Oda radosti

Postoje tekstovi koji izazivaju, oni koji donose muku, ali ima i onih koji obraduju. Namah. Takav jedan, obradujući, dođe mi pod ruku jučer. Izaija 55. Čudesan tekst. Kao uostalom i cijeli Izaija. I prvi i drugi i treći. Evanđelist(i) Prvoga  zavjeta.

Nudi zadovoljenje potreba upućujući na odustajanje od nepotrebnog luksuza. Jer luksuz uvijek ide nauštrb nekoga: ‘trošiti nadnicu na ono što ne siti’. Ostati gladan uz nepotrebne stvari. Siti li duhan? Kako dati novac prosjaku koji pokuca na vrata tražeći za kruh držeći pri tom cigaretu među žutim prstima? Kako ne naplatiti struju (za grijanje) čovjeku koji stotine kuna baci na skupe mobitele i duge razgovore? Znam, i ovisnost i potreba za komunikacijom su dio ljudske egzistencije, ali ako deka nije dovoljno velika valja se pokriti s kraćom. Pa se na neko vrijeme sklupčati pod njom.

Ali negdje u čovjeku postoje duboke zapreke za taj iskorak. Za zaokret. Sve religije u povijesti, sve do dokončatelja religije – Isusa – tražile su od čovjeka postupanje po pravilima. Zabranama. Ali nije išlo. Kao što ne ide ni danas. Navjestitelj Radosne vijesti – Evanđelja, posred religije zakona i zasluga – neki ‘Izaija’ kazuje: ‘Sklopit ću savez milosti’. Puno je oblaka otada istreslo svoju vodu nad suhu zemlju, dok nad nju ali i nad ‘zemlje naroda’, nije sašla milost. Utjelovila se. Proslavila se. Jedino milost i ljubav mijenjaju čovjeka.

Jesu li jasno vidljive? Uočljive? Ne baš. Zašto? Zbog sljepila. Misli naš pisac da je ‘visoko nebo iznad zemlje’. A nije. Danas znamo: zemlja je dio tog svemira. Tog neba. Uronjena u nj. Nebo je sašlo na zemlju. Ili, zemlja se popela na nebo. Tako barem Pavao misli u pismu Efežanima. A Atenjanima kazuje: ‘Nije daleko ni od jednog od nas!’

Dažd natapa zemlju i zato niče bilje, a Riječ natapa dušu i u njoj se rađa Život. I nikad se ne vraća neobavljena posla. Naslušao sam se: ‘Ako ne bude na spasenje, bit će Riječ na osudu.’ Ne misli tako naš pisac. On vjeruje u snagu spasenja. U moć te Riječi. I tu je radost ovog teksta. Vjera da je Život jači od smrti. Da je dobro jače od zla. Da je vječnost trajna, a propadljivost prolazna.

Ni trnje ni kopriva kao slike neugode, neće trajno opstati. Umjesto njih čempresi i mirte. I brda koja koja kliču i stabla koja plješću. Od radosti. Oda radosti. Zbog Jahve koga je moguće naći jer se sam dao tražiti. Umjesto posezanja za nedohvatljivim nebom, otvorio nam je put: zahvalno prihvaćanje njegove prisutnosti u ovome svijetu. Jedina molitva: ‘otvori mi oči prepoznati da nebo nije daleko.’ Ne za nj moliti, već na njemu zahvaljivati.

Punina života

U Ivanu 10 nalazimo Isusove riječi u kojima on o sebi govori kao o dobrome pastiru. Kad se kaže Facebook onda većina korisnika računala, čak i oni koji ga ne koriste, zna o čemu je riječ. Kako stvar funkcionira, koji se pojmovi i vrijednosti uz to vežu. No, tekst o pastiru i ovcama uglavnom ostaje nepoznanica. Gradska djeca u živo uopće nisu vidjela ovcu, a kamo li da bi im bilo poznati detalji o uzgoju ovaca. Za većinu spominjanje ovce znači govor o Paškom siru, janjetini u Zdihovu, vuni i sl. Ali ovdje o tome nije riječ.

