Autoritet, cjelovitost i živa Riječ

Dame i gospodo sve vas lijepo pozdravljam.

Zamoljen sam da kao predsjednik Protestantsko evanđeoskog vijeća na današnjoj tribini posvećenoj razmišljanju i razgovoru o Bibliji, a povodom obilježavanja 500 godina od početka Reformacije, pozdravim nazočne i reknem nekoliko uvodnih riječi. Continue reading “Autoritet, cjelovitost i živa Riječ”

Dobiti čovjeka

Matej 18.15-20 – 23. nedjelja kroz godinu (A)

Jedina dva mjesta na kojima se u evanđeljima pojavljuje pojam ‘crkva’ je onaj koji smo čitali pred dvije nedjelje (‘Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju’) i ovo danas. Hrvatski je to prijevod grčke riječi ekklesia, a kojom je opet prevedena aramejska ili hebrejska riječ koju je Matej koristio kad je pisao ovo evanđelje. Kome je pisao? Pisao je za potrebe zajednice u Jeruzalemu. Riječ je o kršćanskoj zajednici koja se po logici stvari prva formirala po Isusovom odlasku. Prvi su kršćani bili Židovi, ne samo o nacionalnosti već i po vjerskoj praksi, i model zajednice su bili sinagoga i Hram. Nisu nastali i zrakopraznom prostoru i u svojoj su se praksi oslanjali na postojeće. Matej očito rabi termin koji je njima poznat i razumljiv. Vjerojatno su ga već i rabili u nekoj svojoj varijanti. I zato čujemo da Isus kaže ‘crkva’. Kod drugih evanđelista to nikad nije slučaj. Continue reading “Dobiti čovjeka”

Na čvrstome temelju

21. nkg – A; Mt 16. 13-20;

Ovo je jedan od tekstova na koji osobno nikad nisam čuo propovijed u nekoj protestantskoj crkvi. Ono što slijedi nije polemika s drugim crkvenim tradicijama. Radije, razmišljanje o tekstu koji se pred nama nalazi i svjedočenje stvarnosti koju živimo. Zbog 2000 godina povijesti i svega što se tijekom nje događalo ovaj nam tekst predstavlja poteškoću. Između nas i teksta stoji burna povijest koja, htjeli mi to ili ne, obilježava naš način njegova tumačenja.

Ovaj tekst Rimokatolici tumače kao pitanje papinstva i primata rimskoga biskupa nad cjelokupnom Crkvom. Bez ulaženja u daljnje i dublje rasprave navodim 7 argumenata zašto se, s protestantske strane, to ne čini tako razvidnim:

1. Prepirkom na Posljednjoj večeri oko toga tko je među njima najveći, učenici su pokazali da Petar ni u kom slučaju nije bio shvaćen i prihvaćen kao ‘šef’ među njima (ni Marko ni Luka, izvješćujući o ovoj situaciji, ništa ne kazuju u Petrovu ‘prvenstvu’, a od Marka kao Petrova pratitelja u Rimu bismo to očekivali).

2. Pavao (U Gal 2.9) svakako vidi Petra uz Jakova i Ivana ‘stupom crkve’ dajući pri tom prednost Jakovu. Petar je za nj, ‘apostol obrezanima’ tj. Židovima.

3. Petar nije bio osnivačem zajednice u Rimu. Pavao piše poslanicu Rimljanima jer tamo već postoji zajednica i poimence pozdravlja dosta ljudi. Među njima nema Petra.

4. Jakov, a ne Petar predsjeda I crkvenim saborom u Jeruzalemu. Čak ni među ‘obrezanima’ nije ima prednost.

5. U Novome zavjetu nema traga razumijevanju Rima kao ‘središta kršćanstva’.

6. NZ ni u tragovima ne daje naslutiti da bi bilo koji biskup imao ingerencije nad drugim. Naprotiv, jasno svjedoči o pluralizmu praksi i teoloških stavova u novozavjetno vrijeme.

