Sablažnjeni mali

Marko 9. 41-42

‘A tko sablazni jednoga od ovih malenih koji vjeruju u mene…’

Pročitane riječi dio su onog dijela priče o Isusu koji najavljuje ono što ga čeka u Jeruzalemu, a njegovi su učenici na putu u Kafarnaum reagirali tako da su poveli raspravu o vlastitoj veličini. Isus ih poučava o vrijednosti onoga što svijet drži malenim, nevažnim, nevrijednim i o važnosti i vrijednosti koju Bog pridaje onime koje svijet prezire.

Nije nepoznato da je Isus uvijek više brige, vremena i naklonosti poklanjao malenima, tj. onima koje ovaj svijet nije smatrao dostojnima časti i pozornosti. I sad opominje slušateljstvo na opasnost da se te malene sablazni. Poznavajući naše zajedničko ljudsko iskustvo da ljude vrednujemo po kriterijima koji malene potcjenjuju, možemo pretpostaviti da je i u tom slučaju bilo tako. Nitko od njegovih učenika nije htio biti ‘malen’. Ljude vrednujemo po funkciji koju obnašaju. Na društvenim se događanjima ne susreću ljudi, već funkcije. Tako primjerice osoba imenom Kolinda Grabar, udana Kitarović ne bi bila važna, o njoj i njezinoj se haljini ovih dana ne bi pisalo, da nije u funkciji predsjednice RH sjedila za stolom s čovjekom imenom Donald Trump u funkciji predsjednika SAD-a, i osobe imenom Antonio Guterres u funkciji glavnog tajnika UN-a. Da je riječ o Kolindi, Donaldu i Antoniu nitko o tome ne bi znao i mediji o tome ne bi izvještavali. Na sjednici na kojoj je usvojena moja ostavka na mjesto predsjednika PEV-a otkazan je i ranije dogovoren posjet jednoj zajednici jer ‘više nisi predsjednik PEV-a, pa ne trebaš doći…’ Trebala im je funkcija, a ne osoba. Predsjednik PEV-a, a ne Giorgio. Čovjek bez funkcije je nepotreban.

Isusu je pak bio važan čovjek, a ne funkcija. I to do kraja i bez iznimke. Čime je zaokupljen u brizi za tog malog čovjeka? Ne za vodu, iako je ona jako važna pa će i za tu gestu biti nagrađen onaj koji je pružio čašu vode onome koji je Kristov, već za njegovu vjeru: ‘Tko sablazni jednog od ovih malenih koji vjeruju u mene.’ Neki prijevodi riječ u izvorniku ‘skandalizo’ tumače, pa kažu: ‘tko na grijeh navede…’, drugi ostaju bliže izvorniku pa kažu: ‘tko sablazni’. Čak iako prihvatimo prijevod ‘tko na grijeh navede’, a grijeh je stanje otuđenosti, udaljenosti od Boga, opet imamo tu strašnu stvarnost: ‘tko svojim riječima i djelima udalji malene od mene’. Riječ ‘sablazniti’ je skoro nestala iz današnjeg govora. Izvorno, znači ‘navesti u stupicu.’ Možemo to i ovako prevesti: ‘onome tko jednog od ovih malenih koji u mene vjeruju obeshrabri, pokoleba u njegovu povjerenju u mene bolje bi bilo da s mlinskim kamenom oko vrata bude bačen u more.’

Sjetit će se neki da sam prošle nedjelje rekao da ključan moment zbog kojeg jesmo ili nismo aktivno uključeni u Kristovu misiju po Crkvi u svijetu danas, upravo vjera. Ako samo rubno vjerujemo u Isusa, i još manje Isusu i cjelini njegova poslanja, naravno da ćemo biti nezainteresirani za misiju. Kakva je to stvarnost vjera da ima ključnu ulogu u našem životu? Zašto Isus tako ozbiljnu riječ upućuje onima koji obeshrabruju vjeru malenih?

