Cjelovitost Isusova poslanja

Marko 6. 30-34 (16. n.k.g)

Pročitane riječi lako previdimo i zvuče tek kao uvod u čudo kad je Isus nahranio 5000 ljudi. Ni mnoštvo koje ga je nakon toga slijedilo nije to činilo zbog zanemenja već zbog kruha, kako to reče Isus na drugome mjestu (Ivan 6. 26). Isus nije činio čuda zbog čuda samih, zato da zadivi mnoštvo, već su ona u sebi nosila poruku za one koji su htjeli slušati i vidjeti. Većina ipak želi samo kruha i igara. Ipak su te riječi daleko više od uvoda u čudo.

No, krenimo u našu današnju priču od kraja. Večera sastavljena od ribe i kruha je uslijedila nakon što Isus vidje silan svijet nad kojim se sažali i zato ih stade poučavati u mnogočemu. Marko nam pojašnjava da se Isus sažalio nad njima zato što su izgledali kao ‘ovce bez pastira.’ Dezorijentirani, zbunjeni, jednom riječju ljudi potrebni pouke. Na ovom nam se mjestu ne kaže što je bio sadržaj onoga što je govorio. To znamo iz drugih tekstova. Ovdje želim skrenuti našu pozornost na sljedeće. Isus je poučavao mnoštvo. Nepodučeni ljudi nalikuju ovcama. Podobni za manipulaciju svake vrste. Isusova se služba kao pastira sastojala u tome što je podučavao one koji su ga htjeli slušati. To je zadatak svakog pastira.

Zašto su se Isus, njegovi učenici i mnoštvo ljudi našli u toj pustari? Zato što je Isus htio omogućiti svojim suradnicima odmor. Odmor od čega? Vratili su se s misijskog putovanja na koji ih je Isus poslao. Po povratku su, čitamo, izvijestili Isusa o svemu što su činili i naučavali. Opet didasko. Ranije, u 6. 6 se kaže da ih je poslao u parovima dajući im vlast nad nečistim duhovima da po selima izvrše zadatak. A on je bio:

– propovijedati obraćenje – služba Riječi
– izgoniti zloduhe – egzorcizam
– mazati uljem i ozdravljati ljude – služba ozdravljanja (6. 12-13)

Uz to je išao, i to ne treba smetnuti s uma, i nalog siromaštva. Ni ovo nije lako prihvatiti jer je prije svega protiv naše prirode koja sigurnost nalazi u imetku, a s druge strane danas imamo učenje koje lako stječe pristaše, a koje kaže da je bogatstvo jedan od znakova Božjeg blagoslova. Bogat se čovjek uzda u svoje bogatstvo, a siromah u Boga.

Služba riječi

Marko zapisuje da su apostoli, primivši Isusov nalog pošli i propovijedali obraćenje. Ovdje imamo grčku riječ keruso. Sjećamo se da i Matej, sumirajući Isusovo djelovanje u Mt 4. 23 kaže da je poučavao (didasko) i propovijedao (keruso). I to ponavlja u 9. 35. Propovijedati ovdje znači navijestiti, objaviti, proglasiti ono što ljudi još nisu čuli. Propovijeda se Radosna vijest. Pavao bi rekao, kako smo to vidjeli u poslanici Efežanima: sad se objavljuje Tajna, ono što je vjekovima bilo skriveno: svi narodi svijeta su pozvani u Božji spas. Odlazeći, Isus je rekao idite po svemu svijetu i poučite ljude (didasko) kako da budu moji učenici. Od grčke riječ didasko dolazi i naša riječ za didaktiku kao granu pedagogije. Ne samo da pretpostavljamo već smo i sigurni da neupućene – djecu, treba podučavati. Sistematski i čim bolje i više. Zato se stalno i radi na poboljšanju obrazovnog sustava i kurikula tj. sadržaja podučavanja.

Poruka te riječi je bila da se ljudi trebaju obratiti. Ta jednostavna poruka je prema evanđelistima sažetak cijelog evanđelja. Obratiti se znači okrenuti se od svojih puteva od Boga i poći mu u susret. Znači od stranca postati dijete. Znači od usameljnika postati suputnikom. Biti kršćanin ne znači biti informiran o Bogu, već njega susresti. Taj zahtjev gubi na snazi i postaje ankron u ‘kršćanskoj kulturi’. Ne čuje ga se zbog podrazumijevajućeg stava da smo valjda rođeni kao kršćani. Ali taj je poziv bio upućen onima koji su se držali Božjim narodom i koji su i kao takvi bili potrebiti obraćenja. I zato Crkva nikad ne smije prestati pozivati na obraćenje, kako bi rekao apostol u govoru u Ateni: ‘da se svi i svuda obrate.’