7. Pravoslavna tradicija i danas svjedoči o toj prastaroj crkvenoj praksi da ni jedan biskup nema ingerencije nad drugim. Razgovor, dogovor i savjetovanje svakako da, ali traženje časti, vlasti i novca temeljno odudara od duha Evanđelja. (Isus se užasavao njihovog ne jednom izraženog častohleplja.)

U jednom od rimokatoličkih komentara na ovaj tekst izražava se briga za ‘jedinstvo nauka’ koje je zbog protestantskog utjecaja narušeno. To jedinstvo nauka, kažu, jamči baš papinski institut (hijerahija u cjelini). S druge strane stoji protestantska razmrvljenost u tumačenju svetopisamskih tekstova.

Nije to nevažan argument, posebice u poplavi novih učenja gdje svaki dan pojedini ‘mali pape’ interpretiraju svetopisamski nauk po vlastitom nahođenju. No, povijest ne poznaje hod unazad. Restauracija staroga je moguća samo kao muzejska djelatnost. Tko će bez sile i nasilja sabrati razasuto perje? Reformacija je bila (uz renesansu i ostala gibanja) snažan poticaj rasapu hijerarhijskih struktura. Nama ta razmrvljenost ne predstavlja neki naročiti problem zato što locus crkvenosti vidimo u mjesnoj crkvi. Možda nekima i nije previše ugodno, ali generalno govoreći, nije kraj svijeta ako se netko odvoji i započne ‘novu zajednicu’ zato što je došlo do neslaganja. Ali i na rimokatoličkoj strani postoji problem: suvremeni čovjek ili napušta Crkvu ili naprosto zanemaruje njezin nauk i živi po vlastitoj procjeni bez formalnog napuštanja Crkve. Crkveni je nauk sve manjem broju ljudi autoritet.

Promatrano izolirano od drugih novozavjetnih tekstova neobično zvuči ovo obećanje Petru. Kako razumjeti: ‘Ti si Petar – Stijena i na toj ću stijeni sazidati crkvu svoju…’

1. Isus je taj koji zida svoju Crkvu.

2. Zida ju na stijeni (tj. na nečemu čvrstome – usp. završetak tzv. Propovijedi na gori – graditi na stijeni ili pijesku), a ne na Petru. Kad bi dao Petru neki poseban status (a bio je među trojicom istaknutih) , to ne znači da ga je po automatizmu dao i nekome od njegovih ‘nasljednika’.

Što sam Petar (ili pisac te poslanice) o tome kaže? Moglo bi se očekivati da se s puno autoriteta sam pozove na te Kristove riječi, ali u 1 Pt 2.4ss nalazimo zapisano: ‘Pristupite k njemu (tj. Isusu), kamenu živome…’ Ni približno o sebi ne govori kao o stijeni, već naprotiv citira proroka koji kaže: ‘Evo na Sionu postavljam kamen ugaoni…’ Na toj će stijeni, na tom kamenu biti izgrađena crkva koja je ‘duhovna kuća’.

Vlast ‘odriješenja grijeha’ nije dana samo Petru. I u Mt 18.18 nalazimo isti naputak, kao i u Velikom poslanju prema Ivanu u Iv 20 23. To da je ‘opraštanje grijeha’ stvar zajednice’ a ne pojedinca, valjda je jasno, ali što znači: ‘Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog?’ Odnosi li se to samo na nj ili i na njegove nasljednike u sukcesiji?

Grad je u ono vrijeme bio zidom ograđen prostor koji je stanovnicima pružao sigurnost. I knjiga Otkrivenja, govoreći o onoj stvarnosti koja ima uslijediti nakon ove, govori o ‘Nebeskom Jeruzalemu’ kao o gradu opasanom zidinama. No, danas ta slika ne funkcionira. Gradovi i države EU-a, primjerice su otvoreni i u njih je slobodan ulazak i izlazak. Ali i u naše vrijeme na ulazima javnih zgrada, ureda, institucija i sl. stoji stražar – neki ‘Šemso’. Onaj koji ima ključeve. Ali nema nikakvu vlast. Vlast ima direktor. Vratar ne. On samo može pripustiti ili zaustaviti posjetitelja. Čak ni Isus nije nastupao kao vlastodržac, već kao sluga svima. Zašto bi onda Petar ili bilo tko tko bi se na nj pozivao, imao ili pretendirao na vlast? Vlast, čast i novac su strani duhu Isusova evanđelja i misije.

