Arhiva Oznaka: biser

Prodati sve (iz sebe)

Matej 13. 44-52

Prošle smo dvije nedjelje razmišljali o dvije prispodobe u kojima Isus priča mnoštvu i podučava svoje učenike o kraljevstvu Božjemu. O njegovoj naravi, načinu njegova prisustva u svijetu, zaprekama da bude prihvaćeno. Prisjetimo se: propovijedanje o KB znači: poziv da se Boga (ponovo) stavi u središte stvarnosti. Osobne i društvene. Jasno je pri tom: egoizam je najveća zapreka ostvarenju kraljevstva. (Na pitanje: ‘Jesam li sretan?’, Isus bi odgovorio: ‘Je li Otac sretan? Možemo i ovako: duhovno zrela osoba će se pitati: usrećujem li Drugoga?) Nastavi čitati

Pet prispodoba o Kraljevstvu Božjemu

17. nkg – A; Mt 13.31 – 33; 44-52

Sedam je ukupno Isusovih prispodoba o kraljevstvu Božjemu (nebeskom) kako ih Matej bilježi.

1. Sijač i sjeme
2. Kukolj i pšenica
3. Gorušičino zrno
4. Kvasac
5. Blago
6. Biser
7. Mreža

Kraljevstvo Božje (‘novo stvorenje’ i evanđelje kao navještaj te stvarnosti) je cjelovita i kompleksna priča. Iz nje se ne može (ali se ipak često čini) uzeti ono što nam se svidi i zanemariti ostalo. Mnoštvo koje je slijedilo Isusa voljelo je kruh, zdravlje i zabavnu riječ, ali su posustali i odustali kad je Isus progovorio zahtjevnu riječ.

Što nam ove slike kazuju o naravi kraljevstva Božjega?

1. Gorušičino zrno

U kutijici imam sjeme gorušice. Te ‘kapsule’ sam ubrao sa stabla u Izraelu. Kad su nam pokazali drvo pomislio sam: pa nije baš tako ni malo to sjeme. Ali to što se vidi je samo ovojnica u kojoj se nalazi mnoštvo sjemenja, a ono je jako malo. Najmanje od sveg sjemenja ljudima znanog u Isusovo vrijeme. Da ne znamo da je riječ o sjemenu, pomislili bismo: prašina. A stablo koje se iz njega razvije je veliko i ptice na njemu mogu saviti gnijezdo.

Slika je jasna: ono što sada izgleda malo, neugledno, neperspektivno u sebi nosi potencijal. Sjeme gorušice više liči prašini nego sjemenu, a opet, kaže Isus, postat će veliko i korisno mnogima.

2. Kvasac

Slično prethodnoj slici kvasac u sebi nosi potencijal. Kvasac utječe na brašno u koje je umješano kako bi kruh bio, recimo to tako, jestiviji. Dovoljno je, znamo to, malo kvasca da ukiseli svo brašno. Ne postaje brašno kvascem ali kvasac daje novu kvalitetu brašnu i ono nakon pečenja postaje jestivi kruh.

Govori nam to o zadatku koji ‘građani kraljevstva’ imaju u ovome svijetu: poput kvasca prožeti cijelo društvo kako bi ono dobilo novu kvalitetu. Ne apstinencija od društva, već naprotiv potpuno predanje društvu za njegovo dobro.

3. Blago i 4. Biser

Ove dvije slike su slične i snažno naglašavaju vrijednost KB-a. Za nj valja dati sve. Nipošto ‘jeftina milost’. Da bi do njega došao (blago na njivi) čovjek se morao poslužiti malim lukavstvom kako mu vlasnik ne bi prodao njivu i blago već samo njivu. Učiniti sve i dati sve kako bi se došlo do blaga, do bisera. Pokušajte staviti na papir sve što posjedujete. Kad na kraju podvučete crtu zapitajte se: jesam li nalik čovjeku koji je našao blago ili biser i spreman sam sve što imam zamijeniti za to blago: kraljevstvo Božje. Ako to nismo spremni učiniti, ne bismo se trebali čuditi što ne doživljavamo sve blagoslove božanske stvarnosti u našim životima. Ako ne razumijemo što kraljevstvo Božje jest.

