U početku bijaše priča

Nedavno sam (uz jedan tekst na ovom blogu) bio opomenut retkom iz Pisma: ‘Tko požuri naprijed, nema Boga’! Na taj se navod može odgovoriti drugim navodom: ‘Ostavimo početnički  nauk i dajmo se na ono što je za zrele’. Naići ćemo na svu silu takvih naizglednih proturječnosti. Tako će Pismo primjerice reći da je Bog tako ljubio svijet da je dao svog Sina da svi po vjeri u njega imadnu život vječni, no istovremeno ćemo naći i na naputak: ‘Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu’. Naći ćemo Učiteljev sažetak svih priča o Zakonu u jednostavnoj Riječi: ‘Ljubi Boga svime što jesi i bližnjega kao sebe sama’, a Petar će: ‘Boga se bojte’. Naći ćemo Učitelja kako dodiruje gubavce, ali i Apostolov naputak da se ne dotiče ništa nečisto. Treba li ljubiti svijet ili ga izbjegavati? Valja li Boga voljeti ili ga se bojati? Te riječi u našem ljudskom iskustvu opisuju ponešto drugačije stvarnosti. Ljubav oslobađa, strah porobljuje.

Kako na kraj s tom dijalektikom? Budući da se za svaki redak, naputak, može naći kontraredak i da povijest teoloških rasprava nije drugo do li (ne)svjesno pristajanje uz jedan redak i prešućivanje drugog, ovo važno pitanje koje i danas predstavlja prijepor svatko za sebe mora na neki način riješiti. Neki se pisamski reci jednostavno ne uklapaju u našu priču. Upravo je pojam priče ključan za razumijevanje cijele zavrzlame. Prema priči koje smo dio mi slažemo i preslagujemo svetopisamske navode. Prethodna rečenica je sve samo ne dobrodošla u jednoj priči koja voli za sebe vjerovati da je izravno od Boga, da se sav zadatak teologije sastoji u aksiomatskom ponavljanju nekoć davno rečenih riječi, da zadatak vjerničke zajednice nije drugo do li restauracija nekog starog modela (ono romantično: ad fontes).

Svaki život (pojedinaca i zajednice) je priča za sebe. Svaki čovjek i svaka zajednica ima svoj svjetonazor, svoj stav, ukratko: svoju neponovljivu životnu priču. Talibani, fundametalisti, ortodoksni (kako li se već zovu u svojim vjerničkim tradicijama) bi htjeli da sve priče budu iste. Da vlada suglasje. A ono naprosto ne vlada niti će ikad vladati. I zato valja naći nove putove izricanja svog stava i prihvaćanja onih s drugačijima. Te teološke rasprave iz kojih su nastale sve (kršćanske) denominacije (iako ni jedna religija nije toga oslobođena, dapače) suvremenog su čovjeka dovele do toga da sve više diže ruke od bilo kog oblika organizirane duhovnosti  – religije. Naprosto je pustio da te rasprave ‘odu niz vodu’. Odustao je od religije. S pravom!

Alli i danas valja nastaviti pričati priče. Jer u priči je život koji svijetli ljudima.

Pojele ih ptice i čagljevi

Čuvari i apologeti i posljedično rat i polemika nužni su kad polažemo pravo vlasništva nad bilo čim. Pravo na prvenstvo prolaza u prometu, pravo na zemlju, pravo na ljude ili na ideje. A zapravo smo goli došli na ovaj svijet i goli ćemo otići s njega, bez obzira što će nas lijepo obući i položiti u lijes. Izgleda kao da je jedino čovjekovo pravo, pravo na ukop ali ni to pravo mnogi, izginuli na bojnim poljima tijekom povijesti, nisu ostvarili. Pojele ih ptice i čagljevi.

Dano nam je koristiti mnogošto, ali ništa nije naše vlasništvo jer ništa zapravo ne možemo sačuvati, trajno zadržati, ponijeti sa sobom na odlasku. Što se manje uz bilo što vežemo (ne možemo se ne vezati) manja će biti naša potreba za ratovanjem, za herojskom obranom svojega. A to zvuči tako junački, tako epski. No,  po okončanju ratova, ako izuzmemo lažne invalide sa svim pripadajućim povlasticama, ostaju mase razočaranih.

