Pao s Marsa

Mnoštvo koje je Učitelj nahranio i koje ga slijeđaše naprasno odlučuje napustiti ga. Od tisuća ostaje samo šačica. Što ih je otjeralo od njega? ‘Tvrda besjeda’, kaže Ivan u 6. poglavlju svog evanđelja.

Rekao je ‘Sišao sam s neba!’

I mi bi, začuđeni, rekli: ‘Što si pao s Marsa?’ Zašto ih je to začudilo? Zato što su mu, kaže Ivan, ‘poznavali oca i majku’. I tu baš jest ljepota cijele priče. Čovjek nije jednodimenzionalno biće. Čovjek je uvijek više od onoga što se vidi očima. Nije samo mamin i tatin sin (ili kći). Ali ipak najčešće pristajemo na igri oči. Ne uspijevamo prodrijeti dalje i dublje od onoga što nam oči govore. Tako u mladiću, o kojemu jednoć slušah, zarobljenom u vlastitom tijelu celebralnom paralizom, neki uspješe vidjeti nadarenog umjetnika.

Učiteljevi su suvremenici u njemu vidjeli samo Josipovog i Marijinog malog. Često se događa da takav stav okoline (a naša kultura je tu vrlo ‘jaka’) sprječava čovjeka u razvoju njegovih potencijala. Kažu da je u Hrvatskoj najgora stvar uspjeti. Jer, ‘mi smo ti odredili mjeru’. Ne iskači. Ali mladi iskoče, odu u svijet. I uspiju.

Rekao je ‘Ja sam kruh života!’

Ljudi uvijek rado idu za o onima koji im daju kruha. I još besplatnoga. S nešto srdelica i koncerata i danas političari umješno skupljaju glasove. Ali kad davatelj kruha zatraži da on u njihovim životima bude važniji od kruha samoga, dolazi do razlaza. Oduševljenje splasne i mnoštvo se rasprši. Kruh, kao ni stvari nisu zahtjevni. Zahtjevan je čovjek. Zato više volimo stvari nego čovjeka. Čovjek, ili šire, međuljudski odnosi, su za nas izvor života. Bolesti duše su u velikoj mjeri izazvani raskidom odnosa do kojih nam je stalo. Dakako postoje i oni odnosi koji su nam nametnuti i kojih bismo se rado riješili. Nisu stvari te koje nam daju život već čovjek.

I na to ga većina napušta

Kako Isus postupa s onima koji su otišli? Pušta ih! Ne trči za njima. Ne nagovara ih. Isus i Dvanaestorica tvore, nazovimo ju tako, kršćansku prazajednicu. Ona se pretvorila, jer drugačije i ne može, u strukturu koja danas na svijetu skoro pa nema premca. Crkva shvaćena i kao organizacija ima potrebu za kontrolom ljudi. Kako se ponašaju, s kim se druže, kamo zalaze, pridržavaju li se pisanih i/ili nepisanih pravila zajednice. Srednjovjekovna inkvizicija nije imala loše namjere, ali izvedba je bila katastrofalna. Ni novovjekovne male inkvizicije nemaju loše namjere, ali su rezultati često katastrofalni.

A Isus nikad nikoga nije ni na što silio. Naprosto je živio sebe i tvrdio da ljudi dolaze k njemu zato što im je to ‘Otac dao’. A oni koji su uz njega ostali, po Petrovim riječima, učinili su to zato što je on imao ‘riječi života vječnoga’, tj. živu riječ. Riječ koja je privlačila.

Tamo gdje nema ‘žive riječi’ postoji kontrola, ali ako zajednica ima ‘živu riječ’ ljudi će dolaziti po još. Možda ne odmah, ali život se ne može sakriti. Među onima koji su otišli od Isusa bez sumnje bilo je onih koji su kasnije tvorili kršćansku zajednicu. Pa i Petru je Isus rekao: ‘Sad ne možeš razumjeti, ali ćeš razumjeti kasnije.’

Što iz ove ‘tvrde besjede’ možemo naučiti?

(1) Pokušajmo u ljudima uvijek vidjeti više od onoga što se vidi na prvi pogled, tj. dajmo ljudima šansu.