Kako onda danas razumjeti ovaj tekst kad nam govori o nečemu što je za nas potpuno strano? Nema nam druge nego ga pokušati prevesti u suvremeni kontekst, u nešto što je svima nama poznato.

Ovih nekoliko redaka završava zapovijeđu: ŽIVI! Učitelj kaže da je ‘živjeti’ za nj zapovijed od Oca. Ideja oca u sebi uključuje život. Netko može biti muškarac ali tek kad ima dijete postaje otac. Život je upisan u našu genetsku strukturu. Unatoč mnogim zaprekama život pronalazi način da izbije. Zato ovo ‘Živi!’, iako zvuči kao zapovijed, ono to nije u uskom smislu riječi. Može li se, primjerice, zapovjediti ljubav? Uz zapovijed ‘živi!’ potrebno je i osnaženje.

Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i moje poznaju mene. Kao što mene poznaje Otac, i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.

A imam i druge ovce koje nisu iz ovog ovčinjaka; treba da dovedem i njih, i čut će moj glas, i bit će jedno stado, jedan pastir.

Stoga me ljubi Otac što ja život svoj polažem da ga opet uzmem. Nitko ga ne uzima od mene, nego ga ja sam od sebe polažem. Imam vlast položiti ga i imam vlast opet ga uzeti. Tu zapovijed primih od svojega Oca.

Tu nalazimo:
(1) skladne odnose
(2) širenje kruga prijateljstva (otvorenost)
(3) ‘umiranje’ za druge (požrtvovnost)

Kako, dakle, živjeti prema Učitelju?

1. Skladni odnosi. Život su odnosi. Ako su oni u redu i mi se osjećamo u redu. Dobro funkcioniramo. Ali kad se oni poremete osjećamo se loše. Bolesno. Isus ovdje kaže da se nalazi u skladnom odnosu s Ocem i ljudima s kojima je okružen. Svađe s partnerom(icom), mobing na poslu (Ljudi nemaju problema s količinom posla. Posao umara ali loši međuljudski odnosi donose frustracije, bolesti), raskinuti odnosi s roditeljima. Bez skladnih odnosa nema života. Ima životarenja. Većina problema koje čovjek ima dolazi od nesređenih, raskinutih odnosa. Valja nam prepoznati raskinute odnose koji nanose bol i poraditi na njihovom iscjeljenju.

2. Širenje kruga prijateljstva. Isus jasno i nedvosmisleno kaže da njegova nakana nije ostati zatvoren u krugu onih s kojima se sada druži, već kani taj krug proširivati. Da je živio u naše vrijeme i da je mogao koristiti primjerice Google+ Isus bi u svoje krugove rado pripuštao nove prijatelje. To ne znači da svatko treba imati 5000 prijatelja, već znači imati uvijek otvoreno srce za čovjeka ne stavljajući mu etiketu na čelo i po tome određivati tko će nam biti, a tko ne prijatelj. Velika su iznenađenja moguća kad imamo otvoreno srce. Zatvorenost u sebe rezultira teškoćama. Kako za pojedinca tako i za zajednicu. Zajednica koja je sama sebi dovoljna počinje se neminovno gristi jer čovjek nešto treba raditi, a kad ne radi nešto korisno, počinje biti destruktivan. Zato energiju koristiti za nešto korisno. Stvarati prijatelje. Za to je potrebno puno energije.

3. U zapovijedi: ‘Živi!’, isključena je sebičnost. Treći odlomak navodi Isusove riječi: ‘Polažem svoj život’. I na to poziva sve one koji žele imati puninu života. Učitelj kaže kako je došao da podari život i to život u punini, u izobilju.’ Ta zapovijed, kako ovdje vidimo, traži spremnost na umiranje, na žrtvovanje za drugog. Ljubav je odluka da ću dobro drugoga staviti na prvo mjesto. U TV seriji ‘Bolji život’, u pjesmi se kaže: ‘Hoću život, bolji život… da ga zgrabim…’ Zgrabiti, prisvojiti, zadržati za sebe. To, vidimo u Isusovim riječima, nije put k punini života.

