Nadići religiju (da bi ostala vjera)

Čemu sva ta teologija koja rastavlja ljude? Pridonose li tri ‘objavljene religije’ miru u svijetu? Ako su sve tri od Boga objavljene, kako to da se međusobno ne priznaju i kao takve prepoznaju? I ne samo to. Kako to da su međusobno neprijateljski nastrojene? I da se rado pozivaju na one ratničke izjave iz svojih svetih spisa? Zašto jedan moj mladi kolega od svih redaka u Novome zavjetu koji govore o Isusovoj misiji (pomirenja svega s Bogom, ako se ne varam) kao opravdanje za svoje isključive stavove uzima samo ovaj: ‘Nisam došao donijeti mir, nego razdjeljenje”?  Ili je cjelokupnost Kristova djela krivo protumačena (ne samo od strane Apostola) ili je ovaj redak onako kako ga mladi kolega razumije krivo protumačen, izvučen iz konteksta?

I što više raspravljamo to se sve manje međusobno razumijemo. To je dublji jaz  među nama. Cementiramo pozicije. Iz dubokog uvjerenja da je s druge strane barikade neprijatelj od kojega se moramo obraniti. Ono što imamo nije dijalog jer dijalog pretpostavlja poštivanje i prihvaćanje sugovornika, a onda i svijest da dijalogom zajedno učimo. Da još nismo prispjeli do sve punine spoznaje (o tome, ako se ne varam piše Apostol u svojim poslanicama). Ali kod ‘objavljenih religija’ toga nema. Tu je ‘istina jednom zauvijek predana svetima’. Kao paket bačen padobranom iz vojnog transportera. Paket, koji jedno otvoren, poziva na borbu za pravovjerje. Kako bi to rekao jedan drugi mladi kolega: ‘Moje tumačenje Pisma je jedino ispravno!’ Tu je priča završena.

Objavljene religije po svojoj naravi ne mogu bit faktori dijaloga. osim formalnog i kurtoaznog, dakako. Nipošto iskrenog. Dijalog mogu voditi samo marginalci. Oni, koji ne moraju nužno čuvati sustav, a kako nisu njegovi nositelji ne moraju biti ni njegovi apologeti, njegovi čuvari. Možda tek svjedoci.

Možda Küngovu misao da neće biti mira u svijetu dok ne bude mira među religijama, valja prereći: ‘Neće biti mira u svijetu dok se ne nadiđe religija. Da bi ostala vjera. Povjerenje. A kako je to potpuno nerealno, nerealno je očekivati mir u svijetu. Mira nema zato što to mi ne želimo. Da je tome tako svjedoči i inzistiranje mladog kolege na jednoj Kristovoj rečenici o ‘razdvojenju’ koja mu je očito draža od svih drugih Učiteljevih riječi. Koja u njegovu srcu zvuči snažnijom od svih riječi o miru i pomirenju.

Biskupi su odlučili

Bile su devedesete prošloga stoljeća. Nakon što sam za godinu dana promašio u svom predviđanju sloma jednog društvenog sustava (88′ sam govorio: ‘još godinu dana’), došlo je vrijeme izgradnje novoga. Isključeni iz zapadnjačkog iskustva izgradnje demokracije, a s povijesnim sjećanjima na predsocijalistička vremena i željom da se ‘osveti’ četrdesetogodišnjoj tiraniji zatiranja svega vjerskoga, trijumfalistički se krenulo u restauraciju predratnog modela. I zato se danas još uvijek vode rasprave o mjestu i ulozi vjeronauka u javnoj školi. Kao primjerice jučer u emisiji ‘In medias res’ na HTV-u.

U Školskoj se knjizi u Zagrebu početkom 90-tih održavalo višednevno savjetovanje na tu temu. Marksizam je maknut i na njegovo je mjesto (ne zavaravajmo se: svako vrijeme ima svoju ideologiju) trebalo doći nešto drugo. Nakon dva dana rasprave, vjerojatno već iznerviran činjenicom da se većina prisutnih zauzimala za uvođenje religijske kulture u školski program, dr. Milan Šimunović reče: ‘U ime kakve demokracije ovdje raspravljamo o obliku vjeronauka? Biskupi su odlučili: u škole ide konfesionalni vjeronauk.’ Kraj rasprave. Predstava je završena. Zastor se spustio. (Je’l pao mrak, na prosudbu svakome.)