(2) Pokušajmo vrednovati život manje po stvarima koje posjedujemo, a više po ljudima koji nas okružuju. Pokušajmo ljude vrednovati više po ljudskosti koju iskazuju nego po stvarima koje posjeduju. Nije to lako u kulturi koja ljude više vrednuje po stvarima, statusnim simbolima koje posjeduju, nego po ljudskosti.

(3) Pokušajmo dopustiti ljudima slobodu traganja za odgovorima na ona pitanja koja ih muče. Dajmo im vremena. Nametanje naših rješenja bližnjima, onemogućuje im  njihov osobni duhovni rast.

Audio verzija: http://db.tt/NsLM2NYm

Ima li pomirenja neba i zemlje?

Glavnu misao i argumentaciju Psalma 146 nije teško sažeti: Čovjek je konačan, a Bog je vječan i zato se ne valja pouzdavati u čovjeka već u Boga i tijekom ovog ograničenog života slaviti ga. Ili: Ne glorificiraj čovjeka jer ćeš se uvijek razočarati. Za razliku od današnjih, dobro uređenih država, moguće je da Izrelova država u vrijeme nastanka ovog psalma (nakon Izgnanstva u Babilon) nije nudila onu sigurnost koju psalmista zaziva i koju naziva ‘spasenjem’ i koje samo Bog može dati.

Psalam 146 Aleluja!

Hvali, dušo moja, Jahvu!
2Hvalit ću Jahvu sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati.
3Ne uzdajte se u knezove,
u čovjeka od kog nema spasenja!
4Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća
i propadaju sve misli njegove.
5Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
kome je ufanje u Jahvi, Bogu njegovu,
6koji stvori nebo i zemlju,
more i sve što je u njima;
koji ostaje vjeran dovijeka,
7potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruh daje.
Jahve oslobađa sužnje,
8Jahve slijepcima oči otvara.
Jahve uspravlja prignute,
Jahve ljubi pravedne.
9Jahve štiti tuđince,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
10Jahve će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.
Aleluja!

U čemu se sastoji Božje spasenje? U pravdi – pravednosti, sitosti, slobodi, zdravlju, zaštiti prava slabih. Kod starozavjetnih autora ne nalazimo jasno i nedvosmisleno artikuliranu ideju vječnoga, ‘zagrobnog’ života: ‘Kad iz čovjeka izađe duh, vraća se u svoju zemlju, a sve njegove misli propadaju.’ Čovjek nastavlja svoje postojanje u djeci: ‘Bog će kraljevati ‘od koljena do koljena.’ Božji se spas stoga mora dogoditi sada i ovdje. Ili ga uopće nema.

Tradicionalno kršćanstvo ‘spas’ prebacuje na onostrano. U vrijeme kad vremena više ne bude. Na ‘nebo’. Ovdje nam je trpjeti da bi nam tamo bilo lijepo. Reakcije na takav stav bile su dvostruke:

Svjetovna – Marxova kritika: religija, stojeći uz bogate, obećava radnicima nagradu u vječnosti, a ovdje lance kojima je radnik vezan ‘ukrašava cvijećem’.

Religijska – Karizmatski pokret: Božje se spasenje mora očitovati sada i ovdje. Tu sasvim dobro slijede starozavjetno učenje: ako se sada i ovdje ne ostvari Božji spas, onda ga uopće nema. Karizmatsko se gibanje u svom nauku često oslanja na starozavjetne stihove.

Dio našeg Psalam danas bismo mogli ovako prevesti:

Revolucije potlačenima vraćaju pravicu
Humanitarne udruge gladnima kruha daju
Predsjednici donose pomilovanje sužnjima
Oftalmolozi slijepcima oči otvaraju
Ortopedi i fizioterapeuti uspravljaju prignute
Država, javni pravobranitelji… donose društvenu pravdu.

Što će nam u toj priči više Bog? Našli smo mu zamjene! Ali, ne zaboravimo: i te su institucije prolazne kao i čovjek koji ih stvara. Institucionaliziranje nam daje osjećaj trajnosti. Institucije obično nadžive čovjeka, no ni one nisu vječne. I one prolaze. Sva su velika carstva i kraljevstva, pa i cijele civilizacije propadale.

