Moj bližnji

Luka 10. 25-37

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu ne bi bila ispričana da nije bilo pitanja: ‘Što moram činiti da baštinim život vječni?’ To je pitanje bilo u središtu zanimanja ne samo ovog pismoznanca već i mnogih Židova (ako ne i svih) Isusova vremena. Sve se religije bave pitanjem smrti i nadvladavanjem trpljenja ovoga života. U konačnici i znanost se bavi baš tim pitanjima: kako produžiti i poboljšati život?

Danas smo, možda više no ikad u povijesti u situaciji da si mnogi naši suvremenike uopće ne postavljaju to pitanje. Ne interesira ih vječni život. Interesira ih produžiti ga, olakšati ga, ali ne ‘vječni život’. To je religijski pojam s kojim se ne mogu identificirati. Dakako da je to izravno povezano s čovjekovim odustajanjem od Boga. Ateizam je, kako smo to nedavno čuli na ovome mjestu na okruglom stolu posvećenom toj tematici, jednostavno prebrisao riječ ‘Bog’. Kolateralne žrtve tog brisanja su i riječi ‘život vječni’, ‘smisao života’ itd. Teško je odrediti gdje je granica do koje seže to brisanje, ali svakako se nakon brisanja Boga kao temelja svekolike zbilje, ne misli i ne može stati tako lako i brzo. Na mjesto Boga instalirana je znanost koja će, vjeruje se, dati odgovore na čovjekova pitanja.

Nedavno pročitah: ‘prestar sam da bi se igrao skrivača sa skrivenim Bogom.’ Pavao će reći da Bog nije daleko ni od jednog od nas i da je naš zadatak da ga tražimo ne bismo li ga napipali i našli’ (Djela 17.27). Neki kažu: ‘ako je skriven neka takav i ostane. Ne da mi se trošiti vrijeme i energiju na potragu za njim.’

Ali neki ipak traže: 1949. godine Kina je, primjerice, imala samo 4 milijuna kršćana. Danas ih je 67 milijuna. Neke projekcije govore da će do kraja ovog stoljeća prestići USA s njezinih 246 milijuna kršćana. Istraživanja pokazuju da je religioznost, na užas ateista, u svijetu u porastu. Ne rastu samo skupine s kršćanskim određenjem.

Čemu kušanje Isusa? Postojala je sumnja/optužba da se Isusovo naučavanje i praksa suproti Zakonu. Zakonoznanac je vjerojatno očekivao drugačiji odgovor. Očekivao je Isusa uvući u raspravu o Zakonu jer tu je ‘na svom terenu’. Ali Isus ponovo čini ono čega sam u zadnje vrijeme postao svjestan: Umjesto rasprave o Zakonu (fenomenu) Isus je zainteresiran za konkretnog čovjeka. Pred Isusom ne stoji predstavnik skupine koja se bavi tumačenjem zakona, već čovjek koji, tako vjeruje Isus, za sebe traži odgovor na to pitanje: ‘Kako baštiniti vječni život!’ Danas bi sigurno bio optužen za pojednostavljivanje stvari, za banaliziranje, za populizam: ‘Ne možeš Zakon svesti na ljubav!’, rekli bi mu. A zapravo se radi o tome da bi prigovaratelji htjeli zaštititi svoje tumačenje Zakona: ‘Hoćeš li reći da je sav naš višestoljetni trud u tumačenju Zakona, bio uzaludan?’ I njima je kao i psu više stalo do sebe nego do ‘sela’.

Spasonosni uvidi za pojedinca redovito su jednostavni. Poput munje koja bljesne i obasja mrak. To obrazovanima, poput Nikodema, nije uvijek lako prihvatiti.

Prispodoba dakako biva ispričana nakon pokušaja zakonoznanca da se opravda. Od čega? Ne vidimo da je Isus imao primjedbu na njegov odgovor. Dapače, pohvalio ga je. Ali sam se osjeća nelagodno zbog svijesti da je pojam bližnjega jako ograničio. Isus u središte priče postavlja čovjeka iz neprijateljskog naroda. Ne uglednike Izraela: svećenika i levita, već baš bezimenog Samarijanca, slučajnog prolaznika. Pred neko je vrijeme sam bio izbačen iz jednog Samarijanskog sela, sela na koje su njegovi učenici htjeli zazvati oganj s neba, ali se on ne daje upecati na tu udicu etničke mržnje.