Od tada kao i danas, ponavljamo: vjeronauku je mjesto u vjerničkoj zajednici, a u sekularnoj školi religijska kultura. Znam da ateistima svako spominjanje religioznosti smeta, ali barem još dugi niz stoljeća (a osobno vjerujem nikad) neće biti moguće dokinuti religiju jer je čovjek naprosto takvo biće i zato je mudrije umjesto nasilja nad tom čovjekovom stranom, pokušati razumjeti svu slojevitost duhovnosti pa i religioznosti. A tu i ateizam i agnosticizam kao svjetonazori imaju što reći.

Svi smo mi sekta(ši)

Nitko ne voli da ga se zove sektašem, pripadnikom sekte. Riječ sekta se rabi kako bi se nekoga oblatilo, izoliralo, javnosti obznanilo da je riječ o društveno neprihvatljivom i opasnom pojedincu koji svojim mišljenjem i ponašanjem predstavlja opasnost za zajednicu. Sektom se obično označi manju skupinu koja se odijelila od glavne skupine. Bitno iz ideoloških razloga. Od njih, pod utjecajem svojih vođa, svi zaziru. O njima se šapće, njihovo se ime javno ne spominje.

Uz sve moguće definicije sekte (ne postoji jednoznačna i svima prihvatljiva) najskloniji sam sektu razumijeti kao skupinu koja svojata istinu. Iz istine isključuje one koji nisu u njenom krugu. Koliko je to velika skupina? Od dvije jedinke do milijardu. I preko. Odatle proizlazi da smo (skoro) svi mi nažalost sektaši. Posebice religiozni ljudi. Ne nužno vjernici, već baš ljudi religije. Sustava. Utvrde. Svi su se sustavi kroz povijest pokazivali kao sekte. Velike ili male, svjedno. I ne samo religiozni sustavi. Nije li marksizam za sebe tvrdio da je ona istina koja će osloboditi ljude? Ne čine li to danas znanost i liberalni kapitalizam? A na koncu ne čine drugo do li stvaraju nove robove.

Svojevremeno sam se smijao jednom vicu. Danas, nakon nedavne traumatične spoznaje kako uopće nije riječ o vicu već o stvarnosti, više se ne smijem. Barem ne pretjerano. Od srca. Glasno.

A vic ide ovako: Sveti Petar pokazuje novopristiglom stanovniku raja nebeske odaje  kako bi ovaj mogao odabrati mjesto gdje će se nastaniti. Na jednom mjestu  Petar  stavi prst na usta. Čovjek shvati i u tišini nastavi za njim. Kad su prošli to kritično mjesto čovjek upita Petra: ‘Zašto sam tamo morao šutjeti?’ Zato što tamo žive baptisti, a oni misle da su sami na nebu. Pa da ih ne uznemiravamo,’ odvrati mu Petar. Dakako, umjesto baptisti na ovome mjestu možemo s punim pravom staviti i katolici, ateisti, znanstvenici, muslimani ili što vam drago.

Ima li puta iz sektaštva? Držim, samo jedan: slobodno misleći pojedinac. Svjestan da je kako to, kaže Lik (u pismima Efežanima, Kološanima), spoznaja istine stvar zajedništva i ljubavi. A ne isprazne filozofije. Ne osame, ali ni unisonog glasanja krda.

Anđeli u zvjerinjaku

Početak Korizme obilježen je biblijskim čitanjem o Isusu koji nakon krštenja, tijekom četrdeset dana boravi u pustinji. Tih je četrdeset dana oskudice kojoj je bio izložen, inspiracija za Korizmu. Uz Korizmu, tradicionalno vežemo odricanje. Dakako da odricanje nije samo sebi cilj. Tko bi se pametan odricao bilo čega, ako iza toga ne bi bio neki viši cilj, neki veći dobitak? Kad ideji odricanja dodamo svekoliku banalizaciju i ironizaciju kojoj naša kultura izvrgava sve vrijednosti, ne treba se čuditi da mnogima izmakne iz vida razlog ‘boravka u pustinji’. Mnogi misle da su odricanjem od čokolade, riješili neki svoj dug prema Bogu.

