Arhiva Oznaka: grijeh

Nelagoda sa sudom

Matej 13. 24-30; 36-43

Prošle nedjelje je bilo riječi o raznim tlima na koje pada dobro sjeme. I ta tla predstavljaju zapreku nicanju sjemena i bogatog uroda – napredovanja Božjeg kraljevstva. Sjećamo se: nerazumijevanje, progonstvo i nesklonost okoline, te brige i varavo bogatstvo čimbenici su neuspjeha rasta sjemena. Danas nam pak Isus priča jednu drugu prispodobu kojom želi objasniti način postojanja Kraljevstva Božjega u ovome svijetu. Priča prispodobu o kukolju i pšenici. Nastavi čitati

Hodi

Marko 12.1-12

Dobro da se opisani događaj nije zbio danas u našem novom Pastoralnom centru. Svi koji su na njemu radili imali bi ozbiljnu zamjerku da im netko razotkrije krov kako bi omogućio ozdravljenje svom prijatelju kako su to učinila ova četvorica. Oni su bolesnika na njegovu ležaju kroz razotkriveni krov spustili pred Isusa. Bili su maštoviti i ustrajni. Pohvala njihove vjera odnosi se na svu petoricu. To je snaga zajedništva. Sam, oduzeti, nikad ne bi bio ozdravljen. Potrebni su mu bili ljudi kojima je stalo do njega. To bi mogla biti jedna od lekcija ovog teksta. No, ima još.

To da je čovjek bio ozdravljen pismoznancima nije predstavljao problem. Nadam se čak, da su poput ostalih, time bili obradovani. Ali oni su imali teološki problem. Naime, tko može opraštati grijehe? Bog, rekli su, jer protiv njega se griješi kršenjem njegova Zakona. Ili i čovjek može opraštati? Bilo je tih prijepora i kasnije u povijesti Crkve. A ovdje vidimo da je čovjek Isus opraštao grijehe. Naravno, mi u ovome vidimo ‘dokaz’ Isusova božanstva, ali Isusova intencija nije bila dokazivanje božanstva. Tekst kaže: ‘Sin čovječji ima vlast’. On je kao čovjek opraštao grijehe i svojim je učenicima rekao, kako bilježi Ivan, da to isto čine.

Što je lakše reći? Mi bismo danas rekli da je lakše reći ‘oprošteni su ti grijesi’ jer se to ne vidi. U konačnici ništa ne košta. Riječi ionako danas ubrzano gube na značenju i smislu. Ali Isusu je to bilo teže reći jer je bio pod paskom pismoznanaca. On kao da kaže: Svakako bilo bi mi lakše reći ‘ustani i hodaj’ jer bih tada, u slučaju neuspjeha, eventualno bio izložen podsmijehu, a ovako ću biti izložen osudi, a to je daleko opasnije. Onako bi bio klaun, ovako postaje hulitelj, dostojan osude. I ta je osuda bila spremna, kako se iščitava iz evanđelja, od početka.

O čemu je onda riječ? Što to znači da su ovom čovjeku oprošteni grijesi? Prva je asocijacija da je bolestan zato što je sagriješio. Sigurno je sagriješio. Ta svi su ljudi sagriješili, pa ni on nije iznimka. U evanđeljima ovo nisu samo priče o tome da je tamo negdje, daleko u prostoru i vremenu jedan čovjek prohodao, onaj od prošle nedjelje bio očišćen od gube, itd., već stoje kao paradigmatični primjeri u kojima se svatko od nas može naći.

Nedavno smo razmišljali o tome što grijeh jest. On je prije svega stanje, zatim sila koja nas drži zarobljenima, te zla djela koja činimo. Sve je ovo vidljivo kod ovog čovjeka. Sve je to golim okom vidljivo kod svakog čovjeka.

U oproštenju grijeha prva se faza, nazovimo to tako, dogodila otkrivanjem krova: čovjek se uz pomoć prijatelja približio Spasitelju. Onaj koji je bio daleko, sad je došao blizu. Poduzeo je korak. Zajedno sa svojim prijateljima bio je maštovit i ustrajan: ‘Približite se Bogu i on će se približiti vama!’ (Jak 4.8).

Drugo, uzetost, zarobljenost više nema nad njim vlasti. Slobodan je čovjek: ustaje, uzima postelju i odlazi u slobodu. Nije više vezan uz krevet. Od takvog, oslobođenog čovjeka, Isus, kako je to uvijek činio, može tražiti da:

Treće, ne čini više grešna djela. Ta mogućnost da se više ne griješi (‘tko je krao neka više ne krade…’) proizlazi iz novog odnosa s Bogom. Ne obrnuto. Obrnuto je put Zakona koji se pokazao neuspješnim. Od ljudi koji su se obratili Bogu i s njim postali prijatelji, redovito čujemo svjedočanstva o promijenjenim životima.