Kako do života? Ispunjavanjem zakona? Da! Što traži taj Zakon? Ljubav! Prema kome? Bogu i bližnjemu. Isus se slaže sa zakonoznančevom interpretacijom Zakona, jer je prepoznao da je najviši zahtjev Zakona upravo ljubav prema svemu: Bogu i njegovu stvorenju (današnja ekološka problematika to tada nije bila). Problem nastaje kad čovjek kao ‘bližnjeg’ prihvati samo pripadnika istoga naroda, socijalne skupine… Ovaj biva doveden do točke da se mora odlučiti: hoće li Zakon tumačiti eksluzivno ili inkluzivno? Njihova je tradicija tražila: ekskluzivno! Isključiti pripadnike ne-Židovskog naroda iz kategorije ‘bližnjih’. Zakon naprosto kaže: ljubi bližnjega kao sebe sama, dok su tumačenja, očito, išla prema sužavanju pojma na ono što im je izgledalo prihvatljivo. Pravo traži da se ide jednu milju (rimski vojnik je imao pravo tražiti prolaznika da mu ponese opremu jednu milju), a ljubav prema neprijatelju je spremna taj teret nositi dvije milje.

Isus je tu da nas izazove u našim sigurnostima. Ovaj čovjek je vjerojatno izgledao siguran u svoje stavove. Iza njega je stajala i tradicija tumačenja Zakona. No iz Lukine opaske: ‘želeći se opravdati’ postaje jasno da u srcu ipak nije bio zadovoljan tim ekskluzivističkim tumačenjem Zakona. Da je slutio da bližnjeg ne može ograničiti samo na pripadnike istoga naroda.

Za Isusa je ‘bližnji’ zapravo drugo ime za svakog čovjeka s kojim se nađemo na putu. Izbačeni iz Samarijanskog sela ustraje u vjerovanju da čovjek nije loš naprosto zato što se rodio u nekom ‘krivom’ narodu, nekoj krivoj socijalnoj skupini. Da čovjek može birati pomoći nevoljniku ili ne. Birati između obreda i čovjeka. Bilo bi dobro da je to isto. Ali nije. Kao što vjera i religija nisu nužno istoznačnice. A trebale bi  biti.

Moj bližnji u ovom trenutku sigurno nije neki imaginarni Indijac, primjerice, već konkretni čovjek koji mi se nađe na putu. Volimo rasprave o tome što će biti s onima koji nikad nisu čuli evanđelje, a zanemarujemo one koji bi ga po nama mogli čuti. Ili preciznije: vidjeti (jer Evanđelje se prije svega vidi, na onima koji ga utjelovljuju, a tek onda sluša.)

Zato:

  1. Valja nam osluškivati pitanja koja si naši suvremenici postavljaju. Što je ono što ih muči? (Teolozi su i inače, tako kaže vic, poznati kao ljudi koji odgovaraju na pitanja koja nitko nije postavio.) Znati slušati veće je umijeće od znati govoriti. I to trebam(o) (na)učiti.
  2. U zajedničkom traganju za odgovorima na velika životna pitanja krenuti od onoga u čemu čovjek jest (ovaj u Židovskom Zakonu). Čovjek se često skriva iza velikih rasprava koje su naizgled vrlo neosobne, ali se iza toga krije muka osobnog traženja.
  3. Biti uvijek zainteresiran za konkretnog čovjeka. Izbjegavati ljudima stavljati na čela etikete i razvrstavati ih na pogodne i nepogodne. Na one s kojima hoćemo imati posla i na one s kojima se mi ne družimo. Isus je, vidjeli smo to nedavno, išao i u prekomorske tzv. poganske krajeve, ali je imao i posla s ovim pismoznancem. S čovjekom koji je pripadao skupini koja je Isusu u konačnici došla glave. I s njim je imao posla. I njemu je pokazao put u život.

Audio verzija nalazi se ovdje

Idite

Isus traži suradnike u misiji. U Luki 9 zabilježeno je da je Isus najprije poslao Dvanaestoricu, a u Luki 10 72-icu pred sobom u krajeve u koje će i sam kasnije doći.

U čemu se sastojala njihova misija?

Molitivi
Preduvjet svake misije, a da bi ona bila Božja misija u ovome svijetu, je molitva. Prvotni razlog Isusove uspješne misije bio je taj što je toliko vremena provodio u osami na molitvi. Molitva je polazište svake misije.

Donošenju mira
Mir, dakako, dolazi od pomirenih odnosa, a baš je to u srži evanđelja. Posvađanom, razdijeljenom svijetu preostaje malo instrumenata donošenja mira. Ako se negdje i uspostavi mir vrlo brzo nemir ljudskoga srca proizvede nova žarišta nemira.

