Dvije malene u borbi za život (4. nedjelja Došašća)

Luka 1. 39 – 45

U evanđeoskom odlomku susrećemo dvije žene:

– jedna (Elizabeta) nerotkinja i već prestara za rađanje.

Nemogućnost rađanja je bila sramota i znak Božje nenaklonosti i kazne zbog grijeha. U slučajevima Sare (Post 11:30); Rebeke (Postanak 25:21); Rahele (Postanak 29:31); Samsonove majke (Suci 13:2,3); Ane (1 Samuel 2:5) – začeće u neobičnim okolnostima je bio znak posebne Božje naklonosti i plana, i

– druga (Marija) još ne smije roditi

Pred nama su dvije marginalne osobe važne za cijelu evanđeosku priču: Elizabeta,  svećenikova žena i mlada još neudana djevojka nositeljice su priče. I Zaharija i Josip bili su sumnjičavi. Dobiti dijete (Zaharija) i prihvatiti dijete (Josip, kako nam o tome govori Matejevo evanđelje – Luka ga i ne spominje) bilo je iznad njihove mogućnosti shvaćanja i vjerovanja. I druge, gore spomenute žene, sudjelovale su u božanskom planu, a da same nisu ostvarile nikakva herojska djela. Samo su se stavile Bogu na raspolaganje. To ne znači da je netko (muškarac ili žena svejedno) tko ima velike vizije, planove, energiju i ostvarenja manje vrijedan. Ne, to znači da nije nevrijedan ni onaj koji poput imenovanih nema ništa drugo do li sebe staviti na raspolaganje. Ni društveni status, ni materijalna sredstva, ni umne i fizičke sposobnosti. To su žene koje su prihvatile svoje okolnosti i u njima služile Bogu i njegovoj namisli sa svijetom. Nisu se bunile, pisale peticije, mijenjale zakone, dizale revolucije kako bi promijenile svoje okolnosti pa će onda, u tim dobrim okolnostima, postići velika djela. Zbog jednog razloga to nisu bile samo njihove okolnosti. Okolnosti ostaju samo naše, onda kad ne prihvaćamo čudesne Božje puteve s nama. To da su neka starica i neka djevojka pred 2000 godina zatrudnjele za nas baš i ne bi bilo značajno da se ne radi o majkama Ivana Krstitelja i Isusa Krista, tj. o ženama koje su prihvatile okolnosti što je omogućilo Bogu da ostvari svoje namisli: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj,’ reče Marija. Što joj je to bilo po njegovoj riječi? Život!

Što je s nama danas? Kako naše vrijeme stoji sa životom? Jer o njemu je ovdje riječ? Vrednuje li naša civilizacija život?

– sramota je i financijsko opterećenje imati više djece
– Kad je moja supruga ostala trudna s bliznacima, prvi naputak ginekologa bio je: ‘dogovorite sa sestrom termin pobačaja.’
– ‘Planed parenthood’ – industrija pobačaja u SAD-u ‘sjajno posluje’ ubijajući nerođene
– čovjek iz Zadra koji je ljetos u svom apartmanu odbio ugostiti homoseksualni par razapet je u medijima i otkazana mu je suradnja s web stranicom za iznajmljivanje apartmana, ali hotele koji zabranjuju ulazak djece nitko ne proziva. ‘No kids’, to je prihvatljiva parola.
– Na ‘Hod za život’ se odgovara ‘Hodom za slobodu’ kao da je sloboda kontrapunkt životu ili da slobode može biti bez života. Gledao sam ljetos đavla kako pijucka viski na balkonu Radio Rijeke i gleda okupljene na hodu za slobodu i smijucka se: ‘Ne vidite li da iza tog vašeg klicanja slobodi ostaju ubijena mala nerođena bića?’ Ne možeš ubiti i biti slobodan.

