Svi smo mi sekta(ši)

Nitko ne voli da ga se zove sektašem, pripadnikom sekte. Riječ sekta se rabi kako bi se nekoga oblatilo, izoliralo, javnosti obznanilo da je riječ o društveno neprihvatljivom i opasnom pojedincu koji svojim mišljenjem i ponašanjem predstavlja opasnost za zajednicu. Sektom se obično označi manju skupinu koja se odijelila od glavne skupine. Bitno iz ideoloških razloga. Od njih, pod utjecajem svojih vođa, svi zaziru. O njima se šapće, njihovo se ime javno ne spominje.

Uz sve moguće definicije sekte (ne postoji jednoznačna i svima prihvatljiva) najskloniji sam sektu razumijeti kao skupinu koja svojata istinu. Iz istine isključuje one koji nisu u njenom krugu. Koliko je to velika skupina? Od dvije jedinke do milijardu. I preko. Odatle proizlazi da smo (skoro) svi mi nažalost sektaši. Posebice religiozni ljudi. Ne nužno vjernici, već baš ljudi religije. Sustava. Utvrde. Svi su se sustavi kroz povijest pokazivali kao sekte. Velike ili male, svjedno. I ne samo religiozni sustavi. Nije li marksizam za sebe tvrdio da je ona istina koja će osloboditi ljude? Ne čine li to danas znanost i liberalni kapitalizam? A na koncu ne čine drugo do li stvaraju nove robove.

Svojevremeno sam se smijao jednom vicu. Danas, nakon nedavne traumatične spoznaje kako uopće nije riječ o vicu već o stvarnosti, više se ne smijem. Barem ne pretjerano. Od srca. Glasno.

A vic ide ovako: Sveti Petar pokazuje novopristiglom stanovniku raja nebeske odaje  kako bi ovaj mogao odabrati mjesto gdje će se nastaniti. Na jednom mjestu  Petar  stavi prst na usta. Čovjek shvati i u tišini nastavi za njim. Kad su prošli to kritično mjesto čovjek upita Petra: ‘Zašto sam tamo morao šutjeti?’ Zato što tamo žive baptisti, a oni misle da su sami na nebu. Pa da ih ne uznemiravamo,’ odvrati mu Petar. Dakako, umjesto baptisti na ovome mjestu možemo s punim pravom staviti i katolici, ateisti, znanstvenici, muslimani ili što vam drago.

Ima li puta iz sektaštva? Držim, samo jedan: slobodno misleći pojedinac. Svjestan da je kako to, kaže Lik (u pismima Efežanima, Kološanima), spoznaja istine stvar zajedništva i ljubavi. A ne isprazne filozofije. Ne osame, ali ni unisonog glasanja krda.

Anđeli u zvjerinjaku

Početak Korizme obilježen je biblijskim čitanjem o Isusu koji nakon krštenja, tijekom četrdeset dana boravi u pustinji. Tih je četrdeset dana oskudice kojoj je bio izložen, inspiracija za Korizmu. Uz Korizmu, tradicionalno vežemo odricanje. Dakako da odricanje nije samo sebi cilj. Tko bi se pametan odricao bilo čega, ako iza toga ne bi bio neki viši cilj, neki veći dobitak? Kad ideji odricanja dodamo svekoliku banalizaciju i ironizaciju kojoj naša kultura izvrgava sve vrijednosti, ne treba se čuditi da mnogima izmakne iz vida razlog ‘boravka u pustinji’. Mnogi misle da su odricanjem od čokolade, riješili neki svoj dug prema Bogu.

