Sikona i Savubona

Svijet ne može primiti Duha Svetoga jer ga ne vidi i ne poznaje. Ivan 14.17

Što to znači primiti Duha?

Na uvodnom seminaru iz dušobrižništva prošli tjedan u Zagrebu, predavač je spomenuo pozdrav iz filma Avatar: ‘Vidim te’. Zadržimo se malo kod toga. Vrlo vjerojatno su taj pozdrav redatelj Cameron i Frommer (lingvist koji je izmislio jezik domorodaca na Pandori gdje se radnja filma odigrava), ideju za pozdrav posudili od Zulu naroda iz Južne Afrike. Oni se, navodno, pozdravljaju sa Sikona, što znači ‘ovdje sam da bih bio viđen’, a odgovor glasi: Savubona, što znači ‘vidim te’. Continue reading “Sikona i Savubona”

Neugodno, ali dolazi u paketu

U Velikom poslanju učenika u svijet, Ivan (Iv 20. 21-23) izdvaja četiri naglaska. Posljednji je onaj s kojim ćemo se danas pozabaviti: Opraštajte grijehe!

Prvo svjedočanstvo o Isusu je ono Ivana Krstitelja: Gle, Jaganjac Božji, onaj koji uzima grijeh svijeta! (1. 29) Anđeo ree Josipu: Nadjenut ćeš mu ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih (Mt 1.21).
Isusovi su sljedbenici Isusovu službu najuže vidjeli povezanu s grijehom. Navještaj njegova rođenja, početak njegove službe, a i njegove zadnje riječi tiču se grijeha. Vrlo neugodne teme. Teme koju najradije izbjegavamo. No, možda čak nije ni neugodna već naprosto nije moderna. Govor o grijehu nije u modi pa se o tome ne priča. Onaj tko o grijehu govori je staromodan. Budimo za trenutak staromodni. Retro.

Jasno je da su Židovi (a Isusovi su učenici bili baš to) Isusovu misiju razumijevali i tumačili na temelju starozavjetnog sustava žrtava. Kako će to Jaganjac ponijeti grijehe svijeta? Kako će spasiti narod (svoj) od grijeha njegovih? Sustav žrtava je, najkraće rečeno, podrazumijevao da se prinese žrtva na koju se prenose čovjekovi grijesi. Mali grijeh, siromašniji pojedinac – manja žrtva. I obrnuto. Židovima je bilo razumljivo i (barem nekima – njegovim sljedbenicima) prihvatljivo: Isus kao žrtva nosi na sebi grijehe i svaki koji ‘na njegovu glavu položi ruke’ (tj. s njim se poistovjeti) biva oslobođen krivnje i pred Bogom opravdan.

Tijekom povijesti su postojala i druga razumijevanja Isusove žrtve. Primjerice, Abelard (11/12 st.) je Isusovo spasenjsko djelo tumačio kao inspiraciju ljubavlju. Spremni smo ga nasljedovati kad vidimo radikalnu demonstraciju ljubavi u Kristovu životu i smrti, kaže Abelard…

Naš je problem: naša okolina ne korespondira s:
1. idejom grijeha;
2. idejom zamjenske (životinjske) žrtve

Zato ni ova priča s Isusom ne može biti predstavljena na način koji je govorio nešto Židovima prvoga stoljeća niti možemo očekivati da će biti samorazumljiva današnjem slušateljstvu.

Što god i kako god se dogodilo ‘nošenje grijeha’, o čemu su govorili i anđeo i Ivan Krstitelj, dogodilo se na križu. Jednom zauvijek. Mission accomplished. Ako to što se dogodilo i ne razumije i s tim ne korespondira suvremeni čovjek, to ne dokida žrtvu samu. Primjerice, mnogo je korisnika koji ne poznaju način funkcioniranja uređaja koji rabe, ali od njega ipak imaju korist. Prestajemo li koristiti mikrovalnu pećnicu zato što nam nije jasan princip njezina rada? Kako da se suvremeni čovjek ‘okoristi’ učinjenim na križu? Pitanje grijeha, opravdanja pred Bogom i pomirenja s njim ga ionako ne zanimaju.

