Šutnja kao jedan od elemenata duhovnih vježbi

Za očekivati je da suvremena sredstva komunikacije poboljšaju komunikaciju. No, upravo su ta sredstva među najodgovornijima za prekid istinske komunikacije među ljudima. Ta sredstva stvaraju silnu, zaglušujuću buku, ali ne pridonose boljoj  komunikaciji. I one Pavlove riječi da “je naša borba protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima” (Ef 6.12) možemo razumjeti kao “buku u eteru” zbog koje ne čujemo “glas odozgo.” Zato se danas šutnja pojavljuje kao sine qua non duhovnog života i napretka. Svjesna šutnja. Izborena šutnja. Šutnja koja nije nedostatak riječi, već odricanje od riječi. Od ispraznog brbljanja. Kako čuti Božji glas, ako mi ne ušutimo? Ako ne zaustavimo bujicu bespotrebnih riječi i nepotrebne buke kojima smo svakoga dana izloženi i koju sami stvaramo?

Svakako je šutnja najučinkovitija u ono doba dana kad naše duše još nisu uznemirene obvezama i brigama dana. Za neke je to rano jutro dok tišina još nije narušena bukom dana. Pripraviti nam se treba za to. Prečesto na  Božju šutnju reagiramo pobunom, jer on ‘mora govoriti’. Ali ponekad on baš odabire šutnju. Nakon šutnje riječi su daleko jače. Vjerujemo li mu da on najbolje zna zašto je za nas najbolje da provedemo te trenutke ne “gori” u osami? Što više poniremo u sebe, ostajemo sa sve manje pitanja. Kao da se sva pitanja sažimlju u jedno. Koje? Koje je tvoje jedno pitanje na koje tražiš odgovor? Tišina oko tebe postaje opipljiva. I u toj tišini odzvanja samo jedno pitanje. Čuj svoje srce kako postavlja to pitanje. Zbog buke oko sebe i u sebi možda to pitanje nikad nisi tako jasno čuo kao sada. Na to tvoje pitanje Isus ti želi ponuditi odgovor. Možda ne odmah. Možda ček ni danas ne. Strpi se. Ne brzaj. U njegovo će vrijeme doći odgovor. Najprije izbistri pitanje. Sva je vječnost tvoja, ne žuri. Odgovor prepusti njemu. On ti nudi ove trenutke tišine kako bi mogao čuti glas svoga srca. Onda ćeš čuti i njegov glas.

Kod mnogih postoji predrasuda o vrijednosti i potrebi tišine? Misle da je to uzaludno traćenje vremena jer ima tako puno posla koje treba obaviti. Aktivnost je  važna, rezultati rada su važni. Bez sumnje naš će nas Gospodar mjeriti i po onome što smo učinili za druge. Ali neće bez nagrade ostati ni ono što smo učinili na sebi. Isus je jednoć pozvao trojicu učenika u osamu kako bi u tim dragocjenim trenucima osame prepoznali njega u jednom novom svjetlu. Trenuci osame su trenuci susretanja njega i sebe. No, ni takvo izvanredno duhovno iskustvo nije tu trojicu do temelja izmijenilo. Oni su i dalje imali svoje duhovne uspone i padove. Ni jedno iskustvo u našem životu, ma kako bilo izvanredno nije odlučujuće u našem duhovnom uzrastu. Ono se događa cijeli život. Šutnja nije lagana. Ona izaziva nelagodu. Svaka ‘rupa’ u radio programu se smatra greškom. Između dviju pjesama ne smije biti praznine, šutnje. Tonski tehničar mora tako ‘miksati’ stvari da se prijelaz s jedne pjesme u drugu ne smije čuti. Uvijek se mora nešto događati. Uvijek eterom mora brujati ili glas spikera ili glazba.

Na početku molitve šutnje, dok ne prihvatimo šutnju kao ravnopravnog partnera našemu govoru, ona izaziva nelagodu. Osjećamo se kao da gubimo vrijeme, a toliko je posla koji je za to vrijeme mogao biti napravljen. Budući se ništa ne događa naš um počinje tražiti događaje u sebi samome. Nikad više misli od trenutka kad odlučimo da ćemo svoje vrijeme posvetiti molitvi šutnje. I neće se biti lako othrvati mislima koje navaljuju. Ali nije nemoguće kontrolirati ih. Posvijestimo sebi da je vrijeme koje smo si odredili vrijeme rezervirano za nas. Nitko i ništa u tom trenutku nije važnij(i)e od nas. Šutnja je dobra. Tišina je odlična. Odbijamo u tim trenucima rješavati svoje i tuđe probleme. Ta tu smo zato da čujemo glas vječnosti. Rješenja problema dolaze kasnije kad se stvari poslože u duši.