Isus reče Petru: ‘Molio sam da tvoja vjera ne malakše’. Može li vjera malaksati, oslabiti, nestati? I te kako može. Za ovom je propovjedaonicom stajo čovjek koji je nekad propovijedao vjeru, i onda tu vjeru izgubio i danas propovijeda ateizam. A Bog po proroku Habakuku poručuje: ‘Pravednik živi od svoje vjere’ (Hab 2. 4). Od vjere i po vjeri se živi. Uvijek je na kušnji naše povjerenje u Boga i naša poslušnost njemu. Naša vjera, od trenutka kad uzvjerujemo, jer nitko se vjernikom ne rađa, pa do dana kad odemo s ove zemlje, bit će izložena kušnji. Naša je odluka hoćemo li u vjeri, unatoč obeshrabre-njima zbog životnih teškoća, rasti ili ćemo podleći kušnji i napasniku reći: ‘Svakako, da jesam sin ili kći Božja ne bih gladovao, ne bih imao problema, imao bih sva kraljevstva ovoga svijeta, ne bi mi se događalo da slomim nogu, da me autobus pregazi, da mi moraju ugrađivati stentove, operirati od raka. Budući da mi nije sve kako sam si zamislio, da nemam odgovore na sva svoja pitanja, nisam ga nikad vidio, odlučujem se poći putem bez Boga. Sam.’ Jer bez Boga se, nužno, putuje sam.

A vjera može i rasti. Povjerenje u Boga može danas biti veće, nego što je bilo jučer. Naša vjera kad jednom počinemo kod svojih otaca trebala bi biti veća, dublja, ozbiljnija i temeljitija, nego kad smo uzvjerovali. Zato nam Pismo veli: ‘Sjećajte se svojih predstojnika koji su vam navješćivali riječ Božju; promatrajući ishod njihova življenja, nasljedujte njihovu vjeru’ (Heb 13. 7). ‘Predstojnici’ koji se ovdje spominju (iguman) u nekim prijevodima su naslovljeni kao ‘lideri’. Da, kršćanski bi lideri trebali biti prije svega ljudi vjere. I to vjere koju će budući naraštaji moći nasljedovati. Kršćanski lideri ne bi trebali nastojati biti biznismeni oko čijeg će se nasljedstva budući naraštaji čerupati, već ljudi duboke vjere, povjerenja u Boga, koja će inspirirati buduće naraštaje da svoje konačno pouzdanje stave u Boga. Kako je dugačak spisak ljudi vjere u Hebrejima 11? Je li slučajno tu? Ne, hoće nas podsjetiti na ljude koji su održali vjeru iako sami, bez nas, kako kaže pisac, nisu doživjeli obećano.

Pitanje za nas danas je dvostruko: (1) što radimo sa svojom vjerom i (2) kako svojim riječima i djelima pomažemo ljudima oko nas da rastu u vjeri, ili im vjeru rušimo, sablažnjavajući ih, postavljajući im stupice? U prvom slučaju kaže Isus, sve što ti vjeru obeshrabruje odbaci od sebe: ‘iskopaj oko, odsjeci ruku i nogu’, a ako druge obeshrabruješ, kamen oko vrata i u more. Ozbiljna je to opomena. Opomena je upućena zato što je u našoj vlasti promijeniti stvari. Donijeti i donositi dobre odluke u životu. Danas donesi odluku da ćeš promatrati, fokusirati se na ono što tvoju vjeru, tvoje povjerenje u Boga hrani, a ne obraćati pozornost na ono što te zaustavlja na putu vjere. Da izbjegneš stupice koje će te zaustaviti, onesposobiti. Na svaki glas: ‘Ako si sin (ili kći) Božji?, uzvrati bez dvoumljenja, s jasnim glasnim i odlučnim: ‘Jesam!’ ‘Podložite se dakle Bogu! Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas!’ kaže Jakov apostol (Jk 1. 7). Hoćemo li se podložiti Bogu i oduprijeti đavlu je stvar naše volje i naše odluke. Imamo snažno oružje u svojim rukama, zašto ga ne koristimo već dopuštamo da budemo ‘nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi.’ (Ef 4. 14).

Vjera je ono što ti ostane kad ostaneš sam. Dok si utopljen u zajedništvo, glazbu i Riječ, vjera može izgledati čvrsto i postojano. No, kad glazba utihne, riječ zamukne, prijatelji odu, kad nastupi tišina i osama, što ti tada ostaje? Kad te sustignu životni problemi, bolest, neimaština? Mnogi si ne žele ni dopustiti te situacije pa se stalno okružuju bukom i događanjima samo da ne moraju ostati sami sa sobom i svojim mislima. Tišina je test vjere jer nas razgolićuje i pokazuje iz čega živimo. Nema napretka i rasta vjere bez tišine i osame u kojima se možemo susresti sa sobom i Bogom. Iz te tišine nastaju velika djela. Naša je vjera, povjerenje u Jednoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje. U nj stavljamo svo svoje povjerenje, njemu želimo biti poslušni. Iz te vjere živjeti i po njoj biti uključeni u Božju misiju u ovome svijetu.

Audio: 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s