Crkva – znak nade

Mt 24.36-44

A o onom danu i času nitko ne zna, ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac. Doista, kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Jer kao što su u dane one, pred potop, jeli i pili, ženili se i udavali sve do dana kad Noa uđe u korablju, i ništa nisu ni naslutili dok ne dođe potop i sve odnese – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Nastavi čitati “Crkva – znak nade”

Utjelovljivati Riječ

Na Božić smo razmatrali pitanje mogućeg Božjeg govora danas i zaključili da Crkva ostaje glasnogovornicom Isusova nauka u svijetu koji se Boga odrekao jedino ukoliko sama živi ono što svjedoči, tj. ako utjelovljuje Riječ.

Pred nama je danas Pavlov naputak o životu novoga stvorenja. Jer crkva kao zajednica vjernika jest sjeme novoga stvorenja. Novo stvorenje (kraljevstvo Božje) za sada, dok se ne očituje u punini, živi kao sol, kao svjetlo, kao zrno gorušice. Još je neprimjetno, ali stoje Božja obećanja o njegovu očitovanju.

Zaodjenite se dakle kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u najdublje milosrđe, dobrostivost, poniznost, blagost, dugotrpnost, podnoseći jedni druge i milostivo opraštajući međusobno ako tko protiv koga ima kakvu pritužbu. Kao što je Gospodin vama milostivo oprostio, tako i vi! A ponad svega toga – ljubav, koja je sveza savršenstva. I nek u vašim srcima pravorijek ima Kristov mir, na koji ste i pozvani u jednome tijelu. I budite zahvalni! Neka riječ Kristova obilno prebiva u vama! U svakoj se mudrosti podučavajte i jedni druge urazumljujte; psalmima, hvalospjevima, duhovnim pjesmama sa zahvalnošću pjevajte Bogu u svojim srcima. I sve što bi god riječju ili djelom činili, neka je u ime Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu. (Kol 3.12-17)

1. Obucite se / zaodjenite se! Što ljudi izvan Crkve prvo na Crkvi moraju vidjeti i bez ulaženja u dublje i potpunije upoznavanje s njom? Iz ovoga što Pavao piše: ‘kaput ili haljina’ koju Crkva danomice oblači, mora biti milosrđe. Kad ljudi gledaju zajednicu vjernika trebali bi po našim odnosima prepoznati da postoji živi Bog. Odnosi među onima koji se nazivaju Crkvom trebaju na ‘prvi pogled’ ukazivati na nj. ‘Odijelo ne čini čovjeka’ ali dok dopremo do čovjeka i te kako se nagledamo odijela. U objavama o izgubljenim ljudima kazuje se kako su bili obučeni u trenutku nestanka. Ne kazuje se kakvi su ljudi, već kako su izgledali, kako su bili obučeni. Znamo da nam dok ne dopremo do čovjek treba ‘puno soli zajedno izjest’.

Je li poziv na milostivo praštanje, na milosrđe realan, moguć? Nije li riječ o utopiji? Bio bi kad bi se Apostol pozivao na ‘savršeni svijet ideja’ (Platon), na ‘kako bi to bilo lijepo i pravedno’, a ne na križ. I to praštanje je imalo svoju cijenu. Nešto o tome zna sam Apostol koji je bio progonitelj Crkve.

Ovom nalogu prethodi: ‘svucite starog čovjeka’. Posao je to. Zajednički posao. Pavao ne piše pojedincima već zajednici vjernika – Crkvi. Ni pojedinac, a još manje ljudska zajednica se ne mijenjaju brzo. Promjena je dugotrajan proces.

2. Srce! Ono što je na nama, ono što je vanjski vidljivo, ono po čemu bismo morali biti prepoznati je milosrđe. No što se krije u srcu? Pavao će reći: Kristov mir! Jedan od slobodnijih engleskih prijevoda će rećI: ‘neka Kristov mir kontrolira vaše razmišljanje.’ To je izvor milosrđa. Mi smo ono što mislimo. Naše riječi i djela su samo posljedica onoga što nosimo u umu. Pomirenje o kojemu govori kršćanska vjera nije jednosmjerno: ono s Bogom, već se tiče čovjekove pomirenosti sa samim sobom i s ljudima koji nas okružuju. ‘Kristov mir’ je mjerilo našega mira.

3. Riječ! Ne znam je’l Pavao imao sluha i je’l ga bilo ugodno slušati kad bi pjevao psalme i hvalospjeve. Znamo, po njegovu priznanju da prema grčkim mjerilima nije bio umješan govornik, ali kakav je bio pjevač ne znamo.