Tekst nam kazuje: ‘(Isus) bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše među zvijerima, a anđeli su ga posluživali.’ Samo to. Pametnome dosta. Četrdeset dana u žezi judejske pustinje, bez šoping centara koji bi radili od jutra do sutra (nedjelje uključene) i ponad svega okružen zvijerima. U takvom okruženju čovjek ima malo šansi preživjeti. Svakome od nas poznat je taj zvjerinjak. Nekad se i sami osjećamo kao lovina u svijetu koji nalikuje zvjerinjaku. Neimaštine, nezaposlenost, rast cijena benzina i PDV-a, bujajuća birokracija, nedodirljivi bankari, da ne nabrajam dalje – ljudi koji nas okružuju, izgledaju nam više kao vukovi nego braća. Mjesto gdje se poštenje i dobrota naizgled ne isplate. Gdje jači kvači, a mali i slabi propadaju. Okruženi smo lošim vijestima koje unose strah od sutrašnjice. No, drugi smo put i sami predatori koji traže žrtve. I sami se pretvaramo u okrutne izrabljivače. I tako se krug zatvara.

U pustinji, među zvijerima, Isus je na jedan koncentriran način doživio taj naš svijet. No, Marko tu ne staje već kaže da su Isusa posluživali anđeli. Gledamo li svijet oko sebe isključivo fizičkim očima, često nećemo vidjeti drugo do li zvjerinjak. No, pogledamo li očima duha (ili srca, ako vam je draže) vidjet ćemo nebesku vojsku pomoćnika koji su, kao i Isusu, spremni poslužiti i nama i život u zvjerinjaku učiniti podnošljivijim.

Isus je u pustinju pošao da bi svijet naučio gledati drugim očima

Jer Isus nije pošao u pustinju da bi se odricao, već da bi naučio gledati svijet drugim očima. Da bi među zvijerima vidio anđele. Doduše, isprve izgleda da je zvijeri daleko više, no što nam se oči više privikavaju na novu stvarnost, prepoznajemo da su ‘anđeli posvuda oko nas’, kako kaže jedna pjesma.

‘Evo me – daj ruku!’

Svaki se život da svest na jednu riječ, jednu rečenicu, jednu misao. Na ono nešto što nas je obilježilo, iako nismo samo to. A opet baš po tome ostajemo zabilježeni kao kamenčići u mozaiku univerzuma.

Tako će oni koji su sljedili Učitelja o njemu napisati: “Propovijedao je Evanđelje Božje: ‘Ispunilo se vrijeme i kraljevstvo je Božje blizu. Obratite se i vjerujte Evanđelju!'” (Marko 1.15) Možemo to reći i ovako: Govorio je: ‘Evo me – daj ruku!’ (to je taj veliki mozaik – Michelangelova freska u Sikstinskoj kapeli). Jer to da se vrijeme ispunilo i da se Božja vladavina približila, znači baš to: Daleki i nedohvatljivi Bog po Isusu dolazi i kaže: ‘Konačno, evo me! Sad sam tu s tobom čovječe. Nisi sam.’

A čovjek? Što je njemu činiti? Samo jedno: pružiti svoju ruku i uzvratiti stisak (ili barem dotaknuti Božji ispruženi prst). A mi, koji kažem da smo njegovi sljedbenici, od te Radosne vijesti (jer to znači riječ ‘evanđelje’) načinismo i teologiju i dogme i anateme i isključenja. Prometnusmo je u žalost. Učinili smo to onog časa kad smo se proglasili ekskluzivnim braniteljima istine. Kad smo na mjestu jednostavnog i srdačnog susreta podigli intelektualne i fizičke katedrale. U njima se ocrtava uspomena na susret koji se davno zbio, ali danas živi samo u uspomeni.

Duhan, alkohol, droga i nasilje

Rekli su: imaš roditeljski u školi. Ali umjesto razrednice, dočekala nas policija. Točnije dvojica policajaca i jedan djelatnik Zavoda za javno zdravstvo. S laptopom i projektorom. Dobro, neće nas privest. Ali mogli bi nas cjepiti pod prisilom. Ali nisu.