Propovijedanju: Kraljevstvo je Božje blizu
Gdje je to kraljevstvo? Osvrnemo li se oko sebe, lako ćemo zaključiti: nema ga. Zato valja pogledati u drugom smjeru: u sebe! Što nam je bliže od vlastitog srca? I tu se kraljevstvo ima useliti. Ili ga uopće nema. Gandhi reče: ‘Budi promjena koju želiš vidjeti!’ Revolucija se ima dogoditi u mom srcu i onda će moji susjedi, moji bližnji moći reći: kraljevstvo je blizu.

– ozdravljati bolesne / izgoniti zloduhe 
U ovome se konkretno očitovala snaga Isusove misije. Poučiti bez promjene situacije u kojoj se čovjek nalazi je zgodno ali neučinkovito. Isus je ljudima koje je poslao dao autoritet, snagu i moć da ‘gaze po zmijama’, da ozdravljaju bolesne, izgone zloduhe. Imamo li ga mi? Ako ga je dao onda imamo. Možda ga premalo koristimo? Možda ga još nismo otkrili?

Zašto?

Čemu to spašavanje svijeta? To izlaganje janjadi vukovima? Je’l pametno izlagati janjce takvu riziku? Zašto svijetu ne dopustiti da bude to što jest, da dobije što traži? Zašto bi netko morao ‘umrijeti za nj’? Jedini odgovor koji ‘drži vodu’ glasi: Zbog ljubavi! – ‘Jer je Bog toliko ljubio svijet…’ U njegovoj sljepoći, nemogućnosti da vidi svjetlo ne ostavljam ga (i Platon i evanđelja se tu slažu: čovjek živi u mraku (spilji)– ‘samo stoj na svijetlu i doći će kraj tame’ – pjevat će Goran Bare). U Šibeniku se neki dan odvijala prava drama kad su policajci nastojali i uspjeli spriječiti čovjeka da počini samoubojstvo. Zašto ga jednostavno nisu pustili da učini što je naumio? Čemu herojska djela spašavanja ljudi? Zašto dodjela ‘plave vrpce Vjesnika’ za spašavanja ljudi na moru? Zašto nas se tako dojmljuju filmovi o spašenim ljudima iz različitih situacija? Zato što je u nas usađen ‘gen života’. I sve u nama kriči protiv propadljivosti i smrti.

Volim li ja svijet? Volimo li mi ovaj svijet? To je ključno pitanje za misiju. Slušam neki dan na radiju o časnoj sestri koja nakon godine i pol dana od ubojstva časne sestre Lukrecije Mamić iz družbe Službenica milosrđa u Burundiju, odlazi u misiju pomaganja siromašnima jer ‘ne bi bilo lijepo da se naš posao dolje prekine’. Ljubav za siromašne je jača od brige za vlastiti život. Kod nekih. Na pitanje volim li ja taj svijet, ne usuđujem se dati ni brzi ni laki odgovor. Petra je trebalo tri puta pitati. Ne znam kako bih ja prošao na tom ispitu. Jesam li spreman poći poput ‘janjeta među vukove’?

No, čovjek se može samo-ubijati i na naizgled manje radikalne načine: prejedanjem (nekad se umiralo od gladi, danas od sitosti), drogom, alkoholom… Nije svako stanje u kojemu se čovjek nalazi dobro. Traži intervenciju, liječenje, pomoć. I to zdravi razum prepoznaje.

Govoreći religijskim rječnikom to stanje iz kojega je čovjeku potreban spas, zovemo grijehom. Stanjem zaborava Boga koje vodi u smrt. Treba jasno reći: rastući je broj ljudi koji se time zadovoljavaju. Ljudi koji ne vide potrebu za mijenjanjem nečega što je ionako oduvijek tako: ‘Pustite nas, ne trebamo vaš spas!’ Ali ljubav traži načine kako da i čovjeku koji ne vidi donese svjetlo.

Kako?

Sad smo na skliskom terenu. U napasti smo ljude s visoka uvjeravati kako im je loše. Kako žive u mraku i kako trebaju spas. No, za razliku od dijagnoze liječnika koju se ne smatra uvredljivom, duhovna dijagnoza skoro redovito izaziva otpor i uvrijeđenost. Čovjek ne pristaje lako na istinu o sebi. Isus reče da jedino Duh može presvjedočiti svijet o grijehu. Kako je Isus postupao? Nije išao uokolo i upirao prstom u ljudske grijehe. Ljudi su sami dolazili njemu jer se ‘glas o njemu pronio’. Zbog autentičnosti njegova življenja i osobnosti, ljudi su se osjećali slobodnima pristupiti mu. Uvijek je inzistirao na tome da ljudi najprije sami postave svoju dijagnozu: ‘Što želiš da ti učinim? Ili drugim riječima. ‘Koji je tvoj problem?’ Dok čovjek nije spreman priznati vlastitu potrebu, nema načina da mu se pomogne. 

