Kako bez ljubavi?

Marko 12. 28 – 34

Rasprave o Zakonu i zakonima su beskrajne. Doslovno. Znam to i iz vlastitog iskustva. S jednim mojim rođakom, pripadnikom zajednice koja Mojsijev Zakon vidi kao temelj svoje teologije, ni jedan susret, ni jedan razgovor nije ušao u drugu polovicu sata, a da nismo razgovarali (ili preciznije – prepirali se) o hrani i suboti. Continue reading “Kako bez ljubavi?”

Nebo na zemlji

Dječja je mašta pojam ‘kraljevstva Božjega’ koji je neodvojiv od Isusova života i poruke, prericala u ‘nebo’. Govor o kraljevstvu Božjemu bio je govor o nebu koje nas, ako budemo dobri, čeka jednoga dana kad umremo. A nebo je bilo tamo negdje gore, malo iza mjeseca, sunca i zvijezda. Pa će, kad jednom umremo i naše tijelo se vrati u zemlju, duša izaći iz tijela i vinuti u nebesa. Doduše, nisu se slagale priče: jedni su rekli da ćemo neko vrijeme spavati u nekom mračnom podzemlju pa da ćemo se ‘osvijestiti’ kad dođe Sudnji dan. Drugi su govorili da po smrti duša ide Bogu i uživa u njegovu prisustvu. A što je tada s tim ‘drugim Kristovim dolaskom’?

spaceS takvim sličicama na umu nije ni čudno da i danas postoje skupine koje očekuju dolazak velikih svemirskih brodova koji će ih odnvesti u to neko ‘nebo’, mjesto blaženstva, pravedosti i vječnoga života. Već i površno poznavanje prostranstva svemira, ako nas teleskopi ne varaju, a znanstvenici ne lažu, pokazuje da tako zamišljeno nebo ‘ne postoji’. Da se vjernici koji se nadaju ‘nebu’ ne trebaju pripremati za neko intergalaktičko putovanje, do mjesta gdje Bog sjedi na prijestolju i čeka da mu tih nekoliko pravednika (jer ‘malo je stado’ spašenih) dođe u goste kako bi ga za svu vječnost slavili.

Ako tako shvaćeno nebo ‘ne postoji’, na što smjera pojam kraljevstva Božjega? O čemu to Učitelj govori? Držim, o novim odnosima koji vladaju u novome stvorenju. I to ne negdje na kraju svemira već baš posred njega. Posred propadljivosti i pokvarenosti staroga poretka.

Vidi li se to novo stvorenje? Iako je riječ o jednoj drugoj prostorno-vremenskoj dimenziji barem jednim dijelom ono se prelama i kroz ovu našu stvarnost i tu bi trebalo biti vidljivo. Trebao bi se čuti jezik novoga stvorenja. U Crkvi bi taj govor trebao biti najjasniji, kad si već crkva preuze zadatak navjestiti Uskrsloga (prvina novog stvorenja). A je li? Retorika je vrlo glasna ali praksa nas prečesto demantira. Pričamo o novome, a živimo staro. Dakako, ja to ne vidim kod sebe, već kod drugoga. Zašto? Da bih vidio sebe potrebno mi je ogledalo. Bez reflektirajućih površina naš bi nam lik ostao trajnom nepoznanicom. Tako nam bez drugoga (Boga i bližnjega) naša duša ostaje tajnom. Po reakciji koju svojim riječima i djelima izazivam kod drugoga mogu naslutiti živim li život novoga stvorenja. Govorim li jezik novoga stvorenja? Taj je jezik univerzalan, svi ga razumiju, a zove se ljubav.

Moj bližnji

Luka 10. 25-37

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu ne bi bila ispričana da nije bilo pitanja: ‘Što moram činiti da baštinim život vječni?’ To je pitanje bilo u središtu zanimanja ne samo ovog pismoznanca već i mnogih Židova (ako ne i svih) Isusova vremena. Sve se religije bave pitanjem smrti i nadvladavanjem trpljenja ovoga života. U konačnici i znanost se bavi baš tim pitanjima: kako produžiti i poboljšati život?