U vrijeme kad je to Isus izgovorio još ne postoji ono što kasnije poznajemo kao ‘Crkvu’. Postoji zajednica njegovih učenika, još uvijek vrlo neformalna. Vjerojatno bi se i Petar začudio da može vidjeti u što se njegova ekipa tijekom tisućljeća pretvorila, ali istovremeno znamo da je neminovno da se skupina koja kao takva hoće (a) preživjeti i (b) izvršiti utjecaj na okolinu mora samoorganizirati. Zašto, primjerice, toliko političkih stranaka u HR nema nikakav utjecaj? Djelomice, ako ne i uglavnom, zato što se nisu uspjele samoorganizirati.

Važnost ispovijesti same: ‘Ti si Krist – Sin Boga živoga!’ Je li to ključ KB-a? Onaj tko Isusa prepozna i prizna kao ‘Sina Boga živoga’ ima ključ ulaska. Da, Crkva je tu da navijesti poruku u Kraljevstvu i izrazi dobrodošlicu svima koji u kraljevstvo ulaze. Da ih radosno dočeka i uprati ih. Isusovim je sljedbenicima dan zadatak da otvaraju vrata kraljevstva i izražavaju dobrodošlicu putnicima namjernicima. Isus je pitanje uputio Dvanaestorici pa izgleda da je i ovdje Petar funkcionirao kao njihov glasnogovornik. Onima kojima je Isus objavljen dani su ‘ključevi kraljevstva’. Nema prisilnog ‘ubacivanja’ ali ni zaprečavanja onima koji žele.

Je li ovo priča o autoritetu? Jedno od pitanja koje na se ovim tekstom nameće je baš pitanje autoriteta. Zašto?

1. Zato što se u ovim poglavljima već ranije pojavljuje taj motiv (zapravo se sve oko toga vrti): ‘Jonin znak’ na farizejsko propitivanje njegova autoriteta i nauka (16) svetkovanje subote (15). Petar i njegove ovlasti su ovdje ipak od drugotnog značenja. Prvenstveno je ovo propitivanje Isusove osobe. Tko je on? Ima li razlike između njega i Ivana Krstitelja, Jeremije i kojega proroka? Svakako, on je Krist, Sin Boga živoga!

2. Zato što se svaka organizirana skupina nužno susreće s tim pitanjem.

3. Zato što je Crkva prošla (i prolazi) dovoljno podjela, a uz njih se uvijek nužno veže i pitanje autoriteta.

4. Zato što danas to pitanje prolazi kroz radikalno preispitivanje i transformaciju. Stari autoriteti danas možda i jesu pali (roditelji, učitelji, svećenici, kraljevi, predsjednici, policija, vojska…) ali jesu li ih zamijenili novi? Ako jesu koji su to? Bez izvanjskog autoriteta mogli bismo živjeti kad bismo bili duhovno zreli. Ali što današnje društvo poduzima da mladi naraštaji duhovno sazriju? Ono ih samo zabavlja do smrti. To pak otvara ogroman prostor manipulacije čovjekom. Stari autoriteti srušeni – novi se skrivaju – ljude zabavljaju.

Jesu li mediji ljudima autoriteti? Tj. koga se sluša? Mladi primjerice slušaju baš medije u svezi toga što je ‘in’, a što ‘out’. Ali mediji su, kako im ime kazuje, baš to: posrednici. Posrednici između koga? Korisnika, konzumenata i? Tko je s druge strane?