Rekao sam na početku da se o grijehu danas nerado priča. O čemu se još nerado priča? Bolesti i posebece smrti, zar ne? Nije li interesantna ta povezanost? Valja jasno reći: grijeh i smrt dolaze u paketu: ‘U onaj dan kad s njega okusiš, umrijet ćeš’ tj. kad ne poslušaš naputak, kad sagriješiš. Možemo negirati grijeh i grešnost, ali smrt je teže negirati. Što sam ja Bogu skrivio? pitaju se i nevjernici kad ih stisne nevolja. Biblija je nedvosmislena: da nema grijeha ne bi bilo ni smrti. To, dakako ne znači, kako vidimo u slučaju slijepca kojega je Isus iscijelio, da je svaka bolest neposredno uzrokovana nečijim osobnim grijehom. Biblija ne ohrabruje takvo gledište, što i mi prečesto ne zamjećujemo pa kad netko oboli ili nastrada, prva nam je misao: Što je zgriješio?

Ono što ne može poreći suvremeni čovjek (iako poriče grijeh) su smrt i očajnička želja za životom. Posljedica Isusova djela je baš život. Plaća za grijeh je smrt, a kad je ona plaćena na križu, jasno je da smrt više nema zadnju riječ.

Ranije, u jednom razgovoru sa svojim oponentima, Isus reče: umrijet ćete u svojim grijesima ako ne povjerujete i ostanete u stanju ‘odozdo (8. poglavlje). A na kraju svog evanđelja Ivan domeće: Ovo je zapisano da povjerujete i da imate život vječni (20). Ivan, za razliku od Pavla i ne inzistira na pomirenju, opravdanju i slično, već govori o vječnom životu. A do tog života se dolazi spoznajom jednoga istinskoga Boga i onoga koga je on poslao – Isusa Krista. Ivan je tu, ako to mogu tako reći, suvremeniji od Pavla. Kao da je napravio veći odmak od tradicionalne židovske teologije i slika kojima je ona baratala. Njegov koncept ima više grčkoga štiha pa je nama zapadnjacima to sve malo razumljivije.

svezan(a) Što je grijeh? Prekršaj, stanje i sila koja drži čovjeka u zarobljeništvu.

(b) Zašto opraštati grijehe? Zbog života! Grijeh zarobljuje i ubija. Spasiti nekoga od grijeha znači podariti mu slobodu i život vječni.

(c) da bi čovjek došao do svijesti o grijehu nužno je djelovanje Duha Svetoga. On, Branitelj, razotkriva svijetu o grijehu, o pravednosti i o sudu. O grijehu, jer ne vjeruju u mene, (16.8,9) kaže Isus. Bez djela Duha Svetoga čovjek unatoč riječi ne čuje poruku. Čak što više, poruci se suprotstavlja. Bez Duha Svetoga ovdje bi se radilo o poslu, o trgovini. Duh Sveti u čovjeku stvori svijest o vlastitoj grešnosti tj. stanju u kojemu se nalazi kao i želju i potrebu da se izmiri s Bogom.

(d) Kako je moguće ‘opraštati grijehe’? Moguće je zbog Kristove žrtve na križu i činjenice da se oproštenje već dogodilo: po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiri sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima (Kol 1.20). Ono što je čovjeku potrebno je da čuje Radosnu vijest o oproštenju. Bog je sa svoje strane već oprostio. Prihvaćanjem tog oproštenja čovjek zadobiva plodove pomirenja – život.

(e) Kako opraštati? Kako je to Isus činio? Pri tom je neke sablažnjavao, ali ljudima je govorio: Sinko, opraštaju ti se grijesi. Ljudi kojima je Isus oprostio grijehe nisu se osjećali kao da su došli pred službenika koji bi ima za neke novce pružio protuuslugu, već pred čovjeka kojemu je bilo istinski stalo do njihovog dobra. Jednostavno rečeno: opraštao im je kao onaj koji ih voli. Čovjek ima potrebu da u im Božje čuje o svom oproštenom grijehu.

Ovdje se čak i ne radi toliko o tome opraštamo li i kako mi ljudima grijehe, već više o tome da im u Božje ime navijestimo Radosnu vijest da im grijesi jesu oprošteni. Da zbog toga mogu hodati slobodni: čuj, razumij, prihvati tj. povjeruj, raduj se i živi, slobodan od sile koja te drži u ropstvu.

Spoznaja Boga po Duhu njegovu

A ovo je život vječni: da spoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i onoga koga si poslao – Isusa Krista.