Izgon đavla

Razmatranje poslanice Efežanima smo završili s teškom temom duhovne borbe. Vidjeli smo da je početak Pavlovih misijskih putovanja bio označen sukobom s vračarem Elimom, slugom, Pavao ga čak zove, sinom đavlovim. U samom Efezu je ‘Bog činio nesvakidašnja silna djela po Pavlovim rukama, tako da su i na bolesnike stavljali rupce i pregače što su doticali njegovo tijelo – i ostavljale su ih bolesti i zli su duhovi izlazili iz njih’ (Djela 19. 11-12). U Filipima pak, prvom Europskom gradu kamo je došlo evanđelje s Istoka dogodilo se ovo: ‘Dok smo jednom išli u bogomolju, susretne nas neka sluškinja koja je imala duha vračarskoga; ona je, proričući, pribavljala veliku zaradu svojim gospodarima. Slijedeći Pavla i nas, vikala je: »Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega koji vam navješćuju put spasenja!« I to je činila mnogo dana. Pavla to ogorči pa se okrene i reče duhu: »Zapovijedam ti u ime Isusa Krista da iz nje izađeš!« I duh izađe istoga časa’ (Ef 16. 16-18).

U riječi o duhovnoj borbi (Ef) vidjeli smo da za raskrinkavanje đavolskih djela tj. njegovih lukavština kojima želi svakog čovjeka i sve ljude dovesti u zabludu, valja koristiti mnogostruko oružje. Ne samo egzorcizam. Primijetimo da ni Isus ni njegovi apostoli nisu trčali za demonima ali od situacija u kojima su se našli nisu bježali već su demoni pobjegli od njih. U imenu Isusovu je snaga za taj rat.

Mazanje uljem i ozdravljanje

Upravo je to ono što su Isusovi učenici činili. Čovjek je i tijelo. Novi čovjek Duha o kojemu smo razmišljali u poslanici Efežanima nije prestao biti tijelom. Pismo ne govori ništa protiv tijela. Pismo ne potiče asketizam, trapljenje tijela kao put k duhovnoj spoznaji. Kad Pavao piše o ‘tijelu koje žudi protiv Duha’, misli na princip tijela, a to je ono što sam ja u priči o Davidu i Golijatu prepoznao kao ‘ego’.

Veliki dio Isusove službe bilo je baš ozdravljanje bolesnih. I to ne samo kao znak da je došlo kraljevstvo Božje već i kao konkretna pomoć tim nevoljnicima. Zato nas Pismo uči: ‘Boluje li tko neka dozove starješine i neka mole nad njim mažući ga uljem…’ (Jakov). Zato što je to bio Isusov nalog, njegovi su učenici to nastavili činiti, i zato to činimo i danas.

Vrijedi li to i danas? Vrijedi li i je li to prisutno u cijeloj Crkvi, ili su se crkvene zajednice ‘specijalizirale’? Vrijedi li cjeloviti nalog ili samo neki njegov (manji) dio? Vjeruju li svi koji se zovu kršćani u taj nalog? Ne spada li fizičko ljudsko zdravlje na liječnike specijaliste? Ne spada li mentalno ljudsko zdravlje na psihologe, psihijatre i psihoterapeute? Kad slomimo nogu idemo kirurgu. Kad nam se slomi duša idemo psihijatru. Ima li nam što Pismo reći o slomljenoj čovjekovoj duši? Vjeruje li Crkva u nalog da i danas kao i Ivan Krstitelj i sam Isus, propovijeda obraćenje? Ili je dovoljno hraniti gladne, mijenjati političke i socijalne strukture kako bi čovjeku bilo bolje? Vjeruje li Crkva nalogu da izgoni zloduhe kako bi ljudi hodili svijetom slobodni? Itd…

Neka bi nam Bog bio milostiv da ne svedemo evanđelje samo na ono što se nama sviđa, samo ono što je lako i probavljivo, već da se suočimo s cjelinom naloga i da tako Crkva baš kao i Isus u svoje vrijeme, mogne biti ona kojoj grne mnoštvo s riječima: ‘Doista Bog je u vama’ (1 Kor 13. 25)!

Audio: 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s