‘Evo me – daj ruku!’

Svaki se život da svest na jednu riječ, jednu rečenicu, jednu misao. Na ono nešto što nas je obilježilo, iako nismo samo to. A opet baš po tome ostajemo zabilježeni kao kamenčići u mozaiku univerzuma.

Tako će oni koji su sljedili Učitelja o njemu napisati: “Propovijedao je Evanđelje Božje: ‘Ispunilo se vrijeme i kraljevstvo je Božje blizu. Obratite se i vjerujte Evanđelju!'” (Marko 1.15) Možemo to reći i ovako: Govorio je: ‘Evo me – daj ruku!’ (to je taj veliki mozaik – Michelangelova freska u Sikstinskoj kapeli). Jer to da se vrijeme ispunilo i da se Božja vladavina približila, znači baš to: Daleki i nedohvatljivi Bog po Isusu dolazi i kaže: ‘Konačno, evo me! Sad sam tu s tobom čovječe. Nisi sam.’

A čovjek? Što je njemu činiti? Samo jedno: pružiti svoju ruku i uzvratiti stisak (ili barem dotaknuti Božji ispruženi prst). A mi, koji kažem da smo njegovi sljedbenici, od te Radosne vijesti (jer to znači riječ ‘evanđelje’) načinismo i teologiju i dogme i anateme i isključenja. Prometnusmo je u žalost. Učinili smo to onog časa kad smo se proglasili ekskluzivnim braniteljima istine. Kad smo na mjestu jednostavnog i srdačnog susreta podigli intelektualne i fizičke katedrale. U njima se ocrtava uspomena na susret koji se davno zbio, ali danas živi samo u uspomeni.

Duhan, alkohol, droga i nasilje

Rekli su: imaš roditeljski u školi. Ali umjesto razrednice, dočekala nas policija. Točnije dvojica policajaca i jedan djelatnik Zavoda za javno zdravstvo. S laptopom i projektorom. Dobro, neće nas privest. Ali mogli bi nas cjepiti pod prisilom. Ali nisu.

Održali su predavanje za roditelje djece gimnazijalaca drugih razreda. O duhanu, alkoholu, drogi i nasilju. O svijetu u kojemu naša djeca žive. O mladeži koja najbolje godine svog života uništava porocima i u tome ne vide ništa loše. Jer budućnosti ionako nema, pa hajdemo se ubiti danas. O ‘Aleksima’ iz ‘Paklene naranče’. Govorili su o naporima koje policija danas poduzima ne samo u represiji već i u preventivi. Ali malo ih je i zakonima su im vezane ruke. Nekad je policajac Mile, šećući onakav dvometraš po centru Rijeke i s ‘vaspitnom palicom’ u ruci, bio dovoljan argument da se čeljad prikladno ponaša. A danas, kažu, ljepuškasta kriminalistkinja, treba saznati tko dila drogu ispred riječkih škola. Saznati ono što svi znamo. Ali ona, paradoksalno, ne može znati. Jer joj je zakon vezao ruke. Tabanje koje je nekad bilo normalno kad si kročio kroz vrata policijske stanice (pa si, kažu, pričao sve u šesnaest), danas je zamijenjeno sprdnjom prema onima koji bi trebali osigurati da se zakoni provode.

I kad misliš da gore ne može biti: pola sata po povratku kući već na Fejsu komentari školskih kolega mojih dečki kako se prisustvujući roditelji sprdaju s ljudima koji se (takav su dojam ostavili) svojski trude ne samo kažnjavati već i prevenirati štetno ponašanje. I onda će se ti isti roditelji čuditi devijantnom ponašanju svoje djece. A trpjeti ćemo svi kao društvo. Uistinu sve kreće od doma.

Svaka čast dečkima iz III riječke policijske postaje i ZZJZ (ispričavam se što sam im zaboravio imena).

Nije guba bauk

Tijekom prošlih dviju nedjelja biblijska su me nedjeljna čitanja na dramatičan način suočila s Isusom koji susreće gubavca i uzetog.

Gubavci su bili (i u velikoj mjeri ostali) kategorija nedodirljivih. Zbog straha da bolest ne prijeđe na cijelu zajednicu gubavci su morali biti izolirani od ostatka društva. Nije teško dokučiti da, biblijskim rječnikom govoreći, guba predstavlja ono što zovemo grijehom, a pod grijehom se najčešće misli na ‘kršenje Božjih zapovijedi’. Odatle i navada ‘svetaca’ da se ne druže s grešnicima, da se u ime Evanđelja odvoje, distanciraju, sačuvaju.

