Zaleđeni ili ishlapjeli svijet

Papa Ratzinger i teolog Küng dvije su strane jedne medalje. Jedan konzervativan, a drugi liberalan. Jedan s konkretnom odgovornošću za Crkvu, drugi s apstraktnom odgovornošću za čovječanstvo. Nit’ će prvi za sebe reći da je konzervativan niti drugi da je liberalan. I jedan i drugi će se gurati u sredinu. Ni lijevo ni desno. Nit’ je jedan skroz konkretan u odgovornosti za Crkvu nit’ je drugi skroz apstraktan u svom zauzimanju za svjetski etos.

Ako se odmaknemo (što nama ne-rimokatolicima i nije teško), onda vidimo da jedna priča bez druge ne može. Isus, jer on je dakako ključ razumijevanja te napetosti, će primjerice o rastavi reći da nije dopuštena (kako to čini konzervativna crkvena strana), a opet neće ni jednom riječju osuditi one koji su prošli kroz iskustvo rastave (kako će činiti liberalni mislioci).

Mi se uvijek obračunavamo sa svojim pandanima i nikad nije lako (ako je uopće moguće), dok smo u priči, razlučiti potrebu za njim (svojom drugom stranom – bližnji je naše ogledalo). Promatrači sa strane to u uočavaju i lako i brzo. Sudionicima u priči (jer nisu sami, iza njih je vojska gorljivih sljedbenika i ismijavatelja druge strane) izgleda nemoguće da jednom ‘Ratzingeru’ treba ‘Kung’ i obrnuto.

Kakav bi svijet bio kad bi samo jedni ili drugi hodali svijetom? Svijet bi se ili zaledio s konzervativcima ili ishlapio s liberalima. Zar nam i svjetska ekonomija rječito ne govori kako će završiti globalizirani liberalni kapitalizam? Kad je tržište isključivi regulator, velika većina sudionika tržišne utakmice biva osiromašena i svedena na puku brojku i kotačić u proizvodnom procesu, baš kao što se i planska ekonomija socijalističkih zemalja pokazala nedoraslom zahtjevima tržišne utakmice pa je propala.

Dogovor, planiranje, ponekad i stega nisu potrebni jakima već slabima koji su u većini, ali je sloboda mišljenja potrebna jakima. Slabi ne trebaju osuđivati jake kao što ni jaki ne smiju prezirati slabe. A baš o tome je pisao Apostol.

Dvije se strane istog novčića ‘ne gledaju’ i jedna se drugoj čini da je na drugom kraju svemira, ali su zapravo neodjeljivo povezane i tek takve vrijede svijetu kojemu su stavljene na službu.

Vole li Hrvatsku?

Ako je suditi po prvim javnim istupima i izjavama stranačkih čelnika nakon netom održanih izbora, vrlo će se teško probiti svijest o razlozima postojanja političkih stranaka. Stječe se dojam da stranački dužnosnici misle da stranke postoje zbog sebe, a da je vlast sama sebi cilj. Tako se u izvješću jednih dnevnih novina o sjednici Predsjedništva HDZ-a nakon gubitka izbora moglo pročitati i ovo: ‘Idući predsjednik stranke mora biti čist da bi se mogao konfrontirati s Kukuriku vladom. Novo vodstvo stranke ne smije biti ucijenjeno i mora se jasno distancirati od  Ive Sanadera. Tek onda će dobiti potporu članstva za otvorenu političku borbu sa SDP-om, kaže neimenovani izvor u HDZ-u.’ U HTV-ovoj emisiji u kojoj su se komentirali rezultati izbora na kraju bipolarne rasprave don Ivan Grubišić upozorio je da je iz rečenoga vidljivo da se nastavlja sa starom praksom konfrontiranja.

Bilo je mučno tijekom kampanje slušati optužbe kako su politički neistomišljenici nedostojni da se za njih glasuje jer ‘ne razmišljaju hrvatski’, čime se stvara nepotrebna polarizacija društva. Može se razumjeti poneka jača riječ tijekom predizborne kampanje, no ako i nakon nje ostane isti naboj, ista ratnička retorika, a potom i postupci kojih smo bili svjedoci u novijoj hrvatskoj povijesti (splitska Riva i pobirači kestena), onda narod s pravom može sumnjati da je političarima stalo do Hrvatske u koju se kunu, do hrvatskih ljudi i zajedničkog boljitka.

