Prvo jutro novoga stvaranja i nevjerodostojni svjedoci

Prvoga dana u tjednu, o praskozorju, dođoše one na grob noseći mirise koje pripraviše. Nađoše kamen otkotrljan od groba. Uđoše, ali tijela Gospodina Isusa ne nađoše. I dok su stajale zbunjene zbog toga, kad gle: a to dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše preda njih. Prestrašene prignuše lica k zemlji, a oni im rekoše: »Zašto tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje – uskrišen je! Sjetite se kako vam je zborio dok je još bio u Galileji, da Sin Čovječji ‘treba da bude predan u ruke grješnih ljudi, i da bude raspet, i trećega dana da ustane.’« I one se prisjetiše njegovih riječi te, vrativši se s groba, dojaviše sve to Jedanaestorici i svima drugima. Bijahu to: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva; i ostale zajedno s njima. Kazivale su to apostolima, ali se njima njihove riječi pričinile kao besmislica i nisu im vjerovali.

A Petar ustade i potrča na grob. Nadvirivši se, opazi samo povoje. I ode, čudeći se u sebi što se to dogodilo.

Čudile se žene. Čudio se Petar. Čudimo se danas i mi. Priča o uskrisenju je utoliko neobična što prezentacija govora o najtežem pitanju čovjekova života – o smrti i njezinu prevladavanju – odudara od načina na koji bi je danas ispričali mediji i  Hollywood.

Udžbenici iz marketinga kažu da u kreiranju evenata treba uzeti u obzir:
– vrijeme – timing, ljude – suradnike i publiku, novac te, dakako medije.
Očito je u ispričanoj priči o ženama i Petru kraj praznoga groba riječ o anti-događaju, o anti-eventu.

Postavimo si danas dva pitanja: Prvo, što nam kazuje činjenica da se uskrsnuće događa izvan židovskog konteksta pashalne subote? I drugo, što nam kazuje to da se ono događa u rano jutro kad nema svjedoka?

1. Događaj se zbio ‘za mraka prvog dana u tjednu’? Sva je pozornost ljudi već na svakodnevnim brigama novoga radnoga tjedna. Subotnje, pashalno (!) – svečarsko je ozračje minulo. Ne samo da bi uskrisenje u subotu bilo efektnije, ono bi nosilo i pečat potvrde židovst

‘Prvi dan’ u židovskoj tradiciji govori o početku stvaranja. Jedan dan završava zalaskom sunca i tada započinje novi dan. Kristovo uskrsnuće, dakle, stoji na početku ‘novoga stvorenja’. I po tome je jasno da Isus ne nastavlja tradiciju ‘krpanja staroga stvorenja’, sustava koji se unatoč svim pokušajima pokazao – nedostatnim za vječno spasenje. Zato Isus kaže da je njegov nauk ‘novo vino koje se lijeva u nove mješine’ i da je za ulaz u kraljevstvo Božje potrebno nanovo roditi se. Pavao pak tvrdi da je ‘osposobljen za poslužitelja Novoga Saveza – ne slova nego Duha, kao i da su sve rasprave oko ‘obrezanja’ tj. vjernosti Mojsijevu zakonu besmislene i nepotrebne. Ono što je važno je: živi li netko u novome stvorenju.

2. Zašto je sve tako tajno? Je’l ‘režiseru’ stalo do toga da se za priču čuje ili ju je želio zadržati u tajnosti? Ako ipak želi da se za nju čuje, što možemo i moramo naučiti iz načina na koji je objavljena?

Prvi ‘svjedoci’ su žene. Već je i to čudno. Čudno je da kršćanska poruka počiva na svjedočenju žena, a one kako znamo kroz svu povijest bijahu smatrane manje vjerodostojnima od muškaraca. One su morale otići s groba i osobno posvjedočiti o praznome grobu, susretu najprije s anđelima, a onda i s ‘vrtlarom’ (prema Ivanovoj verziji događaja).

Poruku o Uskrslom prenose oni koji su se njim susreli -> svjedoci, a ne marketinški stručnjaci, PR-ovci, propagandisti, ideolozi, nasilni pokrštavatelji, branitelji pravovjerja i ostali koji su to tako revno činili tijekom povijesti iz sasvim sebičnih motiva.