Nauk je Pisma da se evanđelje prenosi blago i s poštovanjem. Nikako s visoka, oholo i arogantno. ‘Mi imamo istinu’!, nije Isusov način. Uvijek kao svjedoci, a ne kao predavači. Svjedok je onaj koji je na vlastitoj koži doživio ono o čemu priča. Tu je autentičnost. I takve misionare Isus treba.

Audio verzija se nalazi ovdje.

Za slobodu oslobođeni (2)

Dok su išli putom, reče mu netko: “Za tobom ću kamo god ti pošao.” Reče mu Isus: “Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.”

Drugomu nekom reče: “Pođi za mnom!” A on će mu: “Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.” Reče mu: “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.”

I neki drugi reče: “Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.” Reče mu Isus: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.”

Da bi se naglasila poanta, da bi zazvonilo u ušima zahtjevi su radikalno postavljeni.  Doslovno shvaćeni bez konteksta ovi zahtjevi isključuju sve nas iz nasljedovanja Krista.

  1. Jednostavnost, skromnost, čak i siromaštvo – Sin čovječji nema gdje glavu nasloniti.
  2. Kraljevstvo Božje na prvome mjestu – Dopusti da pokopam oca.
  3. Nema povratka na staro – Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire, nije prikladan za kraljevstvo Božje.

1. Ostaviti sve i poći za njim!? Ako već i zbog klimatskih razloga ne možemo ne imati krov nad glavom, i ako je ovdje u pitanju jednostavnost i skromnost postavlja se pitanje koliko skromno je dovoljno skromno? Možda onoliko koliko je potrebno, a da se pri tom pohlepno ne gomila zalihe? (Čuvajte se svake pohlepe, jer nije život u obilju posjeda! Lk 12.15).

Ovo ‘Sin čovječji nema gdje glavu nasloniti’ valja razumjeti u kontekstu: U jednom samarijanskom selu nisu ga htjeli primiti i zato naputak potencijalnom sljedbeniku: ‘Vidiš što znači poći za mnom? Dogodit će ti se da poput mene nećeš imati gdje prenoćiti. Jesi li spreman na to? Nema ni jednog razloga vjerovati da Isus sam nije imao imetak, očevinu u Nazaretu. Naglasak je očito na jednostavnosti, skromnosti, na posvećivanju života stjecanju nekog drugog imetka, a ne samo materijalnog.

2. I u tzv. Propovijedi na gori Isus zahtjeva da se ‘traži najprije Kraljevstvo nebesko i njegova pravednost, a da će se ostalo, kaže Isus, nadodati.’ Čovjek je redovito uspješan u onome čemu se sav posveti, preda. Usput se može popiti kava u kafiću, ali se ne može završiti škola. Sva kraljevstva ovoga svijet prolaze, ma kako se neuništivima sama sebi činila, ali KB je neprolazno jer odražava vladavinu samoga Boga. Staviti to na prvo mjesto – Isusov je zahtjev. Pokopati oca je bez sumnje važno, ali kad znamo da je to bilo povezano i s nasljedstvom, onda je jasno da će se pokop pretvoriti lako i brzo u ostavinsku raspravu. U zaokupljenost brigom oko toga koliko će sredstava ostati pojedinom nasljedniku, uključujući ovoga koji bi želio biti Isusov sljedbenik.

U našoj svakodnevici to znači: Ne idemo na posao, već u misiju. Nije nam na prvom mjestu zarada već utjelovljivanje KB (‘ostalo će vam se nadodati…’)

3. ‘No turning back!’ Naslov propovijedi B. Herma koja je 1983. promijenila moj život. Odlučnost da se ustraje na odabranom putu. Ne zaboravimo da se taj isti Petar koji je rekao: ‘Evo, ostavismo sve’ nakon Kristove smrti vratio ribarenju. Da, u našim životnim odluka postoje i kolebanja, nesigurnosti, ali postoje i ‘popravni ispiti’.

Nije li za razumijevanje Isusove sile u službi ključno upravo to što je živio ovo što ovdje traži od potencijalnih sljedbenika? Razumijevanje Isusove službe koja je bila obilježena silom najlakše tumačimo snagom Duha Svetoga (skoro kao ‘magičnog štapića’), no meni se čini da je upravo predanost ovim trima ‘načelima’ za koje traži da se potencijalni sljedbenici opredijele, ono što mu je omogućilo da bude silan u riječima i djelima.