5. Mreža

Ova će se slika svakako najmanje svidjeti onima koji u Boga ne vjeruju. Reći će čovjek danas: u pluralističkom svijetu, vaša priča o Isusu je samo jedna od priča. Ravnopravna s ostalim pričama i ne obvezujuća za nas koji ju ne prihvaćamo. Ali takva tvrdnja je besmislena: ako je točno ono što Isus kaže, onda su svi u situaciji da se prema tome odrede, a ako nije u pravu onda to nije ‘jedna od priča’ već je kao priča, naprosto nevažna, neobvezujuća. Ali još uvijek se treba odrediti prema Bogu. Ako ga nema, a neki žive kao da ga ima pri tom ništa ne gube, ali ako Boga ima, a ljudi žive kao da ga nema, onda gube sve.

Ova slika u sebi nosi ideju ‘posljednjeg suda’. Suda koji je, kako smo vidjeli prošle nedjelje pridržan za Boga koji jedini može pravedno suditi jer pozna nakane i misli srca. Ali već ta ideja da bismo nekome trebali položiti račun za svoj život, ne izgleda mnogima prihvatljiva. Kažu: to je moj život i što se Bog u njega ima petljati? Kao da su su život sami podarili.

Nije u vlasti riba da odlučuju hoće li mreža biti bačena ili ne. Primjer: pred nekoliko je godina u Podvelebitskom kanalu vladala zabrana lova koćama. Organizmi koji su tu živjeli imali su priliku razmnožiti se od ranijeg prekomjernog izlova. Škamp koji je mirno živio na dnu kanala mogao je reći: ‘Ja u mrežu ne vjerujem. To su priče za strašenje malih naivnih škampa. Mi, zreli i prosvijećeni škampi znamo da mreža ne postoji jer ju nikad nismo sreli…’ Ali došao je trenutak prestanka lovostaja. Znamo da se s mrežom svako biće može susresti samo jednom. Kad mreža bude bačena, kasno je razmišljati. Kasno je za bijeg. Kasno je za premišljanje.

No, i tu valja zadržati onaj isti duh o kojemu je bilo riječi prošle nedjelje: Duh nade da Bog može i od onoga što iz prve izgleda nepopravljivo, učiniti nešto vrijedno.

Na kraju još dva pitanja:

1. Što to kraljevstvo jest?

KB nije vremensko / geografski pojam iako se ono pojavljuje unutar vremensko / geografskih koordinata ali nije s njima jednoznačno. KB nije Crkva iako bi Crkva trebala biti ‘mjesto’ gdje je to kraljevstvo najvidljivije. Neki dan jedna moja poznanica na upit ‘zašto svoju djecu ne šalje na vjeronauk, jer da što to ona ima protiv Boga’, ona odgovori: ‘protiv Boga nemam ništa, ali protiv Crkve i te kako imam.’ Skoro su mi suze potekle zbog loše slike koju je Crkva o kraljevstvu Božjemu tijekom vremena ostavila svijetu.

Kraljevstvo Božje je Božja vladavina nad cijelim stvorenjem ali je baš zbog onoga što zovemo grijehom tj. odlukom čovjeka da krene svojim putovima, ta je vladavina za sada neočigledna.

2. Zašto mi ljudi tako uporno odbacujemo Boga i njegovu vladavinu?

Ponekad se stječe dojam da je odbacivanje Boga i njegove vladavine izum suvremenog doba. No, držim da se od dana koje Biblija opisuje kao početak čovjeka (a zapravo opisuje svakodnevno iskustvo svih nas), do danas samo promijenjenila forma odbacivanja Boga, samo su drugi argumenti u pitanju, ali se u biti ništa nije promijenilo: ‘Ja mogu bez tebe! Dovoljno dobro znam što je za mene dobro. Ne trebaš mi ti.’ Čovjek Boga doživljava kao tiranina koji mu za vratom visi s hrpom moralizatorskih zakona koji mu oduzimaju slobodu. Naznačit ću svoj odgovor: o tome kakav je Bog i kakav je čovjek, kakva su čovjekova očekivanja od Boga, a kakva Božja od čovjeka, dakako mi kršćani razumijemo kroz priču o Isusu Kristu. U njemu prepoznajemo da ni jedna Božja misao o čovjeku ili njegovo djelo nisu suprotni čovjekovu dobru. Svaka Božja misao za čovjeka su život i mir. Čovjek svojim odabirom stvara nemir koji ga u konačnici vodi u smrt: fizičku i duhovnu. Za smrt čovjek ne treba optuživati Boga, već preuzeti vlastitu odgovornost za ono što su posljedice njegova odabira.

Audio verzija nalazi se ovdje