1+1+1=1?

Kako govoriti o (Pres)svetom trojstvu? Nedavno je propovjednik na kraju bogoslužja upitao jednog mladog slušatelja kako mu se svidjela propovijed i dobio odgovor: ‘Ja vas uopće nisam razumio.’ Zašto? Jednostavno zato što se to (razumski) ne može razumjeti. Za nas, uz sav trud 1+1+1 je uvijek 3, a nikako 1.

U Pismu ni na jednom mjestu ne nalazimo pojam Trojstva. Ali ga ima u cijeloj kršćanskoj tradiciji. Kako to? Ima ga i kod protestanata koji drže do načela Sola Scriptura, a u Scripturi toga nema. Gdje je zabuna? Kako je uopće došlo do toga da kršćani vjeruju u trojedinog Boga? Židovi su odmah optužili kršćane da su postali mnogobošci. Za muslimane i danas kršćani nisu monoteisti. Crkva je, na temelju biblijskog učenja o Bogu, Kristu i Duhu Svetome, formulirala nauk o Bogu koji je tri osobe, a jedan Bog. Konačno je nauk o Trojstvu uobličen na saboru u Konstantinopolu (Carigradu) 381 A.D.

Što liturgijski tekst na blagdan Presvetog trojstva (Rimljanima 8. 14-17) govori o Trojstvu? Tko su protagonisti u ova četiri stiha?

* Bog – koga se naziva još i Abba – Otac – tatica
* Krist
* Duh – koga se naziva Duhom Božjim i Duhom posinjenja

I? Ima li još koga? Svakako, tu su i oni koje vodi Duh Božji, koje Duh presvjedočuje da su djeca Božja. Kakve oni (mi) imaju veze s naukom o Trojstvu?

(1) Po uključenosti čovjeka u tu priču, zaključujem: Bog, za biblijske autore nije ‘objekt promatranja’ neka stvarnost izvan nas, već stvarnost u koju smo uvučeni. Ako smo mi ‘tu’, a trojedini Bog ‘tamo’ i mi promatramo, tumačimo tu stvarnost, dolazi do raskola jer se naše razmišljanje, razumijevanje razlikuje. Raskol, primjerice, ‘istoka’ i ‘zapada’ velikim je dijelom (iako naravno ne isključivo) došao zbog tzv. filioque problema. Izlazi li Duh samo od Oca kroz Sina ili od Oca i Sina? Kad se nisu mogli složiti, naši su se očevi razišli.

Jedino iznutra je o Bog moguće govoriti. Govor o Bogu izvana nalikuje patologu koji daje točnu dijagnozu čovjekove bolesti, samo nažalost prekasno. Da bi se ‘objektivno’ moglo progovoriti o Bogu treba ga, kako to teologija čini raščlaniti. Baš se u nauku o trojstvu to dobro pokazuje, Boga se obično raščlanjuje na način na koji to Pismo ne radi, kako bi ga se moglo razumjeti. Kad to učinimo ‘Bog je mrtav’. Mislimo da ga razumijemo, ali nam je njegov život izmaknuo.

Pavao ide drugom linijom: on nas uvlači u priču: Kako je Krist sin i baštinik, tako smo i mi.

(2) Zato ‘što smo unutra’ naša je priča o Bogu, nužno subjektivna. Ako nam je Bog Otac, a tako to Pavao ovdje tvrdi, jer je Duh taj koji nas posinjuje, onda o njemu ne možemo (a barem ja i ne želim) objektivno govoriti. Ne možemo ni o svom ocu. Što kažu djeca kad se svađaju? ‘Moj je tata jači od tvoga?’ Je’l je? Ne nužno, ali za dijete je njegov tata najjači. Kad bismo o Bogu (samo) objektivno govorili onda bismo pokazali da on nije naš Otac, već objekt našeg (znanstvenog) istraživanja. To može biti u redu i nekoga može zadovoljiti. Budući da smo ‘uvučeni u tu priču’ i ona za nas postaje vrlo subjektivna (ta o našoj je koži riječ) možemo reći: ‘Što bismo mi bez Boga?’ Ali vrijedi i: ‘Što bi Bog bez nas?’ Koji je smisao postojanja Boga ljubavi kad ne bi imao subjekt ljubavi. Tu priča o Trojstvu nalazi svoj smisao. Ima li Boga, ako nema koga ljubiti? Objekt ljubavi postaje subjektom kad se uspostavi odnos. A priča o Isusu i nije drugo do li poruka o mogućnosti tog odnosa.

