Riječ na vjenčanju Tomislava i Sare

Propovijed na vjenčanju Sare Giuliane Grlj i Tomislava Strgara, održanom 8. rujna 2012. u župnoj crkvi u Fužinama. U obredu vjenčanja sudjelovali su pastor Giorgio Grlj i msgr. Dinko Popović. 

Kad smo još 1997. msgr. Dinko Popović i ja započinjali naš zajednički put u Ekumenskom odboru grada Rijeke, nismo mogli pretpostaviti da ćemo danas zajednički sudjelovati i u ovom ekumenskom vjenčanju naše Sare i Tomija.

Nalazim se danas u dvostrukoj ulozi: oca i pastora. Zato ova riječ ne može ne imati tu dvostruku dimenziju. Osobnu i pastoralnu.

Na sprovodima se pokušavamo podsjetiti smisla naših života. Na vjenčanjima, pak, mislimo o temelju  života u dvoje. U oba biblijska čitanja bila je riječ, dakako, o ljubavi. Ljubavi koja je temelj svega. Nažalost ono što oko sebe gledamo često nije ljubav. Ili je riječ o svim mogućim devijacijama ljubavi ili pak o mržnji.

I Tomi i Sara su o ljubavi učili iz svog okruženja. Pitam se jesu li gledajući nas, svoje roditelje, mogli naučiti što je ljubav? Govoreći samo u svoje ime, mislim da Sara nije uvijek mogla u meni prepoznati što znači voljeti. Ostaje mi samo nadati se da ju taj nedostatak neće trajno zapriječiti da i sama nauči voljeti. Ne samo Tomija! Bez prigodničarskog uljepšavanja ali i prekomjerne kritike i ja i Nevenka i Ivo i Ana priznat ćemo: nismo uvijek bili živi svjedoci ljubavi.

U tekstovima koje smo čitali zapažamo dvoje:

1. Usred rasprave o ljubavi apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici, domeće: ‘Boga nikad nitko nije vidio.’ Čemu ta tvrdnja? Ta ne raspravlja ovdje o dokazima Božjega postojanja? Očito zato što drži da se Boga može vidjeti, prepoznati tamo gdje vlada ljubav.

2. U pročitanom Evanđelju, pak tri puta ponavlja rječcu ‘kao’. Model Isusove ljubavi prema njegovim učenicima je Očeva ljubav prema Sinu. ‘Kao što je Otac iskazao ljubav prema meni, i ja sam vama iskazao ljubav.’

Poziv je to nama da ljubeći svjedočimo o postojanju živoga Boga i da svoju pozornost usmjerimo na odnos koji je vladao i zauvijek će vladati, između Oca i Sina. Iako u mnogim odnosima među ljudima ne možemo prepoznati Boga na djelu, ne možemo zaključiti da je riječ o ljubavi, Pismo nas poziva da trajno gledamo na odnos Oca i Sina i u tom odnosu prepoznajemo i nadahnjujemo se za ljubav.

Iako nas možda naša dosadašnja iskustva u životu ne ohrabruju na ljubav, onaj tko ustraje u razmatranju odnosa Isusa i njegova Oca, na dobrom je izvoru i smije računati na pomoć i snagu Duha Božjega kako bi moga ispuniti Isusov nalog: ‘Moja je zapovijed: ljubite jedni druge!’

Isus u evanđelju povezuje ljubav i radost. Punina radosnog življenja je, prema Isusu, moguća ako ljubimo. Ravnodušnost, a posebice mržnja vidimo to svuda oko sebe, rađaju nezadovoljstvo, tugu, derpesiju. Zato: ljubimo! Smijemo to! Možemo to!

Biti zagrljen (i grliti)

Ohrabreni onim što su vidjeli kod Isusa, roditelji mu donose dječicu da ih blagoslovi (Marko 10. 13-16). I odmah problem naravno. Sanitarni kordon ministara njegova kraljevstva staje između njega i malenih. Tako odvajkada mali dobivaju ugled. Braneći šefa i čineći ga nedodirljivim i njima samima raste cijena. Tako nastaju diktatori. Nisu od njega očekivali reakciju. Barem ne takvu: rasrdio se! A srdio bi se uvijek kad bi bi vidio tvrdoću ljudskoga srca, manipulaciju sustava s malim čovjekom. Učitelj ne pristaje na igru moći.

