Ostanite jedno

Mk 10, 2-16

Razmišljajmo danas o jednoj od najbolnijih tema koju možemo zamisliti. O odnosu koji je izvor života i temelj ljudske civilizacije. O odnosu koji može biti veliki blagoslov ali i izvor mnogih muka. O temi koja se tiče svih nas. Za neke je ta tema bolnija od drugih, ali nitko nije imun na bračne probleme (ako je u braku). Ako je neka tema kompleksna onda je to tema braka i zato ovo što ću reći nemojte razumijeti kao iscrpno izlaganje na temu, već više kao poticaj da ulažemo u bračne odnose, jer odnos se, znamo to, ne događa ni slučajno, ni sam od sebe. Vrijedne se stvari mukotrpno gradi. 1. Povratak na izvor

I Isus se susretao s problemom bračnih odnosa. Kažu znalci da su u Isusovo vrijeme postojala dvije struje: jedna je u pregorenom ručku vidjeli dovoljno dobar razlog za rastavu braka i druga, daleko stroža, tražila je ozbiljnije razloge za otpuštanje žene. Kako Isus odgovara na njihove dvojbe i rasprave? Razmatra li razloge za rastavu braka, tj. za otpuštanje žene? Uopće ne. Kamo vraća raspravu? Na početak! ‘Zar niste čitali da ih je Stvoritelj, kad ih početku stvori, ‘stvorio muško i žensko’ i da je rekao: ‘Zato će čovjek ostaviti oca i majku te će prionuti uz ženu svoju, pa će oboje biti samo jedno tijelo’? … Što je dakle Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!’ Liberalno ili konzervativno? Ni jedno ni drugo, već izvorno, korijenito, radikalno. To je Isus. Kako bijaše u Božjoj izvorno namisli neka tako bude.

2. Tvrdo srce – ego

Zašto danas nije kako je bilo u početku? Zbog tvrdoće ljudskih srdaca. Pravi razlog za rastavu, kaže Isus, nije pregoreni ručak, već ljudsko tvrdo srce. Ono biće za koje je Bog po stvaranju rekao da je dobro, odlaskom od svog prijatelja, pretvorilo se u biće ‘tvrdoga srca.’ Što je to ‘tvrdo srce’?

– To je ranjeno srce. Iako je Freud sa svojim uvidima, a još više terapeutskim metodama, nadiđen, on je bio taj koji je otkrio kako duboke tragove u duši čovjeka ostavljaju traume u djetinjstvu. Tako ranjeni ljudi ulaze u brak i za očekivati je da će ta ranjena srca najprije prokrvariti u srazu s najbližima. Traume s kojima se ne može nositi, dijete pohranjuje kao rane, kao ožiljke koji kasnije ‘prokrvare’.

– To je prestrašeno srce. Jednom nanesena trauma ne nestaje. U traumatiziranom srcu ostaje trajni strah od ponovne traume. Drugim riječima naš problem nije toliko s prošlošću koliko s budućnošću. Svakako, bol od prošle traume je velika, ali još je veći strah od ponavljanja traume u budućnosti. Osoba s (potisnutim) iskustvom ostavljenosti, primjerice, nesvjesno će se posesivno ponašati prema bračnom drugu kako se to iskustvo ne bi ponovilo. Bojimo se onoga što je pred nama, a ne za nama.

– To je srce nespremno na promjenu. Ranjeno srce lako prokrvari, ali s druge strane ono, poput ožiljka postane grubo, neosjetljivo. Radi se o obrambenom mehanizmu. Dva su obrambena mehanizma: ili stalno govoreći o svojoj rani – tražeći suosjećanje okoline – uloga žrtve. I drugi, kad rane krijemo iza grubosti – uloga napadača. Grubijani su krajnje ranjene duše.

– To je srce nespremno praštati. Praštanje, a gdje je ono potrebnije nego u braku, jest jedan od tri stupa na kojemu se gradi dobar, ispunjen život. Ne praštanjem, bližnje, a još više sebe same držimo u zarobljeništvu. Brak nam je (uz zajednicu vjernika) dan kao ultimativna škola praštanja. Kad ne praštamo, i godinama nagomilane nesuglasice uvijek iznova u razmiricama koristimo kao municiju kojom napadamo supružnika, tada su i razvodi neminovni. Ako jutarnje buđenje shvatimo kao novo rađanje tada bismo (posebice) supružniku trebali dati šansu za novi početak. Kao da nema jučerašnjeg dana. Na to nas i Pismo upućuje: ‘neka sunce ne zađe nad vašim gnjevom.’

