Nije guba bauk

Tijekom prošlih dviju nedjelja biblijska su me nedjeljna čitanja na dramatičan način suočila s Isusom koji susreće gubavca i uzetog.

Gubavci su bili (i u velikoj mjeri ostali) kategorija nedodirljivih. Zbog straha da bolest ne prijeđe na cijelu zajednicu gubavci su morali biti izolirani od ostatka društva. Nije teško dokučiti da, biblijskim rječnikom govoreći, guba predstavlja ono što zovemo grijehom, a pod grijehom se najčešće misli na ‘kršenje Božjih zapovijedi’. Odatle i navada ‘svetaca’ da se ne druže s grešnicima, da se u ime Evanđelja odvoje, distanciraju, sačuvaju.

Kad gubavac pristupa Isusu, on na zaprepaštenje suputnika (nama ta zaprepaštenost izmiče), pruža svoju ruku i dodiruje gubavca. I što se događa? Prelazi li guba na njega? Inficira li ga? Jasno da ne. Na gubavca prelazi Isusovo zdravlje, njegova svetost. Zašto onda u Pismu nalazimo upozorenje na nedodirivanje ničeg nečistog kad Učitelj čini baš to? Očito: strah da će nesveto opoganiti, zaprljati sveto. A kad je strah poticaj djelovanju to nikad ne izađe na dobro. Isus je više vjerovao u snagu dobra nego u moć zla. I bilo mu je po vjeri.

Nakon toga Marko opisuje uzetog koga su prijatelji na nosilima, razotkrivši krov,  spustili pred Isusa. Što on čini? Opet, na potpunu konsternaciju književnika (policajaca duha, inkvizotora ili kako su već sve zvali kroz povijest) kaže: ‘Sinko opraštaju ti se grijesi’. Njegov problem je bila uzetost duše, a posljedica uzetost tijela. Isus to prepoznaje i daje nevoljniku na znanje: Tu na zemlji je i te kako moguće doživjeti oslobođenje, slobodan hod. Čovjek odmah ustaje i odlazi. Za slobodu smo oslobođeni. A baš to je policajcima duha, onima koji znaju sve što knjige kazuju, neprihvatljivo. Knjige kažu: samo Bog oprašta, a Isus kaže: i čovjek oprašta. Čovjeku, dok hoda zemljom malo što znači što mu Bog, ‘tamo na nebu’ oprašta, ako mu i čovjek ne navjesti to opraštanje tu na zemlji. Kako bi i tu mogao hodati dignute glave i slobodna duha.

Riječ i život

Nedjeljna su me čitanja iz knjige Ponovljenog zakona 18 (o ‘proroku između braće’) i Marka 1 (Isusov nastupni govor u sinagogi u Kafarnaumu) potaknula na razmišljanje o načinu(ima) na koji Bog govori ljudima. Svi načini Božjeg govora čovjeku ostaju bez odjeka ako čovjek nije usredotočen na slušanje tog govora. Drugim riječima, Bog mora dobiti priliku.

Kako čuti tihi Božji glas usred buke ovoga svijeta? Prisjetio sam se trenutka dok sam se biciklom penjao na Gornje Jelenje. Pred sobom sam na tlu vidio suhi list. U trenutku kad sam se približavao listu, preticao me kamion stvarajući zaglušujuću buku. No, budući da sam bio koncentriran na taj list, u trenutku kad sam kotačima prešao preko njega jasno sam mogao čuti kako pucketa pod njima. Da ga nisam ugledao, buka kamionskog motora bi bez sumnje nadglasala sve druge zvukove, posebice taj tihi šušanj lista koji se lomi.

