Govor na Svečanoj akademiji povodom 500. godišnjice reformacije

HNK, Zagreb, 31. listopada 2017.

Drage sestre i braćo, poštovani uzvanici, državni dužnosnici, dragi prijatelji,

Prošlo je 500 godina od vremena kad je augustinski svećenik Martin Luther počeo svoju potragu za milosrdnim Bogom. Ta duboko osobna potraga i sve ono što je iz nje proisteklo, promijenilo je lice zapadnoga, a time neizbježno, i ostatka, danas globaliziranoga svijeta. Nastavi čitati “Govor na Svečanoj akademiji povodom 500. godišnjice reformacije”

Kada te vidjesmo?

Kad bismo današnji tekst iz Mateja 25.31-46; na nedjelju Krista Kralja, čitali izdvojeno od ostatka novozavjetnih tekstova ne bi čudio zaključak da su sve rasprave o opravdanju djelima ili vjerom iz Lutherova vremena bile bespotrebne i da je jasno da su naša djela ta koja će jednom presuditi kad ‘Sin Čovječji dođe i slavi svojoj’. Isus je Židov i za nj se pravednost očituje u djelima tj. u odnosu prema svijetu koji nas okružuje. Isus dakako ništa ne zna o raspravama koje će uslijediti. Za nj je prevedan baš onaj koji hrani gladnoga, poji žednoga, obilazi zatvorenike.

Pokušajmo danas, preskočiti sve druge rasprave o ‘opravdanju vjerom’ i usredotočiti se na ono što Isus kaže u ovom odjeljku. I oni koji su na kraju dobili priznanje i oni koji su otjerani u vječnu muku, su imali problema s prepoznavanjem Isusa.

Ovaj tekst ima sličnosti s Jakovljevom tvrdnjom da je vjera bez djela mrtva. Nama je lakše jednostrano gledati na stvarnost. Lakše nam je staviti naočale jedne boje i onda cijeli svijet vidjeti ili ružičastim ili crnim. Ali svijet nije ni jedno ni drugo. Svijet nema ‘pedeset nijansi sive’ već spektar boja. Jednostrani ljudi su naporni. Što god im učinite oni vide samo ‘crnilo’ – depresivni ljudi. Drugi pak odbijaju vidjeti patnju i sve vide ‘ružičasto’. Ali svijet nije ni samo jedno ni samo drugo. Čovjek nije samo ‘jedno’ ili samo ‘drugo’ (što god to bilo). Čovjek, svaki čovjek je kompleksna stvarnost. Koliko je to više svijet u kojemu živimo. Zato je dilema vjera ili djela zapravo lažna i kontraproduktivna. Star stoje ovako: i vjera i djela; vjeruj i djeluj; moli i radi.

Izvadak iz teksta koji mi je zajedno s čitanjem evanđelja govorio bio je ovaj: http://pev.com.hr/europa-stratesko-misijsko-polje/ Citiram jedan njegov dio:

Europa danas doživljava ozbiljnu ekonomsku, političku, društvenu, religijsku i ekološku krizu:

  • Nezaposlenost u Španjolskoj i Grčkoj nalik je onoj u Americi tijekom depresije.
  • Kriza je postala nova europska norma i dugo će trajati.

Europske bi crkve pred tim velikim izazovima trebale preoblikovati svoju misiju jer oni istovremeno predstavljaju i velike mogućnosti vjernicima da na njih odgovore pažljivo i suosjećajno. Blage snage ljubavi, istine i pravde priskrbile su ranoj crkvi kredibilitet i poštovanje i na kraju su osvojile Rimsko carstvo. One bi mogle ponovo priskrbiti kredibilitet Crkvi. Prije Lausannskog kongresa 1974., mnogi su takozvano “socijalno evanđelje” doživljavali kao suprotnost ‘pravom’ evanđelju spasenja. Taj je događaj označio novo evanđeosko prihvaćanje holističke misije.’