(3) Trojedni je Bog neizreciva stvarnost. Može se o njoj mucati, ali nikad do kraja našim ljudskim riječima ne možemo objasniti, obuhvatiti Boga. Naš govor o Bogu – evangelizacija; svjedočenje – mora biti obilježen skromnošću. Prečesto kršćani u odnosu prema nevjernicima, vjernicima drugih religija, nastupaju arogantno. Kao oni koji znaju sve o Bogu. I Petar će reći da u našem govoru ljudima o nadi koja je u nama budemo blagi i da poštujemo sugovornika. Arogancija ne bi trebala biti model svjedočenja. Ni drugi koji Boga ne doživješe na naš način nisu ljudi u čijim životima ne bi djelovao Duh Sveti. Ne znamo kakvim je sve putovima Bog vodio našeg sugovornika(cu) i zato valja slušati i svjedočki progovoriti u duhu blagosti i poštovanja.

Što više Boga upoznajemo to postajemo sve blaži u svom govoru o njemu. Onaj tko je Boga samo površno upoznao, ovlaš dodirnuo, može i najčešće hoće, vrlo samouvjereno i arogantno o Bogu govoriti pokušavajući nametnuti svoju sliku Boga cijelome svijetu.

Zaronimo u Boga koji je jedan i što više u njega zaranjamo to sve više u našim srcima ima mjesta i za brata čovjeka.

Audio verzija: http://db.tt/H8tgTkpd

Neobjavljena kolumna o pederima i lezbama

Tekst je napisan za portal ‘Križ života’ nakon prošlogodišnje parade u Splitu (2011), ali nikad nije ugledao svjetlo dana.
_________

Iz tjedna u tjedan mediji zasite javni prostor nekom temom do mjere nepodnošljivosti. Svijet postane plošno mjesto u kojemu nema mjesta ni za što drugo do li za ‘prijelomne vijesti’. Proteklih je tjedana izgledalo kao da svijetom marširaju samo pederi i lezbe i da na svijetu osim njih ništa drugo ne postoji. U Splitu je povorka prekinuta, da bi u Zagrebu LGBTIQ zajednica proglasila pobjedu. Nad kim ili čim? Tko je poraženi?

Kako razumjeti povorke pedera iz kršćanske perspektive? Biskupi su reagirali na izjave gospodina Keruma da je Split katolički i konzervativni grad i na neki način, ako ne opravdao, barem našao razumijevanje za kamenice koje su raskrvavile neke glave. Biskupi su rekli da se nasilje ne može opravdati pripadnošću kršćanskoj vjeri. Već i to predstavlja pomak s obzirom na svu silu terora koji se kroz povijest baš time opravdavao.

No, ovo je pitanje kojim bih se htio pozabaviti: zašto ljudi homoseksualne orijentacije imaju potrebu izaći na ulice i svoju orijentaciju i praksu javno iskazivati i kakva bi s druge strane trebala biti reakcija onih koji za sebe tvrde da su kršćani?

U nedjelju, nakon nasiljem prekinute povorke u Splitu, čitali smo na bogoslužju odjeljak iz Pisma u kojemu se opisuje Isusov susret sa carinikom Zakejem (Luka 19). Riječ je o čovjeku koji je, iako bogat, duboko prezren od svog naroda jer je za okupacijsku vlast skupljao porez. Kad je čuo da Isus dolazi u Jerihon, popeo se na divlju smokvu i čijim se granama mogao sakriti kako bi ga vidio. Ali nije izmaknuo Isusovu pogledu koji se, na zaprepaštenje pravovjernih, pozvao k njemu na ručak. I sve se u hipu mijenja. Onaj koji se nakrao, jer je od poreza koji je trebao dati rimskoj upravi, imao pravo dio zadržati za sebe, sad je odjednom spreman vratiti ukradeno u četverostrukoj vrijednosti (ah kad bi tako postupili neki naši Remetinčani). I onda slijedi još veći šok za pravovjerne: ‘I on je sin Abrahamov’. Isus ga proglašava vjernikom, pripadnikom Božjega naroda.

Što je promijenilo Zakeja? Držim: Isusova otvorenost da ga prihvati, da s njim jede i pije. Jer baš to je Zakeju trebalo. Trebao je čovjeka koji ga neće gledati isključivo kroz ono loše što je napravio (zapazimo: Isus mu ne kaže: ‘u redu je to što si uzeo, a amnestirat ću te zato što si me počastio ručkom’) već ga gleda kao čovjeka koji je odbačen, marginaliziran, prezren i koji se gadi svim pravovjernima.

