Tajna vjere

‘Tajna’ kršćanske vjere, ono što kršćansku vjeru čini kršćanskom, jest Isus Krist. Onaj koji je isti jučer, danas i dovijeka. Onaj koji je došao u tijelu i koji će, po svom obećanju, ponovo doći. A Antikrist je baš to oduvijek negirao i činit će to do zadnjega dana. Poricat će da je Isus u tijelu došao, dodavat će neke nove objave, prenaglašavati do isključivosti pojedine sporedne stvari i time stvarati razdor u Tijelu. Budni budite i bdijte, reče Isus.

‘Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.’ Mt 11.25

Cijeli Isus – svemu stvorenju; Uskrs 2018.

Prozbori Petar i reče: »Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.« (Dj 10. 34a, 37-43)

Continue reading “Cijeli Isus – svemu stvorenju; Uskrs 2018.”

Veliki mrak

Uzevši od zalogaja koji mu Isus dade, Juda iziđe u mrak. Za mraka s oružjem dođoše u Getsemanski vrt. Za mraka su ga vodali od jednog do drugog velesvećenika pa upravitelju. I kad ga konačno za dana razapeše, opet na svijet pade mrak. Veliki mrak.

A što bi sa svjetlošću koje bijaše u njemu (Mt 6.23)? Je’l ostala svjetlom ili je potamnjela?  Do kraja je vjerovao Ocu, ali za trenutak vlast tame bijaše takva da je ostavljenost izgledala kao jedino obješnjenje Velikog mraka. Da je i ta svjetlost potamnjela ovaj bi svijet postao pakao. Iz mraka ovoga svijeta, on pođe na još tamnije mjesto: sašao je nad pakao. Nad to strašno, mračno mjesto. Svijet u tom trenutku ostade u posvemašnjem, velikom mraku. I to njegovo unutrašnje svjetlo (duh) o kojemu je propovijedao na gori, rasvijetlilo je one koji tamo prebivahu (1 Pt 3. 18-20).

Psalam 13. 4,5

Pogledaj, usliši, Gospodine, Bože moj!
Prosvijetli mi oči da ne zaspim nasmrt,

nek’ ne kaže dušmanin: ‘Nadjačah njega!’
Nek’ ne kliču protivnici ako posrnem!

Ususret Velikom petku ove Davidove riječi imaju dodatnu težinu. Nitko ne voli poraz. Ni u sportu, ni u ratu, ni u međuljudskim odnosima. Shvatljiv je stoga psalmistov vapaj da ga Bog spasi poraza i likovanja dušmanina.

Pa ipak je Sin pošao putem poraza. S kojim su olakšanjem Isusovi neprijatelji dočekali konačni bljesak koplja rimskog vojnika. I zaspi Sin na smrt. I rekli su ‘Nadjačali smo ga’ i klicali od veselja zbog pobjede. Poraz je bio potpun.

Psalam 11

Psalam započinje riječima: ‘Gospodinu se utječem’, a završava riječima: ‘čestiti će gledati lice njegovo.’

Je l’ čestiti onaj koji ne griješi (ima li takvog), onaj koji griješi manje od drugih, ili možda baš onaj čovjek koji se Bogu utječe, Boga traži (grijeh je stanje iz koga proizlaze zla djela – vidljivo je to i ovdje). Takav će čovjek lice Božje gledati. Moći gledati onoga kome vjeruje i služi.

Pravednik u nevolji ne bježi (‘Zašto dakle govorite duši mojoj: odleti u goru kao ptica!’) već se Bogu utječe. On ga nalazi u Hramu. Mi ga nalazimo, prepoznajemo u Isusu. Tome je Hram trebao služiti, da ljudi susretnu živoga Boga. Vjerovati Bogu ne znači pobjeći od stvarnosti, već doći konačnoj stvarnosti, a to je Bog od koga svako očinstvo ima ime (Ef. 3. 15)