Reče: ‘pustite ih, takvima pripada kraljevstvo!’ Kraljevstvo djeci. Jer djeca su otvorena, povjerljiva, zaigrana, bez predrasuda, bezbrižna. Ona vjeruju pa saznaju. Kasnije počinjemo ‘znati’ i mislimo da ćemo tako lakše vjerovati. Kraljevstvo koje je Učitelj navijestio i živio ne počiva na sili, kao sva kraljevstva ovoga svijeta, ali jest silno. Prvi Učiteljev javni nastup u sinagogi u Kafarnaumu bio je obilježen izgonom zloduha iz čovjeka. Reakcija okupljenih? ‘Kakav je to novi i silni nauk?’ U čemu novi? U tome što je prvi nauk (Zakon na kome je počivala njihova religioznost) pokušavao ograničiti zlo u čovjeku: ne ubij, ne laži ne ukradi… Učitelj pak ‘izgonom zloduha’ uklanja zlo iz čovjekova srca. A za to je potrebna i te kakva sila. Prije one noći kad sam kao 17-to godišnjak predao svoj život Bogu u ruke, iz mojih je usta tekla bujica psovki kao u svakog srednjoškolca koji drži do sebe, no sljedećeg jutra ta je bujica stala. Izvor psovanja u mom srcu je presušio.

Kad je uklonio sanitarni kordon između sebe i malenih i njima predao kraljevstvo, zagrlio ih je i na njih položio ruke. Zagrljaj, dodir, označavaju bliskost. Mnogi se boje dodira. Ostaju na odstojanju. Problem je lift. Uzak prostor gdje se ni pogledi ne dodiruju. I zato gradovi trebaju ‘free hugse’ (http://www.freehugscampaign.org/). Snažna je tradicija polaganje ruku. Njime se prenose ovlasti, donosi ozdravljenje, blagoslivlja. Apostol piše svom mladom suradniku: ‘raspiruj milosni dar Božji što je u tebi po polaganju mojih ruku’. Dobiti, imati i onda raspirivati. To je put.

U Isusu nam je pokazano: Bog kao nebeski otac, grli svakog od nas. Između njega i mene ne može i ne mora stati nitko. On sam me grli i blagoslivlja. Uvjet? Imati djetinje povjerenje.

Audio zapis je ovdje.

Razdori, razdori…

Zajednica vjernika u Korintu nije bilo mjesto na kojem bi mnogi od nas poželjeli biti. No, ako za trenutak apstrahiramo mnoštvo problema koje Apostol adresira u svom prvom pismu Korinćanima, ključno je ovo: ‘Molim vas, braćo, poradi imena Gospodina našega Isusa Krista, da svi budete složni u istupu i da među vama ne bude razdorā, nego da budete savršeno ujedinjeni u istom umu i u istoj misli.’

Unutarnji su razdori bili ključni problem zajednice. Jednima je bio simpatičan Apolon, drugima Petar, trećima Pavao, četvrtima Krist. (Malo je (čini mi se) Apostol sarkastičan u zaključku poslanice: Što se tiče brata Apolona, mnogo ga ohrabrih da s braćom pođe k vama, ali nikako nije imao volje sada doći; ali doći će čim mu se pruži zgoda.) Funkcionirali su kao nakupina sekti. Kao sitne duše koje misle da su njihova istina i njihov guru jedini mjerodavni. Razdori su posljedica nesposobnosti pojedinaca i zajednice da sagledaju cjelinu. Apostol, možda naivno, zaziva jedinstvo. Ne uniformnost. U cijelome pismu on koristi metaforu tijela kako bi opisao narav vjerničke zajednice: ujedinjena različitost. (Što bi tek danas pisao da vidi razdijeljenu kršćansku scenu?)

Što je ta cjelina i na čemu temeljiti jedinstvo? Apostol piše: svijet ne upozna Boga svojom mudrošću. Nije da ne želi. Oduvijek je čovjek tragao za Bogom. Ili barem za njegovom česticom. Za tajnom svemira. U toj su potrazi Grci cijenili mudrost, a Židovi znake, čudesa. Bezuspješno. Bog i dalje izmiče. Kako se objavio? Pavao tvrdi: u raspetome Kristu. Znanošću se Boga ne može ni dokazati ni pobiti. Rečeno znanstvenim jezikom,  nedostaje joj aparatus za taj poduhvat: nema ni antene ni dekodere, a Pavlovim: naravan čovjek ne prima ono što je od Duha Božjega, jer njemu je to ludost i ne može spoznati, jer se to duhovno prosuđuje.