Uz sva opravdanja koja će ‘zdrava pamet’ naći u korist građanske opcije, ostaje kako mi se čini neosporna činjenica da su istinski duhovno snažni ljudi bili oni koji su imali potrebnu distancu od ovisnosti o materijalnom svijetu.

Na što mislim kad govorim o ‘duhovnoj sili’? Mislim na sposobnost, moć, na autoritet da se čovjeku podari sloboda. Sloboda je mogućnost mišljenja, govorenja i djelovanja bez nužde, prisile. Iz odluke. ‘Kršćanski bi lideri’ trebali biti prepoznati ne po uspješnosti kraljevstava koje su izgradili već po slobodnim ljudima koje ostavljaju za sobom (ne nužno pristaša i sljedbenika jer se duhovna moć očituje u mogućnosti da sljedbenik prestane nasljedovati i sam postane ‘vođa’).

Razlika između Isusove sile i autoriteta i ovosvjetskih sila i autoriteta leži u tome što Isus time što jest i što ima donosi oslobođenje čovjeku, dok potonji multipliciraju čovjekovu zarobljenost. I to ne zato što su zločesti, već zato što i sami nastupaju iz pozicije nužde – zarobljenosti: ‘Usta govore ono čega je srce prepuno!’ I duhovni gurui često znaju tako nastupati – stvarajući sljedbenike koji nisu ništa više od njihovih robova.

Kako je Isus donosio to oslobođenje? Bitno: Riječju! Završetak Propovijedi o povjerenju glasi: ‘poučavao ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci’ (Mt 7.29). Sva čudesa koja je činio, svi oslobođeni ljudi (oprošteni grijesi, ozdravljeni, nahranjeni), smirene oluje, sve je to učinio snagom riječi. Sam je rekao: moju su riječ držali, pa će i vašu (Ivan 15.20). Svi koji su, otvorena srca,  dolazili u susret s njim, doživljavali slobodu od svojih zarobljenosti.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Za slobodu oslobođen

Doploviše u gerazenski kraj, koji je nasuprot Galileji. Čim izađe na kopno, ususret mu iz grada dođe neki čovjek koji je imao zle duhove. Već se dugo vremena nije odijevao niti boravio u kući, nego po grobnicama.

Kad ugleda Isusa, kriknu, pade ničice pred njega i jakim glasom reče: »Što ja imam s tobom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Molim te, ne muči me!« Bijaše, naime, zapovjedio nečistome duhu da izađe iz toga čovjeka. Jer ga već dugo vremena bijaše držao pa su ga čuvali vezana u lancima i verigama, a on bi raskidao okove, i zli bi ga duh gonio u pustinju. Isus ga upita: »Kako ti je ime?« On pak reče: »Legija«, jer su mnogi zli dusi ušli u njega. Oni su ga preklinjali da im ne zapovjedi vratiti se u Bezdan.

Veliko je krdo svinja paslo ondje u gori, pa ga oni stadoše preklinjati da im dopusti ući u njih. I on im dopusti. Zli dusi nato izađoše iz čovjeka te uđoše u svinje. Krdo se sjuri niz padinu u jezero i podavi se.

Kad svinjari vidješe što se dogodilo, pobjegoše i razglasiše to po gradu i po selima. I ljudi izađoše vidjeti što se dogodilo, pa dođoše k Isusu i nađoše onoga čovjeka, iz koga bijahu izašli zli dusi, gdje odjeven i pri zdravoj pameti sjedi do Isusovih nogu. I prestrašiše se. Oni pak koji to vidješe, ispripovjediše kako se opsjednuti spasio. I zamoli ga sve ono mnoštvo iz okolice gerazenske da ode od njih, jer ih obuze velik strah. On uđe u lađicu i vrati se.

A čovjek iz koga bijahu izašli zli dusi molio ga je da bude s njime. No on ga otpusti govoreći: »Vrati se svojoj kući i pripovijedaj što ti Bog učini.« I on ode razglašujući po svemu gradu što mu je Isus učinio.                                                                                                                                    (Luka 8.26-39)

Iznenađuje reakcija ljudi koji su svjedočili novom životu do nedavno opsjednutog čovjeka. Zašto se mnoštvo prestrašilo nakon što je Isus izagnao zloduha iz čovjeka? Ne bi li očekivali da se raduju, da odahnu nakon godina terora? No, događa se potpuno suprotno. Boje se i ‘ljubazno’ tjeraju Isusa iz svog kraja.