Očito je da će dok bude svijeta kakvog danas poznajemo, ljudi uvijek radije slušati trublje nego harfe. Znam da prvo zvuči tako realistično, a drugo idealistički, ali ako ubijemo ideju, ostaje nam samo realnost bez nade.

Nadići religiju (da bi ostala vjera)

Čemu sva ta teologija koja rastavlja ljude? Pridonose li tri ‘objavljene religije’ miru u svijetu? Ako su sve tri od Boga objavljene, kako to da se međusobno ne priznaju i kao takve prepoznaju? I ne samo to. Kako to da su međusobno neprijateljski nastrojene? I da se rado pozivaju na one ratničke izjave iz svojih svetih spisa? Zašto jedan moj mladi kolega od svih redaka u Novome zavjetu koji govore o Isusovoj misiji (pomirenja svega s Bogom, ako se ne varam) kao opravdanje za svoje isključive stavove uzima samo ovaj: ‘Nisam došao donijeti mir, nego razdjeljenje”?  Ili je cjelokupnost Kristova djela krivo protumačena (ne samo od strane Apostola) ili je ovaj redak onako kako ga mladi kolega razumije krivo protumačen, izvučen iz konteksta?

I što više raspravljamo to se sve manje međusobno razumijemo. To je dublji jaz  među nama. Cementiramo pozicije. Iz dubokog uvjerenja da je s druge strane barikade neprijatelj od kojega se moramo obraniti. Ono što imamo nije dijalog jer dijalog pretpostavlja poštivanje i prihvaćanje sugovornika, a onda i svijest da dijalogom zajedno učimo. Da još nismo prispjeli do sve punine spoznaje (o tome, ako se ne varam piše Apostol u svojim poslanicama). Ali kod ‘objavljenih religija’ toga nema. Tu je ‘istina jednom zauvijek predana svetima’. Kao paket bačen padobranom iz vojnog transportera. Paket, koji jedno otvoren, poziva na borbu za pravovjerje. Kako bi to rekao jedan drugi mladi kolega: ‘Moje tumačenje Pisma je jedino ispravno!’ Tu je priča završena.

Objavljene religije po svojoj naravi ne mogu bit faktori dijaloga. osim formalnog i kurtoaznog, dakako. Nipošto iskrenog. Dijalog mogu voditi samo marginalci. Oni, koji ne moraju nužno čuvati sustav, a kako nisu njegovi nositelji ne moraju biti ni njegovi apologeti, njegovi čuvari. Možda tek svjedoci.

Možda Küngovu misao da neće biti mira u svijetu dok ne bude mira među religijama, valja prereći: ‘Neće biti mira u svijetu dok se ne nadiđe religija. Da bi ostala vjera. Povjerenje. A kako je to potpuno nerealno, nerealno je očekivati mir u svijetu. Mira nema zato što to mi ne želimo. Da je tome tako svjedoči i inzistiranje mladog kolege na jednoj Kristovoj rečenici o ‘razdvojenju’ koja mu je očito draža od svih drugih Učiteljevih riječi. Koja u njegovu srcu zvuči snažnijom od svih riječi o miru i pomirenju.

Biskupi su odlučili

Bile su devedesete prošloga stoljeća. Nakon što sam za godinu dana promašio u svom predviđanju sloma jednog društvenog sustava (88′ sam govorio: ‘još godinu dana’), došlo je vrijeme izgradnje novoga. Isključeni iz zapadnjačkog iskustva izgradnje demokracije, a s povijesnim sjećanjima na predsocijalistička vremena i željom da se ‘osveti’ četrdesetogodišnjoj tiraniji zatiranja svega vjerskoga, trijumfalistički se krenulo u restauraciju predratnog modela. I zato se danas još uvijek vode rasprave o mjestu i ulozi vjeronauka u javnoj školi. Kao primjerice jučer u emisiji ‘In medias res’ na HTV-u.