Zašto se onda i u čemu uzdati u Boga? Je li u pravu psalmist kad kaže: Ništa čovjek – samo Bog. Ili su u pravu suvremena znanost i često pripadajući joj ateizam kad kažu: Ništa Bog – samo čovjek?

Prolazni čovjek ne može stvoriti vječni život. Uz veliki trud može ga ponešto produžiti, može za životom trgati na Marsu (istovremeno ubijajući nerođene ovdje), a opet nije u čovjekovoj vlasti podariti besmrtnost – vječnost. Na kraju životnog puta svaki čovjeka dođe do pitanja: ‘Kamo idem?’ U ništa ili u konačnu stvarnost? Moja je pokojna nona na to pitanje odgovorila jasno, odlučno i nedvosmisleno: ‘Ja idem Gospodu!’

Mijenja li se što nakon Isusa? Možemo li stih: ‘ne uzdajte se u čovječjega sina od koga nema spasenja’ primijeniti na Isusa? Kako nam taj stih zvuči, ako pri tom imamo Isusa na pameti? Nije li Isus tvrdnjom o sebi kao o ‘sinu čovječjemu’ kojemu evanđelisti domeću i ‘Sin Božji’ pozvao na smanjenje tog antagonizma između Boga i čovjeka? Jasno je iz naglaska ovog psalma da se čovjek i Bog doživljavaju kako suparnici. No, možemo li nakon priče o ‘bogočovjeku’ koji je ‘prošao ovom zemljom čineći dobro’ ostati na istim pozicijama? Nije li Isus taj jaz nadvladao? Nema li nam ‘pomirenje’ o kojemu Pavao piše i na ovom području nešto reći? Treba li i dalje Boga i čovjeka doživljavati kao suparnike? Nisu li u Isusu Bog i čovjek postali suradnici? Nije li pomoć koju čovjek može pružiti i pruža kroz ranije nabrojane institucije i zanimanja zapravo taj Božji posao? Nisu li i tzv. socijalno evanđelje i teologija oslobođenja, unatoč kritikama koje im upućuje mainstream kršćanstvo (na protestantskom i rimokatoličkom krilu) zapravo odsjaj Božje slave? Isus reče: ‘slavu koju si mi dao ja sam predao njima’ (Ivan 17). Nije li svaki čin kojim se čovjeku donese dobro, u Isusu prepoznat, kao Božje djelo? Kao Božja slava? Čovjek u svojoj oholosti, često ne prepoznaje da je njegovo djelo zapravo Božje djelo? Nije li čovjek koji čini dobro poput kralja Kira nesvjesno u Božjoj službi?

Nije li Isus na samom početku svoje službe naznačio što u njoj drži ključnim: Vršiti Božju volju! Možda to još nije aktualizirano, ali je svakako naznačeno kao put. Bog i čovjek jesu suradnici. Jesu autonomni, ali ne i neovisni. Sve je međuovisno u Božjoj stvarnosti. Čak i onda kad to na prvi pogled nije očito. Naša, ma kako nam sitna  djela izgledala, jesu dio jedne veće priče: priče naše obitelji, naše vjerničke zajednice, nacije i u konačnici našega svijeta. ‘I moja mala kap pomaže tkati taj veliki slap’, rekao bi naš pjesnik Dobriša Cesarić. Čineći dobro dio smo lijepe Božje priče u ovome propadljivome svijetu. Suradnici smo i prijatelji Božji kad činimo dobro.

Audio verzija ove propovijedi u BC Rijeka, 19. kolovoza 2012. nalazi se ovdje.

Biografija kao teologija

Velika je vjerojatnost da nećemo doživjeti Abrahamove godine. Ali ni naša desetljeća nisu nedostojna osvrta na njih, da ih prepoznamo kao djelić vječnosti. Dakako, kad svoje godine usporedimo s Abrahamovim, Mojsijevim, Davidovim, Isusovim ili Pavlovim one nam mogu izgledati beznačajnima. Nismo ostavili svoje postojbine i krenuli u nepoznato, nismo izveli narod iz ropstva i dali mu Zakon, nismo uspostavili kraljevstvo i spjevali Psalme, nismo zbog svoje vjere završili na križu, nismo napisali pisma, knjige i blogove koje čitaju naraštaji nakon nas.