Istinski oslobađajuća sila je u Bogu osloboditelju. Onom Bogu koji je narod svoj izveo iz egipatskog ropstva, onom Bogu koji je Krista izveo iz mrtvih. Ne Bogu knjige, nego Bogu života. Ako se ne možeš sam osloboditi (što je sigurno), ako ne možeš sam doći pred Boga osloboditelja, nađi još ‘četvoricu’ prijatelja koji će te donijeti pred njega. Poput ovog oduzetog čovjeka i ti ćeš otići slobodan od svog ‘kreveta’.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Neugodno, ali dolazi u paketu

U Velikom poslanju učenika u svijet, Ivan (Iv 20. 21-23) izdvaja četiri naglaska. Posljednji je onaj s kojim ćemo se danas pozabaviti: Opraštajte grijehe!

Prvo svjedočanstvo o Isusu je ono Ivana Krstitelja: Gle, Jaganjac Božji, onaj koji uzima grijeh svijeta! (1. 29) Anđeo ree Josipu: Nadjenut ćeš mu ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih (Mt 1.21).
Isusovi su sljedbenici Isusovu službu najuže vidjeli povezanu s grijehom. Navještaj njegova rođenja, početak njegove službe, a i njegove zadnje riječi tiču se grijeha. Vrlo neugodne teme. Teme koju najradije izbjegavamo. No, možda čak nije ni neugodna već naprosto nije moderna. Govor o grijehu nije u modi pa se o tome ne priča. Onaj tko o grijehu govori je staromodan. Budimo za trenutak staromodni. Retro.

Jasno je da su Židovi (a Isusovi su učenici bili baš to) Isusovu misiju razumijevali i tumačili na temelju starozavjetnog sustava žrtava. Kako će to Jaganjac ponijeti grijehe svijeta? Kako će spasiti narod (svoj) od grijeha njegovih? Sustav žrtava je, najkraće rečeno, podrazumijevao da se prinese žrtva na koju se prenose čovjekovi grijesi. Mali grijeh, siromašniji pojedinac – manja žrtva. I obrnuto. Židovima je bilo razumljivo i (barem nekima – njegovim sljedbenicima) prihvatljivo: Isus kao žrtva nosi na sebi grijehe i svaki koji ‘na njegovu glavu položi ruke’ (tj. s njim se poistovjeti) biva oslobođen krivnje i pred Bogom opravdan.

Tijekom povijesti su postojala i druga razumijevanja Isusove žrtve. Primjerice, Abelard (11/12 st.) je Isusovo spasenjsko djelo tumačio kao inspiraciju ljubavlju. Spremni smo ga nasljedovati kad vidimo radikalnu demonstraciju ljubavi u Kristovu životu i smrti, kaže Abelard…

Naš je problem: naša okolina ne korespondira s:
1. idejom grijeha;
2. idejom zamjenske (životinjske) žrtve

Zato ni ova priča s Isusom ne može biti predstavljena na način koji je govorio nešto Židovima prvoga stoljeća niti možemo očekivati da će biti samorazumljiva današnjem slušateljstvu.

Što god i kako god se dogodilo ‘nošenje grijeha’, o čemu su govorili i anđeo i Ivan Krstitelj, dogodilo se na križu. Jednom zauvijek. Mission accomplished. Ako to što se dogodilo i ne razumije i s tim ne korespondira suvremeni čovjek, to ne dokida žrtvu samu. Primjerice, mnogo je korisnika koji ne poznaju način funkcioniranja uređaja koji rabe, ali od njega ipak imaju korist. Prestajemo li koristiti mikrovalnu pećnicu zato što nam nije jasan princip njezina rada? Kako da se suvremeni čovjek ‘okoristi’ učinjenim na križu? Pitanje grijeha, opravdanja pred Bogom i pomirenja s njim ga ionako ne zanimaju.

Rekao sam na početku da se o grijehu danas nerado priča. O čemu se još nerado priča? Bolesti i posebece smrti, zar ne? Nije li interesantna ta povezanost? Valja jasno reći: grijeh i smrt dolaze u paketu: ‘U onaj dan kad s njega okusiš, umrijet ćeš’ tj. kad ne poslušaš naputak, kad sagriješiš. Možemo negirati grijeh i grešnost, ali smrt je teže negirati. Što sam ja Bogu skrivio? pitaju se i nevjernici kad ih stisne nevolja. Biblija je nedvosmislena: da nema grijeha ne bi bilo ni smrti. To, dakako ne znači, kako vidimo u slučaju slijepca kojega je Isus iscijelio, da je svaka bolest neposredno uzrokovana nečijim osobnim grijehom. Biblija ne ohrabruje takvo gledište, što i mi prečesto ne zamjećujemo pa kad netko oboli ili nastrada, prva nam je misao: Što je zgriješio?

