Kako bez ljubavi?

Marko 12. 28 – 34

Rasprave o Zakonu i zakonima su beskrajne. Doslovno. Znam to i iz vlastitog iskustva. S jednim mojim rođakom, pripadnikom zajednice koja Mojsijev Zakon vidi kao temelj svoje teologije, ni jedan susret, ni jedan razgovor nije ušao u drugu polovicu sata, a da nismo razgovarali (ili preciznije – prepirali se) o hrani i suboti. Kad su državni zakoni u pitanju (cca 900-njak u RH + pravilnici, podzakonski akti itd.), njihova primjena kao i sudovanje zbog njihovog kršenja je jedna beskrajna priča koja traje godinama. I naravno, na kraju sudskog procesa, jedna strana uvijek bude nezadovoljna.

Zakoni su tu da urede ljudsko društvo i međuljudske odnose. Pišu se ne za dobra, već za loša vremena. Za trenutke kad nastanu nesporazumi i prijepori. A mi smo bića kojima upravljaju naši interesi, emocije, racionalne odluke, želje, trenutačno raspoloženje…

Čovjek koji pristupa Isusu, pismoznanac, je osoba koja je cijeli svoj život posvetila proučavanju Zakona. Slušao je raniju Isusovu raspravu sa saducejima u svezi vjere u uskrsnuće. Isus im želi skrenuti pozornost s, nazovimo ih, tehničkih pitanja na onoga koji uskrsnuće i život jamči, a to je, kaže Isus, Bog živih, tj. živi Bog. Taj sad čovjek želi ispitati, jer je jedino time bio zaokupljen, Isusov odnos prema Zakonu i njegovo razumijevanje važnosti pojedinih zakonskih odredbi. I evo nas u prvim poglavljima knjige Ponovljenog zakona. U petom poglavlju nalazim zapisano ono što znamo pod imenom Deset zapovijedi (u hebrejskom: Deset riječi). Šesto nam poglavlje pojašnjava temelj zakona, njegovu svrhu i cilj: Temelj je vjera u jednoga Boga, svrha mu je da omogući čovjeku dobar život. Tog Boga koji je izvor Zakona, valja ljubiti cijelim svojim bićem. ‘Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce’ (Pnz 6. 6). Isus onome što čitamo u Ponovljenom zakonu domeće i ‘svim umom svojim’. Zato nam se valja pitati: ‘O čemu razmišljam? O čemu razmišljaš? Što zaokuplja moje/tvoje misli? Iz misli se rađa djelo. Ispravno misliti preduvjet je ispravnog djelovanja. Zbrka u glavi rezultira zbrkom u izgovorenoj riječi i posljedično djelima. Ne na jednom mjestu čitamo kako su Božji ljudi o Riječi Božjoj razmišljali dan i noć. Božja je Riječ bila sadržaj njihovih misli: ‘Blago čovjeku koji se ne predaje ispraznosti’ (Ps 24.4), ‘već o Zakonu Božjem misli dan i noć’ (Ps 1. 2). ‘Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova. Sami su sebe otupili i podali se razvratnosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću’ (Ef 4.17-19).

Ljubiti Boga ponad svega znači da je on i za mene živ, da sam s njim pomiren i ne živim iz straha pred njim već u odnosu ljubavi. Ali Isus tu ne staje već traži da se ljubav razumije i živi sveobuhvatno. Da se ljubi bližnje kao sebe sama. Za Isusa je samorazumljivo da čovjek voli sebe. Da se za sebe brine, ali i traži da se prema bližnjima odnosimo kao prema sebi.

Imamo li definiciju ljubavi? Ne. Isus nije Grk, već Židov i on pojmove ne definira već ih živi. Drugim riječima, on kaže: ‘Hoćete li znati što je ljubav? Onda gledajte mene! Na križu ta ljubav dolazi do krajnjeg izražaja. Tu se ljubav do kraja troši za drugoga. Ona potrebu čovjeka stavlja u fokus i spremna je na vlastitu žrtvu kako bi se drugi spasio, a ni sama pri tom nije izgubljena. Grčki mit o Narcisu nam govori o lijepom mladiću koji se zaljubio u svoju sliku u odrazu vode da je umro ne mogavši se maknuti od te slike. Isus i njegovi sljedbenici se pak ne ogledavaju u vodi (jer se time postaje nepokretan) već u očima bližnjih (odatle i dinamika). Kakav sam ja? To mogu saznati tek kad pogledam bližnjega u oči. Tek iz odnosa s drugim prepoznajem sebe. Sam sebi vjerojatno izgledam najbolji i najljepši čovjek na svijetu. Susret s drugim me često demantira to moje uvjerenje. Ali mi istovremeno daje i mogućnost popravka, oprosta, pomirenja, suradnje.

Kako završava ovaj odjeljak? ‘Nitko se više nije usuđivao pitati ga!’ Sa Zakonom uvijek ima još jedno pitanje. Zakonoznanci moraju pobijediti suparnika. Ljubav rasprave zaključuje. Oni koji ljube dobili su čovjeka. Zakon traži obrede koji imaju svoje mjesto, važnost i razloge. Ali bez ljubavi prema onome kome se obredi vrše oni ostaju samo isprazni čini. Obred nije nevažan, ali je bez ljubavi nepotreban i besmislen. Zato čujmo danas ono što je slušao i još uvijek sluša Izrael: ‘Šema Izrael!’ ‘Čuj Izraele! Naš Bog je jedan. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz sveg srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz sveg uma svojega, i iz sve snage svoje, a bližnjega svoga kao sebe samoga!’