Taj kreativni Bog

5 Opravdani dakle vjerom, imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu, 2po kome smo u vjeri stekli pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se u nadi slave Božje. 3I ne samo to, nego se dičimo i u nevoljama, znajući da nevolja proizvodi ustrajnost, 4ustrajnost prokušanost, a prokušanost nadu. 5A nada nas ne postiđuje, zato što je ljubav Božja izlivena u srcima našim po Duhu Svetom, koji nam je dan. (Rim 5. 1-5)

12Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. 13A kad dođe on, Duh istine, upućivat će vas u svu istinu; jer neće zboriti sam od sebe, nego će zboriti o onome što čuje, i navješćivat će vam ono što dolazi. 14On će me proslaviti, jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. 15Sve je što Otac ima, moje. Stoga vam rekoh da će od mojega uzeti i vama navješćivati.« (Iv 16.12-15)

Spominje Apostol Boga, Gospodina Isusa i Duha Svetoga. U srži kršćanske vjere stoji trojedini Bog. Vjerojatno Židovi i muslimani za kršćane neće reći da su monoteisti. Reći će: oni vjeruju u tri boga. Jer, Otac, Sin i Duh Sveti, kako je to formulirano najranijim vjerovanjima, uz najbolju volju ljudski um ne može razumjeti kao jednoga Boga. Uz to, treba reći da se pojam ‘Trojstvo’ ne pojavljuje u Svetome Pismu. Pa zašto onda kažemo da vjerujemo u ‘trojedinoga Boga’?

1. Zato što u osobi Isusa iz Nazareta vidimo ispunjenje SZ-tnih proroštava o Emanuelu – Bogu s nama.

2. Zato što se tim rječnikom najbolje sažimlje svetopisamske navode o Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetome.

Možemo li o Bogu misliti izvan našeg iskustva? Je li Isus sin kao što su meni sinovi Carlo i Lovro? Je li Bog otac kao što je Ivan meni otac? Ne, Boga ne možemo razumjeti, niti o njemu govorit izvan našega iskustva? Odnosi koji čine našu egzistenciju su temelj i okvir našega razumijevanja Boga.

No, o Bogu nam je objavljeno: po prirodi, prorocima i Sinu. Pavao za neke svoje suvremenike i ljude ranijih naraštaja misli da su bili slijepi za tu stvarnost. Danas? Kaže se: ‘Za razumijevanje svijeta nije nam potreban Bog. Znanost je dovoljna. U stvorenju ne vidimo ‘njegovu vječnu moć i božanstvo’, već skup događanja bez konačnog smisla.

Koja je u tome uloga Duha?

Učitelj reče: ‘A kad dođe on, Duh istine, upućivat će vas u svu istinu.’ Što to znači? Znači da ljudima koji su ga tada slušali još štošta nije bilo jasno. Znači da u riječima koje su čuli još nisu mogli proniknuti u svu istinu. Martin Luther reče: ‘Ako tražite Duha ne idite u osamu, već otvorite Riječ’ (parafrazirano po sjećanju), a C. Spurgeon: ‘Nikad ne smijemo rastaviti ono što je Bog sastavio: Riječ i Duh. Božja Riječ je mač Duha. Duh bez Riječi je bez oružja, a Riječ bez Duha bez snage.’

Evo male slike koja nam to može približiti: Zamislimo si površinu mora i na njemu plivajuće sante leda (ili pak list papira na koji pišemo slova). Na onih 10 – 12% ukupne mase leda koji viri iz vode napisana su slova. Ako hoćemo pročitati sva slova moramo ići sa sante na santu (žute strelice). Na kraju dobijemo riječ (rečenicu) – jednodimenzionalno čitanje. No, možemo se vraćati, (na papiru ići gore – dolje), ponovo čitati, proučavati – dvodimenzionalno čitanje. Ali ako ‘puhne Duh’ pa nas odnese u more, odnese ‘između redaka ‘ teksta, odjednom se nadjemo ili u opasnosti da se utopimo ili u prilici da zaplivamo, zaronimo u treću dimenziju. Dimenziju meditacije. Sve te sante – slova i riječi su samo vrh nekog dubljeg, bogatijeg značenja. A i te riječi plivaju u oceanu kome se često Boga prispodobljuje. Zaroniti u Nj. Biti ‘kršten’, preplavljen njime. To je smisao čitanja.

sante

Ne samo pismoznanci Isusova vremena negi i mi kršćani kroz svu povijest viđali smo slova ne dajući Duhu da nas ‘odnese sa sante’. Od slova nismo uspjeli prepoznati duh teksta. Pavao  tvrdi da nas je Bog ‘… osposobio za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje.’ (2 Kor 3.6)

