Nije guba bauk

Tijekom prošlih dviju nedjelja biblijska su me nedjeljna čitanja na dramatičan način suočila s Isusom koji susreće gubavca i uzetog.

Gubavci su bili (i u velikoj mjeri ostali) kategorija nedodirljivih. Zbog straha da bolest ne prijeđe na cijelu zajednicu gubavci su morali biti izolirani od ostatka društva. Nije teško dokučiti da, biblijskim rječnikom govoreći, guba predstavlja ono što zovemo grijehom, a pod grijehom se najčešće misli na ‘kršenje Božjih zapovijedi’. Odatle i navada ‘svetaca’ da se ne druže s grešnicima, da se u ime Evanđelja odvoje, distanciraju, sačuvaju.

Kad gubavac pristupa Isusu, on na zaprepaštenje suputnika (nama ta zaprepaštenost izmiče), pruža svoju ruku i dodiruje gubavca. I što se događa? Prelazi li guba na njega? Inficira li ga? Jasno da ne. Na gubavca prelazi Isusovo zdravlje, njegova svetost. Zašto onda u Pismu nalazimo upozorenje na nedodirivanje ničeg nečistog kad Učitelj čini baš to? Očito: strah da će nesveto opoganiti, zaprljati sveto. A kad je strah poticaj djelovanju to nikad ne izađe na dobro. Isus je više vjerovao u snagu dobra nego u moć zla. I bilo mu je po vjeri.

Nakon toga Marko opisuje uzetog koga su prijatelji na nosilima, razotkrivši krov,  spustili pred Isusa. Što on čini? Opet, na potpunu konsternaciju književnika (policajaca duha, inkvizotora ili kako su već sve zvali kroz povijest) kaže: ‘Sinko opraštaju ti se grijesi’. Njegov problem je bila uzetost duše, a posljedica uzetost tijela. Isus to prepoznaje i daje nevoljniku na znanje: Tu na zemlji je i te kako moguće doživjeti oslobođenje, slobodan hod. Čovjek odmah ustaje i odlazi. Za slobodu smo oslobođeni. A baš to je policajcima duha, onima koji znaju sve što knjige kazuju, neprihvatljivo. Knjige kažu: samo Bog oprašta, a Isus kaže: i čovjek oprašta. Čovjeku, dok hoda zemljom malo što znači što mu Bog, ‘tamo na nebu’ oprašta, ako mu i čovjek ne navjesti to opraštanje tu na zemlji. Kako bi i tu mogao hodati dignute glave i slobodna duha.

Učenici, pastiri i malo stado

Nedavno sam pisao o talibanima, inkvizitorima i sitnim dušama. Oni se mogu preimenovati u učenike, pastire i malo stado. Taliban na arapskom znači učenik. Inkvizitori su spaljivali knjige i ljude pod izlikom, a vjerujem i iskrenim uvjerenjem, da time štite ovčice od nepoželjnih i štetnih utjecaja. To danas čine oni koji se vole zvati pastirima jer je uvijek lijepo imati vlast i kontrolu nad ljudima. Sitne duše koje ne vide dalje od vlastita nosa vole se nazivati malim stadom, vjernim ostatkom (kad se koriste biblijske kategorije bez njihova prericanja u suvremeni kontekst).

Je li netko taliban (u kontekstu koja ta riječ ima suvremenom, prrotuislamski nastrojenom Zapadu) ili pak učenik (u smislu sljedbenika Isusa iz Nazareta) ovisi o našem stavu. A naš stav prema ljudima koji nas okružuju vrlo je kompleksna stvarnost. Rezultat je premnogih čimbenika: od genetike, odgoja, društvenog okruženja, dominantne religije u kojoj smo odrasli (ili pak koje nije bilo), religije koja nas je privukla u nekom kasnijem dobu života, obrazovanja, podneblja… Sve to nam na oči, htjeli to mi ili ne, stavlja naočale kroz koje gledamo svijet. Nekome je taj svijet crno-bijel, drugome  ružičast. S velikom tvrdoglavošću odbijamo priznati da nam je potreban i onaj drugi koji svijet promatra svojim očima. Ustrajemo na tvrdnji da je samo naš pogled na svijet ispravan. Drugi je uvijek heretik. No, kad ga i ne shvaćamo ili se s njim ne slažemo to još uvijek ne smije biti razlogom neprijateljstvu.