Kad živim? Netko će reći da živi kad je oko njega puno ‘muvinga’, tj, buke, ljudi, događanja: ‘Let’s go party!’ Drugi će reći da život počinje kad se lišimo sve te popudbine. Jer kad imamo sve to onda ne živimo iz sebe nego iz stvari, događaja, informacija, ljudi. Kad se poput pustinjskih otaca prepustimo meditaciji i molitvi. Za neke je život kad može raditi, za druge kad može dokoličariti. Japanci i Nijemci će sigurno spadati u prvu skupinu. Nisam siguran da ćemo i mi Balkanci. Nama su roštilj i pivo dovoljni za život.

Život pronalazi bezbroj izričaja. A opet se sve više susrećemo sa živim mrtvacima. Ljudima zahvaćenima depresijom, beznađem. Ljudima kojima je dosta svega, dosta života. Sigurno je izostanak volje za životom kompleksna stvarnost. Mnogi su uzročnici. Raskinuti su odnosi uzroci većini psiholoških smetnji. Besciljnost tj. ubijena nada, također je jedan od uzroka izostanka volje za životom.

Živi! Čini to tako što ćeš posvetiti pozornost odnosima u kojima se nalaziš (najčešće ih ne možeš birati), širi krug prijatelja (ne zatvaraj se u sebe) i budi spreman podnijeti teškoću i žrtvu za prijatelja. To je bio Isusov put.

(Slušali prisutni na bogoslužju u BC Rijeka, 6. svibnja 2012.)

Zajednica (ne)milosrđa

Sinagoga je mjesto, kako opisuje Marko (u 3.1-6), gdje se okupljaju ljudi ‘tvrdih srdaca’. Nakon ovog događaja kad Isus iscjeljuje čovjeka sa suhom rukom, sve do šestog poglavlja Isusa više ne nalazimo u sinagogama. Ono započinje opisom njegova dolaska u nazaretsku sinagogu, a kad ne naiđe na vjeru, izlazi. Jer osim tvrdoga srca, u sinagogama se može naći još i nevjera. Otada ga nalazimo po  selima, kućama, pustinji, na obali mora. Napadno se u Markovu evanđelju daje do znanja: Isus je vrlo brzo prekinuo sa sinagogama, sa svakim oblikom organizirane religioznosti. Vratiti ćemo se ovom pitanju nešto kasnije.

‘Isus ih gnjevno pogleda’. Boga su htjeli častiti obdržavanjem subote, a istovremeno su zanemarivali čovjeka. I to je u njemu izazvalo ljutnju. To je prava reakcija na tvrdoću srca. Ignorirati tvrda srca znači biti isto tako tvrd, uskogrudan, zatucan… Uskogrudnost koja je rezultat neznanja ne bi bila razlogom Isusove ljutnje (u tom bi ih slučaju poučavao), ali uvjerenje da se poznaje Istinu, a ta ‘spoznaja’ rezultira uskogrudnošću, tvrdim srcem, svakako je opravdani razlog ljutnje (gnjeva). Prema svima koji tvrde da poznaju istinu, a svojim ponašanjem nanose štetu čovjeku, valja, poput Isusa, sasvim odlučno ustati. Prema slabima nikad.

Markov opis Isusova djelovanja, uglavnom van mjesta religioznog okupljanja, predstavlja Isusovu kritiku religioznosti. To je ozbiljno upozorenje i za kršćansku zajednicu . Jer i mi smo organizirana duhovnost kojoj uvijek prijeti opasnost da se prometne u religiju. U tvrdoću srca. U nevjeru. Može li crkva biti mjesto nemilosrdnosti? I te kako može! Kako, onda, biti ‘zajednica milosrđa’? Kako biti oni kojima će se, poput Isusa, ljudi rado utjecati? Kako neka skupina ljudi koja sebe zove crkvom, Božjim narodom može iskazati krajnju nemilosrdnost, bešćutnost? Što nas priječi da budemo zajednica milosrđa?