A i Korinćanima baš kao da je nedostajalo Duha: I ja, braćo, nisam mogao vama govoriti kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao maloj djeci u Kristu. Mlijekom vas nahranih, ne jelom; jer još ga niste mogli primati, a ni sada ne možete, jer ste još tjelesni. Jer čim je među vama zavist i svađa, niste li tjelesni i po ljudsku živite?  Razdori su najbolji pokazatelji nedostatka Duha. Jer Duh upućuje na Jednoga koji je temelj svekolikog jedinstva. Dublja spoznaja Jednoga (ili bogatstvo Duha) ne može rezultirati drugim do li blagonaklonošću prema suputnicima. Nikako isključivošću. Iako u ovom tijelu nikad nećemo u potpunosti spoznati Jednoga, možemo se pouzdati u Apostolove riječi: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i što u srce čovječje ne uđe, to Bog pripravi onima koji ga ljube (citirajući pri tom starozavjetnog autora). To je Tajna Božja sakrivena od vjekova: Bog vremenitom čovjeku sprema vječno spasenje. Jamstvo je raspeti i uskrsli Krist. On je pobijedio smrt.On nama postade mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje.

Audio zapis je ovdje.

(Svi biblijski navodi preuzeti su iz prijevoda Novoga zavjeta Rubena Kneževića).

Pao s Marsa

Mnoštvo koje je Učitelj nahranio i koje ga slijeđaše naprasno odlučuje napustiti ga. Od tisuća ostaje samo šačica. Što ih je otjeralo od njega? ‘Tvrda besjeda’, kaže Ivan u 6. poglavlju svog evanđelja.

Rekao je ‘Sišao sam s neba!’

I mi bi, začuđeni, rekli: ‘Što si pao s Marsa?’ Zašto ih je to začudilo? Zato što su mu, kaže Ivan, ‘poznavali oca i majku’. I tu baš jest ljepota cijele priče. Čovjek nije jednodimenzionalno biće. Čovjek je uvijek više od onoga što se vidi očima. Nije samo mamin i tatin sin (ili kći). Ali ipak najčešće pristajemo na igri oči. Ne uspijevamo prodrijeti dalje i dublje od onoga što nam oči govore. Tako u mladiću, o kojemu jednoć slušah, zarobljenom u vlastitom tijelu celebralnom paralizom, neki uspješe vidjeti nadarenog umjetnika.

Učiteljevi su suvremenici u njemu vidjeli samo Josipovog i Marijinog malog. Često se događa da takav stav okoline (a naša kultura je tu vrlo ‘jaka’) sprječava čovjeka u razvoju njegovih potencijala. Kažu da je u Hrvatskoj najgora stvar uspjeti. Jer, ‘mi smo ti odredili mjeru’. Ne iskači. Ali mladi iskoče, odu u svijet. I uspiju.

Rekao je ‘Ja sam kruh života!’

Ljudi uvijek rado idu za o onima koji im daju kruha. I još besplatnoga. S nešto srdelica i koncerata i danas političari umješno skupljaju glasove. Ali kad davatelj kruha zatraži da on u njihovim životima bude važniji od kruha samoga, dolazi do razlaza. Oduševljenje splasne i mnoštvo se rasprši. Kruh, kao ni stvari nisu zahtjevni. Zahtjevan je čovjek. Zato više volimo stvari nego čovjeka. Čovjek, ili šire, međuljudski odnosi, su za nas izvor života. Bolesti duše su u velikoj mjeri izazvani raskidom odnosa do kojih nam je stalo. Dakako postoje i oni odnosi koji su nam nametnuti i kojih bismo se rado riješili. Nisu stvari te koje nam daju život već čovjek.

I na to ga većina napušta

Kako Isus postupa s onima koji su otišli? Pušta ih! Ne trči za njima. Ne nagovara ih. Isus i Dvanaestorica tvore, nazovimo ju tako, kršćansku prazajednicu. Ona se pretvorila, jer drugačije i ne može, u strukturu koja danas na svijetu skoro pa nema premca. Crkva shvaćena i kao organizacija ima potrebu za kontrolom ljudi. Kako se ponašaju, s kim se druže, kamo zalaze, pridržavaju li se pisanih i/ili nepisanih pravila zajednice. Srednjovjekovna inkvizicija nije imala loše namjere, ali izvedba je bila katastrofalna. Ni novovjekovne male inkvizicije nemaju loše namjere, ali su rezultati često katastrofalni.