Ne možemo sa sigurnošću znati kako bi priča bila prezentirana javnosti da se dogodila u vrijeme mas medija, ali naslućujemo iz ovoga: Za širenje Radosne vijesti ključni su presvjedočeni pojedinci koji su ‘susreli Uskrslog’. Susreli Boga života. Radosna vijest ide od ‘usta do usta’. Od osobe do osobe. Vrijednost mas medija je u tome da senzibilizira slušateljstvo / čitateljstvo, ali put Bogu određen je čovjekom – osobnim svjedočanstvom presvjedočenih.Uskrišenog nisu dočekali reflektori i kamere. Nije davao ekskluzivne izjave za javne i privatne medije, već se objavio prijateljima, onima koje su žalovali zbog njegove smrti. Apostoli, kako bilježi Luka, nisu vjerovali riječima žena. Očito je Bog izabrao neugledno, manje vrijedno i odbačeno (ta radilo se o Galilejskim seljankama) kako bi proširio glas o živome kojemu nije mjesto među mrtvima. Tko bi od nas za glasnogovornika tako važne vijesti izabrao one koje su u startu podcijenjene? Čija se riječ unaprijed dovodi u sumnju?

  • Kristovo je uskrisenje sjeme novoga stvorenja. Ono je vidljivo svugdje gdje se u svijetu mržnje pokaže ljubav.

  • Širenje Radosne vijesti ovisi o presvjedočenim pojedincima, ma kako u vlastitim očima sebi izgledali neugledno. Uskrsli Krist će se pobrinuti za snagu svjedočanstva. Svjedoci samo moraju otvoriti usta iako će poruka nekima (možda i većini) izgledati kao besmislica.

Samoća brda i stvarnost kraljevstva Božjega

Još za mraka četvorka kreće na put. Uspon na brdo obilježen je pitanjima, čuđenjem trojice zbog puta koji su poduzeli. Zapitkuju prethodnika o cilju i smislu. On hoda pred njima i povremeno odgovori na neko njihovo pitanje. Među sobom puno razgovaraju. Ali njegova mučaljivost i kod njih izaziva nelagodu. Zato i oni sve manje zapitkuju i sve manje među sobom razgovaraju. Počinju zamjećivati i krajolik kroz koji prolaze uspinjući se sve više prema svom odredištu. Utišavaju se, čude se: Zašto na brdo? Zašto samo nas trojica? Kako je moguće napustiti toliko posla da bi se predali ovoj neuobičajenoj, pa možda i besmislenoj, aktivnosti? Jesu li već spremni predati se u ruke onoga koji ih je pozvao na goru? Buka mnoštva koje ih je svakodnevno okruživalo polako nestaje, ne samo iz njihovih ušiju već i njihovih duša. Počinju čuti i ono što do jučer nisu: čuju ptice i prirodu koja diše svojim ritmom. Čuju i svoje korake, kotrljanje kamenja pod svojim stopalima. I požele da ga se čim manje odroni, da ne stvara buku i ne remeti mir. Zapažaju i svoje disanje. Zadihali su se zbog uspona. Primjećuju da im se, na početku rastrgano disanje, kako uspon odmiče, sve više ujednačuje. Svi počinju disati kao jedan. Ono što je na početku izgledalo naporno sada postaje izvedivo. Isprva bučno društvo sada se utišalo.

Neki nas događaji snažno oblikuju. Ostavljaju trajni biljeg u našoj duši. Kod nekih, traumatični događaji u ranom djetinjstvu znaju obilježiti život do te mjere da većina pozitivnoga što se kasnije dogodi ne uspijeva zasjeniti strahote proživljenoga. Petar kasnije u poslanici spominje ovaj događaj koji je na nj, Ivana i Jakova ostavio snažan i trajni utisak (2Pt 1.18).