(Izvadak iz šireg teksta o duhovnim vježbama) 

Čemu Crkva?

Polarizacija društvene zbilje u Hrvatskoj poprima sve ozbiljnije razmjere. Uvođenje zdravstvenog odgoja u obrazovni proces osnovnih i srednjih škola poslužilo je kao okidač sukobu između države i Crkve. U odlučnoj akciji, jakim riječima i krajnjoj odlučnosti da na svaki način spriječi uvođenje zdravstvenog odgoja prednjači rimokatolička crkva (ne bez sudjelovanju drugih crkava i vjerskih zajednica). Najviši su dužnosnici u svojim izjavama, uz dopuštenu polemičku oštrinu, davali i izjave na granici prihvatljivosti. Recentna događanja crkvu nesumnjivo svrstavaju u jedan od suprotstavljenih tabora: s jedne strane Kaptol, s druge Gradec. Nastoji se ostaviti dojam da je riječ o borbi za obranu kršćanske antropologije. Možda kod nekih i je.

Cijela povijest Crkve od Milanskog edikta je, između ostaloga, povijest moći i vladanja. Okončana je de facto Francuskom revolucijom. No, ta milenijska naviknutost na moć ne nestaje samo tako. U bivšoj je državi vjera bila gurnuta na marginu, pa je Rimokatolička crkva doživljavana kao čuvarica nacionalnog identiteta i neupitni moralni autoritet. Njezin nauk nije bio dovođen u pitanje od strane onih koji su zajedno s njom dijelili sudbinu marginaliziranih ideoloških neprijatelja. I onda se dogodila demokracija. Pripadnost hrvatskoga naroda Rimokatoličkoj crkvi praktički je ostala nepromijenjena (što nekima jako smeta), ali je došlo do slobodnog interpretiranja moralnih i političkih stavova koji se u većoj mjeri kod vjerničkog puka ne slaže sa stavovima hijerarhije. I to, izgleda, izaziva zebnju kod potonjih.

U demokratskom društvu nikome ne smije biti uskraćeno pravo na slobodno izražavanje stavova i borbu legitimnim sredstvima za njihovo ostvarenje. Tako i u konkretnom trenutku u Hrvatskoj svaka skupina, uključujući rimokatoličku hijerarhiju, udruge i pojedince, imaju pravo na to, ma kako se većina (ako je suditi po anketama) hrvatskih građana ili onih na ili pri vlasti s tim ne slagali. Sa stavovima se ne moramo slagati ali svakome mora biti dopušteno da ih u javnoj raspravi iznese. Voltaire je po tom pitanju bio dovoljno jasan.

Mjesto i ulogu Crkve u svim vremenima, unatoč društvenim mijenama i moguće različitim naglascima, utemeljena je na Isusovu nauku i djelu. Bez Isusa nema Crkve. U anđeoskom navještenju Mariji kaže se: ‘On će spasiti narod svoj od njegovih grijeha’ (Matej 1.21), dok Apostol tumačeći smisao Kristova života i križa kaže: ‘Jer svidje se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu sebi sve izmiriti ostvarivši mir krvlju njegova križa – po njemu – bilo na zemlji, ili na nebesima’ (Kološanima 1.19-20). Po Isusu dakle univerzalno pomirenje. Tome će sam Apostol dodati: ‘Radujem se sada dok u patnjama za vas dopunjujem u svojemu tijelu ono što nedostaje od muka Kristovih za Tijelo njegovo – koje je Crkva’ (ibid, 1.24). Iz Isusovih je riječi jasno da je svoju misiju predao svojim sljedbenicima: ‘Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas’ (Ivan 20.21). Odatle: primarni je zadatak Crkve biti agent pomirenja u razjedinjenom svijetu. Čini to življenjem i propovijedanjem Evanđelja Isusa Krista. Kao svjedok, a ne silnik.

Moli i radi

Nehemijina nam knjiga govori o trudu, brigama, naporu i odricanjima male skupine prestrašenih ljudi pod vodstvom čovjeka koji je u izgnanstvu služio kao peharnik perzijskog kralja, pa se na loše vijesti koje je primio iz Jeruzalema, odlučio vratiti i obnoviti srušene zidine i spaljena vrata.