Nama je lakše provesti beskrajno puno vremena u raspravama je li to tzv. ‘socijalno evanđelje’ koje se zalaže za promjene društvenih okolnosti koje dovode do bijede, ispravno ili ne, a i s malo zdrave pameti jasno nam je da se ono ne smije zanemariti. Lausannski kongres iz 74′ (i Capetownski iz 2010.) koji se spominje označava prekretnicu u stavu evanđeoskih crkava koje to tzv. ‘socijalno evanđelje’ više ne gledaju kao nešto što je suprotnost tzv. ‘evanđelju spasenja’. Pod tim se pojmom misli na ono propovijedanje koje se tiče čovjekove duše, dok se zanemaruju društveni aspekti spasenja. Stvari stoje ovako: i spas duše (pokajanje, pomirenje s Bogom i duhovna obnova) i mijenjanje društvenih okolnosti koje čovjeka drže u potlačenom položaju.

Isus nas u ovom današnjem tekstu, sasvim na tragu starozavjetnih proroka, opominje da čovjek nije samo duša, već da zna biti i gladan i žedan, da zna biti zarobljen. Čak što više da je, na ovaj ili onaj način, većinu svog vremena koje provede na ovoj zemlji u stanju ropstva. Židovska vjera u Jahvu nikad nije podvajala čovjeka. Čovjek jest cjelina i ako želimo čovjeku dobro onda moramo za nj skrbiti u njegovoj cjelini, a to je ono što se ovdje naziva ‘holističkom misijom’.

Prema Isusovim riječima prepoznati njega je moguće kad se prepozna čovjeka u potrebi. Naše je zajednice, ili barem pojedince, Domovinski rat osvijestio koliko je čovjek više od same duše. Podsjetimo se herojskog vremena djelovanja Life centra u Crikvenici i Mog bližnjeg (u HR i lokalno). Koliko je ljudi zbrinuto, nahranjeno, duhovno probuđeno. Kolika su prijateljstva nastala u tom vremenu. Ono vrijedno što je učinjeno ostat će trajno zapisano. Oni koji su neposredno u tome sudjelovali, čut će jednoga dana ‘kad Sin čovječji dođe u slavi svojoj’: Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo što vam je pripravljeno od postanka svijeta.

Ali ne trebamo se zadržati samo u sjećanju na ta herojska vremena. Danas situacija nije ništa drugačija. ‘Siromahe ćete uvijek imati uza se’, rekao je Isus. I mi znamo da je to istina. Zato će netko čuti Božji poziv da kroz institucije sustava mijenja zakonsku regulativu, netko da tu regulativu implementira, netko da na neki drugi način mijenja okolnosti kojima čovjek robuje.

Ako ti ponekad Bog izgleda dalek i ne ‘vidiš ga’, pogledaj prvog siromaha pokraj sebe, učini što je u tvojoj moći da ga nahraniš, napojiš, oslobodiš i vidjet ćeš Gospodina.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Briga za cijeli vinograd

1. Ivan, za razliku od Mateja, ima ponešto drugačiji naglasak u tzv. Velikom poslanju (blog: 5. svibnja 2014.)

1. Mir vama – služba pomirenja
2. Isto kao Isus – Obiteljski posao
3. Bez Duha ne ide – Snaga novog Božjeg stvorenja
4. Opraštajte grijehe – oslobađajte ljude, jer sloboda je jedna od ključnih oznaka Novog Božjeg stvorenja

Zadaća je sveobuhvatna. Nama pripadnicima tzv. malih vjerskih zajednica u Hrvatskoj to nije lako ni shvatiti ni prihvatiti. Zadovoljni smo utjehom koju nam Bog daje u našim teškoćama, koje dakako nisu za nas ni male ni beznačajne, naprosto zato što su naše. Za nas je naša vjera: pohađanje crkvenih sastanaka. Kako ta naša vjera korespondira sa stvarnošću koju žive naši sugrađani? Ne mi, već baš ljudi oko nas.
Nikad ne smijemo smetnuti s uma da je to zadatak Crkve.

2. Nada, a ne moral, je distinktivni znak Crkve dok se, često mukotrpno, probija kraju povijesti. (blog 20. srpnja 2014.)

Ovo želim naglasiti zato što se redovito puno energije, vremena i truda u postizanje ‘svetosti’, tj. moralnog življenja, a to bi trebala biti posljedica onoga na što smo usmjereni, a to je novo Božje stvorenje koje se u nadi očekuje. Rekoh, i ponavljam, nije moral nebitan, ali se Crkva od svijeta ne razlikuje po tome već po onome što svijet nema, a to je nada. I opet: ne optimizam, već baš nada u ostvarenje Novog Božjeg stvorenja.