Čovjek poduzima sve kako bi prehranom, zdravim životom, prevencijom, liječenjem, tehnologijom itd. produžio život i učinio ga kvalitetnijim. U svim je vremenima čovjek bio opsjednut potragom za nekim magičnim sredstvom – eliksirom života – koji bi mu osigurao, ako ne vječnost, a ono barem dugovječnost. Ne mirimo se lako s bolešću i smrću. Isus kaže da je spoznaja Boga taj ‘eliksir života’.

Što je to Bog? Na što mislimo kad kažemo ‘Bog’? Što smo time rekli? Koliko bi odgovora bilo, koliko bi slika pojedinci naslikali? Ako je netko već duže vremena vjernik ima neku svoju sliku Boga. Ali i ona se vremenom mijenja. Neke su nam  slike nametnute odgojem, neke su rezultat utjecaja okoline i vladajućih ideologija tijekom života, neke obrazovanja, neke osobnog iskustva i misaone interpretacije istih. Ima li uopće Boga?

Je li to nužno onaj i onakav Bog kakvog nam predstavljaju i na vjeru u njega potiči biblijski pisci, a napose Isus Krist? Za mnoge, čak iako se upisuju kao pripadnici određene kršćanske vjeroispovijesti, to nipošto ne mora biti. Jedno istraživanje (dosta je vremena od tada prošlo) kazuje da u Hrvatskoj svega nešto malo preko 40% ljudi vjeruje u postojanje osobnoga Boga. Teško je reći koliki je broj onih koji poput mog poznanika, na moju tvrdnju da (skoro) svako ljudsko biće nekako zamišlja Boga, kaže: ‘Hm, zaista ne znam, iz moje perspektive ne. Ne mogu govoriti za druge, osobno nisam nikada osjetio niti zamišljao nešto takvoga.’

Bog je ono u što čovjek polaže svoje temeljno, potpuno i nepodijeljeno  povjerenje, Ono na čemu gradi svoj život.

Može li biti da u nečijem životu ‘nema Boga’ tj. da nema nikakvog temelja n kojemu pojedinac gradi svoj život? Takvog bismo čovjeka s punim pravom mogli nazvati ateistom. Jedini pravi ateist bio bi čovjek koji se odrekao temelja, povijesti, želja, potreba i vječnosti.

Istina je: mi Boga i te kako možemo zamišljati, projicirati. Tu će kritičari religije biti u pravu. Zar nije zlatno tele koji su Izraelci načinili u pustinji baš to – čovjekova projekcija Boga: ‘To je bog koji te Izveo iz Egipta…’? Biblijskim se rječnikom ta projekcija naziva ‘idolom’. I protiv idolopoklonstva stalno govore i starozavjetni proroci, Isus i njegovi apostoli. Je li problem onoga vremena bilo mnogoboštvo? Kao i danas, odgovor je više nego jasan: Je! Nekad su si ljudi ta božanstva ‘ukipivali’. Danas možda manje dižu kipove ali im se ne klanjaju ništa manje. Neću navoditi čemu se sve ljudi klanjaju, tj. čemu dižu idole. Dovoljno je reći da bez ‘božanstva’ u svom životu čovjek ne može. Čemu idoli? Kad je jedini istinski Bog skriven, na njegovo mjesto čovjek nužno mora staviti nadomjestak.

Isus ovdje pokazuje put vječnom životu: spoznati jedinog istinskog Boga i Isusa Krista koga je Bog poslao. On nam je slika Boga i putokaz njemu: ‘Tko je vidio mene vidio je Oca.’

No, reći će netko: zgodno zvuči, ali kako do toga doći? Kako to spoznati Boga?

Iako se radi o cijeloživotnom ‘učenju’ neke bazične korake utemeljene na Pismu kao i na iskustvu naših prethodnika, moguće je dati:

1. Nemoguće je dovoljno naglasiti da je pri tom ključna uloga Duha Svetoga. Biblija je više nego jasna: za spoznaju Boga potrebna je objava. Ne tehnike već djelo Duha Svetoga. Provalija između Boga i čovjeka je prevelika, a da bismo ju svojim trudom i sposobnostima mogli prevladati. Pokazalo se da su takvi pokušaji završavali idolopoklonstvom svake vrste. Tko je i kakav je Bog može nam otkriti jedino Duh Sveti.

2. U čovjeku mora postojati raspoloženje traženja. Ništa što danas poznajemo ne bi bilo otkriveno da u  nekim ljudima nije postojala želja za pronalascima: novih zemalja, strojeva… Možemo čak reći: avanturistički duh. Ako nema te želje, nema ni pronalaska, nema spoznaje Boga. Pa ni pravog znanstvenika nema ako nije otvorenog duha koji traži uvijek nove spoznaje.