A Isus nikad nikoga nije ni na što silio. Naprosto je živio sebe i tvrdio da ljudi dolaze k njemu zato što im je to ‘Otac dao’. A oni koji su uz njega ostali, po Petrovim riječima, učinili su to zato što je on imao ‘riječi života vječnoga’, tj. živu riječ. Riječ koja je privlačila.

Tamo gdje nema ‘žive riječi’ postoji kontrola, ali ako zajednica ima ‘živu riječ’ ljudi će dolaziti po još. Možda ne odmah, ali život se ne može sakriti. Među onima koji su otišli od Isusa bez sumnje bilo je onih koji su kasnije tvorili kršćansku zajednicu. Pa i Petru je Isus rekao: ‘Sad ne možeš razumjeti, ali ćeš razumjeti kasnije.’

Što iz ove ‘tvrde besjede’ možemo naučiti?

(1) Pokušajmo u ljudima uvijek vidjeti više od onoga što se vidi na prvi pogled, tj. dajmo ljudima šansu.

(2) Pokušajmo vrednovati život manje po stvarima koje posjedujemo, a više po ljudima koji nas okružuju. Pokušajmo ljude vrednovati više po ljudskosti koju iskazuju nego po stvarima koje posjeduju. Nije to lako u kulturi koja ljude više vrednuje po stvarima, statusnim simbolima koje posjeduju, nego po ljudskosti.

(3) Pokušajmo dopustiti ljudima slobodu traganja za odgovorima na ona pitanja koja ih muče. Dajmo im vremena. Nametanje naših rješenja bližnjima, onemogućuje im  njihov osobni duhovni rast.

Audio verzija: http://db.tt/NsLM2NYm

Ima li pomirenja neba i zemlje?

Glavnu misao i argumentaciju Psalma 146 nije teško sažeti: Čovjek je konačan, a Bog je vječan i zato se ne valja pouzdavati u čovjeka već u Boga i tijekom ovog ograničenog života slaviti ga. Ili: Ne glorificiraj čovjeka jer ćeš se uvijek razočarati. Za razliku od današnjih, dobro uređenih država, moguće je da Izrelova država u vrijeme nastanka ovog psalma (nakon Izgnanstva u Babilon) nije nudila onu sigurnost koju psalmista zaziva i koju naziva ‘spasenjem’ i koje samo Bog može dati.

Psalam 146 Aleluja!

Hvali, dušo moja, Jahvu!
2Hvalit ću Jahvu sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati.
3Ne uzdajte se u knezove,
u čovjeka od kog nema spasenja!
4Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća
i propadaju sve misli njegove.
5Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
kome je ufanje u Jahvi, Bogu njegovu,
6koji stvori nebo i zemlju,
more i sve što je u njima;
koji ostaje vjeran dovijeka,
7potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruh daje.
Jahve oslobađa sužnje,
8Jahve slijepcima oči otvara.
Jahve uspravlja prignute,
Jahve ljubi pravedne.
9Jahve štiti tuđince,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
10Jahve će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.
Aleluja!

U čemu se sastoji Božje spasenje? U pravdi – pravednosti, sitosti, slobodi, zdravlju, zaštiti prava slabih. Kod starozavjetnih autora ne nalazimo jasno i nedvosmisleno artikuliranu ideju vječnoga, ‘zagrobnog’ života: ‘Kad iz čovjeka izađe duh, vraća se u svoju zemlju, a sve njegove misli propadaju.’ Čovjek nastavlja svoje postojanje u djeci: ‘Bog će kraljevati ‘od koljena do koljena.’ Božji se spas stoga mora dogoditi sada i ovdje. Ili ga uopće nema.

Tradicionalno kršćanstvo ‘spas’ prebacuje na onostrano. U vrijeme kad vremena više ne bude. Na ‘nebo’. Ovdje nam je trpjeti da bi nam tamo bilo lijepo. Reakcije na takav stav bile su dvostruke:

Svjetovna – Marxova kritika: religija, stojeći uz bogate, obećava radnicima nagradu u vječnosti, a ovdje lance kojima je radnik vezan ‘ukrašava cvijećem’.

Religijska – Karizmatski pokret: Božje se spasenje mora očitovati sada i ovdje. Tu sasvim dobro slijede starozavjetno učenje: ako se sada i ovdje ne ostvari Božji spas, onda ga uopće nema. Karizmatsko se gibanje u svom nauku često oslanja na starozavjetne stihove.