Zašto se Isus preobrazio pred trojicom? Je li Isus unaprijed znao što će se dogoditi ili je jednostavno poveo gore one koji će se kasnije pokazati ključnima u navještaju KB-a da im priušti neko vrijeme rezervirano za molitvu i poduku? Riječi koje prethode opisu događaja: ‘neki neće okusiti smrt dok ne vide kraljevstvo Božje’ daju misliti da Isus sluti da će boravak na brdu rezultirati dubljim uvidom u narav kraljevstva. Možda je Isus, poučen vlastitim iskustvom pustinje, očekivao manifestaciju nevidljivog svijeta? Valja imati na umu da je uvijek Bog taj koji odlučuje o trenutku kad ćemo ga ‘vidjeti’. Vidjeti pod navodnicima jer ga oči tijela ne mogu vidjeti baš kao ni tjelesne uši čuti. No, istovremeno valja držati na umu Isusove riječi: ‘Tko traži taj nalazi!’ Iskustva mnogih pojedinaca i zajednica tijekom povijesti svjedoče da Bog uvijek odgovara na molitve svoga naroda: tko kuca, tome se otvara!

Što tražimo? Molitva je najčešće povezana s potrebama. Naših ili onih za koje molimo. Zna Bog da nam treba dosta toga: i kruh svagdašnji, i zdravlje. Mi jesmo i materijalna bića i ne možemo poreći materijalne potrebe pa je zato i legitimno moliti za ‘kruh svagdašnji’. Većina naših aktivnosti i jest usmjerena na zadovoljenje svojih i tuđih materijalnih potreba.

No, ako se zadovoljimo samo s materijalnim, ako čovjek povjeruje da je samo materijalno/vidljivo stvarno, a da je duhovnost tlapnja, zaostalost, staromodnost, konzervativnost i sl., onda će sva naša aktivnost biti usmjerena na zadovoljenje materijalnih potreba: da budemo siti, najedeni i napojeni, da nam bude dovoljno toplo/hladno, da lijepo izgledamo, da imamo gdje živjeti, što voziti, a istovremeno da ‘izgubimo dušu’. Isus u pustinji: ‘sve ću ti to dati, samo mi prodaj dušu,’ kazuje mu zloduh, ali Isus na to ne pristaje. Ali znamo: ‘goli smo došli, goli ćemo otići’, i ‘zadobiti cijeli materijalni svijet, a izgubiti dušu…’ Ako smo više bića vječnosti nego ograničenosti, što danas poduzimamo za tu vječnost?

Isus ih je doveo gore ne da nešto izmole, već da dožive stvarnost Božjega kraljevstva. Pa i ono što su vidjeli, sjaj Isusove odjeće i lica, moglo se gledati, još je to bilo po mjeri čovjeka iako mu je lice bilo promijenjeno, a odjeća postala blistavo bijela. Izazvalo je dojam ali nije bilo neizdrživo. Iako su iz Isusovog djelovanja mogli shvatiti da imaju posla s ‘novim i snažnim naukom’ ipak postoje još neotkriveni njegovi dijelovi. Sam Isus reče: ‘još bih vam mnogo imao reći, ali sad ne možete nositi.’

Korizmu, možemo i, držim moramo, razumjeti kao milosno vrijeme dubljeg doživljavanja -> razumijevanja (nije to samo intelektualni čin) tajne KB-a (tajna = još neotkriveno, a ne ‘skriveno’). Jer, nije riječ da je jedan sustav zakonskih propisa zamijenjen drugim, već kako bi rekao C.S. Lewis: ‘Kršćanstvo je religija koja se nije mogla izmisliti.’

Isus razgovara s Mojsijem i Ilijom. Naša vidljiva i opipljiva stvarnost i odlazak iz nje nije kraj. Smrt nije nestanak. Okruženi smo (vječnim) životom. On nije ‘tamo negdje’. Mrtvi ne odlaze, već ostaju u nekoj drugoj vremensko/prostornoj dimenziji nama bliski, iako bez izravnog kontakta. Najveća đavolska laž, kojom drži ljude u ropstvu je: ‘Smrt postoji i ona je naše konačno odredište! No, Uskrsli svjedoči: stvoreni smo za život i život ima zadnju riječ!

Audio verzija se nalazi ovdje.

Ne-korisna djelatnost

Kontemplativna, meditativna molitva je ne-korisna u i za materijalni svijet, te se stoga shvaća kao stanje izostanka bilo kakve i bilo koje želje za postignućem ili promjenom stvari i odnosa u materijalnom svijetu. Takva je molitva ‘djelatnost’ duha. Pri tom treba reći da je ‘djelatnost’ riječ posuđena iz materijalnoga svijeta i ne odražava do kraja bit kontemplativne molitve. Ovdje će se radije govoriti o stanju smirenosti, izostanku želja, osim jedne: susresti Oca – izvor postojanja! Kad se doživi vrhunsko, ostalo samo dolazi, jer ‘zna Otac’. Ostalo biva dano.