Nedavno sam čitao da su u jednom kršćanskom hospiciju nakon 20 godina zaključili da se ni jedna osoba kojoj je na samrti govoreno o Bogu nije obratila i pomirila s njim. Zašto? Zato što na samrti čovjek više ne traži. Najbolje vrijeme za tu potragu je baš mladost. Mladi su otvoreni za nove spoznaje, za osmišljavanje svog života.

3. To raspoloženje valja pretvoriti u akciju. Da je Christofor Columbo samo žarko želio otkriti put za Indiju i o tome maštao u Genovi, Amerika bi se otkrila tko zna kad, ali to sigurno ne bi bio on. Zato valja moliti i razmatrati Riječ. Ja nemam drugog savjeta osobi koja je raspoložena tražiti Boga osim ovoga: MOLI i ČITAJ RIJEČ. Duh djeluje baš po Riječi, a molitva otvara srce i um Bogu za njegovo djelovanje po Duhu Svetome u našim životima. Moja je potraga (iako nije tada počela – jer je Bog i u mojem kao i u životu svakog čovjeka trajno djelatan) trajala oko tri mjeseca. Iskreno i uporno sam molio Boga da mi da tu spoznaju sebe. I jedne se večeri to dogodilo. Bio je to 3. travnja 1977. Umjesto da odem na jedan koncert u Zagreb ostao sam doma i te večeri čuo Božji glas koji je govorio mom srcu i trajno promijenio moj život. Bog Abrahamov, Bog moje bake i moje mame, postao je te večeri i mojim Bogom. ‘Tko kuca, njemu se otvara, i tko traži taj nalazi’, bile su Isusove riječi koje sam pročitao u Pismu i koje su mi bile misao vodilja u mom traganju za spoznajom Boga.

4. Na umu uvijek valja držati cilj: u svemu što činim želim spoznati Boga. Ne tražim njegove blagoslove, već njega, jer on nije ni servis ni automat da bih pravilnom kombinacijom tipki i uplatom dobio traženo.

5. I još valja naglasiti da spoznajom Boga, spoznajemo i sebe u Božjemu svijetu. Bez Boga spoznaja sebe vodi u očaj. Valja nam se spoznavati u božanskome svjetlu koje je tu da rasvijetli naš mrak. Ali to je opet tema za sebe.

Prorok Jeremija, pred puno, puno godina piše: 31“Evo dolaze dani kad neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznajte Jahvu!’ nego će me svi poznavati, i malo i veliko. (Jer 31.31-34)

To vrijeme, iako je taj Savez s Isusom već inauguriran još nije u potpunosti nastupilo. Još se propovijeda. Čuj tu pouku i zamoli Boga da uđe u tvoje srce i rasvijetli ga svojom svjetlošću.

Audio verzija propovijedi nalazi se ovdje.

Jesi li ti od Boga?

Nakon nereda koji je ostao poslije izgona trgovaca iz Hrama, pod okriljem noći Nikodem dolazi Isusu (Ivan 3.1-12). Nikodem nije samo farizej – pripadnik religiozne skupine već i židovski poglavar. Nejasno je iz teksta dolazi li u ime Velikoga vijeća ili ga tjera osobna znatiželja kako bi rasvijetlio takav izvanredni događaj

Iz Nikodemovih se riječi kao i Isusova odgovora daje se iščitati da je riječ o čovjeku koji je tražio Boga. Nije bio samo religiozan čovjek, a još manje ‘političar’ koji bi religiju koristio za osobni probitak, već je svoju pripadnost farizejskoj sljedbi doživljavao kao dio svog duhovnog puta traženja Boga. Tako otvorenom čovjeku Isusu upućuje riječ koja ga vodi k biti stvari: od vanjski vidljivih i tako privlačnih znamenja, k obraćenju srca, novom rođenju (‘novom stvorenju’, kako bi rekao Pavao u Galaćanima 6.15).

Nikodema, a vjerojatno i barem dio farizeja, muči pitanje je li Isus od Boga? Ima li to što čini kakvog pokrića ili je riječ o čudaku koji bi dizao revolucije, unosio nemir u narod? Uljudan je, ‘politički korektan’, pozitivan, jer još vlada nesigurnost kako kod njega tako i kod ostalih narodnih vođa o tom učitelju koji škole nije pohađao, a nisu mu mogli poreći moći i autoritet koji je uživao u narodu.