U toj lijepoj i dirljivoj priči zapažamo žar Nehemije i žitelja Jeruzalema: Kad je Nehemija čuo vijesti o Jeruzalemu, on je sjeo i zaplakao. Kad su Jeruzalemci čuli Nehemijinu ideju o obnovi zidina, oni su ustali i gradili! I Nehemija i Jeruzalemci reagirali su na riječ – vijest i ideju koju su primili.

Današnjem čovjeku, utopljenom u dosadu, letargiju i apatiju potrebni su sve jači stimulansi. Na primjeru filma jasno je kako bez krvi do koljena, seksa u svim varijantama i spektakularnih eksplozija nema blockbustersa. Riječ kao da nije dovoljna. Slika se traži. Ravnodušan čovjek ne donosi zaradu i zato su stimulansi sve jači.

Što bi nas moglo dignuti na noge? Što bi nas moglo srušiti na koljena? Što nas rastužuje? Što nas nasmije? Jednom riječju: što nas može pomaknuti u našoj religioznosti? Zamislimo se kako sjedimo ugodno zavaljeni u fotelji. Što nas može dignuti? Zbog čega bismo skočili na noge? Možda bi nas digao gol na utakmici, zvono na vratima (ili telefonu) ili elementarna nepogoda. Gladni, mrtvi i bolesni na tv-u nas ostavljaju ravnodušnima.

Nehemija je mogao reći da se to njega ne tiče jer je njemu kao kraljevu peharniku dobro. Što ga briga za ruševinu udaljenu preko 1000 km zračne linije. Žitelji Jeruzalema mogli su reći da se ionako ništa ne može učiniti, posao je prevelik, sredstava premalo. Neprijatelja previše, a snage premale. No reakcije su bile obrnute: Nehemija je najprije pao na koljena, a onda ustao i poduzeo akciju. Jeruzalemci su se zdušno uhvatili posla.

Pastoralni u RijeciTijekom gradnje bilo je teškoća od neprijatelja koji su htjeli osujetiti gradnju i od obeshrabrenosti i umora. Povijest se ponavlja i svaki graditelj nailazi na teškoće. Tako i zajednica koje sam dio, u gradnji Pastoralnoga centra prolazi kroz kušnju vjere. Zato smo nakon prošlotjedne zajedničke večernje molitve, odlučili ovaj tjedan provesti u 24-ero satnoj lančanoj molitvi u koju se uključilo preko 80 članova Baptističke crkve Rijeka. Dan i noć svakih pola sata po najmanje dvoje mole Velikog Boga da se smiluje i pomogne u nastavku i dovršenju gradnje. Boga kome su se molili Nehemija i Jeruzalemci. Boga koji nikad i nikoga nije ostavio na putu. Neće ni nas.

Od karnevala do vjere

U mnoštvu koje koja se zabavlja i u zabavi nalazi isključivi smisao svog postojanja, gospodari tijelo. Novac je tu bog. Karneval – tijelo.

Neki ćute da ih to baš i ne ispunjava do kraja, naslućuju da srce, unatoč gomilanju novih oblika zabave, ipak ostaje prazno. Pa zato u ‘hramu’ prinose žrtvu. Duša tu caruje. Religija – duša.

A neki pak, željni izvora, kreću i dalje tim putem koji, iako slobodan, ipak ostaje težak, strm i uzak pa dolaze do izvora svog postojanja i u njemu nalaze spokoj. Duh pronalazi slobodu. Vjera – duh.

Poći nam je. zar ne? (9. dio)

IX

– Poći nam je, zar ne?

– Ako si spreman.

– Hoće li primijetiti oni koji ostaju?

– Neki hoće. Većina će vidjet neku čudnu sjenu ali se neće previše obazirati na nju .

Dječak zagazi u vodu. Isprva mu je došla do gležnjeva, a onda do koljena. Zagazi još dublje i voda prijeđe preko njegova pasa. Nakon nekoliko koraka zapliva. Starac mu se pridruži.

Sunce je zašlo. Na svijet se spuštao mrak. Dječak se začudio što ih rešetke nisu zaustavile. Odlučio je poći i nikakva ga prepreka nije mogla zaustaviti. Nije se obazirao. Očekivao je još gušći mrak, no svjetlo se nije smanjivalo. Nije se usudio pitati, ali mu je i bez toga bilo jasno. Starac je bio s njim. Onaj koji je gledao u sunce u sebi nije nosio crnu rupu. Ona je bila rasvijetljena suncem. Nije ga bilo strah. Znao je i zašto. Da ih je netko gledao u tom trenutku vidio bi kako dvoje postaje jedno. Kao da su to oduvijek i bili.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Cijela pripovijetka Poći nam je, zar ne? u pdf vrziji nalazi se ovdje.