Opsjednuti demonima gol je živio u grobnicama, povremeno vezan lancima i verigama. Zlodusi su povezani s kontrolom čovjeka, sa smrću i umiranjem. Stoje kao djelomična antiteza Bogu života. Uvijek su ‘kontra’ života. Zašto djelomična antiteza? Zato što je antiteza po naravi jednaka tezi ali sa suprotnim predznakom. Kršćanska vjera đavla ne razumije kao protu-boga, već kao ‘palog anđela’! U pučkoj se pobožnosti đavla često doživljava kao protu-boga. Kao naličje dobroga Boga. Za nas je ljude đavao svakako snažan protivnik i zagorčavatelj života ali nikako jednak Bogu.

Isus svojim djelovanjem ‘razara djela đavolska’ (1 Iv 3.8), tj. bavi se pitanjem grijeha, kako bi pobijedio smrt i zavladao život. Jedna od ključnih odrednica Isusove službe bio je baš izgon demona. Nije za njima trčao ali kad bi se s njima susreo bez ustručavanja bi ih istjerivao iz ljudi i donosio im spas.

Ima li opsjednuća i danas ili je to samo način na koji su stari doživljavali psihičke bolesti? Prof. dr. sc. Miro Jakovljević, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC Zagreb, primjerice drži da se ‘dobrom suradnjom liječnika, psihijatara, psihologa, teologa odnosno svećenika postiže daleko bolji rezultat’ (u tretiranju opsjednuća), a slično i M. Scott Peck u knjizi ‘Ljudi laži – nada u izlječenje zla u ljudima’.

Kako to zloduh zaposjedne čovjeka? Široka je to tema, ali je jasno da se to dogodi tako što mu čovjek otvori vrata baveći se primjerice okultnim praksama poput prizivanja duhova, slušanjem savjeta ljudi koji su i sami uronjeni u okultno itd. Prizvani zloduh nikad ne dolazi da bude sugovornik već da zauzme kontrolu u životu onoga koji se time bavi.

Ovaj nam tekst na radikalan način govori o čovjekovoj neslobodi. Što se dogodilo Učitelju i njegovim prijateljima putem? Pogibelj od oluje. Uz opasnost od potonuća i stvarnog utapljanja svinja nije teško vidjeti kamo Luka smjera: Jedan čovjek, pa bio i poganin, i njegova sloboda, vredniji su od cijelog krda svinja, kao što je za njegovo oslobođenje vrijedilo staviti na kocku živote svih 13 osoba. Ako tako razumijemo tekst onda smo bliže odgovoru s početka razmišljanja: Gerazenci su se prestrašili slobode. I to je strašno. O slobodi pjevaju pjesnici, za nju se bore revolucionari, a kad nastupi stanje koje su sanjali, onda ne znaju što bi s njom. O kakvoj to slobodi čovjek sanja? O financijskoj, političkoj slobodi? Ali revolucije jedu svoju djecu, ljudi tzv. slobodnog svijeta veći su robovi kapitala od bilo kojeg siromašnog čovjeka u ostatku svijeta.

Za slobodu nas Krist oslobodi! Ovaj je čovjek bio zarobljen u sebi. Uglavnom za ne-slobodu krivimo izvanjske okolnosti, ali ne-sloboda uglavnom izvire iz vlastita srca. Zato mudar savjet starih Grka: ‘Spoznaj sebe!’ Gerazenci su znali kako živjeti uz zveket lanca, ali nisu znali kako živjeti s mirom koji je nastupio.

Ni danas nije drugačije. U buci koju za njih proizvode drugi svi znaju živjeti. Ali s tišinom se malo tko zna nositi. Čovjek ne može – jer ne zna – živjeti izvanjsku slobodu jer nije postigao unutrašnju. Ili: izvanjska se sloboda može živjeti u onoj mjeri u kojoj je postignuta unutrašnja. Isus se, primjerice, nikad nije tužio (barem to nije zapisano) na rimsku okupaciju Palestine iako Zeloti (Judini kompići?) o tome vjerojatno nisu prestajali razgovarati. Isus ne raspravlja o fenomenima već brine o konkretnu čovjeku. Ne raspravlja o rimskoj okupaciji, već se brine kako da unutrašnje oslobođen čovjek postane u stanju ‘ići i drugu milju’ i ponijeti teret rimskome vojniku.