Učitelj i igra moći

Svakom autentičnom govoru prethodi šutnja. Vjeri prethodi sumnja. Čak i radikalna. Isusov je govor bio autentičan. Riječ snažna. Ostavio je Crkvi isti zadatak. Ne samo da ponavlja njegovu Riječ već da u vlastitoj pustinji pronalazi odgovore kako bi i njena riječ bila autentična. Isusov boravak u pustinji služio je baš tome: preispitati odnos čovjeka Isusa prema Bogu Ocu? Je li Bog za mene? Na mojoj strani? Ili je ravnodušan ili čak protiv mene?

‘A ja’, pita se pustinjak, ‘pristajem li na igru moći?’ ‘Ako si Božji čovjek, ako je on na tvojoj strani, onda sve možeš. Možeš pretvoriti kamenje u kruh.’ Isus ne kaže da ne može, već da neće, odriče se moći. Moći kao mogućnosti i kao vladanja. Druga je mogućnost: vršiti volju Očevu. Kod krštenja rekao je: ‘Pusti sada, vršiti nam je svu Božju pravednost.’

Nadalje, Isus se odriče življenja autonomije materijalnoga, tj. odbija na području materijalnog (jer ‘kruh’ je ovdje baš to: zajednički nazivnik za ono od čega mislimo da živimo) imati neka druga mjerila od područja duha. Za nj je svekolika zbilja prožeta božanskom prisutnošću.

Isus to ne nameće, već svjedoči vlastitim životom. On je uz to Sluga Jahvin koji nema moć. Odrekao se toga i umjesto toga ima snagu služenja. Vladari imaju moć narediti, ali sluge imaju snagu izvršenja. Faraon može narediti gradnju piramida jer ima moć, ali sluge/robovi imaju mišiće, imaju snagu da to i naprave.

Ta tišina i suhoća pustinje je ono vrijeme kad Bog ne odgovara na molitve, kad izgleda miljama daleko unatoč svem našem trudu. Kad nema utjehe, kruha ni zdravlja, a ponuda da se to dobije, uz cijenu prodaje ‘duše vragu’ izgleda tako primamljivo. No, Isus nije doktor Faust.

Čovjek uglavnom izbjegava tišinu jer ona ostavlja dojam nerada, neaktivnosti, a to je jedan od većih ‘grijeha’ naše civilizacije. Da bi nam progovorio Bog treba našu šutnju. Ako se mi ne uputimo u pustinju, onda nas on u nju uvede.

A što je s kušnjom zajednice u njezinoj pustinji? Ako je zajednica onih koji kažu da su Kristovi sljedbenici ujedno i Tijelo njegovo i ona može očekivati vrijeme pustinje. Zajednica koja ima jasnu svijest da ima misiju, da je uključena u isti zadatak koji je imao Isus, mora računati da će Otac uvijek iznova provjeravati njezinu vjeru. Ne intelektualno pravovjerje već povjerenje u njega, povjerenje da je s nama i kad su oko nas samo divlje zvijeri, kad nema vode ni hrane, kad zlodusi navale sa svih strana.

‘Riječ ti nije daleko’ (Rim 10.8). Zatvoriti usta – otvoriti uši. To je ono što ponekad moramo napraviti. Zna Otac nebeski što nam je potrebno i prije nego otvorimo usta. Ali mi ne znamo njegovu volju. I zato moramo zašutjeti kako bismo tu riječ koja nije daleko od nas mogli čuti.

Šutnja kao jedan od elemenata duhovnih vježbi

Za očekivati je da suvremena sredstva komunikacije poboljšaju komunikaciju. No, upravo su ta sredstva među najodgovornijima za prekid istinske komunikacije među ljudima. Ta sredstva stvaraju silnu, zaglušujuću buku, ali ne pridonose boljoj  komunikaciji. I one Pavlove riječi da “je naša borba protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima” (Ef 6.12) možemo razumjeti kao “buku u eteru” zbog koje ne čujemo “glas odozgo.” Zato se danas šutnja pojavljuje kao sine qua non duhovnog života i napretka. Svjesna šutnja. Izborena šutnja. Šutnja koja nije nedostatak riječi, već odricanje od riječi. Od ispraznog brbljanja. Kako čuti Božji glas, ako mi ne ušutimo? Ako ne zaustavimo bujicu bespotrebnih riječi i nepotrebne buke kojima smo svakoga dana izloženi i koju sami stvaramo?