Tekst nam kazuje: ‘(Isus) bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše među zvijerima, a anđeli su ga posluživali.’ Samo to. Pametnome dosta. Četrdeset dana u žezi judejske pustinje, bez šoping centara koji bi radili od jutra do sutra (nedjelje uključene) i ponad svega okružen zvijerima. U takvom okruženju čovjek ima malo šansi preživjeti. Svakome od nas poznat je taj zvjerinjak. Nekad se i sami osjećamo kao lovina u svijetu koji nalikuje zvjerinjaku. Neimaštine, nezaposlenost, rast cijena benzina i PDV-a, bujajuća birokracija, nedodirljivi bankari, da ne nabrajam dalje – ljudi koji nas okružuju, izgledaju nam više kao vukovi nego braća. Mjesto gdje se poštenje i dobrota naizgled ne isplate. Gdje jači kvači, a mali i slabi propadaju. Okruženi smo lošim vijestima koje unose strah od sutrašnjice. No, drugi smo put i sami predatori koji traže žrtve. I sami se pretvaramo u okrutne izrabljivače. I tako se krug zatvara.

U pustinji, među zvijerima, Isus je na jedan koncentriran način doživio taj naš svijet. No, Marko tu ne staje već kaže da su Isusa posluživali anđeli. Gledamo li svijet oko sebe isključivo fizičkim očima, često nećemo vidjeti drugo do li zvjerinjak. No, pogledamo li očima duha (ili srca, ako vam je draže) vidjet ćemo nebesku vojsku pomoćnika koji su, kao i Isusu, spremni poslužiti i nama i život u zvjerinjaku učiniti podnošljivijim.

Isus je u pustinju pošao da bi svijet naučio gledati drugim očima

Jer Isus nije pošao u pustinju da bi se odricao, već da bi naučio gledati svijet drugim očima. Da bi među zvijerima vidio anđele. Doduše, isprve izgleda da je zvijeri daleko više, no što nam se oči više privikavaju na novu stvarnost, prepoznajemo da su ‘anđeli posvuda oko nas’, kako kaže jedna pjesma.

‘Evo me – daj ruku!’

Svaki se život da svest na jednu riječ, jednu rečenicu, jednu misao. Na ono nešto što nas je obilježilo, iako nismo samo to. A opet baš po tome ostajemo zabilježeni kao kamenčići u mozaiku univerzuma.

Tako će oni koji su sljedili Učitelja o njemu napisati: “Propovijedao je Evanđelje Božje: ‘Ispunilo se vrijeme i kraljevstvo je Božje blizu. Obratite se i vjerujte Evanđelju!'” (Marko 1.15) Možemo to reći i ovako: Govorio je: ‘Evo me – daj ruku!’ (to je taj veliki mozaik – Michelangelova freska u Sikstinskoj kapeli). Jer to da se vrijeme ispunilo i da se Božja vladavina približila, znači baš to: Daleki i nedohvatljivi Bog po Isusu dolazi i kaže: ‘Konačno, evo me! Sad sam tu s tobom čovječe. Nisi sam.’

A čovjek? Što je njemu činiti? Samo jedno: pružiti svoju ruku i uzvratiti stisak (ili barem dotaknuti Božji ispruženi prst). A mi, koji kažem da smo njegovi sljedbenici, od te Radosne vijesti (jer to znači riječ ‘evanđelje’) načinismo i teologiju i dogme i anateme i isključenja. Prometnusmo je u žalost. Učinili smo to onog časa kad smo se proglasili ekskluzivnim braniteljima istine. Kad smo na mjestu jednostavnog i srdačnog susreta podigli intelektualne i fizičke katedrale. U njima se ocrtava uspomena na susret koji se davno zbio, ali danas živi samo u uspomeni.