Može li jedan ‘glas u pustinji’, spomenuti don Grubišić, u novome sazivu Sabora biti dovoljan da se počne stvarati jedna drugačija atmosfera? Da se sudionici parlamentarnih rasprava počnu međusobno uvažavati jer znaju da rade za isti narod, za njegov boljitak, iako su im metode i rješenja različiti. Vlast nije, ili barem ne bi trebala biti, sama sebi cilj. Ali to, kako se već ovih dana čuje na račun don Ivana, zvuči kao moraliziranje. U politici, misle, vrijede neka druga pravila. Tu nema mjesta romantičarskim predodžbama o radu za opće dobro. Zašto je uopće potrebno misliti u kategorijama borbe, ratovanja? Potrebe da se politički neistomišljenik porazi? Iako se pobjedničkoj strani zamjeralo na nedostatku motivacijskog govora u izbornoj noći, valja zamijetiti i vrijednost tog novuma: izbjegavanje trijumfalizma, ponižavanje političkog protivnika, poziv na zajedničko djelovanje na dobro svakog čovjeka koji je svojim glasom dao (ili se od toga suzdržao) legitimitet pobjedničkoj strani ne isključujući pri tom i ostale koji su voljom naroda zasjeli u saborske klupe. Ogromni posao koji je pred novom vlašću u složenim ne samo unutrašnjim već i međunarodnim pitanjima i izazovima, traži odustajanje od zadovoljenja parcijalnih interesa. Tko u konačnici smije reći da voli Hrvatsku ako ju svojim riječima i djelima razdvaja, antagonizira i svađa?

U početku bijaše Riječ

U početku bijaše Riječ,
i Riječ bijaše uz Boga,
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku uz Boga.
Sve po njoj postade,
i bez nje ne postade ništa.
Onome što je postalo
u njoj bijaše život,
i život bijaše svjetlo ljudima.
I svjetlo svijetli u tami,
i tama ga ne zamijeti.

Početak je s Riječju. Liči onom ‘U početku stvori…’ Tama u kojoj svijet leži gusta je i neprozirna. Nešto kao tmina i tmuša; pustoš i praznina u knjizi Postanka. Ta gusta tmina ne dopušta svjetlu da u nju prodre, ne prihvaća ga, čak što više, odlučno odbija prihvatiti svjetlo i po njemu naći put iz bezizlazja. Unatoč odbijanju mraka da u sebe pripusti svjetlo nigdje traga prigovoru, predbacivanju, uvrijeđenosti. Ljubavi to ne priliči.

Zar je uistinu tako mračan taj naš svijet? Okupan suncem danju, osvijetljen bezbrojnim svjetlima noću, zakonima o transparentnom poslovanju, medijskom informiranošću, znanstvenom prosvjećenošću? Davno je iza nas vrijeme nastanka ovog teksta, davno su za nama stoljeća mračnog Srednjeg vijeka. No, znamo i sami da nema tog sunca, sijalice, zakona, medija i znanosti koja bi donijela dovoljno svjetla u našu egzistenciju. Sile mraka, koje se manifestiraju u ljudskoj sebičnosti, ograničenosti, strahu, nasilju ni danas nisu popustile svoj čelični stisak.

Čovjek se stalno i uporno trudi izići na svjetlo, trudi se suzbiti mrak ali baš kako kazuje stara priča, kad se mitološkoj hidri odsječe jedna glava, izraste nekoliko novih. Taman kad pomislimo da je zasjalo svjetlo, zavije nas još crnji mrak. Problem pritom nisu politika, ekonomija, znanost već je problem čovjek koji politizira, privređuje, istražuje. Zarobljen u vlastitoj sebičnosti nesposoban je promijeniti svoj usud. Bez svjetla izvana, povijest nam o tome rječito svjedoči, čovjek ostaje u mraku jer u sebi ne uspijeva pronaći to svjetlo (lažno ‘ja’ guši istinito ‘ja’ – na sliku Božju stvoreno). Pismo kaže da je svjetlo koje su Isusovi suvremenici gledali bila posljedica života koji je vodio. A njegov je život bio obilježen brigom za druge, Potpuno zaokupljen brigom za čovjeka nije odustao ni kad je njegov život bio doveden u pitanje. I na kraju je i taj život položio kako bi sebi i nama stekao vječni život.