Ovaj razgovor pokazuje da ono što znamo iz iskustva ovoga svijeta nije mjerodavno za svijet ‘novoga stvorenja’. Ivan nije doslovan: kod njega ‘nanovo se roditi’ ne znači ponovo ući u majčinu utrobu, baš kao što ni ‘ako tko hoće imati vječni život mora mene jesti’, nije poziv na kanibalizam, već Isus upućuje na neko drugo, dublje razumijevanje tih riječi.

Valja ti se nanovo roditi iz ‘vode i Duha Svetoga’. Zašto ne samo od Duha Svetoga? Zato što novo stvorenje nije bez kontinuiteta s ovim stvorenjem ali ga istovremeno bitno nadilazi. Židovi su krštavali ‘prozelite’, obraćenike s poganstva na Židovstvo. Ivan je krštavao one koji su se obraćali od svojih grijeha, tj. donosili odluku da će živjeti pravedan život u skladu sa svim propisima Zakona. U Djelima 19 nalazimo izvješće iz Efeza gdje su ljudi bili kršteni Ivanovim krštenjem, a Pavao ih pita: ‘Jeste li dobili Duha kad ste kršteni?’ Zatim su kršteni u Isusovo ime i nakon polaganja Pavlovih ruku na njih siđe Duh Sveti. Očito se i iz Isusovih riječi i svjedočanstva rane Crkve vidi da je ono što Isus naviješta ne samo izvanjska stvarnost, već se tiče čovjekove nutrine, srca. Činjenica da su efeški vjernici progovorili drugim jezicima svjedoči da je došlo do promjene srca. Jer naše riječi ‘iz srca dolaze’: ‘Usta govore ono čega je srce prepuno!’ Usta su ostala ista ali iz njih sad proizlaze nove riječi. Krštena osoba vanjski vidljivo ostaje ista ali iz nje izvire život novog stvorenja. Valja se najprije roditi da bi se moglo nanovo roditi.

Ljudi Duha su pomalo nepredvidivi. Učitelj Zakona ne razumije stvari Duha jer se školuje u slovu, a ne u Duhu. Isus nije imao dana školovanja u slovu. I Pavao govori o tome da je služba koja mu je povjerena, služba Duha, a ne slova (Kor). Isus zapravo pretpostavlja da bi oni poučeni u Zakonu trebali u njemu prepoznati njegovu nakanu koja se krije iza slova. ‘Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.’ (Ezekijel 36.25-27)

Traže li svi ljudi Boga poput Nikodema? Traže li svi naši suvremenici, naši suradnici, naši bližnji Boga poput Nikodema? Ne uvijek i ne svi na svjesnoj, vidljivoj razini. No ipak, čovjek je naprosto ‘neizlječivo religiozno biće’, kako netko reče. Ako se ne klanja živome Bogu, stvara si božanstva. Čitam ovih dana iz pera znanstvenika kako se danas baš znanost postavlja poput religije, zamjenjujući Boga u životima onih koji, odbijajući Boga stvoritelja, bez Boga ne mogu živjeti pa si stvaraju nadomjestke. Ništa protiv znanosti, ali sve protiv njene divinizacije, jer je to stvaranje idola koji uvijek izravno rade protiv čovjeka. Čovjek kao biće uvijek traga za odgovorima, ako ništa drugo, na svoje potrebe za sigurnošću, smislom, za nečim što je izvan njega i njegovog trenutnog iskustva. Neki će se na tome zaustaviti dok će drugi poput psalmiste reći: Moje mi srce govori: “Traži lice njegovo!” Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim. (Psalam 27.8).

Na kraju evanđeoske priče ponovo nalazimo Nikodema kad je Josip iz Arimateje od Pilata zatražio Isusovo tijelo pa ‘dođe i Nikodem, onaj koji je prije bio došao Isusu noću, i donese oko stotinu libara mješavine smirne i aloja’. (Ivan 19.39). Dugi niz godina sramežljivi i suzdržani Nikodem, sad, sudjelujući kod Isusova ukopa svjedoči vjeru koja se rodila u njegovu srcu: ‘Da, Isus je od Boga’. Razgovor se na kraju pokazao korisnim iako nije odmah donio rezultat, već je na nj trebalo čekati podosta vremena.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Jedi čokoladu i moli