Jutros je preda mnom tekst iz Luke 19.41ss gdje Isus plače nad Jeruzalemom i kaže da je Jeruzalem propustio prepoznati, čuti ‘ono što mu je za mir’. Propustio je prepoznati ‘čas svog pohođenja’. Baš je to dobitna kombinacija: Riječ i život(ne okolnosti). Riječ bez života je, kako to Marko bilježi u navedenom odlomku, pismoznanstvo, dok je život bez Riječi nekontrolirana bujica bez smisla i cilja. Čiovjek koji je posred te bujice koncentriran na bitno (a bitno je samo Jedno/Jedan koji govori) ima moć iskoristiti snagu bujice života za spasonosna djela. Poput Isusa.

Zapreke očovječenju

Zapreke očovječenju

Tri su zapreke na putu očovječenja: 

1. Brzina (žurba)
2. Buka 
3. Broj (količina: stvari, informacija i ljudi)

Cjela propovijed (cca 30 minuta) se nalazi ovdje, a propovijedana je u Baptističkoj crkvi Rijeka, 16. siječnja 2011.  

Zapreke očovječenju

Tri su zapreke na putu očovječenja:

1. Brzina (žurba)
2. Buka
3. Broj (količina: stvari, informacija i ljudi)

Cjela propovijed (cca 30 minuta) nalazi se na gornjem linku, a propovijedana je u Baptističkoj crkvi Rijeka, 16. siječnja 2011.

U početku bijaše Riječ

U početku bijaše Riječ,
i Riječ bijaše uz Boga,
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku uz Boga.
Sve po njoj postade,
i bez nje ne postade ništa.
Onome što je postalo
u njoj bijaše život,
i život bijaše svjetlo ljudima.
I svjetlo svijetli u tami,
i tama ga ne zamijeti.

Početak je s Riječju. Liči onom ‘U početku stvori…’ Tama u kojoj svijet leži gusta je i neprozirna. Nešto kao tmina i tmuša; pustoš i praznina u knjizi Postanka. Ta gusta tmina ne dopušta svjetlu da u nju prodre, ne prihvaća ga, čak što više, odlučno odbija prihvatiti svjetlo i po njemu naći put iz bezizlazja. Unatoč odbijanju mraka da u sebe pripusti svjetlo nigdje traga prigovoru, predbacivanju, uvrijeđenosti. Ljubavi to ne priliči.

Zar je uistinu tako mračan taj naš svijet? Okupan suncem danju, osvijetljen bezbrojnim svjetlima noću, zakonima o transparentnom poslovanju, medijskom informiranošću, znanstvenom prosvjećenošću? Davno je iza nas vrijeme nastanka ovog teksta, davno su za nama stoljeća mračnog Srednjeg vijeka. No, znamo i sami da nema tog sunca, sijalice, zakona, medija i znanosti koja bi donijela dovoljno svjetla u našu egzistenciju. Sile mraka, koje se manifestiraju u ljudskoj sebičnosti, ograničenosti, strahu, nasilju ni danas nisu popustile svoj čelični stisak.

Čovjek se stalno i uporno trudi izići na svjetlo, trudi se suzbiti mrak ali baš kako kazuje stara priča, kad se mitološkoj hidri odsječe jedna glava, izraste nekoliko novih. Taman kad pomislimo da je zasjalo svjetlo, zavije nas još crnji mrak. Problem pritom nisu politika, ekonomija, znanost već je problem čovjek koji politizira, privređuje, istražuje. Zarobljen u vlastitoj sebičnosti nesposoban je promijeniti svoj usud. Bez svjetla izvana, povijest nam o tome rječito svjedoči, čovjek ostaje u mraku jer u sebi ne uspijeva pronaći to svjetlo (lažno ‘ja’ guši istinito ‘ja’ – na sliku Božju stvoreno). Pismo kaže da je svjetlo koje su Isusovi suvremenici gledali bila posljedica života koji je vodio. A njegov je život bio obilježen brigom za druge, Potpuno zaokupljen brigom za čovjeka nije odustao ni kad je njegov život bio doveden u pitanje. I na kraju je i taj život položio kako bi sebi i nama stekao vječni život.