Dio našeg Psalam danas bismo mogli ovako prevesti:

Revolucije potlačenima vraćaju pravicu
Humanitarne udruge gladnima kruha daju
Predsjednici donose pomilovanje sužnjima
Oftalmolozi slijepcima oči otvaraju
Ortopedi i fizioterapeuti uspravljaju prignute
Država, javni pravobranitelji… donose društvenu pravdu.

Što će nam u toj priči više Bog? Našli smo mu zamjene! Ali, ne zaboravimo: i te su institucije prolazne kao i čovjek koji ih stvara. Institucionaliziranje nam daje osjećaj trajnosti. Institucije obično nadžive čovjeka, no ni one nisu vječne. I one prolaze. Sva su velika carstva i kraljevstva, pa i cijele civilizacije propadale.

Zašto se onda i u čemu uzdati u Boga? Je li u pravu psalmist kad kaže: Ništa čovjek – samo Bog. Ili su u pravu suvremena znanost i često pripadajući joj ateizam kad kažu: Ništa Bog – samo čovjek?

Prolazni čovjek ne može stvoriti vječni život. Uz veliki trud može ga ponešto produžiti, može za životom trgati na Marsu (istovremeno ubijajući nerođene ovdje), a opet nije u čovjekovoj vlasti podariti besmrtnost – vječnost. Na kraju životnog puta svaki čovjeka dođe do pitanja: ‘Kamo idem?’ U ništa ili u konačnu stvarnost? Moja je pokojna nona na to pitanje odgovorila jasno, odlučno i nedvosmisleno: ‘Ja idem Gospodu!’

Mijenja li se što nakon Isusa? Možemo li stih: ‘ne uzdajte se u čovječjega sina od koga nema spasenja’ primijeniti na Isusa? Kako nam taj stih zvuči, ako pri tom imamo Isusa na pameti? Nije li Isus tvrdnjom o sebi kao o ‘sinu čovječjemu’ kojemu evanđelisti domeću i ‘Sin Božji’ pozvao na smanjenje tog antagonizma između Boga i čovjeka? Jasno je iz naglaska ovog psalma da se čovjek i Bog doživljavaju kako suparnici. No, možemo li nakon priče o ‘bogočovjeku’ koji je ‘prošao ovom zemljom čineći dobro’ ostati na istim pozicijama? Nije li Isus taj jaz nadvladao? Nema li nam ‘pomirenje’ o kojemu Pavao piše i na ovom području nešto reći? Treba li i dalje Boga i čovjeka doživljavati kao suparnike? Nisu li u Isusu Bog i čovjek postali suradnici? Nije li pomoć koju čovjek može pružiti i pruža kroz ranije nabrojane institucije i zanimanja zapravo taj Božji posao? Nisu li i tzv. socijalno evanđelje i teologija oslobođenja, unatoč kritikama koje im upućuje mainstream kršćanstvo (na protestantskom i rimokatoličkom krilu) zapravo odsjaj Božje slave? Isus reče: ‘slavu koju si mi dao ja sam predao njima’ (Ivan 17). Nije li svaki čin kojim se čovjeku donese dobro, u Isusu prepoznat, kao Božje djelo? Kao Božja slava? Čovjek u svojoj oholosti, često ne prepoznaje da je njegovo djelo zapravo Božje djelo? Nije li čovjek koji čini dobro poput kralja Kira nesvjesno u Božjoj službi?

Nije li Isus na samom početku svoje službe naznačio što u njoj drži ključnim: Vršiti Božju volju! Možda to još nije aktualizirano, ali je svakako naznačeno kao put. Bog i čovjek jesu suradnici. Jesu autonomni, ali ne i neovisni. Sve je međuovisno u Božjoj stvarnosti. Čak i onda kad to na prvi pogled nije očito. Naša, ma kako nam sitna  djela izgledala, jesu dio jedne veće priče: priče naše obitelji, naše vjerničke zajednice, nacije i u konačnici našega svijeta. ‘I moja mala kap pomaže tkati taj veliki slap’, rekao bi naš pjesnik Dobriša Cesarić. Čineći dobro dio smo lijepe Božje priče u ovome propadljivome svijetu. Suradnici smo i prijatelji Božji kad činimo dobro.

Audio verzija ove propovijedi u BC Rijeka, 19. kolovoza 2012. nalazi se ovdje.