Gnjevni ljudi

Luka 4. 20 – 30

… Čuvši to, svi se u sinagogi ispuniše srdžbom te ustadoše, istjeraše ga iz grada i odvedoše na rub brijega, na kojem je njihov grad sagrađen, da ga strmoglave. Ali on prođe posred njih i ode.

Isusova prva propovijed zabilježena u evanđeljima omeđena je s dvije emocije: divljenje i srdžba. Prvi dio priče je u njima pobudio ugodne osjećaje i očekivanje dobroga jer su Isusove riječi razumjeli kao poruku o slobodi, nadi i prihvaćenosti. S tim se svi lako srodimo: nismo zaslužili ali ipak smo pomilovani. Siromašni su sigurno pomislili: konačno je došao kraj našem siromaštvu. Uskoro postajemo bogati. Slijepi su očekivali vid, potlačeni slobodu.

No, kraj ovog odjeljka obilježen je opisom mase koja želi linčovati Isusa. Skupina nasmiješenih i dobro raspoloženih vjernika, brižnih majki i skrbnih očeva u hipu se pretvorila u bijesnu masu, rulju zakrvavljenih očiju spremnu na najgore: strmoglaviti Isusa niz stijenu.

Čemu srdžba?

Ovakvi krizni trenuci puno govore. Razotkrivaju daleko više od mirnih vremena, od klimanja glavom. Da smo došli na početak ovog susreta i morali otići, vjerojatno bismo rekli da je riječ o jednoj baš krasnoj zajednici. Uzornoj čak. No kraj bi vjerojatno ostavio sasvim drugačiji dojam. Ti trenuci govore onima koji žele čuti. Oni su Isusove riječi čuli kao: ‘zato što ste tvrda ste srca i ne vjerujete, među vama i po vama se ne ostvaruje Božja namisao, pa Bog ide i drugima’? Osjećaj srdžbe, gnjeva, bio je pokazatelj da su povrijeđeni Isusovim riječima. Što je povrijeđeno? Njihovo vjerovanje da su jedino oni izabrani narod, a da su drugi nedostojni toga da Božji ljudi idu k njima. Ilija i Elizej im nisu pali na pamet, pa ih Isus podsjeća. Povrijeđen je ego njihove zajednice. U poruku milosti bili su uključeni i drugi, a oni sami zbog sumnjičavosti i tvrdoće srca nisu mogli uživati u njezinim blagodatima. Razgnjevila ih je ideja da nisu apsolutni ni kao pojedinci ni kao narod. Da za puninu treba Drugi. Da ‘je Jahvina zemlja i sve na njoj,
svijet i svi koji na njemu žive’ (Ps 24. 1). Da Bog u svom djelovanju nije ograničen na jednu malu skupinu i da su svi ostali van dosega Božje milosti i brige.

Što u nama izaziva gnjev?

– 1999. čovjek je u sudnici u Zagrebu ubio suprugu, njezinu odvjetnicu i sutkinju ranivši i zapisničarku jer ga je supruga htjela napustiti zbog nasilja.
– neki dan je u Dubrovniku čovjek ubio suprugu, punca, ranio punicu i sebe ubio jer je supruga tražila razvod.

Ti su se ljudi osjećali kao gospodari tuđih života. Svoje su supruge doživljavali kao vlasništvo koje sad, pazi malo, ima svoju glavu i donosi svoje odluke. I zato su ubijali. Njihov ego je bio povrijeđen. Njihova slika o sebi samima i svijetu bila je iskrivljena.

Kakva je naša reakcija kad se milost prelije preko naših granica?

Kad Bog odluči djelovati i tamo gdje mi nismo, čak i mimo nas? Tko zna kakva bi nas priča izbacila iz takta? Tko smo to ‘mi’? Ovo evanđelje čuje konkretna zajednica koja je:
– kršćanska
– protestantska
– evanđeoska
– baptistička
– zbog svoje suradnje s drugim zajednicama ‘neobična’ u okviru SBC-a

Misli li ova zajednica za sebe da je apsolutna? Da je jedina prava i da van nje Bog ne doseže u svom djelovanju? Da je van nje nemoguće Boga naći? Nadam se da ne. Veselimo li se iskreno kad vidimo djelovanje Božjega Duha i u drugim vjerničkim zajednicama koje nose ime Kristovo? Nadam se da da.

Je li osjećaj gnjeva sam po sebi loš?

Svi smo ga dakako doživjeli. Ugodan svakako nije, kako za osobu koja se srdi tako ni za okolinu, ali može biti izvanredno koristan u detekciji problema. Srdžbom branimo svoj ego. Svoje uvjerenje da smo mi centar svemira. I kad se srdžba pojavi imamo dobar indikator na čemu trebamo raditi. Sjetimo se, Isus je jednom bio srdit kad su Dom oca njegova u kojemu je kao dvanaestogodišnji dječak upijao prve spoznaje od učitelja, pretvorili u trgovački centar. I mi možemo upasti u ‘pravednički gnjev’ kad vidimo očiglednu nepravdu koja se nanosi bližnjim i ustanemo da obranimo sirotu. Ali nije riječ o tome danas.

Što učiniti s osjećajem gnjeva?

Osjećaj srdžbe ima u sebi veliku snagu, energiju. Može srušiti, ubiti. Kako transformirati energiju negativnih emocija u dobre ciljeve?

1. Obratiti se / pokajati se – ako su emocije srdžbe pokazatelj osjećaja ugroženosti vlastitog ega, moram se prvo pitati čija mi je slava važnija: moja ili Božja? Zastati, posvijestiti si – ne ići od jednog do drugog ispada gnjeva bez razmišljanja i autorefleksije: ‘Zašto sam se sad razgnjevio?’

Obratiti se onda znači: prestati krivo vjerovati o Bogu, sebi, bližnjima. Znači posložiti prioritete. Znači pokajati se za zlo koje je učinjeno bližnjima. Znači zatražiti oprost i pomiriti se.

2. Ljubiti – ljubiti bližnje kao sebe same. Susresti, upoznati i prepoznati Boga kao milostivoga Boga čija ‘godina milosti’ još uvijek traje, daje nam dobre temelje za pretvaranje sile srdžbe u silu ljubavi. I onda započinje proces učenja ljubavi. Ne ide to uvijek preko noći, ali s tog puta ne bismo smjeli skretati ako želimo imati ispunjen i sretan život.

Audio:

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s