Efežanima – Zadatak Crkve i duhovni rat (6. 10 – 20)

Očekivali bismo da je govor o novom čovjeku Duha vrhunac ove poslanice. U Kristu i po njemu dobili smo sve blagoslove koji pripadaju djeci Božjoj, dan nam je Duh Sveti, poučeni smo kako u obitelji i Crkvi živjeti jednost. Pa ipak poslanica završava jednom sasvim neobičnom i teškom temom. Temom duhovnog rata. Zašto?

Zadatak Crkve

Duhovni se rat ne bi događao da Crkva nema zadatak. U čemu se on sastoji? Pavao piše: ‘Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima navijestiti Kristovo neistraživo bogatstvo i rasvijetliti svima koja je to provedba Tajne od vjekova skrivene u Bogu, koji sve stvori; da se sada – po Crkvi – obznani poglavarstvima i vlastima u nebesima mnogolika mudrost Božja prema vječnom naumu što ga On izvrši u Kristu Isusu Gospodinu našemu’ (3. 8-11). A tajna je? Što je ono što je bilo skriveno, nejasno, neotkriveno do tada? Da su pogani i Židovi izmireni u Kristu! Po Crkvi se sada javno obznanjuje pomirenje u Kristu, obznanjuje se ‘novi čovjek Duha’. Crkva nema zadatak sebe zabavljati, već ‘na sva zvona’ objaviti Božju spasonosnu, mironosnu, i osloboditeljsku poruku. Crkva to čini i slavljenjem. Kad se okupimo i pjesmom slavimo Boga, silama tame obznanjujemo vjeru u jednoga Boga koji je Otac i Gospodar. ‘Poglavarstva i vlasti u nebesima’ činit će sve kako bi tu poruku potisnuli, ugušili, obezvrijedili, ismijali, jer je ocu laži najviše od svega stalo ljude zadržati u zabludi i ropstvu. Nekad se služe silom (fizičkom i ideološkom), drugi put obeshrabrivanjem, sijanjem sumnje, ali se vrhovništva i vlasti, koji su duhovni autoriteti, uvijek služe zbunjivanjem, manipulacijom i lažju kako bi ovladali čovjekom.

Ciparsko iskustvo

Da bismo razumjeli odakle Pavlu ideja da je uključen u duhovni rat vratiti nam se na početke njegovog misijskog djelovanja. Povijest nas vraća u Antiohijsku crkvu odakle su Pavao i Barnaba odaslani na prvo misijsko putovanje po Maloj Aziji. Kad prođoše cijeli Cipar nađoše se na njegovu jugozapadnom dijelu u gradu Pafu. 13. poglavlje Djela opisuje kako su tu upoznali razboritog čovjeka, namjesnika Sergija Pavla. On je htio čuti Riječ koju su Pavao i Barnaba navješćivali ali se tu našao još jedan lik: Elim. Vračar. Čovjek koji je činio sve da Sergija odvrati od evanđelja. Pavao mu se obraća riječima: ‘Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravednosti, zar nikako da prestaneš iskrivljavati ravne putove Gospodnje? Evo stoga sada ruke Gospodnje na tebi: oslijepljet ćeš i neko vrijeme nećeš gledati sunca!’ (Djela 13. 10-11). Na samom početku širenja evanđelja stoji onaj koji pod svaku cijenu želi to evanđelje zaustaviti. Ne Elim, on je sporedni lik, već njegov otac: đavao. Pismo ga zove zmijom, Svjetlonošom, đavlom, zloduhom, Zlim. Pavao ovdje uz đavao, rabi i izraz poglavarstva i vlasti. Onaj koji najviše voli da ljudi vjeruju da je on lik iz bajke, da ne postoji. Pavao to dobro zna jer je na svojoj koži iskusio što znači ljudsko protivljenje evanđelju inspirirano od onoga kojemu je stalo da čovjeka dovede u slijepu ulicu, u zabludu, kako smo čitali u 4. 14. Ljudi poput Elima su samo instrumenti u rukama oca laži.

Rat za što?

Pavao inzistira: ‘Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima’ (6. 12). Rat se vodi za čovjeka. Sjećamo se da sažetak opisa Isusova djelovanja uz propovijedanje i poučavanje uključuje i oslobađanje ljudi od demonskih sila koje su ih držale u ropstvu. Nikad u povijesti evanđelje nije naišlo na otvorena vrata i zato Pavao piše o duhovnom ratovanju protiv onih sila koje stoje nasuprot oslobođenju čovjeka. Još je Abraham, otac vjere u jednoga Boga, suočen s ponudom kralja Sodome (a znamo za što Sodoma stoji kao simbol) koja je glasila: ‘Meni daj ljude, a dobra uzmi sebi’ (Post 14. 21). Nečastivi će uvijek rado prepustiti sva blaga ovoga svijeta u zamjenu za dušu jednoga čovjeka. Tko u ime evanđelja digne ruku na čovjeka, pokazuje da evanđelje nikad nije razumio. I Isus i njegovi apostoli su svoje živote položili za čovjeka, a ni jedan život čovjekov nisu uzeli za ispunjenje svojih sebičnih ciljeva. Rat se uvijek vodi za čovjeka, a protiv sila tame.