Danas smo, možda više no ikad u povijesti u situaciji da si mnogi naši suvremenike uopće ne postavljaju to pitanje. Ne interesira ih vječni život. Interesira ih produžiti ga, olakšati ga, ali ne ‘vječni život’. To je religijski pojam s kojim se ne mogu identificirati. Dakako da je to izravno povezano s čovjekovim odustajanjem od Boga. Ateizam je, kako smo to nedavno čuli na ovome mjestu na okruglom stolu posvećenom toj tematici, jednostavno prebrisao riječ ‘Bog’. Kolateralne žrtve tog brisanja su i riječi ‘život vječni’, ‘smisao života’ itd. Teško je odrediti gdje je granica do koje seže to brisanje, ali svakako se nakon brisanja Boga kao temelja svekolike zbilje, ne misli i ne može stati tako lako i brzo. Na mjesto Boga instalirana je znanost koja će, vjeruje se, dati odgovore na čovjekova pitanja.

Nedavno pročitah: ‘prestar sam da bi se igrao skrivača sa skrivenim Bogom.’ Pavao će reći da Bog nije daleko ni od jednog od nas i da je naš zadatak da ga tražimo ne bismo li ga napipali i našli’ (Djela 17.27). Neki kažu: ‘ako je skriven neka takav i ostane. Ne da mi se trošiti vrijeme i energiju na potragu za njim.’

Ali neki ipak traže: 1949. godine Kina je, primjerice, imala samo 4 milijuna kršćana. Danas ih je 67 milijuna. Neke projekcije govore da će do kraja ovog stoljeća prestići USA s njezinih 246 milijuna kršćana. Istraživanja pokazuju da je religioznost, na užas ateista, u svijetu u porastu. Ne rastu samo skupine s kršćanskim određenjem.

Čemu kušanje Isusa? Postojala je sumnja/optužba da se Isusovo naučavanje i praksa suproti Zakonu. Zakonoznanac je vjerojatno očekivao drugačiji odgovor. Očekivao je Isusa uvući u raspravu o Zakonu jer tu je ‘na svom terenu’. Ali Isus ponovo čini ono čega sam u zadnje vrijeme postao svjestan: Umjesto rasprave o Zakonu (fenomenu) Isus je zainteresiran za konkretnog čovjeka. Pred Isusom ne stoji predstavnik skupine koja se bavi tumačenjem zakona, već čovjek koji, tako vjeruje Isus, za sebe traži odgovor na to pitanje: ‘Kako baštiniti vječni život!’ Danas bi sigurno bio optužen za pojednostavljivanje stvari, za banaliziranje, za populizam: ‘Ne možeš Zakon svesti na ljubav!’, rekli bi mu. A zapravo se radi o tome da bi prigovaratelji htjeli zaštititi svoje tumačenje Zakona: ‘Hoćeš li reći da je sav naš višestoljetni trud u tumačenju Zakona, bio uzaludan?’ I njima je kao i psu više stalo do sebe nego do ‘sela’.

Spasonosni uvidi za pojedinca redovito su jednostavni. Poput munje koja bljesne i obasja mrak. To obrazovanima, poput Nikodema, nije uvijek lako prihvatiti.

Prispodoba dakako biva ispričana nakon pokušaja zakonoznanca da se opravda. Od čega? Ne vidimo da je Isus imao primjedbu na njegov odgovor. Dapače, pohvalio ga je. Ali sam se osjeća nelagodno zbog svijesti da je pojam bližnjega jako ograničio. Isus u središte priče postavlja čovjeka iz neprijateljskog naroda. Ne uglednike Izraela: svećenika i levita, već baš bezimenog Samarijanca, slučajnog prolaznika. Pred neko je vrijeme sam bio izbačen iz jednog Samarijanskog sela, sela na koje su njegovi učenici htjeli zazvati oganj s neba, ali se on ne daje upecati na tu udicu etničke mržnje.

Kako do života? Ispunjavanjem zakona? Da! Što traži taj Zakon? Ljubav! Prema kome? Bogu i bližnjemu. Isus se slaže sa zakonoznančevom interpretacijom Zakona, jer je prepoznao da je najviši zahtjev Zakona upravo ljubav prema svemu: Bogu i njegovu stvorenju (današnja ekološka problematika to tada nije bila). Problem nastaje kad čovjek kao ‘bližnjeg’ prihvati samo pripadnika istoga naroda, socijalne skupine… Ovaj biva doveden do točke da se mora odlučiti: hoće li Zakon tumačiti eksluzivno ili inkluzivno? Njihova je tradicija tražila: ekskluzivno! Isključiti pripadnike ne-Židovskog naroda iz kategorije ‘bližnjih’. Zakon naprosto kaže: ljubi bližnjega kao sebe sama, dok su tumačenja, očito, išla prema sužavanju pojma na ono što im je izgledalo prihvatljivo. Pravo traži da se ide jednu milju (rimski vojnik je imao pravo tražiti prolaznika da mu ponese opremu jednu milju), a ljubav prema neprijatelju je spremna taj teret nositi dvije milje.