Ali ako naše životne priče ne mogu biti poruka našoj okolini, držim da je mudro prestati pričati o Abrahamu i njegovoj vjeri, o drugim ‘velikanima vjere’. Jer, pričati o drugome u njegovoj odsutnosti je ili ogovaranje ili isprazno blebetanje bez snage autentičnog osobnog svjedočanstva. Šutnja je bolja od brbljanja, a govor je bolji od šutnje.

U nekoliko redaka dakako nije moguće ni potrebno ispričati cijelu priču o svih 19 910 dana od kad su po prvi put moje oči ugledale sunčevu svjetlost. Zato se ograničavam na dvije crtice u tom romanu s kojima svjedočim o mom razumijevanju Očeva načina odgoja i njegova govora meni.

Pitanja – čovjek

Vjernička zajednica u kojoj sam odrastao držala je postavljanje pitanja kao znak nevjere. A prikladno je da mladi ljudi pitaju. U toj napetosti između unutarnjeg poriva i očekivanja zajednice valjalo je razriješiti dvojbu: pitati ili ne pitati? Pitati je značilo iskazivati sumnju (tj. nevjeru), a ne pitati je značilo pristati na redukciju vjere na praznovjerje.

Susret s M. Griffitom koji je u to vrijeme bio rektor London Bible Colegea i njegovo odgovor na pitanje: Smijemo li pitati (a da ostanemo vjernici), otvorio mi je put u slobodu postavljanja pitanja: ‘Ako Bog u koga vjerujemo nije u stanju podnijeti pitanja koja mi prolazni ljudi možemo postaviti, nije dostojan da mu poklonimo svoje povjerenje!, odgovorio je Michael.

Zahvalnost – iskustvo

Druga se crtica tiče načina na koji učim(o). Stvari duha se uče ne iz knjiga (pa ni Knjige) već iskustvom. Lekciju zahvalnosti kao životnog stava, a ne oduševljenja nekom dobrom situacijom, morao sam naučiti kroz bolno iskustvo koje me dovelo do ruba života. I kao da nije bilo dovoljno boriti se s iznevjerenim očekivanjem, glas reče: ‘Valja nam biti zahvalnima’! Za što zahvalan? Za zdravlje i hranu. To da. Ali za nesreću? Ne! Apostol krivo piše kad kaže: ‘Ne budite zabrinuti nizašto, nego u svemu molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem, očitujte svoje molbe Bogu’. Zahvaljivanjem? Nakon duge borbe, protivno razumu, ali uz pristanak srca, promrmljah kroz zube: ‘Hvala ti! Ne znam zašto. Ne razumijem ovo, ali zahvaljujem što ćeš i ovo znati izvesti na dobro! Taj neznalica Apostol nastavlja i kaže: ‘I mir Božji, koji nadilazi svaki um, čuvat će vaša srca i vaše misli u Kristu Isusu.’ I bi tako. Istog trenutka. Zna Apostol.

Još ne osjećam da svoju životnu priču mogu do kraja zaokružiti. U konačnici nju jedino mogu drugi ispričati. Dok nam je daha života, priča se priča. Ne znamo ju unaprijed. I zato naputak: ‘promatrajući ishod njihova življenja, nasljedujte njihovu vjeru.’ Njihovo življenje – životne priče ljudi vjere, nadahnjuju nove naraštaje. Njihove su biografije najsnažniji poticaj vjeri. Ali mi ne živimo Abrahamovu već svoju vjeru. O njegovoj vjeri možemo govoriti ali svoju moramo živjeti. Tada naše biografije, naže životne priče postaju najsnažnije svjedočanstvo živoga Boga koji i danas djeluju u i po čovjeku. Biografija postaje teologija.

Bog je jedan, čovjek je dva

U Ivanovoj priči o sukobu Zakona i milosti (o tome u prethodnom postu) prijelomna je rečenica u 11.53: ‘Tog se dakle dana dogovoriše da ga ubiju.’ Nakon toga više nema povratka. Karte su bačene i samo se čeka da se igra provede kraju.

