Čemu Crkva?

Polarizacija društvene zbilje u Hrvatskoj poprima sve ozbiljnije razmjere. Uvođenje zdravstvenog odgoja u obrazovni proces osnovnih i srednjih škola poslužilo je kao okidač sukobu između države i Crkve. U odlučnoj akciji, jakim riječima i krajnjoj odlučnosti da na svaki način spriječi uvođenje zdravstvenog odgoja prednjači rimokatolička crkva (ne bez sudjelovanju drugih crkava i vjerskih zajednica). Najviši su dužnosnici u svojim izjavama, uz dopuštenu polemičku oštrinu, davali i izjave na granici prihvatljivosti. Recentna događanja crkvu nesumnjivo svrstavaju u jedan od suprotstavljenih tabora: s jedne strane Kaptol, s druge Gradec. Nastoji se ostaviti dojam da je riječ o borbi za obranu kršćanske antropologije. Možda kod nekih i je.

Cijela povijest Crkve od Milanskog edikta je, između ostaloga, povijest moći i vladanja. Okončana je de facto Francuskom revolucijom. No, ta milenijska naviknutost na moć ne nestaje samo tako. U bivšoj je državi vjera bila gurnuta na marginu, pa je Rimokatolička crkva doživljavana kao čuvarica nacionalnog identiteta i neupitni moralni autoritet. Njezin nauk nije bio dovođen u pitanje od strane onih koji su zajedno s njom dijelili sudbinu marginaliziranih ideoloških neprijatelja. I onda se dogodila demokracija. Pripadnost hrvatskoga naroda Rimokatoličkoj crkvi praktički je ostala nepromijenjena (što nekima jako smeta), ali je došlo do slobodnog interpretiranja moralnih i političkih stavova koji se u većoj mjeri kod vjerničkog puka ne slaže sa stavovima hijerarhije. I to, izgleda, izaziva zebnju kod potonjih.

U demokratskom društvu nikome ne smije biti uskraćeno pravo na slobodno izražavanje stavova i borbu legitimnim sredstvima za njihovo ostvarenje. Tako i u konkretnom trenutku u Hrvatskoj svaka skupina, uključujući rimokatoličku hijerarhiju, udruge i pojedince, imaju pravo na to, ma kako se većina (ako je suditi po anketama) hrvatskih građana ili onih na ili pri vlasti s tim ne slagali. Sa stavovima se ne moramo slagati ali svakome mora biti dopušteno da ih u javnoj raspravi iznese. Voltaire je po tom pitanju bio dovoljno jasan.

Mjesto i ulogu Crkve u svim vremenima, unatoč društvenim mijenama i moguće različitim naglascima, utemeljena je na Isusovu nauku i djelu. Bez Isusa nema Crkve. U anđeoskom navještenju Mariji kaže se: ‘On će spasiti narod svoj od njegovih grijeha’ (Matej 1.21), dok Apostol tumačeći smisao Kristova života i križa kaže: ‘Jer svidje se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu sebi sve izmiriti ostvarivši mir krvlju njegova križa – po njemu – bilo na zemlji, ili na nebesima’ (Kološanima 1.19-20). Po Isusu dakle univerzalno pomirenje. Tome će sam Apostol dodati: ‘Radujem se sada dok u patnjama za vas dopunjujem u svojemu tijelu ono što nedostaje od muka Kristovih za Tijelo njegovo – koje je Crkva’ (ibid, 1.24). Iz Isusovih je riječi jasno da je svoju misiju predao svojim sljedbenicima: ‘Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas’ (Ivan 20.21). Odatle: primarni je zadatak Crkve biti agent pomirenja u razjedinjenom svijetu. Čini to življenjem i propovijedanjem Evanđelja Isusa Krista. Kao svjedok, a ne silnik.