Danas je (onaj sekularizirani) svijet u potpunosti odbacio Pismo kao autoritet.  Jednostavno, to je knjiga koja skoro nema mjesta ni na policama biblioteka, a kamo li u rukama čitatelja. No, što je s kršćanima? Suočeni, s često pismoznanačkim pristupom Pismo koje ne odgovara na životne potrebe čovjeka, i neki kršćani odbacuju Pismo, vjerujući da Duh djeluje odvojeno od njega. Držim da je ispravan put proniknuti iza riječi. Tako je u konačnici postupao i Isus. Isus i pismoznanci su imali isti tekst u rukama. I tamo gdje su pismoznanci vidjeli strogoga suca, Isus je vidio milosrdnoga Oca. Vidio je zato što je dozvolio da ga vodi Duh. Ne samo u pustinju već i u razumijevanje Pisma.

‘Po Duhu Svetome koji nam je dan’ Bog se pokazuje kao kreativni Bog, kao Bog dubina. Površnost i  banalizacija su pridržane za tjelesnog čovjeka. Čovjek Duha se ne boji skočiti sa slova i zaroniti u dubinu na kojoj plutaju ta slova poput sante leda u moru.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Razdori, razdori…

Zajednica vjernika u Korintu nije bilo mjesto na kojem bi mnogi od nas poželjeli biti. No, ako za trenutak apstrahiramo mnoštvo problema koje Apostol adresira u svom prvom pismu Korinćanima, ključno je ovo: ‘Molim vas, braćo, poradi imena Gospodina našega Isusa Krista, da svi budete složni u istupu i da među vama ne bude razdorā, nego da budete savršeno ujedinjeni u istom umu i u istoj misli.’

Unutarnji su razdori bili ključni problem zajednice. Jednima je bio simpatičan Apolon, drugima Petar, trećima Pavao, četvrtima Krist. (Malo je (čini mi se) Apostol sarkastičan u zaključku poslanice: Što se tiče brata Apolona, mnogo ga ohrabrih da s braćom pođe k vama, ali nikako nije imao volje sada doći; ali doći će čim mu se pruži zgoda.) Funkcionirali su kao nakupina sekti. Kao sitne duše koje misle da su njihova istina i njihov guru jedini mjerodavni. Razdori su posljedica nesposobnosti pojedinaca i zajednice da sagledaju cjelinu. Apostol, možda naivno, zaziva jedinstvo. Ne uniformnost. U cijelome pismu on koristi metaforu tijela kako bi opisao narav vjerničke zajednice: ujedinjena različitost. (Što bi tek danas pisao da vidi razdijeljenu kršćansku scenu?)

Što je ta cjelina i na čemu temeljiti jedinstvo? Apostol piše: svijet ne upozna Boga svojom mudrošću. Nije da ne želi. Oduvijek je čovjek tragao za Bogom. Ili barem za njegovom česticom. Za tajnom svemira. U toj su potrazi Grci cijenili mudrost, a Židovi znake, čudesa. Bezuspješno. Bog i dalje izmiče. Kako se objavio? Pavao tvrdi: u raspetome Kristu. Znanošću se Boga ne može ni dokazati ni pobiti. Rečeno znanstvenim jezikom,  nedostaje joj aparatus za taj poduhvat: nema ni antene ni dekodere, a Pavlovim: naravan čovjek ne prima ono što je od Duha Božjega, jer njemu je to ludost i ne može spoznati, jer se to duhovno prosuđuje.

A i Korinćanima baš kao da je nedostajalo Duha: I ja, braćo, nisam mogao vama govoriti kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao maloj djeci u Kristu. Mlijekom vas nahranih, ne jelom; jer još ga niste mogli primati, a ni sada ne možete, jer ste još tjelesni. Jer čim je među vama zavist i svađa, niste li tjelesni i po ljudsku živite?  Razdori su najbolji pokazatelji nedostatka Duha. Jer Duh upućuje na Jednoga koji je temelj svekolikog jedinstva. Dublja spoznaja Jednoga (ili bogatstvo Duha) ne može rezultirati drugim do li blagonaklonošću prema suputnicima. Nikako isključivošću. Iako u ovom tijelu nikad nećemo u potpunosti spoznati Jednoga, možemo se pouzdati u Apostolove riječi: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i što u srce čovječje ne uđe, to Bog pripravi onima koji ga ljube (citirajući pri tom starozavjetnog autora). To je Tajna Božja sakrivena od vjekova: Bog vremenitom čovjeku sprema vječno spasenje. Jamstvo je raspeti i uskrsli Krist. On je pobijedio smrt.On nama postade mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje.

Audio zapis je ovdje.

(Svi biblijski navodi preuzeti su iz prijevoda Novoga zavjeta Rubena Kneževića).