I na kraju – ključno: o kome je ovdje riječ? O Isusu, naravno! Ne o Petru, iako je sva pozornost usmjerena na Petra. Mi iz svoje 400 godišnje tradicije svjedočimo da život ide dalje čak i kad je struktura Crkve sasvim drugačije življena od one koju se tijekom više stoljeća živjelo. I kad se nema tzv. apostolske sukcesije, kad nema hijerarhije događa se zajednica. Moguće je to zato što ona naprosto ne ovisi o Petru, ni ostaloj jedanaestorici, ni o Pavlu ni drugim prorocima (kako će Pavao reći), već jedino o onome koji je središnji lik ovog teksta: Isusu koji je Krist, Sin Boga živoga (to je ispovijest vjere najranije Crkve). On je, a ne Petar jamac da je ‘vrata paklena’ neće nadvladati.

(Zbog kratkoće vremena izostavljam razmišljanje o razumijevanju autoriteta i njegovu prakticiranju u mjesnoj i univerzalnoj Crkvi.)

Unatoč svim ljudskim slabostima, raskolima, aferama, nedosljednostima, nerazumijevanjima i sablaznima u Crkvi, ono što Krist gradi neće biti srušeno. ‘Ako Gospod kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji’, kaže psalmista. A Krist je svoju Crkvu gradio i graditi će je sve do Dana. Svaka čast Petru i svim istaknutim i manje istaknutim crkvenim vođama tijekom povijesti, ali ni jedan prolazni čovjek ne može biti jamcem vječne stvarnosti – kraljevstva Božjega. U njemu smo svi samo vratari, ključari, ‘nedostojne sluge’. Jedini jamac njezine pobjede nad ‘vratima pakla’ jest Isus koji je Krist, Sin Boga živoga.

Audio verzija nalazi se ovdje.

 

Idite

Isus traži suradnike u misiji. U Luki 9 zabilježeno je da je Isus najprije poslao Dvanaestoricu, a u Luki 10 72-icu pred sobom u krajeve u koje će i sam kasnije doći.

U čemu se sastojala njihova misija?

Molitivi
Preduvjet svake misije, a da bi ona bila Božja misija u ovome svijetu, je molitva. Prvotni razlog Isusove uspješne misije bio je taj što je toliko vremena provodio u osami na molitvi. Molitva je polazište svake misije.

Donošenju mira
Mir, dakako, dolazi od pomirenih odnosa, a baš je to u srži evanđelja. Posvađanom, razdijeljenom svijetu preostaje malo instrumenata donošenja mira. Ako se negdje i uspostavi mir vrlo brzo nemir ljudskoga srca proizvede nova žarišta nemira.

Propovijedanju: Kraljevstvo je Božje blizu
Gdje je to kraljevstvo? Osvrnemo li se oko sebe, lako ćemo zaključiti: nema ga. Zato valja pogledati u drugom smjeru: u sebe! Što nam je bliže od vlastitog srca? I tu se kraljevstvo ima useliti. Ili ga uopće nema. Gandhi reče: ‘Budi promjena koju želiš vidjeti!’ Revolucija se ima dogoditi u mom srcu i onda će moji susjedi, moji bližnji moći reći: kraljevstvo je blizu.

– ozdravljati bolesne / izgoniti zloduhe 
U ovome se konkretno očitovala snaga Isusove misije. Poučiti bez promjene situacije u kojoj se čovjek nalazi je zgodno ali neučinkovito. Isus je ljudima koje je poslao dao autoritet, snagu i moć da ‘gaze po zmijama’, da ozdravljaju bolesne, izgone zloduhe. Imamo li ga mi? Ako ga je dao onda imamo. Možda ga premalo koristimo? Možda ga još nismo otkrili?

Zašto?