Đavao, neprijatelj Boga i čovjeka uvijek je čovjeku želio smrt: smrt u majčinoj utrobi (danas se bore za legalizaciju pobačaja do kraja devetog mjeseca trudnoće), smrt na bojnome polju, smrt na cesti … smrt prije smrti — eutanazija. I ta civilizacija koje smo dio, koja je potpisala svoju smrtnu presudu i sad se samo čeka njezino izvršenje, hoće nas uvjeriti da je smrt bolja nego život, život bez djece bolji od obitelji s više djece, eutanazija potrebna jer, kako nedavno citirah jedu gospođu, seksualni život u sedamdesetima više nije tako dobar kao nekad!? Hoće nas uvjeriti da je pobačaj sredstvo emancipacije žena, da je eutanazija dostojanstveni završetak života onih koji pate.

Božji se planovi ostvaruju tamo gdje su ljudi otvoreni za život. Vražji tamo gdje si čovjek umišlja da je pobačaj čin slobode i emancipacije. I najteže se životne okolnosti mogu promijeniti. Jedino što se ne može promijeniti je smrt. Pred dosta godina nazvala me jedna djevojka (nije iz Rijeke). Ostala je trudna i htjela pobaciti. Rekla je: ‘Još samo vas zovem prije odlaska doktoru.’ Odgovorio sam je i danas ima krasnu curu. Da smo mi pred 23 godine poslušali doktora danas ne bi Carlo i Lovro bili naš blagoslov.

»Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. 16Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem – ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš i razmnožit će te Jahve, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš. 17Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, 18ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti; nećete dugo živjeti na zemlji u koju ćete, prešavši Jordan, ući da je zaposjednete. 19Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, 20ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji …« (Pnz 30. 15 – 20).

Ti drugi bogovi o kojima dobri Bog opominje svoj narod su bogovi koji pod krinkom slobode nude smrt. ‘Ja sam slobodna’, kažu, ‘sa svojim tijelom učiniti što želim.’ S tijelom svakako, ali začeto dijete, iako jest u ženinu tijelu, ipak nije njezino tijelo. To je živo biće sa svojim DNK-om. I baš je taj DNK omogućio zemlji poput Islanda da više nemaju ni jedno dijete s Dawnovim sindromom. Sve ih na vrijeme eliminiraju. Od prvog trenutka još nerazvijeno ljudsko biće ima svoj DNK. Ne majčin. Svoj. Život ne nastaje. Život jest.

Kako se učinkovito oduprijeti duhu i kulturi smrti? Ako možete imati djecu i imate jedno, zašto ne bi imali drugo? Ako imate dvoje, što fali trećemu? A nezgodo je imat neparan broj djece jer su tijekom odrastanja uvijek dva protiv jednog(e). Četvero je baš lijepi broj. Niz možete nastaviti sami. Neki nemaju svoje pa usvajaju napuštene. Neki imaju svoje pa čine isto. Da, to je učinkoviti način suprotstavljanja kulturi smrti. Ne proklinjanjem tame već paljenjem svjetla. Tako da ne vjerujemo duhovima koji ‘obećavaju slobodu, a sami su robovi pokvarenosti. Jer svatko robuje onomu tko ga svlada’ (2 Pt 2.19).

Kako sudjelovati u Božjem postupanju s ovim svijetom? Prihvaćajući okolnosti u kojima jesmo. One uistinu nekad jesu teške, traumatične i teško podnošljive ali nikad nisu preko naših snaga, kako nas Pismo uči: ‘Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.’ (1 Kor 10. 13). Bog nudi ishod. Dobar ishod. Ishod kojeg ne možemo anticipirati dok smo u nevolji. Dok smo u nevolji ne vidimo izlaz. Ali Pismo kaže da je Bog taj koji vodi naše živote i koji ‘sve izvodi na dobro onima koji njega ljube koji su voljom njegovom pozvani (Rim 8.28). Pavao će još reći: ‘… svatko neka živi kako mu je Gospodin dodijelio, kako ga je Bog pozvao,’ a Petar: ‘Neka oni koji po volji Božjoj trpe, dobrim djelima povjere duše svoje vjernom Stvoritelju’ (1 Pt 4. 19). Bog koristi te naše životne okolnosti da bi po njima ostvario svoj naum. Ako je mogao po Elizabeti i Mariji, po tim dvjema malenim ženama, zašto ne bi mogao i po tebi i meni?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s