Ako dobro čitam poruku sa skupova, čini mi se da više od prava, pederi i lezbe traže da budu prihvaćeni, da zbog svoje orijentacije ne budu odbačeni da se osjete ravnopravnim pripadnicima društva. Bez sumnje i u toj populaciji postoje ljudi koji provociraju zbog provokacije same, zbog liječenja vlastitih kompleksa i tko zna kojih sve drugih razloga, ali vjerujem da je njihov temeljni pokretač potreba da budu prihvaćeni. I dok kršćani ni jednog trenutka ne opravdavaju ponašanje koje nije dobro za čovjeka, moraju naći načina da se ugledaju na svog Učitelja koji je stalno bio u društvu s kurvama, carinicima, grešnicima. I tu se baš dobro osjećao i što je još bolje oni sami su se tako dobro osjećali u društvu s njim da su se postajali spremni promijeniti svoj život. Ženi koju su zatekli u preljubu i željeli kamenovati, Isus nije rekao: ‘u redu je što si učinila’ već: ‘ja te ne osuđujem. Idi i od sad više ne griješi.’ Nitko nije bacio kamen, a ona sama započela je novi život. Zašto je činila preljub? Vjerujem, jer onaj koji ju je trebao ljubiti to nije činio pa je prihvaćenost tražila u zagrljaju drugoga. Tko zna koliko je među onima koji su kamenjem gađali sudionike povorke u Splitu bilo onih koji su dan prije prevarili ženu? Ali to je valjda prihvatljivo?

Tko zna zašto je netko drukčiji? Homo umjesto hetero. Jesu li za to zaslužni genetika, odgoj, pomodarstvo, društvo, seksualno zlostavljanje u djetinjstvu? Može li si netko od 90 i nešto posto kršćana u ovoj zemlji zamisliti Isusa s kamenom u ruci i riječju mržnje na usnama? Odbačeni i prezreni Zakej je iznenada došao u priliku ugostiti Isusa. I to je promijenilo njegov život. Optužbe su ga samo još više cementirale u njegovoj sebičnosti. Ljubav ga je promijenila. Netko će možda reći da se homoseksualne osobe ne žele promijeniti jer su zadovoljne s tim što jesu. No, držim da baš to javno protestiranje pod zaštitom oklopljene specijalne policije pokazuje mjeru unutrašnje frustriranosti i tuge zbog neprihvaćanja od strane većine. Ako kršćani vjeruju da su homoseksualna orijentacija i praksa loše, onda put promjene nisu kamenice već prihvaćanje čovjeka. Paradoksalno, ali baš to je Isusovo ‘kršćanstvo’.

Kršćani su pozvani jasno izreći svoje neslaganje s homoseksualnom praksom (kao i bilo kojom drugom po čovjeka štetnom praksom), ali istovremeno pokazati prihvaćanje i poštovanje svakog čovjeka naprosto zato što je čovjek. Nisu u pravu pederi kad svaku riječ koja se ne slaže s njihovim svjetonazorom proglašavaju homofobnom. Braćo pederi, kad većini namećete stavove manjine zapravo tražite suspenziju demokracije, a to dugoročno može štetiti samo vama, iako u ovom trenutku izgleda da ‘ste pobijedili’. Zar nije baš ratovanje ono protiv čega protestirate pod zastavama duginih boja?

Susret s pravim ‘ja’

Jedan od najduljih opisa Učiteljevih susreta s nekom osobom je onaj iz Ivana 4 – susreta s bezimenom ženom iz Samarije, pokrajine u kojoj su živjeli ljudi dostojni prezira svih pravovjernih Židova. Ne samo da Ivan najviše pozornosti daje toj bezimenoj poganki, već i Učitelj drugom zgodom, ističe žitelja Samarije kao primjer milosrđa koje je, za razliku od židovskih vjerskih službenika, iskazao nevoljniku koga na putu napaše razbojnici.

Opis završava ženinim riječima: ‘Rekao mi je sve što sam učinila.’ Susret umornog i žednog Učitelja sa ženom koju u podne zatičemo na bunaru pretvara se u ženin susret s pravim ja. Bila je to osoba u čijem je životu prodefiliralo više partnera. I zato je bila odbačena od društva. Zaključujemo to po tome što je na bunar išla u ‘neprikladno vrijeme’ – druge su žene išle na vodu ujutro ili navečer. Ne nalazimo zapisano zašto je mijenjala partnere, ali slutimo: tražila je ljubav, prihvaćenost, poštovanje. Ali sa svakim je novim partnerom (samo)poštovanja bilo sve manje, a maski sve više.