Održali su predavanje za roditelje djece gimnazijalaca drugih razreda. O duhanu, alkoholu, drogi i nasilju. O svijetu u kojemu naša djeca žive. O mladeži koja najbolje godine svog života uništava porocima i u tome ne vide ništa loše. Jer budućnosti ionako nema, pa hajdemo se ubiti danas. O ‘Aleksima’ iz ‘Paklene naranče’. Govorili su o naporima koje policija danas poduzima ne samo u represiji već i u preventivi. Ali malo ih je i zakonima su im vezane ruke. Nekad je policajac Mile, šećući onakav dvometraš po centru Rijeke i s ‘vaspitnom palicom’ u ruci, bio dovoljan argument da se čeljad prikladno ponaša. A danas, kažu, ljepuškasta kriminalistkinja, treba saznati tko dila drogu ispred riječkih škola. Saznati ono što svi znamo. Ali ona, paradoksalno, ne može znati. Jer joj je zakon vezao ruke. Tabanje koje je nekad bilo normalno kad si kročio kroz vrata policijske stanice (pa si, kažu, pričao sve u šesnaest), danas je zamijenjeno sprdnjom prema onima koji bi trebali osigurati da se zakoni provode.

I kad misliš da gore ne može biti: pola sata po povratku kući već na Fejsu komentari školskih kolega mojih dečki kako se prisustvujući roditelji sprdaju s ljudima koji se (takav su dojam ostavili) svojski trude ne samo kažnjavati već i prevenirati štetno ponašanje. I onda će se ti isti roditelji čuditi devijantnom ponašanju svoje djece. A trpjeti ćemo svi kao društvo. Uistinu sve kreće od doma.

Svaka čast dečkima iz III riječke policijske postaje i ZZJZ (ispričavam se što sam im zaboravio imena).

Nije guba bauk

Tijekom prošlih dviju nedjelja biblijska su me nedjeljna čitanja na dramatičan način suočila s Isusom koji susreće gubavca i uzetog.

Gubavci su bili (i u velikoj mjeri ostali) kategorija nedodirljivih. Zbog straha da bolest ne prijeđe na cijelu zajednicu gubavci su morali biti izolirani od ostatka društva. Nije teško dokučiti da, biblijskim rječnikom govoreći, guba predstavlja ono što zovemo grijehom, a pod grijehom se najčešće misli na ‘kršenje Božjih zapovijedi’. Odatle i navada ‘svetaca’ da se ne druže s grešnicima, da se u ime Evanđelja odvoje, distanciraju, sačuvaju.

Kad gubavac pristupa Isusu, on na zaprepaštenje suputnika (nama ta zaprepaštenost izmiče), pruža svoju ruku i dodiruje gubavca. I što se događa? Prelazi li guba na njega? Inficira li ga? Jasno da ne. Na gubavca prelazi Isusovo zdravlje, njegova svetost. Zašto onda u Pismu nalazimo upozorenje na nedodirivanje ničeg nečistog kad Učitelj čini baš to? Očito: strah da će nesveto opoganiti, zaprljati sveto. A kad je strah poticaj djelovanju to nikad ne izađe na dobro. Isus je više vjerovao u snagu dobra nego u moć zla. I bilo mu je po vjeri.

Nakon toga Marko opisuje uzetog koga su prijatelji na nosilima, razotkrivši krov,  spustili pred Isusa. Što on čini? Opet, na potpunu konsternaciju književnika (policajaca duha, inkvizotora ili kako su već sve zvali kroz povijest) kaže: ‘Sinko opraštaju ti se grijesi’. Njegov problem je bila uzetost duše, a posljedica uzetost tijela. Isus to prepoznaje i daje nevoljniku na znanje: Tu na zemlji je i te kako moguće doživjeti oslobođenje, slobodan hod. Čovjek odmah ustaje i odlazi. Za slobodu smo oslobođeni. A baš to je policajcima duha, onima koji znaju sve što knjige kazuju, neprihvatljivo. Knjige kažu: samo Bog oprašta, a Isus kaže: i čovjek oprašta. Čovjeku, dok hoda zemljom malo što znači što mu Bog, ‘tamo na nebu’ oprašta, ako mu i čovjek ne navjesti to opraštanje tu na zemlji. Kako bi i tu mogao hodati dignute glave i slobodna duha.