Gle tko to govori

Watchman Nee, govoreći o važnosti molitve, piše: ‘u molitvi nam Bog pokazuje što on želi.’

Ali jako je malo vjernika koji molitvu tako razumiju. Uglavnom se molitva doživljava kao sredstvo obavještavanja Boga o našim potrebama i željama. Kaže se da u Bibliji Bog govori nama, a u molitvi mi njemu. Ali ako je Bog živi Bog onda baš u molitvi shvaćenoj i doživljenoj kao susret on može progovoriti i ‘pokazati što želi’, kako kaže Nee.

Ako dakle valja naučiti čuti Božji glas, kako se to uči? Ne kaže li Isusove onima koji su ‘istraživači Pismo, misleći u njemu naći život’ (Ivan 5.37) da nikad nisu čuli njegova (Božjega) glasa? I onda dodaje: ‘A nećete doći k meni…’ Te riječi sugeriraju da život nije u knjizi već u osobi. Knjiga govori o nečemu, ali ne može izravno posredovati to ‘nešto’ (kad bi to bilo moguće, pismoznanci bi bili najpobožniji ljudi…). Zato nam valja doći Ocu i dobi(va)ti život. Taj dolazak njemu nazivam molitvom. Molitva je dinamičan proces, komunikacija.

Iz mojih bilješki 11. studenoga 2008.

Ad fontes?

Sam Isus nije ništa zapisao, ništa kodificirao, ništa organizirao. Svaka vidljiva manifestacija njegova nauka kroz povijest je stoga podložna propitivanju i promjenjivosti. Naš uzor ne smije biti rana crkva (kako se često razumije slogan Ad fontes) već nauk o Kraljevstvu Božjemu.

Je li kršćanstvo ‘kult smrti’?

O danu Svih svetih na Twitteru osvanu tekst: ‘Kršćanstvo je kult smrti’. Iako je autor te tvrdnje djelomice u pravu jer se kroz povijest u kršćanstvo uvuklo mnogo što ne-kristovsko, pogansko (i to ljudi po zdravoj pameti prepoznaju), vjera i poruka kršćanstva je: ‘Krist uskrsnu!’

Evanđelje po Luki 24. 13-35 donosi priču o dvojici koji se zaputiše na put od nekih 11 kilometara od Jeruzalema do Emausa. Razočarani i tužni razgovaraju o događajima koji su se tih dana zbili u Jeruzalemu. Sve je upućivalo na poraz jedne lijepe ideje i jednog dobrog čovjeka. Putem im se pridružuje neznanac. Raspituje se o razlogu njihove sumornosti. Ne prepoznaju ga, a on započinje s obrazlaganjem Pisma u kojemu neki ne vide ništa do li puno nasilja, ubojstava i okrutnosti: ‘protumači im ono što je u svim Pismima o njemu.’ I tijekom večere kad je prelomio kruh ‘njima se otvoriše oči’ i prepoznaše ga. Kako? Što je na to utjecalo?

Zašto im je bio neprepoznatljiv? Zato što fizičke oči i naravni um ne mogu prepoznati stvarnost novoga stvorenja! Što im je omogućilo da prepoznaju Isusa? Što im je omogućilo objavu, duhovnu budnost? Izloženost Riječi tijekom dvo i pol satnog putovanja stvorilo je pogodno tlo u njihovoj duši za duhovnu budnost.

Uvijek smo izloženi nekom utjecaju: mediji, naši razgovori o drugima (ogovaranje) stvaraju atmosferu koja nam najčešće priječi prepoznati stvarnost novoga stvorenja. Mi biramo i odlučujemo što ćemo slušati, što čitati, što govoriti. Imamo skoro beskrajan izbor. Možemo izabrati slušati loše vijesti i razgovore o drugima, a možemo i izabrati i ne izlagati se utjecaju zla. Također možemo izabrati da i sami progovorimo riječi života i duhovne spoznaje.

Slično je to kao i s hranom: dugotrajno konzumiranje nezdrave hrane dovodi do bolesti. Ozdravljenje se ne događa čudotvornom dijetom, magičnom tabletom, već trajnom promjenom navika i hrane koju jedemo. Tijelo treba vremena za detoksikaciju. Tako je i s dušom. Ako smo stekli ružnu naviku ogovaranja i slušanja ogovaranja, onda će nam trebati neko vrijeme da poberemo dobre plodove slušanja neke druge riječi.

Bilo bi interesantno dokučiti zašto oni koji za sebe kažu da su Isusovi sljedbenici više vremena troše govoreći o svima i svakome nego o Učitelju i njegovu nauku? Kad bismo prekinuli s takvom praksom bismo li onda imali o čemu razgovarati? Ogovaranje bližnjih nikad ne ‘otvara oči’. Samo govor o utjelovljenoj Riječi otvara oči za duhovnu realnost koja nije vidljiva ovim našim fizičkim očima. Vjera dolazi od slušanja, kaže Pavao. Slušanja Radosne vijesti, a ne tračeva.

