Zarobljeni strahom, oslobođeni smrću

Umjesto nesretnika Jude, jedanaestorica izabraše Matiju da bude svjedokom njegova uskrsnuća. Dojam je da kršćanstvo danas o Isusu govori o onome koji je bio i onome koji će biti, a ponajmanje kao onome koji jest. Snaga uspomene može biti velika ali bitno za one koji su pokojniku ili događaju bili bliski. Za ostale su nerelevantni.

Matej je trebao biti svjedokom Isusova uskrsnuća. Dokazati uskrsnuće nije mogao ni Matej ni bilo koji drugi apostol. Ne možemo ni mi. Ali Matej je mogao i morao biti svjedokom. Vidio ga je uskrslog. Kako da mi to danas činimo?  Nitko od nas ga nije vidio uskrslog. Kako da se onda ta priča, priča danas? Prije no što pokušam odgovoriti na to pitanje, dvije napomene:

1. Priča o uskrsnuću je priča o novom stvorenju. Gdje je to novo stvorenje vidljivo? Zar nije i danas, da upotrijebim Petrov izričaj: ‘još otkako očevi pomriješe, sve ostalo kao od početka stvorenja?’ Može to biti porug kršćanskoj poruci, ali i izraz iskrene brige, čistog srca i želje za očitovanjem novoga stvorenja. Umjesto gledanja oko sebe, zavirimo u sebe. Jer jedino sebe i možemo promijeniti.

Nije li novo stvorenje vidljivo uvijek kad se:

– dogodi praštanje / pomirenje?
– dogodi prijateljstvo
– oslobode robovi (iz ekonomskog ili političkog ropstva) – ostvari društvena pravda

Nismo li kao kršćani preusko shvatili ‘novo stvorenje’ i ‘Božje kraljevstvo’ poistovjetili s Crkvom? Što je s njim van toga? Kako danas ljudima u svijetu obasutima lošim vijestima iz i o Crkvi reći: ‘tu se događa kraljevstvo Božje?!’

Zašto Isus i njegovi apostoli inzistiraju na ‘svjedocima’? Imam dojam da smo, kad je nestalo sile – stvarnosti življenja novoga stvorenja (priča o ranoj Crkvi), na mjesto svjedoka i svjedočanstva stavili apologete i apologetiku. Kao da bi se Boga i vjeru moglo obraniti i/ili dokazati.

2. Spoznati i živjeti Božje očinstvo u svakodnevici. Ako je to, okvir Isusova razumijevanja života, kako se u to uklapa priča o Uskrsu? S križa smo čuli uzvik ‘Zašto si me ostavio!?’ Je’l to bio očaj ili optužba? Bog, koga je on nazivao svojim Ocem, ga je ostavio. Po svemu sudeći Isus je, dok je visio na križu, imao na umu 22. psalam koji započinje baš tim uzviko: ‘Zašto si me ostavio?’ I malo kasnije: ‘Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao on ga je čuo.

Sam psalmista je vjerojatno bio izbavljen ne doživjevši smrt te je zato mogao ‘hvaliti Boga u velikome zboru’, no Isus, morao je poći još korak dalje u pouzdanju u Oca. Taj korak ga je vodio onkraj zavjese koja se spušta na pozornicu našega života kad umiremo. Trebalo je s povjerenjem u Oca zakoračiti u smrt. A ona je, ili preciznije strah od nje, ono najsnažnije oružje kojim đavo drži ljude u ropstvu: ‘Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, tako u tome i on postade dionikom, kako bi smrću uništio onoga koji ima vlast  smrti, to jest đavla, i oslobodivši one koji zbog straha od smrti cijeloga života bijahu podložni ropstvu’.

I naši životi se sastoje od većih i manjih strahova. Broj fobija koje nam znanstvenici otkrivaju svakoga dana raste. Čovjek koji se boji nije slobodan. Sve fobije i tjeskobe imaju zajednički nazivnik: strah od smrti, od prolaznosti. Tako se onaj koji se boji, primjerice visine, ne boji visine kao takve nego mogućnosti da će pasti i izgubiti život. I baš se s tim na križu Isus pozabavio tako što je uz svu muku odlučno zakoračio u smrt. Za slobodu nas Krist oslobodi, kako je Apostol  vjerovao i pisao.