Isus je tu da nas izazove u našim sigurnostima. Ovaj čovjek je vjerojatno izgledao siguran u svoje stavove. Iza njega je stajala i tradicija tumačenja Zakona. No iz Lukine opaske: ‘želeći se opravdati’ postaje jasno da u srcu ipak nije bio zadovoljan tim ekskluzivističkim tumačenjem Zakona. Da je slutio da bližnjeg ne može ograničiti samo na pripadnike istoga naroda.

Za Isusa je ‘bližnji’ zapravo drugo ime za svakog čovjeka s kojim se nađemo na putu. Izbačeni iz Samarijanskog sela ustraje u vjerovanju da čovjek nije loš naprosto zato što se rodio u nekom ‘krivom’ narodu, nekoj krivoj socijalnoj skupini. Da čovjek može birati pomoći nevoljniku ili ne. Birati između obreda i čovjeka. Bilo bi dobro da je to isto. Ali nije. Kao što vjera i religija nisu nužno istoznačnice. A trebale bi  biti.

Moj bližnji u ovom trenutku sigurno nije neki imaginarni Indijac, primjerice, već konkretni čovjek koji mi se nađe na putu. Volimo rasprave o tome što će biti s onima koji nikad nisu čuli evanđelje, a zanemarujemo one koji bi ga po nama mogli čuti. Ili preciznije: vidjeti (jer Evanđelje se prije svega vidi, na onima koji ga utjelovljuju, a tek onda sluša.)

Zato:

  1. Valja nam osluškivati pitanja koja si naši suvremenici postavljaju. Što je ono što ih muči? (Teolozi su i inače, tako kaže vic, poznati kao ljudi koji odgovaraju na pitanja koja nitko nije postavio.) Znati slušati veće je umijeće od znati govoriti. I to trebam(o) (na)učiti.
  2. U zajedničkom traganju za odgovorima na velika životna pitanja krenuti od onoga u čemu čovjek jest (ovaj u Židovskom Zakonu). Čovjek se često skriva iza velikih rasprava koje su naizgled vrlo neosobne, ali se iza toga krije muka osobnog traženja.
  3. Biti uvijek zainteresiran za konkretnog čovjeka. Izbjegavati ljudima stavljati na čela etikete i razvrstavati ih na pogodne i nepogodne. Na one s kojima hoćemo imati posla i na one s kojima se mi ne družimo. Isus je, vidjeli smo to nedavno, išao i u prekomorske tzv. poganske krajeve, ali je imao i posla s ovim pismoznancem. S čovjekom koji je pripadao skupini koja je Isusu u konačnici došla glave. I s njim je imao posla. I njemu je pokazao put u život.

Audio verzija nalazi se ovdje

Idite

Isus traži suradnike u misiji. U Luki 9 zabilježeno je da je Isus najprije poslao Dvanaestoricu, a u Luki 10 72-icu pred sobom u krajeve u koje će i sam kasnije doći.

U čemu se sastojala njihova misija?

Molitivi
Preduvjet svake misije, a da bi ona bila Božja misija u ovome svijetu, je molitva. Prvotni razlog Isusove uspješne misije bio je taj što je toliko vremena provodio u osami na molitvi. Molitva je polazište svake misije.

Donošenju mira
Mir, dakako, dolazi od pomirenih odnosa, a baš je to u srži evanđelja. Posvađanom, razdijeljenom svijetu preostaje malo instrumenata donošenja mira. Ako se negdje i uspostavi mir vrlo brzo nemir ljudskoga srca proizvede nova žarišta nemira.

Propovijedanju: Kraljevstvo je Božje blizu
Gdje je to kraljevstvo? Osvrnemo li se oko sebe, lako ćemo zaključiti: nema ga. Zato valja pogledati u drugom smjeru: u sebe! Što nam je bliže od vlastitog srca? I tu se kraljevstvo ima useliti. Ili ga uopće nema. Gandhi reče: ‘Budi promjena koju želiš vidjeti!’ Revolucija se ima dogoditi u mom srcu i onda će moji susjedi, moji bližnji moći reći: kraljevstvo je blizu.

– ozdravljati bolesne / izgoniti zloduhe 
U ovome se konkretno očitovala snaga Isusove misije. Poučiti bez promjene situacije u kojoj se čovjek nalazi je zgodno ali neučinkovito. Isus je ljudima koje je poslao dao autoritet, snagu i moć da ‘gaze po zmijama’, da ozdravljaju bolesne, izgone zloduhe. Imamo li ga mi? Ako ga je dao onda imamo. Možda ga premalo koristimo? Možda ga još nismo otkrili?

