‘Ima jedna Knjiga gle’

Nehemija 8. 2 – 4a; 5 – 6; 8 – 10; Luka 1. 1 – 4; 4. 14 – 21

Knjiga Nehemijina napisana u 5 st B.C. i govori kako o obnovi zidova (Ezra je započeo s obnovom Hrama) tako i o obnovi vjerskog života povratnika iz Babilona. Kako se događa obnova? Je li ona moguća zbog dobrih želja kao posljedica nezadovoljstva postojećim stanjem? Imamo li model, sliku onoga što želimo postići? Želimo li postići, kako smo ovih dana čitali ‘samu pravdu’, tj. ne zadovoljiti se s ničim manjim od toga da se svi članovi društva osjećaju vrijedni ili pak samo takav sustav koji će pogodovati meni i uskom krugu mojih istomišljenika? Naše nam iskustvo govori da je često riječ o sebičnom pogodovanju. I kod Nehemije nalazimo veliko nezadovoljstvo naroda zbog izrabljivanja ali je i tome Nehemija stao na kraj (Nehemija 5). Postupao je kako reče Mojsije: ‘Za samom pravdom teži’ (Pnz 16. 20).

Obnova Hrama i zidina je gotova i Ezra poseže za jednom starom knjigom: knjigom Mojsijeva zakona koga je tijekom izgnanstva, a i svih onih godina koje su prethodile izgnanstvu, Izrael zaboravio. Kako treba biti, već je objavljeno. I mi smo tijekom proteklog tjedna čitali tekst koji se pokazao tako suvremen i aktualan. I odmor (tj. radni ritam) i porez i učinkovita javna uprava i neovisno sudstvo su čimbenici života koji donose radost i uživanje u zemlji koju neki narod nastanjuje (ili se iz nje iseljuje ako to nije ostvareno).

Mnoštvo proročkih tekstova Staroga zavjeta mogu se sažeti u jedan poziv koja predstavlja eho Božjeg glasa u Edenu: ‘Adame gdje si?’ i jedno obećanje: ‘Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!’ (Pnz 18. 15).

Svi proroci koji su poslani Izraelu bili su ljudi s misijom da pozovu narod koji je odlutao nazad Bogu koji ih je izveo iz Egipta. Sve slike, svi pozivi pa i prijetnje bili su u funkciji samo jednog cilja: čovjeka koji je u Adamu od Boga otišao vratiti Bogu Stvoritelju. Za to je Bog naumio upotrijebiti narod kojeg je izveo u slobodu Obećane zemlje da mu bude svjedokom do kraja zemlje, ali se taj narod pokazao kao narod koji je zaboravio veličanstvena djela Božja i zato dolazi obećanje o Božjem Pomazaniku koji će to djelo ispuniti.

Skup na trgu pred Vodenim vratima nije toliko skup povratnika u Jeruzalem već skup povratnika Jahvi, Bogu Izraelovu. Taj im se Bog objavio kroz čudo Izlaska i Savezom koji je s njima sklopio preko Mojsija. I zato su uzeli tekst i podsjetili se na odredbe Saveza. Saveza koji je Bog s njima sklopio kako bi njima bilo dobro. Saveza po kojemu su postali narod s misijom: objaviti svijetu jednoga Boga. Kad je Ezra uzeo Savez nije mislio da mogu izmisliti nešto novo i bolje od onoga što im je Bog objavio. Od njih se nije tražila kreativnost i maštovitost, već je bilo dovoljno da se ‘kao jedan’ suoče s Riječju. Ona im je bila putokaz, nadahnuće i korektiv. To svakako ne znači da ne treba biti kreativan, ali kreativnost ne smije zamijeniti poslušnost.

Nakon 500-njak godina susrećemo se s onim koji je bio ostvarenje tog obećanja: ‘Proroka kao što sam ja…’ Petar, podsjećam, u svojoj propovijedi nakon što je iscijelio hromog od rođenja, navješćujući Isusa, spominje baš to Mojsijevo proroštvo (Djela 3). U Isusu je taj Prorok kojeg je Mojsije navijestio konačno progovorio. No, ni Isus ne izmišlja toplu vodu. I tu se, kao i pred nekoliko dana dok ga je u pustinji napastovao Sotona, poziva na Pismo i na ono što je po svojim prorocima Bog navijestio u Riječi u kojoj se poziva čovjeka da se vrati Bogu, jer baš to je navještaj ‘godine milosti Gospodnje.’ Ne sloboda bez i od Boga, već sloboda s Bogom. Ne u autonomiji od Boga već u odnosu s njim. U njegovoj blizini, u jednosti s njim, čovjek doživljava puninu slobode.

Reformatori su svojevremeno govorili o tome da je samo Pismo (Sola Scriptura) autoritet u pitanjima vjere i ponašanja. I mi ćemo danas prigodničarski ponavljati taj slogan, ali mi se čini da je prečesto Pismo zamijenjeno medijima, filozofijom, snovima, društvenim mrežama kao autoritetima, a Pismo je ipak zadnje mjesto kojemu se obraćamo i tražimo odgovore na naša pitanja. U nekim je kršćanskim krugovima važnije što su pojedini filozofi i teolozi rekli o temi, u drugima je važnije što se sanjalo. Kao da su umni ljudi ili snovi zamjena za Riječ Božju. Ni sam Isus, u svom inauguralnom govoru u nazaretskoj sinagogi nije rekao, usnio sam da bih trebao učiniti nešto lijepo i veliko, osjetio sam trenutak inspiracije i kreativnosti, pročitao sam u nekim knjigama učenih ljudi, već: ‘Danas se ispunilo Pismo.’ Što o Bogu, čovjeku, životu i istini trebamo znati, imamo u Pismu. Ali, posebice naš naraštaj, uvjeren da može smisliti nešto bolje za čovjeka, ostavlja Pismo i Božju poruku ljubavi koju u njemu nalazimo, i izmišlja svoja rješenja koja se na kraju, jer su bez-božna, pokazuju loša i za čovjeka.

Duhovna se obnova u Jeruzalemu i Izraelu dogodila jer su Nehemija i Ezra uzeli Zakon i tumačili ga narodu. Spas čovječanstva se dogodio jer je Isus uzeo svitak i najavio ispunjenje onoga što je u Izaije najavljeno. Kako će se i danas događati Božja namisao s čovjekom, ako čovjek ozbiljno ne uzme u svoje ruke Riječ? Kad Crkva zaboravi na Riječ i okrene se nekoj svojoj tradiciji koja postane važnija od Riječi same, dogodi se raskol Reformacije. Kad sinovima reformacije postanu važniji filozofi i sanjari dogodi se ili mlakost ili fanatizam.

O kad bi nam Bog bio milostiv kako bismo ponovo mogli poput Ezre i Nehemije, poput Isusa i njegovih apostola, povjerovati Riječi i u času iskušenja reći: ‘Pisano je!’, a moje je tu riječ, poput Isusa živjeti.

Audio:

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s