(3) Kako onda danas svjedočiti Kristovo uskrsnuće? Odgovor se sam nameće: tako što ćemo u svom životu živjeti život novoga stvorenja, a ono se očituje kroz spoznavanje Božjeg očinstva u sivilu svakodnevice: ‘u svemu se pokazujemo kao poslužitelji Božji: u velikoj ustrajnosti, u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima; u čistoti, u znanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi neprijetvornoj; u riječi istine, u sili Božjoj; oružjem pravednosti zdesna i slijeva; po slavi i sramoti; po zlu i dobru glasu; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjavani, a neubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujući; kao oni koji ništa nemaju, a posjeduju sve.

Bit ćemo svjedoci Isusova uskrsnuća ne tako da pričamo da je ‘jednom bilo’ već tako da to ‘jednoć’ živimo danas. Da budemo ljudi koji govore jezikom novoga stvorenja, a to je jezik ljubavi. Jer Isus reče da će nas po toj ljubavi svijet prepoznati. Ne po snazi teoloških, apologetskih argumenata već po ljubavi prema čovjeku.

(Audio zapis na: http://db.tt/BbrBuOxW)

Tatice, evo me…

Agonija je završena. Bol i trpljenje idu kraju. Um sve manje razaznaje okolinu. Majka i njezin novi sin sad su zbrinuti, razbojnik je postao mili brat – subaštinik raja, razapinjateljima je oprošteno, trenutak osjećaja ostavljenosti od Boga je za njim. Jutros, dok su ga vodili u upraviteljev dvor bio je posljednji izlazak sunca koji je vidio. Mrak se polako i neumitno navlači na njegove vijeđe. U ovih nekoliko sati dok visi na križu, njegovu su dušu razdirale sumnje.

–        Zar su sve ove godine bile uzaludne? Zar je ovo kraj? Svi su me napustili, a oni kojima sam služio, sada pljuju na mene.

I u tom trenutku kao pitanje iz njegova duha, u njegov um prodre zraka svijetla:

–        Sjeti se što se dogodilo pred dvadeset i jednu godinu?
–        Bio sam u Hramu s učiteljima.
–        I što si rekao kad su te mati i otac tamo našli?
–        Biti mi je u onome što je Oca mojega!
–        A pred tri godine, što se dogodilo pred tri godine?
–        Ivan me krstio!
–        A glas s neba? Što je rekao?
–        Ovo je Sin moj ljubljeni!
–        Vjeruješ li to?
–        Sad teško.
–        A nakon nekoliko dana u pustinji, što je napasnik rekao?
–        Ako si Sin…
–        Jesi li?
–        Tada sam vjerovao da jesam.
–        A sad?
–        Teško mi je. Napustio me moj Bog.
–        Kako ćeš dati smisao ovim trima godinama?

Ostao je bez riječi. Šutio je još neko vrijeme dok se tijelo trzalo u smrtnoj agoniji i onda jedva čujno ali dovoljno glasno da ga rimski stotnik podno križa čuje, reče:

–        Oče… u ruke tvoje predajem duh svoj.

Isusov je život omeđen pričom o Ocu. Za nj je Otac izvor i uvir. Od njega je došao i njemu se vraća. To je bio njegovo odgovor na vječno ljudsko pitanje: odakle smo i kamo idemo? Iz Oca k Ocu. Isus, baš tu na križu u potpunosti spoznaje: Otac je sve. 

Kako funkcionira ljudska svijest u neposrednoj blizini smrti? Moje iskustvo kazuje: ono što si sijao to ćeš i žeti. Isus je sijao u svoj životni projekt: spoznati i živjeti Božje očinstvo u svakodnevici. I sad, doduše kroz križ, to mu se ispunjava. Otac ga zove k sebi ali ne na način na koji bi to ljudska bića voljela. Baš kroz odbačenost ide u susret beskrajnoj ljubavi i konačnom prihvaćanju. Krug se zatvara: Bog ga je poslao, Bog ga doziva kući: ‘Oče u ruke tvoje predajem duh svoj.’

Sloboda i hrabrost, kako to gordo zvuči

Događaji pred Pasiju rasvjetljuju neke interesantne odnose: Isusa, Jude i Petra. Možemo li ih razmotriti bez osuđivanja? To nam doduše nije lako jer kroz svu povijest sam spomen Jude izaziva gnušanje, a Petar sasvim malo bolje prolazi. Jer, naravno, mi nikad nismo zatajili, nikad izdali. Onaj tko se liši želje i neke unutrašnje potrebe da sudi, stvorio je pretpostavke učenju, duhovnog i intelektualnog rasta.