3. Bog voli simfoniju (blog: 8. rujna 2014) – važnost zajedničkog, višeglasnog pjevanja jedne pjesme. Jedinstvo i zajedništvo, a ne uniformnost su preduvjet da Bog usliši molitvu koja nije sebična već se tiče općega dobra.

Tekst ove, 26. nedjelje kroz godinu (A) kazuje o dva sina koja su poslana na rad u polje. Jedan kaže: idem i ne ode. Drugi: ne idem, predomisli se i ode. (Matej 21.28-32). Sin koji nije otišao na polje nikad nije ni planirao otići. ‘Idem’ je bio samo način da ‘oca skine s vrata’. On je svoju odluku već donio. I drugi je, ali je za razliku od prvoga bio spreman lošu odluku preispitati. I za to ga Isus hvali.

Nije li tako i s nama: poslani smo u Božju njivu – svijet. Prisjetimo se: kod krštenja smo bili pitani: ‘Vjeruješ li da je Isus Krist tvoj Spasitelj i Gospod?’ A Gospod – Gospodar ima zadatak za svoje sluge. I sad imamo mogućnost reći: idemo i ne otići ili pak: nemamo naviku služiti svijetu oko nas jer smo mislili da se svijet nas ne tiče (tj. mislili smo da se vjera tiče samo utjehe naše duše i crkvenog reda) , ali preispitat ćemo svoju lošu odluku i nakon što se predomislimo poći ćemo u zadatak koji nam je dan.

Što pročitani tekst može značiti za nas kao zajednicu? Znači da se trebamo obratiti, predomisliti se, da od zajednice koja brine za sebe, počnemo misliti više na druge, na opće dobro. Ove akcije sakupljanja pomoći za unesrećene su znaci da se takva promjena počela događati. Da počinjemo razumijevati da smo tu za druge. Dali smo svoju robu, svoje novce. Što još imamo? svoje sposobnosti, znanja, vrijeme. Možda će tek novim naraštajem doći do promjene?

Pred nama stoji mogućnost da se predomislimo, da crkvu počnemo razumijevati kao ‘mjesto gdje ćemo se nahraniti, ohrabriti, previti rane’ i onda se vratiti u svijet u koji smo poslani. Stoji mogućnost da vlastitu utjehu ne vidimo kao konačni cilj naše religioznosti, već kao posljedicu predanog služenja drugome.

Slika Crkve u javnosti nije baš sjajna. Nije li između ostaloga takva i zbog toga jer se Crkva samo sobom bavi? Ljudi od nje ne vide koristi i zato su neki opravdano ljuti na nju. Drugi su ravnodušni. U svakom slučaju poruka Radosne vijesti ne dolazi do ljudi.

Možemo li početi svoj zadatak vidjeti kao brigu za opće dobro? To opće dobro se zove politika. Briga za polis – grad. Jesmo li tu ravnodušni, zauzeti ‘za’ ili u konačnici zauzeti ‘protiv’. Kako bilo, ali ali svakako ne ravnodušni. Idemo li na gospodarov: ‘Idi’ ili kažemo: ‘Idem’ i onda ‘prebacimo na drugi program’ ili legnemo na drugi bok?

Fašizam ante portas

Ako je u Hrvatskoj zaista riječ o fašizaciji društva onda je Matija Babić u pravu postavivši na Index portal stiliziranu svastiku na hrvatsku zastavu i porukom nakon obavijesnog razgovora u policiji da je manje zlo upozoriti na fašizam od fašizma samoga. Ali što ako rečeno ne odgovara stvarnosti ili pak ‘fašizam’ prijeti s neke druge, a ne sa strane s koje upozorovatelji očekuju?

Ovih se dana, u predreferendumsko, ali nažalost i u postreferendumsko vrijeme olako vuku paralele s nekim prošlim vremenima. Tako čujemo, čak i od uvaženih autora, da je i Hitler došao na vlast demokratskim putem, referendumom čak, i povezano s tim da bi Isus bez sumnje marširao zajedno LGBT osobama u njihovom maršu, za kako kažu, ostvarenje njihovih prava. Kao da iz svakog referenduma Hitler viri ili da svaki referendum uvodi fašizam.