Svijet

Preostalo vrijeme do kraja igre Učitelj koristi da učvrsti vjeru zajednice svojih sljedbenika. Poučava ih, hrabri, za njih moli. Molitva, u 17. poglavlju slijedi nakon riječi: ‘Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet‘ (16.33). Što je to ‘svijet’? Kroz povijest svijet je poprimao različite pojavne oblike. Onda – religiozan; danas – ateistički. Svijet je sustav koji vjeruje da može sam, autonomno od Boga i njegova milosrđa, osigurati vlastiti opstanak. Neki stariji pamte staru Kraljevinu Jugoslaviju, nešto mlađi – komunističku Jugoslaviju, a najmlađi sasmostalnu Hrvatsku. I svi su uvijek mislili da je njihova tvorevina vječna: ‘Neka nam živi vječna Hrvatska’ znao je u zanosu uskliknuti njezin prvi predsjednik. A ništa na ovom svijetu nije vječno. Propala su najmoćnija carstva i režimi. A opet kroz povijest su se i kršćani vezali uz određene režime očekujući od njih odgovore na svoja pitanja.

Nad svim pojavnim oblicima svijeta, Isus je pobjednik. Riječ pobjednik se prije svega razumije u vojnim kategorijama (i sportu kao ratu drugim sredstvima). Možemo li Isusa, kao nositelja poruke ‘milosti i istine’ razumjeti kao pobjednika na taj način? Da će poraziti, pogaziti sve? Ne, pobjednik u ratu je onaj koji ubije više ljudi, zauzme više teritorija, otme više blaga, nametne svoju vlast. Isusova pobjeda nad svijetom prolaznosti znači da onaj tko Isusu pripada ima jamstvo trajnosti, pravo na ono što Ivan u svom evanđelju naziva ‘vječnim životom’. Svijet je pobijeđen uskrsnućem.

Kad Isus kaže da ‘ne moli za svijet’ to onda može značiti i: ‘znam da poredak koji se Bogu suproti mora propasti i zato ne molim za njegov spas’. Moli za ljude, za ‘ne koji su mu dani’, za one koji će po njihovoj riječi vjerovati’. Čovjek je u središtu Isusova zanimanja, a ne sustavi. Svaki je sustav uvijek protiv čovjeka.

Slava

U početku evanđelja Ivan kaže da su promatrali njegovu slavu. Kako da čovjek danas vidi slavu Kristovu? Isus kaže: ‘slavu koju si mi dao, ja sam dao njima’ Zajednici Kristovih sljedbenika dana je ta slava i svijet mora moći, gledajući zajednicu vjernika prepoznati tu slavu Božju. Što to svijet mora vidjeti? Milost i istinu. Zajednicu milosrđa. U tekstu: http://goo.gl/obiaF sam zaključio da nam je potrebna stalna revizija slike Božje kako bismo na temelju toga i sami mogli biti zajednica milosrđa. A ona je moguća jedino ako se, kako kaže Ivan ‘u nj zagledamo’.

Jedno

‘Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu, da svijet vjeruje da si me ti poslao.’

Kako o jednosti govoriti  iz perspektive ultra podijeljenog kršćanstva? Mnogi se gledaju ‘preko nišana’, a u najboljem slučaju vlada ravnodušnost prema drugoj vjerničkoj zajednici. Povijest nam je ostavila situaciju podijele: jedna milijarda rimokatolika, 800 milijuna protestanata, 260 milijuna pravoslavnih.

Na jednost u tako podijeljenom kršćanstvu malo možemo utjecati. No, što imamo? Na što možemo utjecati? I što bi to svijet mogao vidjeti kako bi ‘povjerovao da je Otac poslao Isusa’? Očito: konkretnu lokalnu zajednicu vjernika kojoj pripadamo. Tu, među nama bi se trebala očitovati ta jednost o kojoj Isus govori. Ljudi koji ‘sa strane’ promatraju zajednicu Kristovih sljedbenika morali bi instiktivno reagirati: ‘Ah ovi se vole!’ Isus moli da njegovi sljedbenici ‘budu savršeni, okupljeni u jedno’ jer samo na taj način svijet može uzvjerovati. Meni se čini da mi više ustrajemo na nekim drugim stvarima i promašujući tu savršenost u jedinstvu, ostajemo svijetu dužni taj znak.