Podloga stvaranja zajednice milosti je razumijevanje Boga. Ne prvenstveno trud, već baš vjera. Tko je Bog? Radikalna se novina Isusova djelovanja očituje baš u razumijevanju i življenju Boga kao Oca. Crkva je baš tu novinu pozvana živjeti i naviještati.

Ako je Bog zakonodavac onda i zajednica koja se okuplja u njegovo ime nužno mora biti zajednica poštivanja Zakona, nametnute discipline i shodno tome kazne kad se netko ne pridržava Zakona, a on je, znamo to, nemilosrdan: ‘Tako govorite i tako činite kao oni koji imaju biti suđeni po zakonu slobode. Jer je nemilosrdan sud onomu tko milosrđa ne učini – milosrđe likuje nad sudom!’ (Jk 2.12-13).

No, ako je Bog milosrdni Otac, a Evanđelje po Marku započinje baš ovim riječima: ‘Početak Evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega’ onda disciplina i red nisu primarni zadatak zajednice. To da je Bog milosrdni Otac temelj je cijelog evanđelja – Radosne vijesti. Nema radosti kad je Bog sudac. Nitko nije bezgrešan, nitko ne bi mogao opstati pred pravednim sucem koji pozna ne samo ono što smo učinili ili nismo učinili, sve ono što smo rekli ili nismo rekli, već i sve ono što skrivamo u svojemu srcu. Jedini način da neka priča bude radosna je taj da onaj tko priču priča bude milosrdan. A baš je to Bog u Isusu pokazao: ‘Ja sam Bog milosrđa i zato Isusovu riječ možete prihvatiti kao Radosnu vijest.’ Odatle slijedi i primarni zadatak Crkve, ukoliko je Isusova: prihvaćati čovjeka i iskazivati mu milosrđe, jer jedino se tada čovjek mijenja, regenerira, nanovo rađa.

Zašto onda kod Marka nalazimo tako jasno Isusovo distanciranje od organizirane duhovnosti – sinagoge? Zašto to Marko naglašava? Nameću mi se dva odgovora:

(1) Isus nakon svog odlaska ne želi da iza njega ostane neka organizirana religija, protivnik je svake religiozne organiziranosti ili,

(2) Marko računa s tim da će zajednica koja je nastala iz naviještanja Isusa kao Mesije, a koje je sam bio dio u Rimu, u potpunosti povjerovati i prihvatiti Isusovo razumijevanje Boga kao milosrdnoga Oca i zato sinagoga stoji kao kontrast, kao prizor ‘staroga svijeta’, kao prevladani model, i da će iz te vjere kao i u Isusovu slučaju, proisteći milosrdan odnos prema svim ljudima. Univerzalno bratstvo. Ali povijest nam je pokazala kako lako zajednica umjesto milosrđa iskazuje nemilosrdnost. Kako je često vjera da se posjeduje istina rezultiralo u aktima potcjenjivanja drugih i nasilja prema njima. Kako je često kroz povijest ta Markova vjera ostala neispunjena.

Odatle i poziv na stalno preispitivanje naše slike o Bogu: Tko je on za mene? Zakonodavac ili milosrdni otac?

Kako je Otac prisutan u svijetu?

Bog je u svijetu univerzalno, a ne samo povijesno ili geografski prisutan. To znači da on daleko nadilazi te dvije kategorije naše vremensko-prostorne ograničenosti. Nasuprot trajnoj čovjekovoj navadi da lokalizira Boga, valja nas podsjećati na njegovu univerzalnu prisutnost. Kad čitamo Bibliju dojam je da se Bog u svijetu geografski i povijesno uprisutnjuje u povijesti Izraela da bi tek s Crkvom započeo svoje mukotrpno putovanje iz Palestine ‘do na kraj svijeta’, da postane Bogom svih naroda.