Maske koje nosimo pomažu nam preživjeti. Pomagale su i njoj, sve dok se nije susrela s onim koji je i ne poznavajući je, poznavao njezinu najdublju potrebu: da netko s njom porazgovara bez osude. I to se dogodilo. Ostala je pred njim obučena  tijela (iako bi je svi, lažni moralisti, radije vidjeli golu) i razgolićene duše. Oduševljena, otrčala je svojim sumještanima pa se njezino oduševljenje prenijelo i na njih. Rekoše, nakon što je dva dana proveo kod njih: ‘Sad više ne vjerujemo zbog tvojih riječi – tvojega svjedočanstva – već zbog njega i njegove riječi.

Rekli bismo danas: u susretu s Učiteljem dogodio se njezin suret s ‘pravim ja’. Ne samo da joj je rekao ‘sve što je učinila’ već i ‘sve što joj je učinjeno’. Živjela je kao i većina ljudi s ‘lažnim ja’. Da se obrani od napada okoline. Ali kad se čovjek susretne s božanskim dogodi se sloboda. Kod nje je ona postala razvidna time što je, ne mareći za dotadašnju odbačenost, otrčala ravno onima koji su je odbacivali. Blago duše čovjek nosi pod naslagama blata i prašine koje nanose valovi i vjetrovi svakodnevice. Isus je do blaga duše ove žene došao poput arheologa koji ništa ne izumljuje već samo iskapa postojeće.

Samarijanci su ga zamolili da ostane kod njih. To je prvi preduvjet susreta s pravim ja: zamoliti, tj. otvoriti se božanskom. Jednostavno, a opet beskrajno teško. Traži se kapitulacija lažnoga ja. Do pravog ja ne može doprijeti ni jedan čovjek. Duh je pridržan za Stvoritelja. Čovjek može (i zato mora) biti svjedok ali pravi Spasitelj može biti jedino Stvoritelj.

Skupljač zrnja

U Djelima apostolskim u 17. poglavlju nalazimo opis vjerojatno prvog susreta Evanđelja i grčke misli. Protagonisti su Pavao s jedne strane i epikurejski i stoički filozofi s druge. Potonji za Apostola kažu da je ‘skupljač zrnja’. Očito: čovjek bez sustava. Onaj koji pabirči na njivi poslije žetve te tu i tamo pronalazi poneko zrno. Tako su komentirali njegov navještaj ‘Evanđelja o Isusu i uskrsnuću’. Spomenuti drže do sustava, do cjeline, a Pavlovo su propovijedanje doživljavali kao priču bez glave i repa. Kao priču nedostojnu filozofskog sustava.

Zašto? Zašto se Evanđelje loše provelo o kolijevci antičke filozofije? U drugim mjestima gdje je propovijedao Apostol je prošao daleko bolje. Mnogi su radosno prihvaćali njegovu poruku. Mi danas, za razliku od spomenutih epikurejskih i stoičkih filozofa, držeći u rukama Apostolove spise, znamo da njegova priča nije ‘bez glave i repa’ jer je barem na zapadnu civilizaciju utjecala više od i jednog drugog autora kroz povijest. To njima u tek nekoliko razgovora na Areopagu nije bilo poznato.

Zašto dakle Evanđelje loše prolazi u srazu s filozofskim sustavima? Držim zato što Evanđelje prije svega nije sustav (iako nije ne-sustavno) i zato što u našu životnu priču unosi element vjere. Život je više od intelektualnih igara, od ‘igre staklenim perlama’. Od zatvorenog sustava s njegovim pravilima. Svaka igra mora imati pravila, a Evanđelje onemogućava zatvaranje sustava time što u priču unosi vjeru. Vjera pak, budući da je živi Bog njezin fokus, nosi sa sobom i neizvjesnost. A to filozofi ne vole. Ne vole ni znanstvenici. Sve što ne može kontrolirati čovjek nastoji potisnuti. Čovjek želi biti gospodar. I baš tu je točka prijepora. Najstarije kršćansko ispovijedanje glas: Isus je Gospodin. A kako kaže Luka, Apostol je navješćivao Evanđelje o Isusu (Gospodinu, dakako) i uskrsnuće. Filozofski sustavi uglavnom operiraju sa zemaljskim datostima gdje je smrt konačno odredište. A Evanđelje se baš vjerom u uskrsnuće razlikuje od svih. Time probija zatvorenost sustava. Otvara mogućnost života.