Duhovno oružje

Što Crkvi Kristovoj stoji na raspolaganju kao oružje u duhovnom ratu kako bi demontirala manipulatorska dijela đavla? ‘Obucite se kako biste se mogli oduprijeti lukavštinama đavlovim’ (6. 11). KS prijevod kaže ‘napadima’, ali to ne prevodi dobro grčku riječ μεθοδεία – metode. Ruben to prevodi s ‘lukavštinama’, (KJV – smicalice). Drugim riječima đavao će uvijek tražiti za njega najbolji način da čovjeka prevari, da ga dovede u zabludu, u slijepu ulicu. Ta i čitali smo da je ‘svijet mjesto gdje lukavština krči put zabludi’ (4. 14). Zbog obimnosti teme i kratkoće vremena, zadržat ću se kratko samo na tri ‘oružja’: istini, vjeri i ustrajnosti. No, prije želim naglasiti Pavlove riječi: ‘Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj’. Sve što nam je potrebno za duhovni boj nije naše već moćnoga Boga. Ne stojimo u svojoj snazi, već njegovoj. Preskočiti ovo značilo bi unaprijed potpisati poraz.

  • istina; sve započinje s lažju. Zmija je Edenskom vrtu lažno prenijela Božju riječ. To mu je prva i omiljena metoda, lukavština: lagati, manipulirati. Kratkoročno, laž izgleda isplativa. Lakši i brži put za ostvarenje vlastitih sebičnih ciljeva. Dugoročno, dakako, vodi u propast. Laž razara međuljudske odnose. Lažju dobijemo dobra, a izgubimo ljude. Abraham je to prozreo i nije pristao na ponudu kralja Sodome. Kako danas đavao manipulira ljudima? Tako da im servira fake news – lažne vijesti. Ljudi su sluđeni, jer po prirodi koja je u nas usađena čeznemo za istinom, a okruženi smo lažju i sve je teže u takvom svijetu snalaziti se. Zato Pavao kao prvo oružje u duhovnom ratovanju spominje istinu. Već je prije rekao: ‘da istinujući u ljubavi, u svemu uzrastemo u njega – Krista’ (4. 15). Tijelo u kojemu jedan ud šalje krivu, lažnu informaciju drugom udu, osuđeno je na propast i ‘zato, odloživši laž, govorite istinu svatko sa svojim bližnjim, jer udovi smo jedni drugima’ (4. 25).
  • pravednost;
  • Evanđelje mira;
  • vjera; kad mnoge priče ogolimo do kraja dođemo do temeljnog pitanja: vjeruješ li Bogu ili ne? Ne samo, vjeruješ li u Boga ili ne, već baš: imaš li povjerenja u njega, vjeruješ li njegovoj riječi? Isus, najavljujući Petrovo zatajenje, kaže: ‘Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.’ (Lk 22. 32) Petrov zadatak, kao i zadatak svih pastira, je da ohrabruju vjeru braće i sestara. Ne da potiču sumnju, već baš da ohrabruju vjeru. Isus je u pustinji pokazao što znači vjerovati Bogu kad Zli krene u napad. Ne raspravlja se s njim već iskazuje vjeru u Riječ koju je Bog progovorio i povjerenje u Oca. Tako je Zli bio razoružan, a njegove ‘ognjene strijele sumnje’ ugašene. Jednostavno rečeno: i kad ništa ne razumijem kad je stiska preteška, ja poput djeteta vjerujem moćnome Ocu: ‘Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni. U Jahvu se, Izraele, uzdaj odsada dovijeka.’ (Ps 131. 2-3)
  • spasenje;
  • Riječ;
  • molitva;
  • budnost;
  • ustrajnost; o neustrajnima je Isus govorio u svojim prispodobama. Oduševe se, krenu puni radosti, ali uskoro pod utjecajem ljudi u svojem okruženju, odustanu od Puta. Studij, kažu, ne završavaju pametni, nego ustrajni. Na cilj maratona stižu uporni. Oni koji se suočavaju s krizama ali zbog krize ne odustanu. Budući da je ovo poslanica pisana Crkvi i da sam rekao na početku da mi je namjera pomoći vam da se u Crkvu ponovo zaljubite, završavamo s ovim ohrabrenjem: pojedincu je lako umoriti se i zato je tu Crkva kao Tijelo Kristovo. Tijelo koje ‘promiče svoj rast u ljubavi’ (4. 17). Mi trebamo jedni druge kako bismo se ohrabrivali, poticali, hrabrili.

U tom duhovnom boju mi nismo bespomoćne figure na šahovskoj ploči na kojoj sile dobra i zla igraju svoju igru. Naša se odgovornost sastoji u tome da odlučujemo kome ćemo služiti. Mi nemamo isprike. Adamu je Eva bila isprika. Evi zmija. Bog isprike nije prihvatio jer čovjeka drži odgovornim za njegove odabire. Mi imamo strašnu moć odlučivanja. Dana nam je mogućnost odabira i po tome smo bića odgovornosti. Bića na Božju sliku stvorena. Ova nas poslanica poziva da se odlučimo hoćemo li vjerovati, klanjati se i služiti živome Bogu obnavljajući tako nagrđenu sliku Boga u nama, ili ćemo ustrajati na zlim putevima svojima tumarajući mrakom ovoga svijeta i konačno završiti u slijepoj ulici. Odluka je uvijek na nama.

Audio: 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s