Svi znaju, i bez čitanja evanđelja za Judinu izdaju. Kad je to učinio? Kad je vidio da Isus prihvaća pomazanje koje je izvela nepoznata (očito bogata) žena. Izlila je na nj miomirisnu pomast u vrijednosti godišnje plaće. Ženin čin bio je čin krajnje velikodušnosti, ljubavi, a zato i velikog troška. Je’l to Judu navelo da izda Isusa? Bio bi to previše banalan razlog. Do takvog radikalnog koraka, znamo to svi iz vlastitog iskustva, dolazi nakon što se nezadovoljstvo dugo nakuplja i onda čin poput ovoga, poput kapi koja prelije čašu, dovodi do prekida odnosa. U Judi i Petru su nam predstavljena dva razloga za prekid odnosa:

1. Juda i neispunjena očekivanja. Je li novac, tj. Isusovo neupitno opredjeljenje za slabe, bolesne i siromašne bio razlog za Judino odricanje od Isusa? Je li tijekom trogodišnjeg druženja Juda ikad razgovarao s Isusom o svojim očekivanjima od njega? To me intrigira: je li Juda ikad Isusu rekao što očekuje od njega? Neki misle da je Juda pripadao zelotskom pokretu koji je težio političkom oslobođenju Palestine i da je Isusa, ‘čudotvorca’, kanio upregnuti u svoja kola. Možda i jest ali i tada bi razgovor pomogao da se razriješe nedoumice. Juda je imao ili politička ili ekonomska očekivanja (a možda i oboje) od Učitelja.

Budući da smo mi po prirodi sebična bića, svjesno ili nesvjesno ljude oko sebe želimo iskoristiti za svoje interese. U konačnici bez drugoga uglavnom ne možemo. Uska je granica između legitimne potrebe za drugim i zloporabe bližnjega. Ako drugi ne zna što od njega očekujem onda sam blizu toga njime počnem manipulirati.

Možemo li se lišiti potrebe da zlorabimo druge za vlastite ciljeve? Ako ne, možda barem dajmo jasno do znanja drugome što očekujem od njega. Skriveni motivi su dobar razlog da se drugi osjeća manipulirano. Zato ‘što je znao što je u čovjeku’ Isus nije bio frustriran, ali budući da mi uglavnom ne znamo tuđe namisli, razina frustracija kad otkrijemo da nas netko manipulira za vlastite ciljeve, obično dovede do ljutnje, i posljedično prekida odnosa. A i manipulator prekida kad shvati da njegove metode ne uspijevaju.

2. Petar i strah od mišljenja okoline. Petru je Isus navijestio da će ga zanijekati, da će ga se zbog straha od toga ‘što će drugi reći’ odreći. Ali ne samo Petar: svima će biti više stalo do toga što će drugi misliti o vama. Lako je bilo biti Isusov prijatelj kad je sve išlo glatko kad je bio faca, kad su mu svi klicali.

Zna se svakome od nas dogoditi da odbacimo ljude do kojih nam je stalo zato što smo se bojali mišljenja okoline. Kukavičluk je bio jači od ljubavi. Tako Petar. Slobodnih i hrabrih ljudi je malo. Ako ih uopće ima. Slobodni ljudi, a na slobodu smo pozvani i za slobodu oslobođeni, ne zlorabe drugoga i ne manipuliraju njime.

Hrabri ljudi se ne srame odnosa koji su u konačnici njihov izbor. Nitko ni Petra ni ostale nije tjerao za Isusom. Sami su ostavili lađice i krenuli za njim. Kad se kolo sreće okrenulo, ostavili su prijatelja.

Ako je išta komplicirano na ovome svijetu onda su to međuljudski odnosi. Beskrajno su komplicirani i to svi znamo. Napisano je bezbroj knjiga koje pokušavaju dokučiti taj misterij. Postoji preko 600 škola psihologije kako bi se pokušalo razumjeti čovjeka i mrežu odnosa u kojima se nalazi. Jesmo li danas, nakon ‘Freuda’ bliži razumijevanju čovjeka i života? Ne znam. Novine, radio, televizija, Internet, svakodnevno svjedoče suprotno.

Sloboda i hrabrost. Kako to gordo zvuči. Zvuči zato što pripada Čovjeku.