Kako do te slobode? Kad čitamo tekstove poput ovog imam dojam da je sloboda samo na korak od nas. Vjerojatno i je ali ima i zapreka. Isusov je naputak glasio: obratite se i vjerujte evanđelju! Izgleda jednostavno, zar ne? A opet je beskrajno teško jer zahtijeva ‘kapitulaciju’, predanje. Obraćenje je susret s Bogom života. Valja ga zazvati. Taj zaziv zovemo molitvom. To je jedan duboko osoban čin kad Božji Duh pokaže osobi njezino pravo stanje: stanje otuđenosti od Stvoritelja, stanje koje rezultira grešnim djelima, koja u konačnici neminovno vode u smrt. A Božja je nakana s čovjekom potpuno suprotna: Bog želi da se svi ljudi spase, da dođu do spoznaje istine, tj. Njega samoga. To se dogodilo ovom čovjeku: izašao je u susret Isusu. Zašto ne i mi danas?

Audio verzija se nalazi ovdje.

Idi u miru

Žena, koju Luka naziva ‘grešnicom u gradu’, prekršila je odredbe Zakona, društvene norme na njemu utemeljene, no Iz Isusove reakcije zapažamo da on u tome vidi stanje koje njoj donosi neugodu, sram, nisku razinu samopoštovanja. Možemo pretpostaviti da je čula za Isusa i da je najmanje što je iz tih priča mogla zaključiti to da ju on neće odbaciti i neće promatrati kao robu koja se dobiva s nekoliko novčića. Suze te žene, prolivene pred svima, svjedoče o njezinoj dubokoj boli. Ne rasplačemo se lako u javnosti. Njen je ‘gard’ pao jer se pred Isusom nije trebala braniti dok je pred okolinom koja su je osuđivala to morala stalno činiti. Najviše osude, dakako u farizejevoj kući. Priznajemo, dakako, u svakome od nas čuči mali farizej. Ako tijekom godina svog kršćanskog hoda nismo napredovali u milosti, taj ‘farizej’ ima veću vlast nad nama.

Iako je Šimun mislio da Isus ne zna s kim ima posla, Isusu je jasno. No, više od zakona i nemoralnosti njezina posla, Isus je zainteresiran za tu ženu. Njega brine ona i njezina egzistencija. Njezin razoren život zbog kojih lijeva tolike suze da njima uspijeva Isusu noge oprati. Šimunu je stalo do riječi, do Zakona, do morala i zato osuđuje tu ženu koja je živjela suprotno regulama i očekivanjima okoline (nisu se dakako pitali kako je ona mogla biti prostitutka okružena visokomoralnim ljudima: kome se prodavala ako ne Šimunovim sumještanima?).

Isusovo rješenje situacije Šimunu je izgledalo krajnje neprimjereno. To što je ostao posramljen je možda manje bitno. Bitno je to da Isus ne postupa u skladu s njegovim očekivanjima koja su utemeljena na Zakonu. Vjerojatno bi ga danas u nekim fundamentalističkim krugovima optužili da je ‘liberal’. Da ju nije u ime pravovjerja potjerao ili barem prokazao, javno osudio. Ali, sjetimo se i rasprave oko razvoda. Jedna je rabinska škola lakše dopuštala razvod. Manja je ženina krivica mogla biti, a da ja muž otpusti (obrnuto ne vrijedi, naravno). No, Isus tu postupa ‘konzervativno’. Kaže da je samo zbog tvrdoće ljudskih srdaca Mojsije dopustio razvod, ali da nije bilo tako od početka. Isus se ne uklapa u te naše sheme. Isus nije ni liberal ni konzervativac. Parcijalni je Isus, kako bi neki htjeli, primjerice, 70-tih godina doživljavan i tumačen kao komunistički revolucionar. Ovih dana neki bi neki htjeli da je promotor gay prava. Ali ne, Isus evanđelja se ne uklapa u te sheme.
Ne suditi – aksiom Kristova nauka. Govoriti – Kristov nalog i njegova praksa. Kako, dakle, govoriti, a da se ne sudi? Što je Isus učinio?

Prvo, dopustio joj je, iako je znao za njezin život, da mu opere noge. Da ga se u javnosti dodirne. Da osjeti njegovu blizinu. (A mogao ju je šutnuti nogom i dobiti Šimunov pljesak i odobravanje.)
Drugo, brani je od osude okoline.
Treće, kad je došao trenutak jasno je progovorio o njezinu stanju: ‘Opraštaju ti se grijesi! – Idi u miru’. Upućuje nas te riječi da se njezino stanje promijenilo. Možda griješim, ali zvuči malo vjerojatno da je to značilo: ‘Prostituiraj se i dalje, ali se od sada nemoj zbog toga loše osjećati!’, kako bi rekli danas. ‘Pa to je samo posao. Bitno je da, kao u Njemačkoj, imaš radnu knjižicu i da plaćaš porez.’ Mislim da je to za nju značilo: Prekidam sa starim životom i započinjem izgradnju novoga. Mogu to zato što sam doživjela ljubav i prihvaćenost. Do sada su ‘vodili ljubav’ sa mnom, a sad sam doživjela ljubav.