Nisu epikurejski i stoički filozofi bili pametniji od Pavla već su iskazali nespremnost na iznenađenje. Na otvoreni sustav. Svaki je sustav zapravo manifestacija straha (ne nužno onog straha koji paralizira). Kula u koju se sklanjamo od neizvjesnosti. Ne volimo iznenađenja jer ona donose nesigurnost, osjećaj da ne kontroliramo stvari.

Vjera otvara vrata Božjem djelovanju u čovjekovu životu. To pak djelovanje zna biti i te kako iznenađujuće. Učitelj reče da je ‘svaki koji je rođen od Duha poput vjetra – ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide.’ Takav je bio on. Čovjek sustava ima osjećaj da kontrolira život. Čovjek vjere se dragovoljno daje u ruke onoga koga naziva svojim Gospodinom – Iznenaditeljem.

Oda radosti

Postoje tekstovi koji izazivaju, oni koji donose muku, ali ima i onih koji obraduju. Namah. Takav jedan, obradujući, dođe mi pod ruku jučer. Izaija 55. Čudesan tekst. Kao uostalom i cijeli Izaija. I prvi i drugi i treći. Evanđelist(i) Prvoga  zavjeta.

Nudi zadovoljenje potreba upućujući na odustajanje od nepotrebnog luksuza. Jer luksuz uvijek ide nauštrb nekoga: ‘trošiti nadnicu na ono što ne siti’. Ostati gladan uz nepotrebne stvari. Siti li duhan? Kako dati novac prosjaku koji pokuca na vrata tražeći za kruh držeći pri tom cigaretu među žutim prstima? Kako ne naplatiti struju (za grijanje) čovjeku koji stotine kuna baci na skupe mobitele i duge razgovore? Znam, i ovisnost i potreba za komunikacijom su dio ljudske egzistencije, ali ako deka nije dovoljno velika valja se pokriti s kraćom. Pa se na neko vrijeme sklupčati pod njom.

Ali negdje u čovjeku postoje duboke zapreke za taj iskorak. Za zaokret. Sve religije u povijesti, sve do dokončatelja religije – Isusa – tražile su od čovjeka postupanje po pravilima. Zabranama. Ali nije išlo. Kao što ne ide ni danas. Navjestitelj Radosne vijesti – Evanđelja, posred religije zakona i zasluga – neki ‘Izaija’ kazuje: ‘Sklopit ću savez milosti’. Puno je oblaka otada istreslo svoju vodu nad suhu zemlju, dok nad nju ali i nad ‘zemlje naroda’, nije sašla milost. Utjelovila se. Proslavila se. Jedino milost i ljubav mijenjaju čovjeka.

Jesu li jasno vidljive? Uočljive? Ne baš. Zašto? Zbog sljepila. Misli naš pisac da je ‘visoko nebo iznad zemlje’. A nije. Danas znamo: zemlja je dio tog svemira. Tog neba. Uronjena u nj. Nebo je sašlo na zemlju. Ili, zemlja se popela na nebo. Tako barem Pavao misli u pismu Efežanima. A Atenjanima kazuje: ‘Nije daleko ni od jednog od nas!’

Dažd natapa zemlju i zato niče bilje, a Riječ natapa dušu i u njoj se rađa Život. I nikad se ne vraća neobavljena posla. Naslušao sam se: ‘Ako ne bude na spasenje, bit će Riječ na osudu.’ Ne misli tako naš pisac. On vjeruje u snagu spasenja. U moć te Riječi. I tu je radost ovog teksta. Vjera da je Život jači od smrti. Da je dobro jače od zla. Da je vječnost trajna, a propadljivost prolazna.

Ni trnje ni kopriva kao slike neugode, neće trajno opstati. Umjesto njih čempresi i mirte. I brda koja koja kliču i stabla koja plješću. Od radosti. Oda radosti. Zbog Jahve koga je moguće naći jer se sam dao tražiti. Umjesto posezanja za nedohvatljivim nebom, otvorio nam je put: zahvalno prihvaćanje njegove prisutnosti u ovome svijetu. Jedina molitva: ‘otvori mi oči prepoznati da nebo nije daleko.’ Ne za nj moliti, već na njemu zahvaljivati.