Razumijemo: poziv je ovo na konstruktivan govor bližnjima i hvaljenje Boga. Ne na kritiku, kako se ona najčešće razumije, već na govor koji je motiviran ljubavlju prema čovjeku. Govor koji ne gleda ispunjenje profesionalnih kriterija u nekom području i zato kritizira, već govor koji gleda duhovni rast pojedinca. Znam, mnogi smo odrasli u okruženju (naša je to hrvatska kultura) u kojemu se držalo da će kritika popraviti ponašanje pojedinca. Sjeća li se netko od starijih ‘drugarske kritike i samokritike’? I? Je’l popravila što?

No, poziv na pjevanje psalama, hvalospjeva i duhovnih pjesama nije upućen samo dobrim pjevačima već svima. I onima koji imaju sluha i onima koji ga nemaju. Bilo da se radi da takvim pjesmama međusobno razgovaramo kako se traži u poslanici Efežanima, bilo da Bogu tako u svojim srcima pjevamo.

Zaključno: kad ljudi vide Crkvu, morali bi je prepoznati po milosrdnom odnosu prema bližnjima. Poticaj na takvo milosrdno djelovanje je ‘Kristov mir’ koji se nalazi u srcu vjernika, a riječi koje iz takvog srca teku su riječi zahvalnosti, ohrabrenja i poticanja bližnjih.

Da, takva je Crkva koja nastavlja utjelovljivati Riječ koju je jednoć pred 2000 godina Bog progovorio u Sinu. Ako tako Crkva postupa onda ona ne govori o Sinu, već govori Božju Riječ svijetu koji ne vjeruje ili sumnja.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Moj bližnji

Luka 10. 25-37

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu ne bi bila ispričana da nije bilo pitanja: ‘Što moram činiti da baštinim život vječni?’ To je pitanje bilo u središtu zanimanja ne samo ovog pismoznanca već i mnogih Židova (ako ne i svih) Isusova vremena. Sve se religije bave pitanjem smrti i nadvladavanjem trpljenja ovoga života. U konačnici i znanost se bavi baš tim pitanjima: kako produžiti i poboljšati život?

Danas smo, možda više no ikad u povijesti u situaciji da si mnogi naši suvremenike uopće ne postavljaju to pitanje. Ne interesira ih vječni život. Interesira ih produžiti ga, olakšati ga, ali ne ‘vječni život’. To je religijski pojam s kojim se ne mogu identificirati. Dakako da je to izravno povezano s čovjekovim odustajanjem od Boga. Ateizam je, kako smo to nedavno čuli na ovome mjestu na okruglom stolu posvećenom toj tematici, jednostavno prebrisao riječ ‘Bog’. Kolateralne žrtve tog brisanja su i riječi ‘život vječni’, ‘smisao života’ itd. Teško je odrediti gdje je granica do koje seže to brisanje, ali svakako se nakon brisanja Boga kao temelja svekolike zbilje, ne misli i ne može stati tako lako i brzo. Na mjesto Boga instalirana je znanost koja će, vjeruje se, dati odgovore na čovjekova pitanja.

Nedavno pročitah: ‘prestar sam da bi se igrao skrivača sa skrivenim Bogom.’ Pavao će reći da Bog nije daleko ni od jednog od nas i da je naš zadatak da ga tražimo ne bismo li ga napipali i našli’ (Djela 17.27). Neki kažu: ‘ako je skriven neka takav i ostane. Ne da mi se trošiti vrijeme i energiju na potragu za njim.’

Ali neki ipak traže: 1949. godine Kina je, primjerice, imala samo 4 milijuna kršćana. Danas ih je 67 milijuna. Neke projekcije govore da će do kraja ovog stoljeća prestići USA s njezinih 246 milijuna kršćana. Istraživanja pokazuju da je religioznost, na užas ateista, u svijetu u porastu. Ne rastu samo skupine s kršćanskim određenjem.

Čemu kušanje Isusa? Postojala je sumnja/optužba da se Isusovo naučavanje i praksa suproti Zakonu. Zakonoznanac je vjerojatno očekivao drugačiji odgovor. Očekivao je Isusa uvući u raspravu o Zakonu jer tu je ‘na svom terenu’. Ali Isus ponovo čini ono čega sam u zadnje vrijeme postao svjestan: Umjesto rasprave o Zakonu (fenomenu) Isus je zainteresiran za konkretnog čovjeka. Pred Isusom ne stoji predstavnik skupine koja se bavi tumačenjem zakona, već čovjek koji, tako vjeruje Isus, za sebe traži odgovor na to pitanje: ‘Kako baštiniti vječni život!’ Danas bi sigurno bio optužen za pojednostavljivanje stvari, za banaliziranje, za populizam: ‘Ne možeš Zakon svesti na ljubav!’, rekli bi mu. A zapravo se radi o tome da bi prigovaratelji htjeli zaštititi svoje tumačenje Zakona: ‘Hoćeš li reći da je sav naš višestoljetni trud u tumačenju Zakona, bio uzaludan?’ I njima je kao i psu više stalo do sebe nego do ‘sela’.

