Naši talibani, inkvizitori i sitne duše

Tražili su ultimativno da prijateljima s kojima molimo reknemo u lice da su licemjeri, da nisu vjerni Evanđelju. Jer da bi tako Isus. I da s njima više ne molimo. Jer da se njihove ovčice uznemire kad to vide. A prilika je to za pouku ovčica. Ali kako da pouče oni koji i sami misle poput ovaca? I ne daju svojim ovčicama čitati baš sve jer da su oni kao pastiri odgovorni za njih. Pa im daju čitati na kapaljku samo što oni provjere. Sve s isprikom da ih zaštite od nepoželjnih utjecaja. Baš kao inkvizitori u Srednjemu vijeku. Kažu da su dio skupine koja je u povijesti ubijana zbog slobodoumlja. A nisu. Nesvjesno su (barem se nadam) unijeli duh inkvizicije. A ni financijeri nisu nevažni u cijeloj priči.

I da su tako dobri, kažu, i vjerni čistoj nauci da ne mogu s tim poganima. Jer da je temelj zajedništvu Evanđelje. A ono prema njihovu razumijevanju traži distanciranje, odvajanje. Kako da se u tu shemu ugura Nazarećanina? Njega, koji je uvijek je bio s prljavima i slabima. Temelj zajedništvu s bilo kojim čovjekom je Uskrsli koji je u svom križu pomirio sve s Ocem. Nije nauk temelj zajedništvu već osoba. Raspetoga i Uskrišenoga.

Nesigurnost u sebe se uvijek manifestira kao strah od drugoga. Još je Apostol pisao: ‘raširite se’, a Učitelj reče: ‘Tko nije protiv vas, za vas je’. Valja nam tragati, prepoznavati sve oni koji su za nas. A sitna duša uvijek sebe vidi kao središte svijeta, a svoje tumačenje istine vidi kao istinu samu.

Povrijeđene Učitelj poziva oprostiti, prosvijetljene prosvjetljivati.

Riječ i život

Nedjeljna su me čitanja iz knjige Ponovljenog zakona 18 (o ‘proroku između braće’) i Marka 1 (Isusov nastupni govor u sinagogi u Kafarnaumu) potaknula na razmišljanje o načinu(ima) na koji Bog govori ljudima. Svi načini Božjeg govora čovjeku ostaju bez odjeka ako čovjek nije usredotočen na slušanje tog govora. Drugim riječima, Bog mora dobiti priliku.

Kako čuti tihi Božji glas usred buke ovoga svijeta? Prisjetio sam se trenutka dok sam se biciklom penjao na Gornje Jelenje. Pred sobom sam na tlu vidio suhi list. U trenutku kad sam se približavao listu, preticao me kamion stvarajući zaglušujuću buku. No, budući da sam bio koncentriran na taj list, u trenutku kad sam kotačima prešao preko njega jasno sam mogao čuti kako pucketa pod njima. Da ga nisam ugledao, buka kamionskog motora bi bez sumnje nadglasala sve druge zvukove, posebice taj tihi šušanj lista koji se lomi.

Jutros je preda mnom tekst iz Luke 19.41ss gdje Isus plače nad Jeruzalemom i kaže da je Jeruzalem propustio prepoznati, čuti ‘ono što mu je za mir’. Propustio je prepoznati ‘čas svog pohođenja’. Baš je to dobitna kombinacija: Riječ i život(ne okolnosti). Riječ bez života je, kako to Marko bilježi u navedenom odlomku, pismoznanstvo, dok je život bez Riječi nekontrolirana bujica bez smisla i cilja. Čiovjek koji je posred te bujice koncentriran na bitno (a bitno je samo Jedno/Jedan koji govori) ima moć iskoristiti snagu bujice života za spasonosna djela. Poput Isusa.

Zapreke očovječenju

Zapreke očovječenju

Tri su zapreke na putu očovječenja: 

1. Brzina (žurba)
2. Buka 
3. Broj (količina: stvari, informacija i ljudi)

Cjela propovijed (cca 30 minuta) se nalazi ovdje, a propovijedana je u Baptističkoj crkvi Rijeka, 16. siječnja 2011.  

Zapreke očovječenju

Tri su zapreke na putu očovječenja:

1. Brzina (žurba)
2. Buka
3. Broj (količina: stvari, informacija i ljudi)

Cjela propovijed (cca 30 minuta) nalazi se na gornjem linku, a propovijedana je u Baptističkoj crkvi Rijeka, 16. siječnja 2011.

Za što je došao, živio, umro i uskrsnuo?

Na pitanje, u čemu se sastojala Učiteljeva misija, ne odgovaraju svi novozavjetni autori na isti način. Koji je bio njegov zadatak?

Matej će, spominjući anđelove riječi, ustvrditi da će ‘on spasiti narod svoj od grijeha njegovih’. Luka je ponešto različit, ali i njegova bilješka smjera na ‘dom Jakovljev’ nad kojim se Isus ima zakraljiti. Ivan, Učiteljevu misiju vidi šire, kao provjetljenje čovjeka da prepozna svoje sinovstvo, ne ograničujući se na Izrael. Pisac Hebrejima poslanice kazuje da je On navjestio spasenje, a da se ono očituje u slobodi i počinku, a Petar kaže da je njegovim uskrisenjem osigurano spasenje naših duša.

Apostol tome pristupa iz neke druge perspektive pa će reći da je Bog Isusa odlučio postaviti Gospodinom (Fil 2.11) i po njemu sebi sve izmiriti (Kol 1.20) i objediniti (Ef 1.10). Ovo iskače iz usko osobno i nacionalno shvaćenog spasenja. Apostol ima univerzalno shvaćanje spasenja. Isus nije došao (samo) za mene / moju vjerničku zajednicu / naciju već za cjelokupno stvorenje.

Odatle zajednica(e) onih koji se drže njegovim sljedbenicima ne mogu, a ne graditi mostove prijateljstva, zajedništva i pomirenja, prvenstveno prema onima koji se po Kristu imenuju, a zatim i prema svakom ljudskom biću u njegovoj osobnosti i kolektivitetu. No, znamo da je za rušenje mosta potreban je trenutak, a za njegovu gradnju, ponekad, cijela vječnost.