U Školskoj se knjizi u Zagrebu početkom 90-tih održavalo višednevno savjetovanje na tu temu. Marksizam je maknut i na njegovo je mjesto (ne zavaravajmo se: svako vrijeme ima svoju ideologiju) trebalo doći nešto drugo. Nakon dva dana rasprave, vjerojatno već iznerviran činjenicom da se većina prisutnih zauzimala za uvođenje religijske kulture u školski program, dr. Milan Šimunović reče: ‘U ime kakve demokracije ovdje raspravljamo o obliku vjeronauka? Biskupi su odlučili: u škole ide konfesionalni vjeronauk.’ Kraj rasprave. Predstava je završena. Zastor se spustio. (Je’l pao mrak, na prosudbu svakome.)

Od tada kao i danas, ponavljamo: vjeronauku je mjesto u vjerničkoj zajednici, a u sekularnoj školi religijska kultura. Znam da ateistima svako spominjanje religioznosti smeta, ali barem još dugi niz stoljeća (a osobno vjerujem nikad) neće biti moguće dokinuti religiju jer je čovjek naprosto takvo biće i zato je mudrije umjesto nasilja nad tom čovjekovom stranom, pokušati razumjeti svu slojevitost duhovnosti pa i religioznosti. A tu i ateizam i agnosticizam kao svjetonazori imaju što reći.

Svi smo mi sekta(ši)

Nitko ne voli da ga se zove sektašem, pripadnikom sekte. Riječ sekta se rabi kako bi se nekoga oblatilo, izoliralo, javnosti obznanilo da je riječ o društveno neprihvatljivom i opasnom pojedincu koji svojim mišljenjem i ponašanjem predstavlja opasnost za zajednicu. Sektom se obično označi manju skupinu koja se odijelila od glavne skupine. Bitno iz ideoloških razloga. Od njih, pod utjecajem svojih vođa, svi zaziru. O njima se šapće, njihovo se ime javno ne spominje.

Uz sve moguće definicije sekte (ne postoji jednoznačna i svima prihvatljiva) najskloniji sam sektu razumijeti kao skupinu koja svojata istinu. Iz istine isključuje one koji nisu u njenom krugu. Koliko je to velika skupina? Od dvije jedinke do milijardu. I preko. Odatle proizlazi da smo (skoro) svi mi nažalost sektaši. Posebice religiozni ljudi. Ne nužno vjernici, već baš ljudi religije. Sustava. Utvrde. Svi su se sustavi kroz povijest pokazivali kao sekte. Velike ili male, svjedno. I ne samo religiozni sustavi. Nije li marksizam za sebe tvrdio da je ona istina koja će osloboditi ljude? Ne čine li to danas znanost i liberalni kapitalizam? A na koncu ne čine drugo do li stvaraju nove robove.

Svojevremeno sam se smijao jednom vicu. Danas, nakon nedavne traumatične spoznaje kako uopće nije riječ o vicu već o stvarnosti, više se ne smijem. Barem ne pretjerano. Od srca. Glasno.

A vic ide ovako: Sveti Petar pokazuje novopristiglom stanovniku raja nebeske odaje  kako bi ovaj mogao odabrati mjesto gdje će se nastaniti. Na jednom mjestu  Petar  stavi prst na usta. Čovjek shvati i u tišini nastavi za njim. Kad su prošli to kritično mjesto čovjek upita Petra: ‘Zašto sam tamo morao šutjeti?’ Zato što tamo žive baptisti, a oni misle da su sami na nebu. Pa da ih ne uznemiravamo,’ odvrati mu Petar. Dakako, umjesto baptisti na ovome mjestu možemo s punim pravom staviti i katolici, ateisti, znanstvenici, muslimani ili što vam drago.

Ima li puta iz sektaštva? Držim, samo jedan: slobodno misleći pojedinac. Svjestan da je kako to, kaže Lik (u pismima Efežanima, Kološanima), spoznaja istine stvar zajedništva i ljubavi. A ne isprazne filozofije. Ne osame, ali ni unisonog glasanja krda.