Zašto?

Čemu to spašavanje svijeta? To izlaganje janjadi vukovima? Je’l pametno izlagati janjce takvu riziku? Zašto svijetu ne dopustiti da bude to što jest, da dobije što traži? Zašto bi netko morao ‘umrijeti za nj’? Jedini odgovor koji ‘drži vodu’ glasi: Zbog ljubavi! – ‘Jer je Bog toliko ljubio svijet…’ U njegovoj sljepoći, nemogućnosti da vidi svjetlo ne ostavljam ga (i Platon i evanđelja se tu slažu: čovjek živi u mraku (spilji)– ‘samo stoj na svijetlu i doći će kraj tame’ – pjevat će Goran Bare). U Šibeniku se neki dan odvijala prava drama kad su policajci nastojali i uspjeli spriječiti čovjeka da počini samoubojstvo. Zašto ga jednostavno nisu pustili da učini što je naumio? Čemu herojska djela spašavanja ljudi? Zašto dodjela ‘plave vrpce Vjesnika’ za spašavanja ljudi na moru? Zašto nas se tako dojmljuju filmovi o spašenim ljudima iz različitih situacija? Zato što je u nas usađen ‘gen života’. I sve u nama kriči protiv propadljivosti i smrti.

Volim li ja svijet? Volimo li mi ovaj svijet? To je ključno pitanje za misiju. Slušam neki dan na radiju o časnoj sestri koja nakon godine i pol dana od ubojstva časne sestre Lukrecije Mamić iz družbe Službenica milosrđa u Burundiju, odlazi u misiju pomaganja siromašnima jer ‘ne bi bilo lijepo da se naš posao dolje prekine’. Ljubav za siromašne je jača od brige za vlastiti život. Kod nekih. Na pitanje volim li ja taj svijet, ne usuđujem se dati ni brzi ni laki odgovor. Petra je trebalo tri puta pitati. Ne znam kako bih ja prošao na tom ispitu. Jesam li spreman poći poput ‘janjeta među vukove’?

No, čovjek se može samo-ubijati i na naizgled manje radikalne načine: prejedanjem (nekad se umiralo od gladi, danas od sitosti), drogom, alkoholom… Nije svako stanje u kojemu se čovjek nalazi dobro. Traži intervenciju, liječenje, pomoć. I to zdravi razum prepoznaje.

Govoreći religijskim rječnikom to stanje iz kojega je čovjeku potreban spas, zovemo grijehom. Stanjem zaborava Boga koje vodi u smrt. Treba jasno reći: rastući je broj ljudi koji se time zadovoljavaju. Ljudi koji ne vide potrebu za mijenjanjem nečega što je ionako oduvijek tako: ‘Pustite nas, ne trebamo vaš spas!’ Ali ljubav traži načine kako da i čovjeku koji ne vidi donese svjetlo.

Kako?

Sad smo na skliskom terenu. U napasti smo ljude s visoka uvjeravati kako im je loše. Kako žive u mraku i kako trebaju spas. No, za razliku od dijagnoze liječnika koju se ne smatra uvredljivom, duhovna dijagnoza skoro redovito izaziva otpor i uvrijeđenost. Čovjek ne pristaje lako na istinu o sebi. Isus reče da jedino Duh može presvjedočiti svijet o grijehu. Kako je Isus postupao? Nije išao uokolo i upirao prstom u ljudske grijehe. Ljudi su sami dolazili njemu jer se ‘glas o njemu pronio’. Zbog autentičnosti njegova življenja i osobnosti, ljudi su se osjećali slobodnima pristupiti mu. Uvijek je inzistirao na tome da ljudi najprije sami postave svoju dijagnozu: ‘Što želiš da ti učinim? Ili drugim riječima. ‘Koji je tvoj problem?’ Dok čovjek nije spreman priznati vlastitu potrebu, nema načina da mu se pomogne. 

Nauk je Pisma da se evanđelje prenosi blago i s poštovanjem. Nikako s visoka, oholo i arogantno. ‘Mi imamo istinu’!, nije Isusov način. Uvijek kao svjedoci, a ne kao predavači. Svjedok je onaj koji je na vlastitoj koži doživio ono o čemu priča. Tu je autentičnost. I takve misionare Isus treba.

Audio verzija se nalazi ovdje.