Arhiva Oznaka: duhovni rast

Prodati sve (iz sebe)

Matej 13. 44-52

Prošle smo dvije nedjelje razmišljali o dvije prispodobe u kojima Isus priča mnoštvu i podučava svoje učenike o kraljevstvu Božjemu. O njegovoj naravi, načinu njegova prisustva u svijetu, zaprekama da bude prihvaćeno. Prisjetimo se: propovijedanje o KB znači: poziv da se Boga (ponovo) stavi u središte stvarnosti. Osobne i društvene. Jasno je pri tom: egoizam je najveća zapreka ostvarenju kraljevstva. (Na pitanje: ‘Jesam li sretan?’, Isus bi odgovorio: ‘Je li Otac sretan? Možemo i ovako: duhovno zrela osoba će se pitati: usrećujem li Drugoga?) Nastavi čitati

Na putu duhovnog rasta

[Dok sam prevodio knjigu ‘Understanding people’ Lawrenca Crabba, čitao sam ovaj tekst o Davidu i Golijatu i u njemu prepoznao pristup i put kojega Crabb nudi u svojoj knjizi kako bi se pomoglo čovjeku u njegovoj nevolji. Zato se ideje u ovom tekstu poklapaju s onima u Crabbovoj knjizi. Ovaj cjeloviti tekst zamjenjuje seriju od 6 ranije objavljenih tekstova tijekom rujna i listopada 2016.]

Jedna od prvih priča koje se sjećam da mi je baka pričala bila je baš ova o Davidu i Golijatu. Vjerojatno nisam jedini. Naravno, najprije ju čujemo kao uzbudljivu priču o ratu, o epskoj borbi maloga s jakim. Moguće ju je, kao i svaku priču, doživjeti na različite načine i na različitim razinama. Nastavi čitati

Ne očekuj (barem ne sada)

Luka 14. 1, 7–14

Nagrada za dobar izbor i učinjeno dobro ne mora uvijek biti trenutačna

Prvi dio priče: zauzmi zadnje mjesto (7–11)

Na prvu ovaj tekst zvuči kao naputak iz bontona. No, tu se spominje i poniznost kao zaključak pouke. Doduše, Isus kaže: ‘tko se ponizi’ što zvuči kao čin, a ne kvaliteta, ali poznavajući Isusa kome je više stalo do srca nego do izvanjskih formi, držim da se slobodno može reći, a da se ne pogriješi, da Isus traži istinsku poniznost, a ne glumu. Nastavi čitati