Ono što ne može poreći suvremeni čovjek (iako poriče grijeh) su smrt i očajnička želja za životom. Posljedica Isusova djela je baš život. Plaća za grijeh je smrt, a kad je ona plaćena na križu, jasno je da smrt više nema zadnju riječ.

Ranije, u jednom razgovoru sa svojim oponentima, Isus reče: umrijet ćete u svojim grijesima ako ne povjerujete i ostanete u stanju ‘odozdo (8. poglavlje). A na kraju svog evanđelja Ivan domeće: Ovo je zapisano da povjerujete i da imate život vječni (20). Ivan, za razliku od Pavla i ne inzistira na pomirenju, opravdanju i slično, već govori o vječnom životu. A do tog života se dolazi spoznajom jednoga istinskoga Boga i onoga koga je on poslao – Isusa Krista. Ivan je tu, ako to mogu tako reći, suvremeniji od Pavla. Kao da je napravio veći odmak od tradicionalne židovske teologije i slika kojima je ona baratala. Njegov koncept ima više grčkoga štiha pa je nama zapadnjacima to sve malo razumljivije.

svezan(a) Što je grijeh? Prekršaj, stanje i sila koja drži čovjeka u zarobljeništvu.

(b) Zašto opraštati grijehe? Zbog života! Grijeh zarobljuje i ubija. Spasiti nekoga od grijeha znači podariti mu slobodu i život vječni.

(c) da bi čovjek došao do svijesti o grijehu nužno je djelovanje Duha Svetoga. On, Branitelj, razotkriva svijetu o grijehu, o pravednosti i o sudu. O grijehu, jer ne vjeruju u mene, (16.8,9) kaže Isus. Bez djela Duha Svetoga čovjek unatoč riječi ne čuje poruku. Čak što više, poruci se suprotstavlja. Bez Duha Svetoga ovdje bi se radilo o poslu, o trgovini. Duh Sveti u čovjeku stvori svijest o vlastitoj grešnosti tj. stanju u kojemu se nalazi kao i želju i potrebu da se izmiri s Bogom.

(d) Kako je moguće ‘opraštati grijehe’? Moguće je zbog Kristove žrtve na križu i činjenice da se oproštenje već dogodilo: po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiri sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima (Kol 1.20). Ono što je čovjeku potrebno je da čuje Radosnu vijest o oproštenju. Bog je sa svoje strane već oprostio. Prihvaćanjem tog oproštenja čovjek zadobiva plodove pomirenja – život.

(e) Kako opraštati? Kako je to Isus činio? Pri tom je neke sablažnjavao, ali ljudima je govorio: Sinko, opraštaju ti se grijesi. Ljudi kojima je Isus oprostio grijehe nisu se osjećali kao da su došli pred službenika koji bi ima za neke novce pružio protuuslugu, već pred čovjeka kojemu je bilo istinski stalo do njihovog dobra. Jednostavno rečeno: opraštao im je kao onaj koji ih voli. Čovjek ima potrebu da u im Božje čuje o svom oproštenom grijehu.

Ovdje se čak i ne radi toliko o tome opraštamo li i kako mi ljudima grijehe, već više o tome da im u Božje ime navijestimo Radosnu vijest da im grijesi jesu oprošteni. Da zbog toga mogu hodati slobodni: čuj, razumij, prihvati tj. povjeruj, raduj se i živi, slobodan od sile koja te drži u ropstvu.

Nemoj više

Kad Učitelj reče: ‘Idi i ne griješi više’, on očito misli da postoji i nešto bolje za čovjeka od stanja u kojemu se trenutno nalazi. Ali i Zakon koji su imali njegovi suvremenici je tražio isto, pa ipak ih nije spriječio da čine ono što je štetilo njima samima i njihovoj okolini. Što je sad, s Učiteljem, bilo drugačije? Ljudi koji bi se s njim susretali osjećali bi se prihvaćenima, neosuđivanima.

To neosuđivanje pomoglo im je da se odijele od grijeha, tj. prestali su činiti ona djela koja su proizlazila iz njihove otuđenosti. Jedino prihvaćanje pobjeđuje otuđenost. Jedini prihvaćanje omogućuje da se otkloni uzrok kako bi se promijenile posljedice.