Čemu to spašavanje svijeta? To izlaganje janjadi vukovima? Je’l pametno izlagati janjce takvu riziku? Zašto svijetu ne dopustiti da bude to što jest, da dobije što traži? Zašto bi netko morao ‘umrijeti za nj’? Jedini odgovor koji ‘drži vodu’ glasi: Zbog ljubavi! – ‘Jer je Bog toliko ljubio svijet…’ U njegovoj sljepoći, nemogućnosti da vidi svjetlo ne ostavljam ga (i Platon i evanđelja se tu slažu: čovjek živi u mraku (spilji)– ‘samo stoj na svijetlu i doći će kraj tame’ – pjevat će Goran Bare). U Šibeniku se neki dan odvijala prava drama kad su policajci nastojali i uspjeli spriječiti čovjeka da počini samoubojstvo. Zašto ga jednostavno nisu pustili da učini što je naumio? Čemu herojska djela spašavanja ljudi? Zašto dodjela ‘plave vrpce Vjesnika’ za spašavanja ljudi na moru? Zašto nas se tako dojmljuju filmovi o spašenim ljudima iz različitih situacija? Zato što je u nas usađen ‘gen života’. I sve u nama kriči protiv propadljivosti i smrti.

Volim li ja svijet? Volimo li mi ovaj svijet? To je ključno pitanje za misiju. Slušam neki dan na radiju o časnoj sestri koja nakon godine i pol dana od ubojstva časne sestre Lukrecije Mamić iz družbe Službenica milosrđa u Burundiju, odlazi u misiju pomaganja siromašnima jer ‘ne bi bilo lijepo da se naš posao dolje prekine’. Ljubav za siromašne je jača od brige za vlastiti život. Kod nekih. Na pitanje volim li ja taj svijet, ne usuđujem se dati ni brzi ni laki odgovor. Petra je trebalo tri puta pitati. Ne znam kako bih ja prošao na tom ispitu. Jesam li spreman poći poput ‘janjeta među vukove’?

No, čovjek se može samo-ubijati i na naizgled manje radikalne načine: prejedanjem (nekad se umiralo od gladi, danas od sitosti), drogom, alkoholom… Nije svako stanje u kojemu se čovjek nalazi dobro. Traži intervenciju, liječenje, pomoć. I to zdravi razum prepoznaje.

Govoreći religijskim rječnikom to stanje iz kojega je čovjeku potreban spas, zovemo grijehom. Stanjem zaborava Boga koje vodi u smrt. Treba jasno reći: rastući je broj ljudi koji se time zadovoljavaju. Ljudi koji ne vide potrebu za mijenjanjem nečega što je ionako oduvijek tako: ‘Pustite nas, ne trebamo vaš spas!’ Ali ljubav traži načine kako da i čovjeku koji ne vidi donese svjetlo.

Kako?

Sad smo na skliskom terenu. U napasti smo ljude s visoka uvjeravati kako im je loše. Kako žive u mraku i kako trebaju spas. No, za razliku od dijagnoze liječnika koju se ne smatra uvredljivom, duhovna dijagnoza skoro redovito izaziva otpor i uvrijeđenost. Čovjek ne pristaje lako na istinu o sebi. Isus reče da jedino Duh može presvjedočiti svijet o grijehu. Kako je Isus postupao? Nije išao uokolo i upirao prstom u ljudske grijehe. Ljudi su sami dolazili njemu jer se ‘glas o njemu pronio’. Zbog autentičnosti njegova življenja i osobnosti, ljudi su se osjećali slobodnima pristupiti mu. Uvijek je inzistirao na tome da ljudi najprije sami postave svoju dijagnozu: ‘Što želiš da ti učinim? Ili drugim riječima. ‘Koji je tvoj problem?’ Dok čovjek nije spreman priznati vlastitu potrebu, nema načina da mu se pomogne. 

Nauk je Pisma da se evanđelje prenosi blago i s poštovanjem. Nikako s visoka, oholo i arogantno. ‘Mi imamo istinu’!, nije Isusov način. Uvijek kao svjedoci, a ne kao predavači. Svjedok je onaj koji je na vlastitoj koži doživio ono o čemu priča. Tu je autentičnost. I takve misionare Isus treba.

Audio verzija se nalazi ovdje.