Biblijsku smo priču o Davidu i Golijatu svojevremeno pročitali kao borbu s egom pod čijim bremenom čovjek stenje. Veliki čovjek, Golijat, predstavlja ego s kojim se treba obračunati ukoliko želimo steći slobodu. Ne bildati ego, kako uglavnom čine svi suvremeni psihološki i psihoterapijski pravci, već baš naprotiv, ‘skinuti glavu egu’. Zašto štitimo svoj ego? Zato što živimo u lažnom uvjerenju da je naša sigurnost u zaštićenosti od drugih, u autonomiji, nezavisnosti.

A istina je upravo obrnuta. Stvoreni smo za zajedništvo, a ono je moguće kad s prijestolja svog života skinemo vlastiti ego i na njegovo mjesto stavimo onoga kome je tu jedinome mjesto – Stvoritelja: ‘skratimo Golijata za glavu’. Tek kad se to dogodi ili barem postanemo svjesni problema koji proizlaze iz egocentričnog življenja (jer, pitam se hoćemo li se ikad do kraja riješiti ega – valjda je jedino Kristu to uspjelo) tada i bračni odnosi poprimaju neku drugu dimenziju. Kad nisam ja, moji interesi i moje pravo na prvome mjestu stvaraju se preduvjeti za skladniji odnos. U brak se ne ulazi da bi se samoostvarili ili muškarac ili žena, već to novo ‘jedno’.

3. Ulagati u relativno dobrim vremenima

Vijest o rastavi nas ponekad zatekne jer stvari na površini, u javnosti izgledaju u redu, ali u dubini godinama kuhaju. Te vijesti outsidere znaju često zaboljeti (barem mene bole), a kako je tek ljudima koji prolaze kroz traumatično iskustvo možemo samo pretpostaviti.
Nisam čuo za brak bez problema. Oni su naprosto sastavni dio zajedničkog življenja i imaju čak i dobru funkciju, da nam, ako se pravilno prema njima postavimo, pomognu u osobnom i zajedničkom rastu. Često probleme ‘gurmo pod tepih’ očekujući da će vremenom nestati. A kad tamo, ne samo da ne nestaju već se vremenom umnožavaju i dobivaju na snazi. Kad jedan od partnera donese odluku o odlasku, tada je najčešće prekasno za razgovor. Ulagati u odnos valja u vrijeme kad stvari relativno u redu funkcioniraju. Kad problemi još nisu eskalirali do mjere da se od odnosa diže ruke. Razgovor je svakako ključan u odnosu. Razgovor ponekad zapinje jer se ljudi slabo razumiju. Zato postoje ljudi koji stranama u nesporazumu pomažu da se čuju. Možete ih različito zvati, ali funkcija im je da iz nezavisne pozicije čuju jednu stranu i pomognu drugoj strani da zaista čuje potrebu druge strane.

4. Misliti na djecu

Evanđeoski tekst koji smo čitali završava Isusovim blagoslivljanjem djece. Malenih. Prošle smo nedjelje vidjeli da je Isusu jako bilo stalo do malenih jer zna koliko su krhki. Jednom sam upitao, sad već odraslu ženu, kako se osjećala kad su joj se roditelji rastali. Otac je zbog posla relativno puno izbivao iz kuće. Mislio sam da će reći da nije ni osjetila razliku. Ali odgovor je glasio: ‘Srušio mi se svijet!’ U rastavama u kojima strane nastoje izvući najviše za sebe iz narušenog odnosa, djeca najčešće nestaju iz vida kao oni koje trebaju zagrljaj kako bi se osjetili vrijednima i ljubljenima. ‘Zar ću ja uništiti svoj život, ostajući u lošoj vezi, samo zato da ne povrijedim djecu?’ zna se čuti. Odgovor će svakao svatko dat za sebe, ali valja nam držati na umu Isusove riječi da na djecu treba misliti, a ne i odgurivati, zanemarivati njihove potrebe, a najveća potreba i pravo djeteta je da ima mamu i tatu koji se posvađaju, ali se i pomire.

I da zaključim: da bi brak uspio potrebno je da bračni partneri postanu svjesni svog vlastitog ega zbog kojeg traže da drugi zadovoljava njegove potrebe, želje i porive. Tražeći od drugoga ono što sam nije spreman dati stvara preduvjete za razlaz. Neka ne bude tako. Ostanimo jedno.

Audio:

Download (desni klik i ‘save’)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s