koji su vjerovali da uspjeh molitve ovisi o količini riječi. Lako nam na pamet padnu Baalovi svećenici koji su cijelo prijepodne zazivali Boga koji im nije odgovorio, a Ilija uputi jednu riječ put neba i Bog u koga je vjerovao, živi Bog, odgovori snažno na njegovu molitvu.

Post. Različite su prakse. Kad se posti i na koji način. Što se jede, a što ne? Kako zaobići propise pa se, kad je nemrs pre najesti skupe ribe sve je to dio razmišljanja i prakse posta. Post opominje naše tijelo da nije na prvom mjestu. Osobu koju posti, tijelo opetovano podsjeća na svoja prava. Pravo da svakih nekoliko sati dobije svoju porciju kalorija.

Na što nas upućuju vrline davanje milostinje, molitva i posta?

Davanje milostinje je znak odricanja od prava na posjed, vlasništvo.
Molitva je znak odricanje od prava na volju.
Post je znak odricanje od prava na kruh, na zahtjeve tijela.

Što na mjesto praznine? Kad se nešto uzme nastane praznina. Što dolazi na mjesto te praznine? Kad se čovjek odrekne prava, što mu preostaje?

(1). Milost! Pod ‘milošću mislim na ono što je zajedničko u sve tri vrline, u tome da ‘Otac koji je u tajnosti, uzvraća’. Drugim riječima: ti si nešto dao i zauzvrat Otac tebi daje daleko više. Ti si dao znakove povjerenja u Oca, a Otac ti uzvraća milošću. Davanjem ne ostaje praznina već Otac upražnjeno mjesto ispunjava izobiljem milosti. Zašto baš milost? Zato što kad se ljudsko biće odrekne posjeda, volje i kruha, ostaje ovisno o nečijoj milosti. Ovdje: Očevoj milosti.

(2) Sila! Na Isusovu primjeru vidimo: onaj tko se odrekao prava na posjed (‘Sin čovječji nema gdje glavu nasloniti’), na volju (‘ali ne moja volja nego tvoja da bude’)), i kruh (post od četrdeset dana), biva ispunjen je silom: ‘Riječ mu bijaše silna kao i dijela! Naša civilizacija je obilježena ‘pravima’. Nema ničeg spornog u tome da se svakom biću osiguraju njegova prava. No, ovdje se radi o ljudima duha koji su, poput Isusa spremni, odustati od vrapca u ruci jer znaju da je golub na grani, iako još nedostižan, ipak bolji. On je Očevo obećanje.

Ivanova priča o sukobu Zakona i milosti

Poznati Proslov evanđelja po Ivanu postavlja scenu za priču koja slijedi na stranicama tog jedinstvenog teksta. Bog, nevidljivi Bog, cilj je svake religije. Isusov nauk i djelo na jedan poseban način približavaju Boga čovjeku: ‘Jedinorođeni – Bog, koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani’. Ta tvrdnja dolazi na podlogu židovstva: ‘Zakon bi dan po Mojsiju’. No, Isusova priča ju ne slijedi iako se na nju naslanja. O  njemu je Mosije pisao, reći će Učitelj ne jednom. Po Isusu, kaže Ivan, ‘postade milost i istina’. 

Cijelo Ivanovo evanđelje je ilustracija te tvrdnje. Do polovice evanđelja, do trenutka kad su Židovi (ne shvaćeni kao nacija već religijski sustav utemeljen na Mojsijevu Zakonu) odlučili eliminirati Isusa, na mnogo se načina pojašnjava taj pomak koji se dogodio:

– u čišćenju Hrama naviješta se novina: srušite staro i ja ću izgraditi novo
– u razgovoru s Nikodemom (čovjekom sustava) Isus mu poručuje: valja ti se nanovo roditi – religioznost nije dovoljna
– u razgovoru sa Samarijankom otklanja važnost klanjanja bilo na brdu Gerizimu ili u Jeruzalemu i od čovjeka traži klanjanje u duhu i istini. Božja je sva zemlja i zato je svako mjesto dobro za klanjanje.
– u ozdravljenju čovjeka kraj kupališta jasan je sukob: Židovi – ne smiješ liječiti subotom. Isus subotu ne prepoznaje kao dan kad bi bio spriječen činiti dobro.
– Židovima Isus kaže: ‘Vi proučavate pisma jer u njima mislite naći život, a nećete doći k meni.’ Pisma su važna, ali život daje čovjek, a ne knjiga. Knjiga (slovo) ubija, Duh je taj koji daje život, reći će kasnije Apostol.
– ženu koja je uhvaćena u  preljubu, a za to Zakon predviđa smrtnu kaznu, Isus ne osuđuje. Zakon ne mijenja čovjeka već ga samo snagom straha ograničuje, dok Isus vjeruje da milost mijenja čovjeka.
– Isusovi su oponenti zaprijetili isključenjem iz zajednice svakoga tko bi u nj povjerovao nakon što je izliječio slijepca od rođenja. Držati čovjeka u strahu od isključenja je popularno i danas. U svim zajednicama.

Nakon što je odluka o eliminaciji donesena, Ivan se okreće Isusovom poučavanju njegovih učenika o životu. Ono što je kod sinoptika (Matej, Marko i Luka) kraljevstvo Božje to je kod Ivana život vječni. On je rezultat djela i snage Duha Svetoga. Riječ o trajnoj povezanosti s izvorom života (15. poglavlje – trs i loze) omeđena je s dva govora o Duhu Svetome (Branitelju, ohrabritelju). Na rastanku ‘Isus dahnu u njih i reče: Primite Duha Svetoga’. Gdje nema Duha, kaže nam zapravo Ivan, imamo Zakon. I tu zaokružuje svoju priču o sukobu Zakona i milosti koja je naizgled kulminirala smrću onoga koji je vjerovao u snagu milosti. Naizgled zato što  je ‘prvoga dana u tjednu, rano ujutro… kamen s groba bio dignut’. Bog života ne može (i ne želi) ostaviti u smrti onoga koji se svakim djelićem svoga bića pouzdavao u njega.

Zakon, svaki zakon, osuđen je na smrt, milosti je obećana vječnost.

Audio zapis: http://db.tt/aKbDIAHs