Spasonosni uvidi za pojedinca redovito su jednostavni. Poput munje koja bljesne i obasja mrak. To obrazovanima, poput Nikodema, nije uvijek lako prihvatiti.

Prispodoba dakako biva ispričana nakon pokušaja zakonoznanca da se opravda. Od čega? Ne vidimo da je Isus imao primjedbu na njegov odgovor. Dapače, pohvalio ga je. Ali sam se osjeća nelagodno zbog svijesti da je pojam bližnjega jako ograničio. Isus u središte priče postavlja čovjeka iz neprijateljskog naroda. Ne uglednike Izraela: svećenika i levita, već baš bezimenog Samarijanca, slučajnog prolaznika. Pred neko je vrijeme sam bio izbačen iz jednog Samarijanskog sela, sela na koje su njegovi učenici htjeli zazvati oganj s neba, ali se on ne daje upecati na tu udicu etničke mržnje.

Kako do života? Ispunjavanjem zakona? Da! Što traži taj Zakon? Ljubav! Prema kome? Bogu i bližnjemu. Isus se slaže sa zakonoznančevom interpretacijom Zakona, jer je prepoznao da je najviši zahtjev Zakona upravo ljubav prema svemu: Bogu i njegovu stvorenju (današnja ekološka problematika to tada nije bila). Problem nastaje kad čovjek kao ‘bližnjeg’ prihvati samo pripadnika istoga naroda, socijalne skupine… Ovaj biva doveden do točke da se mora odlučiti: hoće li Zakon tumačiti eksluzivno ili inkluzivno? Njihova je tradicija tražila: ekskluzivno! Isključiti pripadnike ne-Židovskog naroda iz kategorije ‘bližnjih’. Zakon naprosto kaže: ljubi bližnjega kao sebe sama, dok su tumačenja, očito, išla prema sužavanju pojma na ono što im je izgledalo prihvatljivo. Pravo traži da se ide jednu milju (rimski vojnik je imao pravo tražiti prolaznika da mu ponese opremu jednu milju), a ljubav prema neprijatelju je spremna taj teret nositi dvije milje.

Isus je tu da nas izazove u našim sigurnostima. Ovaj čovjek je vjerojatno izgledao siguran u svoje stavove. Iza njega je stajala i tradicija tumačenja Zakona. No iz Lukine opaske: ‘želeći se opravdati’ postaje jasno da u srcu ipak nije bio zadovoljan tim ekskluzivističkim tumačenjem Zakona. Da je slutio da bližnjeg ne može ograničiti samo na pripadnike istoga naroda.

Za Isusa je ‘bližnji’ zapravo drugo ime za svakog čovjeka s kojim se nađemo na putu. Izbačeni iz Samarijanskog sela ustraje u vjerovanju da čovjek nije loš naprosto zato što se rodio u nekom ‘krivom’ narodu, nekoj krivoj socijalnoj skupini. Da čovjek može birati pomoći nevoljniku ili ne. Birati između obreda i čovjeka. Bilo bi dobro da je to isto. Ali nije. Kao što vjera i religija nisu nužno istoznačnice. A trebale bi  biti.

Moj bližnji u ovom trenutku sigurno nije neki imaginarni Indijac, primjerice, već konkretni čovjek koji mi se nađe na putu. Volimo rasprave o tome što će biti s onima koji nikad nisu čuli evanđelje, a zanemarujemo one koji bi ga po nama mogli čuti. Ili preciznije: vidjeti (jer Evanđelje se prije svega vidi, na onima koji ga utjelovljuju, a tek onda sluša.)

Zato:

  1. Valja nam osluškivati pitanja koja si naši suvremenici postavljaju. Što je ono što ih muči? (Teolozi su i inače, tako kaže vic, poznati kao ljudi koji odgovaraju na pitanja koja nitko nije postavio.) Znati slušati veće je umijeće od znati govoriti. I to trebam(o) (na)učiti.
  2. U zajedničkom traganju za odgovorima na velika životna pitanja krenuti od onoga u čemu čovjek jest (ovaj u Židovskom Zakonu). Čovjek se često skriva iza velikih rasprava koje su naizgled vrlo neosobne, ali se iza toga krije muka osobnog traženja.
  3. Biti uvijek zainteresiran za konkretnog čovjeka. Izbjegavati ljudima stavljati na čela etikete i razvrstavati ih na pogodne i nepogodne. Na one s kojima hoćemo imati posla i na one s kojima se mi ne družimo. Isus je, vidjeli smo to nedavno, išao i u prekomorske tzv. poganske krajeve, ali je imao i posla s ovim pismoznancem. S čovjekom koji je pripadao skupini koja je Isusu u konačnici došla glave. I s njim je imao posla. I njemu je pokazao put u život.

Audio verzija nalazi se ovdje