Potonje, baš kao ni prvo, nije lako jednoznačno ustvrditi iz više razloga. Prvo, i svakako najvažnije je to što svjetonazor Isusova vremena nikako i u nikojem obliku (kao što je kod ortodoksnih Židova još i danas) nije odobravao homoseksualizam, pa shodno tome i marširanje s njima nije samorazumljivo. Ne kažem da ne bi, ukoliko je zaista riječ o protestu protiv diskriminacije, ali to nije samorazumljivo i površno dokazivo. Drugo, pod utjecajem tehnologije, mobilnosti i medija (TMM) današnja se društva jako brzo mijenjaju. Ne kažem napreduju, jer kad kažemo ‘napredak’ to obično povezujemo s pozitivnim vrijednostima, što je još jedan od mitova suvremenog društva. Ali, je li svaka promjena ujedno i napredak? Jesu li promjene u njemačkom i talijanskom društvu 30’tih godina bile napredak, kad već govorimo o fašizmu? Svakako, ono mnoštvo koje je uzdignutom desnicom pozdravljalo Fuhrera i klicalo Duceu, bilo je uvjereno da je tako. Tako ni ono što mi danas vidimo kao napredak, ne mora to nužno i biti. To se može znati tek post festum.

Te brze mijene koje vidimo oko sebe nam ne daju za pravo olako povući paralele s prošlim društvenim ustrojstvima i to najčešće zato što nas u trenutku povuku emocije kad se ne poklope naša očekivanja i želje sa stvarnošću oko nas, pa neistomišljenike proglašavamo fašistima koji mrze sve koji su drugačiji. Ne možemo olako povlačiti paralele i zbog činjenice da se povijest nikad ne ponavlja u istom obliku. Nije li nam to nedavna povijest fašizma i komunizma kao totalitarnih sustava pokazala? Fašizam, nacizam ili neka druga verzija totalitarizma 30-tih godina bili su samo generalna proba za komunistički totalitarizam koji je zbog ideoloških razloga pobio figurativno i stvarno Čovjeka, ostavivši iza sebe bezimene i nijeme žrtve gulaga.

Fašizam je, vjerojatno je malo onih koji bi to osporili, zlo. Veliko zlo. I zato toliko medijsko zazivanje fašizma čak i tamo gdje ga nema, ne može proći bez posljedica. Vrag se uvijek odaziva. I ako nam se dogodi fašizam u nekoj svojoj goroj formi od one koja se u povijesti manifestirala, moglo bi se dogoditi da dođe baš po onima koji ga tako usrdno i ustrajno zazivaju. Jer fašizam se uvijek pokazuje kao novum. Nije, dakako, svaki novum i fašizam, ali je svaki fašizam ujedno i novum. Fašizam zatvara usta Čovjeku. Fašizam dokida Čovjeka. I nije li se baš to htjelo pred referendum? Zabraniti izjašnjavanje. Ili ga barem izrugati.

Ne, neće fašizam doći po prozivanima (jer oni imaju ono već viđeno), već vjerojatnije po prozivačima. Po onima koji ga zazivaju. Najbolji dokaz da fašizma kao vladajuće ideologije u Hrvatskoj nema je naprosto ‘duboka ideološka podijeljenost hrvatskoga društva’, kako slušamo ovih dana. Fašizam ne poznaje podjele. On je totalitaran. U njemu svi kliču isto jednome vođi. Nema sumnje da će naša civilizacija skončati u nekom obliku totalitarizma, ali to neće biti ni hitlerovski ni musolinijevski tip fašizma. A još je manje vjerojatno da će takav globalni totalitarizam preko tog novuma uvesti mala Hrvatska. Ma kako ekstremističke skupine jake bile. On će dobiti sasvim nove i neočekivane forme. A da bi se njih prepoznalo treba imati neke druge naočale od onih koje su na nosu bukačima koji viču: fašizam, klerofašizam, mržnja, netolerancija.

Fašizam je postao tako staromodan. A traži se moderno i napredno. Hoće li to Čovjek dočekati?