Onaj tko želi imati ‘otvorene oči duha’ odriče se govora koji blati, ispraznih razgovora i prianja govoru o Isusu, o novome stvorenju. Duh Božji otvara naše duhovne oči samo onda kad je naše srce, iako trenutno ražalošćeno poput ove dvojice učenika, usmjereno na onu realnost koja je svuda oko nas ali nam ostaje tajnom bez objave Duha: ‘Bog nije daleko ni od koga od nas – njegov smo naime rod’ (Djela 17.27-28). Bog odlučuje kad će nam se i kako objaviti, ali to ne ide bez našeg traženja, želje, odluke, bez izloženosti Riječi.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Tko smo mi i zašto?

Glumac Filip Radoš nedavno je izjavio: ‘Bez brkova se osjećam kao bez identiteta.’ Što je to identitet?

Identitet je skup osobina po kojima su neka stvar, pojedinac ili skupina prepoznatljivi. Pitat će nas za ime, ime oca (ili majke), prezime, datum i mjesto rođenja, JMBG ili OIB, adresu stanovanja, školsku spremu, zanimanje. Ali mi smo i više od toga. Mi smo i ono što volimo, čime se bavimo (osim posla), ono o čemu razmišljamo, čemu se nadamo, kako koristimo svoje vrijeme, svoj novac, čega se bojimo, od čega bolujemo, kakvu obitelj imamo, kakav nam je glazbeni, kakav likovni ukus. Sve to i još više od toga čini naš osobni identitet. Čovjek je višedimenzionalno biće.

Koji je naš identitet. Identitet zajednice koja se jutros sabrala na ovome mjestu. O kakvoj je ljudskoj zajednici riječ? Onaj prvi dio lako riješimo. Baptistička crkva Rijeka, rođena pred 50 godina, ima neki OIB, S. Krautzeka 76, članica SBC-a. Mogli bismo redati podatke o članovima, povijest, teološke naglaske i prijepore, crkvenu praksu itd., ali pitanje je ovo: što je ono ključno što nas čini da budemo to što jesmo? Držim da je ključno pokušati odgovoriti na pitanje: Što nas je okupilo? Ili preciznije, tko nas je okupio? Okupila nas je priča o Isusu i njegovu dijelu. Poslušajmo dio te priče:

Jer svidje se Bogu u njemu (Isusu) nastaniti svu puninu i po njemu sebi sve izmiriti ostvarivši mir krvlju njegova križa – po njemu – bilo na zemlji, ili na nebesima… (Kol 1.19-20)

Jer on je naš mir, on koji od dvojega načini jedno i u svojemu tijelu razvali zid razdvojenja, neprijateljstvo. Zakon zapovijedi s odredbama obesnaži, kako bi u sebi od dvojega načinio jednoga novog čovjeka, uspostavljajući tako mir; i da u jednom tijelu obojicu izmiri s Bogom po križu, usmrtivši u njemu neprijateljstvo. I došavši navijesti mir vama koji bijaste daleko i mir onima koji bijahu blizu. Jer po njemu i jedni i drugi imamo pristup k Ocu u jednome Duhu. Tako dakle niste više stranci i pridošlice, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji (Ef 2. 14-19).

U središtu našeg identiteta je priča o Isusu i nova stvarnost (novo stvorenje, novi čovjek) koju je on ostvario svojom žrtvom na križu. Ta se nova stvarnost očituje u novim odnosima s Bogom, bližnjima, sobom i prirodom – pomirenjem (pomirenom različitošću). To novo stvorenje je dar i zadatak.

Priča o Isusu je priča o univerzalnom pomirenju. Ne tiče se samo mene i moje duše, moje obitelji, moje vjerničke zajednice, kršćanstva. Bog je sa svoje strane učinio sve što je za to potrebno. Na čovjeku je da to prihvati i zadobije posljedice tog pomirenja – mir srca (i ne samo to, dakako).

Pomirenje s Bogom nam nekako najlakše ide (ispovijed, pokajanje…), s ljudima nešto teže, a mnogi nikako da se pomire sa sobom samima. Pomirenje u svim njegovim dimenzijama ostaje trajni zadatak Isusovih sljedbenika.

Cijena postizanja tog mira je Kristova krv – tj. njegova žrtva na križu: dragovoljno se dade. I pomiritelji koji djeluju iz isusovskog nadahnuća će se često naći u sličnoj situaciji žrtve, jer ljudima su potrebni žrtveni janjci, netko na koga će prebaciti svoju odgovornost i krivnju. Ali ipak to ostaje trajni put Isusovih sljedbenika.