Svi kalendari, pa tako i crkveni, s početkom nove godine započinju novi ciklus događanja. Korizma, koja započinje Pepelnicom – završetkom karnevala, ima neke svoje zahtjeve. Najčešće su vezani uz odricanje. Ljudi se tada znaju odricati od nekih stvari koje inače čine, od kojih neke nisu nelegitimne, ali ih se doživljava kao ovisnost koju se želi žrtvovati: … pušenja, čokolade, seksa, Interneta…

Svetopisamski tekst koji nas uvodi u vrijeme Korizme je dakako onaj koji govori o Isusu u pustinji: ‘Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša… I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.’ Matej 4.1-11

1. Korizmeno odricanje od čokolade, primjerice, ne može pogoditi bit odricanja ma kako se nekome činilo da je riječ o velikoj žrtvi. U pustinji se, htio – ne htio, čovjek odriče i najosnovnijih stvari kao što su kruh i voda. Ne luksuza, već temeljnih prava i potreba. Krizni se trenuci pamte. Krize su te koje su nas naučile nečem vrijednom u životu, a ne tulumi. Kad biste sad morali napisati tri važne stvari koje pamtite u svom životu, što bi to bilo?

Danas, vjerojatno više nego ikad u povijesti govori se o ljudskim pravima. I ona se svaki dan sve više proširuju. Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a od 10. prosinca 1948. jamči mnoga prava. Čovjeku se čini da će puninu svoje ljudskosti doseći kad se izbori za sva ta prava. No, pustinja svjedoči sasvim drugačiju zbilju. Učitelj je duhovo jak izašao iz pustinje tek kad se odrekao svih prava: prava na kruh, sigurnost i vlast. Pavao će za sebe reći: ‘Znam biti i skroman, znam i obilovati. Naviknut sam na sve: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!’ (Fil 4.12-13).

Učitelja će i Pavao, a ne samo evanđelisti, razumjeti kao onoga koji se odrekao svog prava tj. ‘jednakosti s Bogom’ Filipljanima 2.6-7.

2. Nije pustinja stalno! Važno je zapaziti da je Duh bio taj koji je Isusa odveo u pustinju. Ne traži svaka situacija u našem životu da se ‘odreknemo svojih prava’. Ne namještamo mi sami sebi pustinju. Duh nas u nju uvodi prema svojoj procjeni. Zato nam tzv. korizmeno vrijeme može biti neki podsjetnik, ali ne nužno i odlučujuće vrijeme duhovnog napretka. Isusa često nalazimo kako jede i pije u društvu i nije tada pustinjačio. Dakako da su ljudima potrebne sheme, naputci, običaji, tradicije i slično kad izostane neposredno vodstvo Duha. Može se reći i ovako: kad čovjek nije svjestan, dovoljno osjetljiv na djelo Duha, onda mu trebaju naputci: Sad je Korizma, sad posti!

Da je do nas, mi bismo si kreirali pustinju prema vlastitoj mjeri (odrekli bismo se čokolade), ali pustinja u koju nas Duh uvodi je sve samo ne to. To nije vrijeme/prostor po našoj mjeri već baš po ne-mjeri. O pustinji ne odlučujemo mi već Duh. Ovisi o potrebama nas i onih koji nas okružuju,. Pravila su za religiozne ljude, dok ljude poput Isusa u pustinju Duh vodi. 

Život Isusa, njegovih apostola i svih velikih ljudi vjere kroz povijest svjedoči o tome da su bili osjetljivi na poticaj i vodstvo Duha. Da nisu robovali ljudskim shemama (iako su slijedili neke običaje – primjerice Isus je platio hramski porez, svetkovao je Pashu i sl., Pavao je zadnji put kad je uzišao u Hram u Jeruzalemu učinio sve po propisima, Djela 21) već su ‘osjetili trenutak’ i način postupanja u skladu s onim što je Duh od njih tražio.

Iskoristimo ovo korizmeno vrijeme da se u molitvi više približimo Bogu kako bismo naučili čuti i prepoznavati njegov glas. Zato, umjesto prijedloga čega se odreći, ove bih godine radije rekao: ne odričite se ničega već se približite Bogu. Jedite čokoladu i molite. Iskoristite moguće teške situacije kroz koje prolazite da biste u njima prepoznali Božje vodstvo, iskusili Boga samoga. Svi nadnevci crkvenog kalendara imaju samo jedan cilj: podsjetiti zaboravnog čovjeka na Božju stvarnost u njegovu životu.

Audio verzija nalazi se ovdje.