Kad gubavac pristupa Isusu, on na zaprepaštenje suputnika (nama ta zaprepaštenost izmiče), pruža svoju ruku i dodiruje gubavca. I što se događa? Prelazi li guba na njega? Inficira li ga? Jasno da ne. Na gubavca prelazi Isusovo zdravlje, njegova svetost. Zašto onda u Pismu nalazimo upozorenje na nedodirivanje ničeg nečistog kad Učitelj čini baš to? Očito: strah da će nesveto opoganiti, zaprljati sveto. A kad je strah poticaj djelovanju to nikad ne izađe na dobro. Isus je više vjerovao u snagu dobra nego u moć zla. I bilo mu je po vjeri.

Nakon toga Marko opisuje uzetog koga su prijatelji na nosilima, razotkrivši krov,  spustili pred Isusa. Što on čini? Opet, na potpunu konsternaciju književnika (policajaca duha, inkvizotora ili kako su već sve zvali kroz povijest) kaže: ‘Sinko opraštaju ti se grijesi’. Njegov problem je bila uzetost duše, a posljedica uzetost tijela. Isus to prepoznaje i daje nevoljniku na znanje: Tu na zemlji je i te kako moguće doživjeti oslobođenje, slobodan hod. Čovjek odmah ustaje i odlazi. Za slobodu smo oslobođeni. A baš to je policajcima duha, onima koji znaju sve što knjige kazuju, neprihvatljivo. Knjige kažu: samo Bog oprašta, a Isus kaže: i čovjek oprašta. Čovjeku, dok hoda zemljom malo što znači što mu Bog, ‘tamo na nebu’ oprašta, ako mu i čovjek ne navjesti to opraštanje tu na zemlji. Kako bi i tu mogao hodati dignute glave i slobodna duha.

Učenici, pastiri i malo stado

Nedavno sam pisao o talibanima, inkvizitorima i sitnim dušama. Oni se mogu preimenovati u učenike, pastire i malo stado. Taliban na arapskom znači učenik. Inkvizitori su spaljivali knjige i ljude pod izlikom, a vjerujem i iskrenim uvjerenjem, da time štite ovčice od nepoželjnih i štetnih utjecaja. To danas čine oni koji se vole zvati pastirima jer je uvijek lijepo imati vlast i kontrolu nad ljudima. Sitne duše koje ne vide dalje od vlastita nosa vole se nazivati malim stadom, vjernim ostatkom (kad se koriste biblijske kategorije bez njihova prericanja u suvremeni kontekst).

Je li netko taliban (u kontekstu koja ta riječ ima suvremenom, protuislamski nastrojenom Zapadu) ili pak učenik (u smislu sljedbenika Isusa iz Nazareta) ovisi o našem stavu. A naš stav prema ljudima koji nas okružuju vrlo je kompleksna stvarnost. Rezultat je premnogih čimbenika: od genetike, odgoja, društvenog okruženja, dominantne religije u kojoj smo odrasli (ili pak koje nije bilo), religije koja nas je privukla u nekom kasnijem dobu života, obrazovanja, podneblja… Sve to nam na oči, htjeli to mi ili ne, stavlja naočale kroz koje gledamo svijet. Nekome je taj svijet crno-bijel, drugome  ružičast. S velikom tvrdoglavošću odbijamo priznati da nam je potreban i onaj drugi koji svijet promatra svojim očima. Ustrajemo na tvrdnji da je samo naš pogled na svijet ispravan. Drugi je uvijek heretik. No, kad ga i ne shvaćamo ili se s njim ne slažemo to još uvijek ne smije biti razlogom neprijateljstvu.

Čudimo se što živimo u svijetu nemira, ratovanja, nerazumijevanja, sukoba. Kad Isus reče da će ljudi govoriti o miru, a mira neće biti onda se moramo pitati koliko smo zapravo mi čimbenici tog nemira. U svim, doslovno svim ljudskim zajednicama, među onima koji odlučuju, uvijek postoji veći broj onih koji su neprijateljski nastrojeni prema pripadnicima drugih skupina. Svejedno je radi li se o religijskim ili svjetovnim institucijama. Vlastodršci uvijek jašu na valu neprijateljstva prema drugome. Mira nema zato što to mi ne želimo.

Drugoga valja uvijek prihvaćati s razumijevanjem (ili barem željom da ga se razumije), uvažavanjem, praštanjem. Kad bi takva bila većina ‘pastira’ i tome poučavala ‘ovčice’ vjerojatno bi bilo više mira na svijetu. Nitko nema monopol na istinu i tek smo ‘svi zajedno’ kako kaže Apostol, na putu istine.