Svakako je šutnja najučinkovitija u ono doba dana kad naše duše još nisu uznemirene obvezama i brigama dana. Za neke je to rano jutro dok tišina još nije narušena bukom dana. Pripraviti nam se treba za to. Prečesto na  Božju šutnju reagiramo pobunom, jer on ‘mora govoriti’. Ali ponekad on baš odabire šutnju. Nakon šutnje riječi su daleko jače. Vjerujemo li mu da on najbolje zna zašto je za nas najbolje da provedemo te trenutke ne “gori” u osami? Što više poniremo u sebe, ostajemo sa sve manje pitanja. Kao da se sva pitanja sažimlju u jedno. Koje? Koje je tvoje jedno pitanje na koje tražiš odgovor? Tišina oko tebe postaje opipljiva. I u toj tišini odzvanja samo jedno pitanje. Čuj svoje srce kako postavlja to pitanje. Zbog buke oko sebe i u sebi možda to pitanje nikad nisi tako jasno čuo kao sada. Na to tvoje pitanje Isus ti želi ponuditi odgovor. Možda ne odmah. Možda ček ni danas ne. Strpi se. Ne brzaj. U njegovo će vrijeme doći odgovor. Najprije izbistri pitanje. Sva je vječnost tvoja, ne žuri. Odgovor prepusti njemu. On ti nudi ove trenutke tišine kako bi mogao čuti glas svoga srca. Onda ćeš čuti i njegov glas.

Kod mnogih postoji predrasuda o vrijednosti i potrebi tišine? Misle da je to uzaludno traćenje vremena jer ima tako puno posla koje treba obaviti. Aktivnost je  važna, rezultati rada su važni. Bez sumnje naš će nas Gospodar mjeriti i po onome što smo učinili za druge. Ali neće bez nagrade ostati ni ono što smo učinili na sebi. Isus je jednoć pozvao trojicu učenika u osamu kako bi u tim dragocjenim trenucima osame prepoznali njega u jednom novom svjetlu. Trenuci osame su trenuci susretanja njega i sebe. No, ni takvo izvanredno duhovno iskustvo nije tu trojicu do temelja izmijenilo. Oni su i dalje imali svoje duhovne uspone i padove. Ni jedno iskustvo u našem životu, ma kako bilo izvanredno nije odlučujuće u našem duhovnom uzrastu. Ono se događa cijeli život. Šutnja nije lagana. Ona izaziva nelagodu. Svaka ‘rupa’ u radio programu se smatra greškom. Između dviju pjesama ne smije biti praznine, šutnje. Tonski tehničar mora tako ‘miksati’ stvari da se prijelaz s jedne pjesme u drugu ne smije čuti. Uvijek se mora nešto događati. Uvijek eterom mora brujati ili glas spikera ili glazba.

Na početku molitve šutnje, dok ne prihvatimo šutnju kao ravnopravnog partnera našemu govoru, ona izaziva nelagodu. Osjećamo se kao da gubimo vrijeme, a toliko je posla koji je za to vrijeme mogao biti napravljen. Budući se ništa ne događa naš um počinje tražiti događaje u sebi samome. Nikad više misli od trenutka kad odlučimo da ćemo svoje vrijeme posvetiti molitvi šutnje. I neće se biti lako othrvati mislima koje navaljuju. Ali nije nemoguće kontrolirati ih. Posvijestimo sebi da je vrijeme koje smo si odredili vrijeme rezervirano za nas. Nitko i ništa u tom trenutku nije važnij(i)e od nas. Šutnja je dobra. Tišina je odlična. Odbijamo u tim trenucima rješavati svoje i tuđe probleme. Ta tu smo zato da čujemo glas vječnosti. Rješenja problema dolaze kasnije kad se stvari poslože u duši.

(Izvadak iz šireg teksta o duhovnim vježbama)