Čudimo se što živimo u svijetu nemira, ratovanja, nerazumijevanja, sukoba. Kad Isus reče da će ljudi govoriti o miru, a mira neće biti onda se moramo pitati koliko smo zapravo mi čimbenici tog nemira. U svim, doslovno svim ljudskim zajednicama, među onima koji odlučuju, uvijek postoji veći broj onoh koji su neprijateljski nastrojeni prema pripadnicima drugih skupina. Svejedno je radi li se o religijskim ili svjetovnim institucijama. Vlastodršci uvijek jašu na valu neprijateljstva prema drugome. Mira nema zato što to mi ne želimo.

Drugoga valja uvijek prihvaćati s razumijevanjem (ili barem željom da ga se razumije), uvažavanjem, praštanjem. Kad bi takva bila većina ‘pastira’ i tome poučavala ‘ovčice’ vjerojatno bi bilo više mira na svijetu. Nitko nema monopol na istinu i tek smo ‘svi zajedno’ kako kaže Apostol, na putu istine.

Naši talibani, inkvizitori i sitne duše

Tražili su ultimativno da prijateljima s kojima molimo reknemo u lice da su licemjeri, da nisu vjerni Evanđelju. Jer da bi tako Isus. I da s njima više ne molimo. Jer da se njihove ovčice uznemire kad to vide. A prilika je to za pouku ovčica. Ali kako da pouče oni koji i sami misle poput ovaca? I ne daju svojim ovčicama čitati baš sve jer da su oni kao pastiri odgovorni za njih. Pa im daju čitati na kapaljku samo što oni provjere. Sve s isprikom da ih zaštite od nepoželjnih utjecaja. Baš kao inkvizitori u Srednjemu vijeku. Kažu da su dio skupine koja je u povijesti ubijana zbog slobodoumlja. A nisu. Nesvjesno su (barem se nadam) unijeli duh inkvizicije. A ni financijeri nisu nevažni u cijeloj priči.

I da su tako dobri, kažu, i vjerni čistoj nauci da ne mogu s tim poganima. Jer da je temelj zajedništvu Evanđelje. A ono prema njihovu razumijevanju traži distanciranje, odvajanje. Kako da se u tu shemu ugura Nazarećanina? Njega, koji je uvijek je bio s prljavima i slabima. Temelj zajedništvu s bilo kojim čovjekom je Uskrsli koji je u svom križu pomirio sve s Ocem. Nije nauk temelj zajedništvu već osoba. Raspetoga i Uskrišenoga.

Nesigurnost u sebe se uvijek manifestira kao strah od drugoga. Još je Apostol pisao: ‘raširite se’, a Učitelj reče: ‘Tko nije protiv vas, za vas je’. Valja nam tragati, prepoznavati sve oni koji su za nas. A sitna duša uvijek sebe vidi kao središte svijeta, a svoje tumačenje istine vidi kao istinu samu.

Povrijeđene Učitelj poziva oprostiti, prosvijetljene prosvjetljivati.

Riječ i život

Nedjeljna su me čitanja iz knjige Ponovljenog zakona 18 (o ‘proroku između braće’) i Marka 1 (Isusov nastupni govor u sinagogi u Kafarnaumu) potaknula na razmišljanje o načinu(ima) na koji Bog govori ljudima. Svi načini Božjeg govora čovjeku ostaju bez odjeka ako čovjek nije usredotočen na slušanje tog govora. Drugim riječima, Bog mora dobiti priliku.

Kako čuti tihi Božji glas usred buke ovoga svijeta? Prisjetio sam se trenutka dok sam se biciklom penjao na Gornje Jelenje. Pred sobom sam na tlu vidio suhi list. U trenutku kad sam se približavao listu, preticao me kamion stvarajući zaglušujuću buku. No, budući da sam bio koncentriran na taj list, u trenutku kad sam kotačima prešao preko njega jasno sam mogao čuti kako pucketa pod njima. Da ga nisam ugledao, buka kamionskog motora bi bez sumnje nadglasala sve druge zvukove, posebice taj tihi šušanj lista koji se lomi.

Jutros je preda mnom tekst iz Luke 19.41ss gdje Isus plače nad Jeruzalemom i kaže da je Jeruzalem propustio prepoznati, čuti ‘ono što mu je za mir’. Propustio je prepoznati ‘čas svog pohođenja’. Baš je to dobitna kombinacija: Riječ i život(ne okolnosti). Riječ bez života je, kako to Marko bilježi u navedenom odlomku, pismoznanstvo, dok je život bez Riječi nekontrolirana bujica bez smisla i cilja. Čiovjek koji je posred te bujice koncentriran na bitno (a bitno je samo Jedno/Jedan koji govori) ima moć iskoristiti snagu bujice života za spasonosna djela. Poput Isusa.