Ono što je Židove razdvajalo od drugih je Zakon koji je tražio pripadnost korpusu Židovskoga naroda kako bi se došlo u odnos s Bogom. Sad pak, kazuje Pavao, jer o tome je riječ u gore navedenom tekstu u poslanici Efežanima, na mjesto Zakona (slova) dolazi osoba. Po toj osobi – Isusu – srušen je zid razdvajanja, srušeno je ono mjerilo po kojemu se netko mogao smatrati pravednikom – Zakon (obesnažio ga je) i zato: ‘U njemu, s povjerenjem, imamo slobodu i pristup – po vjeri u njega’ (Ef 3.12). Vrata Božjega doma su otvorena i u njemu ima mjesta za sve. Apostol Ivan u otkrivenju piše da ‘Isus stoji na vratima (našega srca) i kuca. Naša su vrata prečesto zatvorena za Boga. Božja za nas nisu.

Ono što se nalazi u srži našeg identiteta, pokriveno doduše mnogim slojevima povijesti, crkvene prakse i teologije jest baš to: priča o Isusu i njegovu djelu. Tu smo zato što smo povjerovali u tu priču – svjedočanstvo onih koji su hodili s Isusom. Isusovi su po tome njegovi što su lojalnost kraljevstvu Božjemu stavili iznad lojalnosti obitelji, naciji ili čak vjerničkoj zajednici. Kraljevstvo Božje, novo stvorenje, nadilazi sve te vremenite oblike naše egzistencije, naše organiziranosti. Jedino je ono vječno.

Propovijed u Baptističkoj crkvi Rijeka, 30. rujna 2012. Audio zapis se nalazi ovdje.

Riječ na vjenčanju Tomislava i Sare

Propovijed na vjenčanju Sare Giuliane Grlj i Tomislava Strgara, održanom 8. rujna 2012. u župnoj crkvi u Fužinama. U obredu vjenčanja sudjelovali su pastor Giorgio Grlj i msgr. Dinko Popović. 

Kad smo još 1997. msgr. Dinko Popović i ja započinjali naš zajednički put u Ekumenskom odboru grada Rijeke, nismo mogli pretpostaviti da ćemo danas zajednički sudjelovati i u ovom ekumenskom vjenčanju naše Sare i Tomija.

Nalazim se danas u dvostrukoj ulozi: oca i pastora. Zato ova riječ ne može ne imati tu dvostruku dimenziju. Osobnu i pastoralnu.

Na sprovodima se pokušavamo podsjetiti smisla naših života. Na vjenčanjima, pak, mislimo o temelju  života u dvoje. U oba biblijska čitanja bila je riječ, dakako, o ljubavi. Ljubavi koja je temelj svega. Nažalost ono što oko sebe gledamo često nije ljubav. Ili je riječ o svim mogućim devijacijama ljubavi ili pak o mržnji.

I Tomi i Sara su o ljubavi učili iz svog okruženja. Pitam se jesu li gledajući nas, svoje roditelje, mogli naučiti što je ljubav? Govoreći samo u svoje ime, mislim da Sara nije uvijek mogla u meni prepoznati što znači voljeti. Ostaje mi samo nadati se da ju taj nedostatak neće trajno zapriječiti da i sama nauči voljeti. Ne samo Tomija! Bez prigodničarskog uljepšavanja ali i prekomjerne kritike i ja i Nevenka i Ivo i Ana priznat ćemo: nismo uvijek bili živi svjedoci ljubavi.

U tekstovima koje smo čitali zapažamo dvoje:

1. Usred rasprave o ljubavi apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici, domeće: ‘Boga nikad nitko nije vidio.’ Čemu ta tvrdnja? Ta ne raspravlja ovdje o dokazima Božjega postojanja? Očito zato što drži da se Boga može vidjeti, prepoznati tamo gdje vlada ljubav.

2. U pročitanom Evanđelju, pak tri puta ponavlja rječcu ‘kao’. Model Isusove ljubavi prema njegovim učenicima je Očeva ljubav prema Sinu. ‘Kao što je Otac iskazao ljubav prema meni, i ja sam vama iskazao ljubav.’

Poziv je to nama da ljubeći svjedočimo o postojanju živoga Boga i da svoju pozornost usmjerimo na odnos koji je vladao i zauvijek će vladati, između Oca i Sina. Iako u mnogim odnosima među ljudima ne možemo prepoznati Boga na djelu, ne možemo zaključiti da je riječ o ljubavi, Pismo nas poziva da trajno gledamo na odnos Oca i Sina i u tom odnosu prepoznajemo i nadahnjujemo se za ljubav.

Iako nas možda naša dosadašnja iskustva u životu ne ohrabruju na ljubav, onaj tko ustraje u razmatranju odnosa Isusa i njegova Oca, na dobrom je izvoru i smije računati na pomoć i snagu Duha Božjega kako bi moga ispuniti Isusov nalog: ‘Moja je zapovijed: ljubite jedni druge!’

Isus u evanđelju povezuje ljubav i radost. Punina radosnog življenja je, prema Isusu, moguća ako ljubimo. Ravnodušnost, a posebice mržnja vidimo to svuda oko sebe, rađaju nezadovoljstvo, tugu, derpesiju. Zato: ljubimo! Smijemo to! Možemo to!