Iako pojedinci i zajednice ne mogu promijeniti svjetsku sliku kršćanstva, svakako mogu (i zato moraju) raditi na jednosti u okvirima svoje zajednice, u okviru svojega kraja. U sestrama i braći koji pripadaju različitim tradicijama valja prepoznavati i otkrivati Božje djelo i zajedno moliti za njegov napredak. Našim riječima i djelima valja nam graditi zajedništvo, jedinstvo, jednost tijela Kristova. Riječima i djelima je lako razgrađivati, ali treba puno truda i žrtve za izgradnju jednosti.

Audio verzija: http://db.tt/1xe2H6Nv

Ivanova priča o sukobu Zakona i milosti

Poznati Proslov evanđelja po Ivanu postavlja scenu za priču koja slijedi na stranicama tog jedinstvenog teksta. Bog, nevidljivi Bog, cilj je svake religije. Isusov nauk i djelo na jedan poseban način približavaju Boga čovjeku: ‘Jedinorođeni – Bog, koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani’. Ta tvrdnja dolazi na podlogu židovstva: ‘Zakon bi dan po Mojsiju’. No, Isusova priča ju ne slijedi iako se na nju naslanja. O  njemu je Mosije pisao, reći će Učitelj ne jednom. Po Isusu, kaže Ivan, ‘postade milost i istina’. 

Cijelo Ivanovo evanđelje je ilustracija te tvrdnje. Do polovice evanđelja, do trenutka kad su Židovi (ne shvaćeni kao nacija već religijski sustav utemeljen na Mojsijevu Zakonu) odlučili eliminirati Isusa, na mnogo se načina pojašnjava taj pomak koji se dogodio:

– u čišćenju Hrama naviješta se novina: srušite staro i ja ću izgraditi novo
– u razgovoru s Nikodemom (čovjekom sustava) Isus mu poručuje: valja ti se nanovo roditi – religioznost nije dovoljna
– u razgovoru sa Samarijankom otklanja važnost klanjanja bilo na brdu Gerizimu ili u Jeruzalemu i od čovjeka traži klanjanje u duhu i istini. Božja je sva zemlja i zato je svako mjesto dobro za klanjanje.
– u ozdravljenju čovjeka kraj kupališta jasan je sukob: Židovi – ne smiješ liječiti subotom. Isus subotu ne prepoznaje kao dan kad bi bio spriječen činiti dobro.
– Židovima Isus kaže: ‘Vi proučavate pisma jer u njima mislite naći život, a nećete doći k meni.’ Pisma su važna, ali život daje čovjek, a ne knjiga. Knjiga (slovo) ubija, Duh je taj koji daje život, reći će kasnije Apostol.
– ženu koja je uhvaćena u  preljubu, a za to Zakon predviđa smrtnu kaznu, Isus ne osuđuje. Zakon ne mijenja čovjeka već ga samo snagom straha ograničuje, dok Isus vjeruje da milost mijenja čovjeka.
– Isusovi su oponenti zaprijetili isključenjem iz zajednice svakoga tko bi u nj povjerovao nakon što je izliječio slijepca od rođenja. Držati čovjeka u strahu od isključenja je popularno i danas. U svim zajednicama.

Nakon što je odluka o eliminaciji donesena, Ivan se okreće Isusovom poučavanju njegovih učenika o životu. Ono što je kod sinoptika (Matej, Marko i Luka) kraljevstvo Božje to je kod Ivana život vječni. On je rezultat djela i snage Duha Svetoga. Riječ o trajnoj povezanosti s izvorom života (15. poglavlje – trs i loze) omeđena je s dva govora o Duhu Svetome (Branitelju, ohrabritelju). Na rastanku ‘Isus dahnu u njih i reče: Primite Duha Svetoga’. Gdje nema Duha, kaže nam zapravo Ivan, imamo Zakon. I tu zaokružuje svoju priču o sukobu Zakona i milosti koja je naizgled kulminirala smrću onoga koji je vjerovao u snagu milosti. Naizgled zato što  je ‘prvoga dana u tjednu, rano ujutro… kamen s groba bio dignut’. Bog života ne može (i ne želi) ostaviti u smrti onoga koji se svakim djelićem svoga bića pouzdavao u njega.

Zakon, svaki zakon, osuđen je na smrt, milosti je obećana vječnost.

Audio zapis: http://db.tt/aKbDIAHs