U početku bijaše priča

Nedavno sam (uz jedan tekst na ovom blogu) bio opomenut retkom iz Pisma: ‘Tko požuri naprijed, nema Boga’! Na taj se navod može odgovoriti drugim navodom: ‘Ostavimo početnički  nauk i dajmo se na ono što je za zrele’. Naići ćemo na svu silu takvih naizglednih proturječnosti. Tako će Pismo primjerice reći da je Bog tako ljubio svijet da je dao svog Sina da svi po vjeri u njega imadnu život vječni, no istovremeno ćemo naći i na naputak: ‘Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu’. Naći ćemo Učiteljev sažetak svih priča o Zakonu u jednostavnoj Riječi: ‘Ljubi Boga svime što jesi i bližnjega kao sebe sama’, a Petar će: ‘Boga se bojte’. Naći ćemo Učitelja kako dodiruje gubavce, ali i Apostolov naputak da se ne dotiče ništa nečisto. Treba li ljubiti svijet ili ga izbjegavati? Valja li Boga voljeti ili ga se bojati? Te riječi u našem ljudskom iskustvu opisuju ponešto drugačije stvarnosti. Ljubav oslobađa, strah porobljuje.

Kako na kraj s tom dijalektikom? Budući da se za svaki redak, naputak, može naći kontraredak i da povijest teoloških rasprava nije drugo do li (ne)svjesno pristajanje uz jedan redak i prešućivanje drugog, ovo važno pitanje koje i danas predstavlja prijepor svatko za sebe mora na neki način riješiti. Neki se pisamski reci jednostavno ne uklapaju u našu priču. Upravo je pojam priče ključan za razumijevanje cijele zavrzlame. Prema priči koje smo dio mi slažemo i preslagujemo svetopisamske navode. Prethodna rečenica je sve samo ne dobrodošla u jednoj priči koja voli za sebe vjerovati da je izravno od Boga, da se sav zadatak teologije sastoji u aksiomatskom ponavljanju nekoć davno rečenih riječi, da zadatak vjerničke zajednice nije drugo do li restauracija nekog starog modela (ono romantično: ad fontes).

Svaki život (pojedinaca i zajednice) je priča za sebe. Svaki čovjek i svaka zajednica ima svoj svjetonazor, svoj stav, ukratko: svoju neponovljivu životnu priču. Talibani, fundametalisti, ortodoksni (kako li se već zovu u svojim vjerničkim tradicijama) bi htjeli da sve priče budu iste. Da vlada suglasje. A ono naprosto ne vlada niti će ikad vladati. I zato valja naći nove putove izricanja svog stava i prihvaćanja onih s drugačijima. Te teološke rasprave iz kojih su nastale sve (kršćanske) denominacije (iako ni jedna religija nije toga oslobođena, dapače) suvremenog su čovjeka dovele do toga da sve više diže ruke od bilo kog oblika organizirane duhovnosti  – religije. Naprosto je pustio da te rasprave ‘odu niz vodu’. Odustao je od religije. S pravom!

Alli i danas valja nastaviti pričati priče. Jer u priči je život koji svijetli ljudima.

Pojele ih ptice i čagljevi

Čuvari i apologeti i posljedično rat i polemika nužni su kad polažemo pravo vlasništva nad bilo čim. Pravo na prvenstvo prolaza u prometu, pravo na zemlju, pravo na ljude ili na ideje. A zapravo smo goli došli na ovaj svijet i goli ćemo otići s njega, bez obzira što će nas lijepo obući i položiti u lijes. Izgleda kao da je jedino čovjekovo pravo, pravo na ukop ali ni to pravo mnogi, izginuli na bojnim poljima tijekom povijesti, nisu ostvarili. Pojele ih ptice i čagljevi.

Dano nam je koristiti mnogošto, ali ništa nije naše vlasništvo jer ništa zapravo ne možemo sačuvati, trajno zadržati, ponijeti sa sobom na odlasku. Što se manje uz bilo što vežemo (ne možemo se ne vezati) manja će biti naša potreba za ratovanjem, za herojskom obranom svojega. A to zvuči tako junački, tako epski. No,  po okončanju ratova, ako izuzmemo lažne invalide sa svim pripadajućim povlasticama, ostaju mase razočaranih.

Očito je da će dok bude svijeta kakvog danas poznajemo, ljudi uvijek radije slušati trublje nego harfe. Znam da prvo zvuči tako realistično, a drugo idealistički, ali ako ubijemo ideju, ostaje nam samo realnost bez nade.