‘Biti budan i sanjati’

San i smrt su bliski. Spavač kao i mrtvac nije svjestan svoje okoline i ne sudjeluje u fizičkoj realnosti. Strah od smrti zna se reflektirati i kao strah od spavanja. Naša kultura je kultura straha (http://en.wikipedia.org/wiki/Frank_Furedi). Svoju manifestaciju sve više očituje u tzv. noćnom životu. Nema više spokoja i odmora (Velika jabuka – grad koji ne spava). Ne spavati jer se time približavamo smrti. Probdijeti noć pa kao zombiji poći na počinak s izlaskom sunca. Nadajući da će sunce biti dovoljno jako da otjera sjenu smrti. A za noć su pridržani preglasna glazba, stroboskopi, light-show…

Dan je za laufanje, noć je za spavanje.

Ne-korisna djelatnost

Kontemplativna, meditativna molitva je ne-korisna u i za materijalni svijet, te se stoga shvaća kao stanje izostanka bilo kakve i bilo koje želje za postignućem ili promjenom stvari i odnosa u materijalnom svijetu. Takva je molitva ‘djelatnost’ duha. Pri tom treba reći da je ‘djelatnost’ riječ posuđena iz materijalnoga svijeta i ne odražava do kraja bit kontemplativne molitve. Ovdje će se radije govoriti o stanju smirenosti, izostanku želja, osim jedne: susresti Oca – izvor postojanja! Kad se doživi vrhunsko, ostalo samo dolazi, jer ‘zna Otac’. Ostalo biva dano.

Od karnevala do vjere

U mnoštvu koje koja se zabavlja i u zabavi nalazi isključivi smisao svog postojanja, gospodari tijelo. Novac je tu bog. Karneval – tijelo.

Neki ćute da ih to baš i ne ispunjava do kraja, naslućuju da srce, unatoč gomilanju novih oblika zabave, ipak ostaje prazno. Pa zato u ‘hramu’ prinose žrtvu. Duša tu caruje. Religija – duša.

A neki pak, željni izvora, kreću i dalje tim putem koji, iako slobodan, ipak ostaje težak, strm i uzak pa dolaze do izvora svog postojanja i u njemu nalaze spokoj. Duh pronalazi slobodu. Vjera – duh.

Gle tko to govori

Watchman Nee, govoreći o važnosti molitve, piše: ‘u molitvi nam Bog pokazuje što on želi.’

Ali jako je malo vjernika koji molitvu tako razumiju. Uglavnom se molitva doživljava kao sredstvo obavještavanja Boga o našim potrebama i željama. Kaže se da u Bibliji Bog govori nama, a u molitvi mi njemu. Ali ako je Bog živi Bog onda baš u molitvi shvaćenoj i doživljenoj kao susret on može progovoriti i ‘pokazati što želi’, kako kaže Nee.

Ako dakle valja naučiti čuti Božji glas, kako se to uči? Ne kaže li Isusove onima koji su ‘istraživači Pismo, misleći u njemu naći život’ (Ivan 5.37) da nikad nisu čuli njegova (Božjega) glasa? I onda dodaje: ‘A nećete doći k meni…’ Te riječi sugeriraju da život nije u knjizi već u osobi. Knjiga govori o nečemu, ali ne može izravno posredovati to ‘nešto’ (kad bi to bilo moguće, pismoznanci bi bili najpobožniji ljudi…). Zato nam valja doći Ocu i dobi(va)ti život. Taj dolazak njemu nazivam molitvom. Molitva je dinamičan proces, komunikacija.

Iz mojih bilješki 11. studenoga 2008.

Ad fontes?

Sam Isus nije ništa zapisao, ništa kodificirao, ništa organizirao. Svaka vidljiva manifestacija njegova nauka kroz povijest je stoga podložna propitivanju i promjenjivosti. Naš uzor ne smije biti rana crkva (kako se često razumije slogan Ad fontes) već nauk o Kraljevstvu Božjemu.