Zvijezda s istoka

Mt 2. 1 – 12

Vrijeme Došašća nas je podsjetilo da sljedbenici Isusa Krista ne očekuju smak svijeta već dolazak kralja i konačno ostvarenje kraljevstva Božjega u cjelokupnom stvorenju. Isus je neodvojivo povezan sa svojom porukom o kraljevstvu Božjemu. Njegovo su rođenje uz pastire proslavili i neki stranci, mudraci s istoka. Domaćima, umnima i moćnima to nije bilo objavljeno. Objavljeno j eonima koji su otvorenih očiju i otvorena srca gledali gore. Tek na pitanje hodočasnika s istoka pismoznanci posežu za Pismom i u 5. poglavlju knjige proroka Miheja prepoznaju da je knezu koji će vladati Izraelom iskon od davnina (tj. da nije ‘od jučer’) i da će se roditi u Betlehemu. Ali proroštvo tu ne staje i naviješta da će se mir koji će on donijeti ‘rasprostrijeti sve do krajeva zemaljskih.’ Oni su dakako bili zaokupljeni mirom u svom dvorištu. ‘Krajevi zemaljski ih baš i nisu previše zanimali. Kao u konačnici ni nas danas. Kad govorimo, kao što ćemo tijekom sljedećeg molitvenog tjedna, o ‘jedinstvu Crkve’ sumnjam da je autor teksta molitvenog materijala mislio na išta izvan baptističkog kruga. Volio bih da se varam.

Ljudi često posežu za zvijezdama kako bi saznali što ih čeka u budućnosti. No, zvijezde ne određuju ljudsku sudbinu, niti pročitani tekst možemo uzeti kao opravdanje za čitanje horoskopa i vjerovanje njima. Ovaj tekst ne ohrabruje vjerovanje u zvijezde. Zajedno s Isusovim riječima s kraja njegove službe u kojima spominje znakove na suncu i mjesecu i padanje zvijezda, valja ustvrditi: i zvijezde kao i anđeli koji su pohodili Josipa i Mariju su samo svjedoci veličanstvenih Božjih djela. Anđeli i zvijezda su najavili, objavili i svjedočili o Božjim nakanama s čovjekom i stvorenjem, a ne i određivali što ima biti.

Kroz cijeli narativ o Isusovu rođenju Pismo nam svjedoči o Bogu koji stoji iza zvijezda i anđela. Svi, i anđeli i zvijezde su samo sluge velikoga Boga. Zadržimo li se, promatrajući zvijezde i njihove konstelacije, na stvorenome – ograničenom i prolaznom – kao uzrokom naših ‘sudbina’, ostajemo uskraćeni za ono bitno, a to je odnos zajedništva sa Stvoriteljem. Mudracima je zvijezda bila samo put do Boga. Čovjek zna da njegovo sutra nije u njegovim rukama i zato se rađa strah i želja da se nekim uvidom u sutra preduhitre negativni i bolni događaji. No, pri tom se često za pomoć oko toga obraća stvorenju pridajući mu moći koje stvorenje nema. Sutra ne zna nitko. Ni čovjek, ni zvijezde, ni anđeli, ni Sin, već samo Otac. Onaj koga knjiga Danijelova naziva Starješinom vremena (Dn 7. 9).

Što nam onda u svezi sutra ostaje, ako ga nitko ne može znati? Povjerenje! Povjerenje u Oca koji je gospodar vremena i koji želi život i dobro svom stvorenju.

Herod je živio u strahu i njegova djela svjedoče o tome. Onaj tko iz straha djeluje on oko sebe sije smrt. Da bi on preživio (politički i stvarno) drugi moraju umrijeti. U ovom slučaju nevina dječica – svi muškići do 2 godine starosti. Sam Herod je uskoro umro strašnom smrću i znajući da nitko za njim neće plakati zatražio je od svog sina Heroda II da po njegovoj smrti pobije 200-njak uglednih Židova kako bi narod ipak suzu pustio. Sin je bio malo pametniji od oca i nije izvršio očev nalog. Isus nije imao političkih pretenzija preuzimanja Herodova kraljevstva ali je paranoik Herod riječi mudraca ‘Gdje je onaj novorođeni kralj Židovski’ baš tako protumačio. Dolazi onaj koji će mi preuzeti kraljevstvo, mislio je. Da se osigura, pobi u Betlehemu mušku djecu do dvije godine. Možda se radilo o kojoj desetini djece, ali i da je jedno ubijeno iz straha, previše je. Prestrašene se osobe ili zatvaraju od ljudi ili su prema ljudima nasilni (fizički ili verbalno). Isus kralj ne dolazi preuzeti ničije kraljevstvo već će se svi kraljevi pokloniti njemu koji je ‘kralj nad kraljevima i gospodar nad gospodarima.’

Pitanje za nas danas je: što prepoznajemo u onome koji je povijen ležao u jaslama? Tko je on? Je li on za mene i za nas Kralj kome se valja pokloniti (poniznost) i prinijeti darove – sebe? Postoji i druga mogućnost: da tog malenog i bespomoćnoga, onoga koji je bio ovisan o brizi roditelja, pokušamo iskoristiti kao aduta u vlastitoj životnoj igri (oholost). To znači: pristajem li i nastojim li sebe, svoje razmišljanje, govor i ponašanje suobličiti njemu ili je pak stvar obrnuta: svoje ideje pokušavam učitati u njega pa tako Isus postaje revolucionar, aktivist, komunist… sve samo ne kralj. Tko je kralj? On meni ili ja njemu? To pitanje pred nas danas postavljaju tri mudraca.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s