Može li to biti tako? Bog Stvoritelj neba i zemlje, kako ga razumijemo, ili je uvijek i svuda prisutan ili ga nema nigdje. Antropomorfizam je Boga povijesno-geografski locirati. Mi jesmo ‘tu’ i ne možemo biti ‘tamo’. Mi jesmo ‘sad’ i još nismo ‘sutra’. Smještamo Boga u Hram ili neko drugo ‘sveto mjesto’. A niti se može, niti treba locirati Boga. Treba hodati svijetom otvorenih ‘očiju srca’ i prepoznavati njegovu prisutnost i djelovanje u svakom ljudskom biću.

Stav čovjeka koji prepoznaje Božji način djelovanja u svijetu je ovaj: ‘Moja je hrana da izvršim volju Onoga koji me posla i dovršim djelo njegovo.’ Što je najvažnije? Što je na prvome mjestu? Kruh svagdašnji ili vršenje Očeve volje? Drugim riječima, uprisutnjavanje Oca u ovome svijetu. Očeva se volja uglavnom ostvaruje po čovjeku. ‘Moglo bi i kamenje govoriti’, ali to, kaže Učitelj, nije Božji put. Božji put je čovjek. Ako smo išta naučili od Učitelja, onda je upravo to. Zato će ga kršćanska teologija i zvati Bogo-čovjekom. Da tome nije tako, bismo li imali utjelovljenje vječne Riječi?

Onaj tko svjesno i naumice izvršava volju Očevu ima unutarnju ispunjenost. No, u Pismu nalazimo i ljude koji su tu volju izvršavali, a da ni sami nisu bili toga svjesni. Barem nije iskazana takva nakana. Spominjem samo kralja Kira. Nakon 70-to godišnjeg babilonskog izgnanstva Židovi su njegovim ediktom dobili mogućnost vratiti se u svoju zemlju. ‘Na obalama rijeka babilonskih’ oni su plakali jer tamo nisu uspijevali naći Boga. On je ‘ostao doma’ u Jeruzalemu, čekajući da se podigne novi Hram kako bi se ponovo mogao ukazivati svom izabranom narodu. Nije ni čudo da su tih 70 godina doživjeli kao kaznu. A mogli su ih doživjeti kao mogućnost nove spoznaje Boga. Boga koji ih nije napustio, zato što je on uvijek i svugdje prisutan. Univerzalno prisutan Bog.

Onaj tko umjesto u lokaliziranog Boga povjeruje u univerzalno prisutnog Boga ne mora hodočastiti na drugi kraj svijeta da bi ga susreo jer on nije daleko ni od jednog od nas. Vjera u takvoga Boga barem malo nam pomaže da se oslobodimo  uskogrudnosti.

Zarobljeni strahom, oslobođeni smrću

Umjesto nesretnika Jude, jedanaestorica izabraše Matiju da bude svjedokom njegova uskrsnuća. Dojam je da kršćanstvo danas o Isusu govori o onome koji je bio i onome koji će biti, a ponajmanje kao onome koji jest. Snaga uspomene može biti velika ali bitno za one koji su pokojniku ili događaju bili bliski. Za ostale su nerelevantni.

Matej je trebao biti svjedokom Isusova uskrsnuća. Dokazati uskrsnuće nije mogao ni Matej ni bilo koji drugi apostol. Ne možemo ni mi. Ali Matej je mogao i morao biti svjedokom. Vidio ga je uskrslog. Kako da mi to danas činimo?  Nitko od nas ga nije vidio uskrslog. Kako da se onda ta priča, priča danas? Prije no što pokušam odgovoriti na to pitanje, dvije napomene:

1. Priča o uskrsnuću je priča o novom stvorenju. Gdje je to novo stvorenje vidljivo? Zar nije i danas, da upotrijebim Petrov izričaj: ‘još otkako očevi pomriješe, sve ostalo kao od početka stvorenja?’ Može to biti porug kršćanskoj poruci, ali i izraz iskrene brige, čistog srca i želje za očitovanjem novoga stvorenja. Umjesto gledanja oko sebe, zavirimo u sebe. Jer jedino sebe i možemo promijeniti.