‘Vjera te tvoja spasila!’ Od čega je bila spašena? Često ovo ‘vjera te tvoja spasila’ ima isključivo eshatološku dimenziju. Često izostaje taj naglasak na ‘sada i ovdje’, na sadašnju spasenjsku dimenziju vjere. Za nas ‘biti spašen’ znači biti siguran da ćemo ili po smrti ili Gospodnjem dolasku ‘otići na nebo’: ‘Sad si se obratio, i čekaj da Krist dođe ili da ti odeš Bogu. Tamo ti je osigurana vječnost,’ reći ćemo. Ali po utjelovljenju skoro kao da nemamo pravo misliti o nebu. Ono je sišlo k nama. Tu nam je dano živjeti. Tu imamo zadatak. Tu se mora očitovati Božje spasenjsko djelo. I Ivan svoje otkrivenje završava vizijom nebeskog Jeruzalema koji se spušta, koji silazi s neba. Ne, ta je žena bila spašena u svom vremenu iz stanja u kojemu se nalazila. Bila je pozvana u novi život. U slobodu i mir.

Mi možemo ‘čeznuti za domovinom’ (kao kaže dobro nam znana pjesma) ali to nas ni na trenutak ne ispričava od odgovornosti za ovaj svijet. U toj se čežnji za nekim drugim, boljim svijetom, lako prošverca nespremnost da se brinemo za ovaj svijet. Za svijet koji će ionako završiti u ‘ognju posljednjeg suda’. Drugim riječima, ne volimo ovaj svijet već ga podnosimo kao nužno zlo. Bezbrojni pokušaji čovjeka da na bolje promijeni ovaj svijet nisu urodili plodom pa je vjerojatno i to jedan od razloga za obeshrabrenje. Nije li, primjerice, apstinencija birača na izborima pokazatelj toga? Odustali čak i od napora zaokruživanja na izbornim listićima, jer ‘ionako se ništa neće promijeniti.’ Malo je primjera poput Vesne Brezović koja se na nedavnim lokalnim izborima kandidirala za gradonačelnicu Duge Rese. Odvažila se ući u arenu u kojoj lavovi grizu do istrebljenja.

Očito, iz uvjerenja da postoji dobro, postoji istina, postoji svjetlo, postoji život, lako osuđujemo one ljude koji postupaju suprotno tome. I Isus to vjeruje ali na tom putu postupa drugačije od Šimuna farizeja: on uspijeva dobiti ljude da mu se pridruže na tom putu. Zapazimo, ne pridružuje se on njima (u smislu da pristaje na njihov put), već oni njemu (prihvaćajući njegov put). Farizej pak isključuje nedovoljno dobre pa se njegovo društvo smanjuje. Isus prihvaća čovjeka pa se njegovo društvo putem povećava. Završetak današnjeg teksta svjedoči o ženama koje su mu se pridružile. One koje su bile bolesne, opsjednute zlodusima i mnoge druge koje su postale njegove suputnice.

Isus ne raspravlja o fenomenima i pojavama (u ovom slučaju o prostituciji), već se dotiče osobe. Iz mog iskustva mogu reći da raspravo fenomenima ‘vrijeđa’ ljude pa se više ne usuđuju pristupiti raspravitelju zbog dojma da je negativnom prosudbom prakse koje su dio, odbacuje i njih same. Za Kristove sljedbenike fokus bi morao ostati uvijek na čovjeku, a ne na fenomenima.

Hoće li svaki put ‘upaliti’ ovakav pristup ljudima? Hoće li svaki put zagrljaj pomoći čovjeku da se iščupa iz svog nemira, iz svog grijeha i ‘pođe u miru’? Ne znam. Ne znam zato što sam se osvjedočio u životu da sa živim ljudima ne postoje pravila. Nemamo garancije ali imamo putokaz. Imamo i nadu i vjeru da je moguće da čovjek nađe svoju slobodu, spas i mir: Grijesi su ti oprošteni! Vjera te tvoja spasila. Idi u miru!

I za kraj: pokušajte sljedećih dana umjesto ‘grešnice u gradu’ u ovom tekstu čitati i razmišljati kao da tu stoji riječ: lezbejka. Ugodno vam čitanje.

Audio verzija nalazi se ovdje