Nije li novo stvorenje vidljivo uvijek kad se:

– dogodi praštanje / pomirenje?
– dogodi prijateljstvo
– oslobode robovi (iz ekonomskog ili političkog ropstva) – ostvari društvena pravda

Nismo li kao kršćani preusko shvatili ‘novo stvorenje’ i ‘Božje kraljevstvo’ poistovjetili s Crkvom? Što je s njim van toga? Kako danas ljudima u svijetu obasutima lošim vijestima iz i o Crkvi reći: ‘tu se događa kraljevstvo Božje?!’

Zašto Isus i njegovi apostoli inzistiraju na ‘svjedocima’? Imam dojam da smo, kad je nestalo sile – stvarnosti življenja novoga stvorenja (priča o ranoj Crkvi), na mjesto svjedoka i svjedočanstva stavili apologete i apologetiku. Kao da bi se Boga i vjeru moglo obraniti i/ili dokazati.

2. Spoznati i živjeti Božje očinstvo u svakodnevici. Ako je to, okvir Isusova razumijevanja života, kako se u to uklapa priča o Uskrsu? S križa smo čuli uzvik ‘Zašto si me ostavio!?’ Je’l to bio očaj ili optužba? Bog, koga je on nazivao svojim Ocem, ga je ostavio. Po svemu sudeći Isus je, dok je visio na križu, imao na umu 22. psalam koji započinje baš tim uzviko: ‘Zašto si me ostavio?’ I malo kasnije: ‘Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao on ga je čuo.

Sam psalmista je vjerojatno bio izbavljen ne doživjevši smrt te je zato mogao ‘hvaliti Boga u velikome zboru’, no Isus, morao je poći još korak dalje u pouzdanju u Oca. Taj korak ga je vodio onkraj zavjese koja se spušta na pozornicu našega života kad umiremo. Trebalo je s povjerenjem u Oca zakoračiti u smrt. A ona je, ili preciznije strah od nje, ono najsnažnije oružje kojim đavo drži ljude u ropstvu: ‘Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, tako u tome i on postade dionikom, kako bi smrću uništio onoga koji ima vlast  smrti, to jest đavla, i oslobodivši one koji zbog straha od smrti cijeloga života bijahu podložni ropstvu’.

I naši životi se sastoje od većih i manjih strahova. Broj fobija koje nam znanstvenici otkrivaju svakoga dana raste. Čovjek koji se boji nije slobodan. Sve fobije i tjeskobe imaju zajednički nazivnik: strah od smrti, od prolaznosti. Tako se onaj koji se boji, primjerice visine, ne boji visine kao takve nego mogućnosti da će pasti i izgubiti život. I baš se s tim na križu Isus pozabavio tako što je uz svu muku odlučno zakoračio u smrt. Za slobodu nas Krist oslobodi, kako je Apostol  vjerovao i pisao.

(3) Kako onda danas svjedočiti Kristovo uskrsnuće? Odgovor se sam nameće: tako što ćemo u svom životu živjeti život novoga stvorenja, a ono se očituje kroz spoznavanje Božjeg očinstva u sivilu svakodnevice: ‘u svemu se pokazujemo kao poslužitelji Božji: u velikoj ustrajnosti, u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima; u čistoti, u znanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi neprijetvornoj; u riječi istine, u sili Božjoj; oružjem pravednosti zdesna i slijeva; po slavi i sramoti; po zlu i dobru glasu; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjavani, a neubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujući; kao oni koji ništa nemaju, a posjeduju sve.

Bit ćemo svjedoci Isusova uskrsnuća ne tako da pričamo da je ‘jednom bilo’ već tako da to ‘jednoć’ živimo danas. Da budemo ljudi koji govore jezikom novoga stvorenja, a to je jezik ljubavi. Jer Isus reče da će nas po toj ljubavi svijet prepoznati. Ne po snazi teoloških, apologetskih argumenata već po ljubavi prema čovjeku.

(Audio zapis na: http://db.tt/BbrBuOxW)