Efežanima – novi odnosi u obitelji

5. 21 – 6. 9

Sama činjenica da Pavao mora pisati u obliku opomene i poticaja, pokazuje nam da se tako nije živjelo. Iz ranijeg apela ‘ne živite više kao što žive pogani’ razvidno je kako ovaj naputak o odnosu muža i žene predstavlja vrijednosno drugačiji poredak. Muškarci su u tadašnjem svijetu žene tretirali kao manje vrijedna bića i kao svoje vlasništvo. Žene su reagirale pobunom, nezadovoljstvom. Rezultat je bio nered u obitelji. Danas bi se reklo: imali su nefunkcionalne obitelji. Podsjetimo se da i u tekstu o stvaranju čovjeka stoji da je ‘Eva od Adamovog rebra’. Eva nije manja vrijedno biće od ‘drugog materijala’ već po svemu jednako vrijedna kao i Adam. Oba su teksta (ovaj i onaj iz Postanka) pisana u patrijarhalnom društvu i služe kao kritika tadašnjem shvaćanju žena.

Ovakav način življenja bio je kontrakultura vladajućoj kulturi. Kako revolucionarno zvuči poziv: ‘Pokoravajte se jedan drugome u strahu Kristovu’ (Rupčićev prijevod (KS)) ovo tumači riječima: ‘iz poštovanja pred Kristom’). To zapravo znači: voljno, a ne prisilno pokoravanje – ‘prihvaćam autoritet.’

Ono što našim suvremenicima u ovom tekstu može izgledati, a vjerojatno i izgleda neprihvatljivo je ideja hijerarhije. Netko je nekome nadređen: muž ženi, roditelji djeci, gospodari robovima. Danas kad nemamo kraljeve i dinastije, već od naroda izabrane predsjednike, mnogi misle da je hijerarhija ukinuta. Ali bez hijerarhije svijet bi istog trenutka stao: kako bi funkcionirao orkestar bez dirigenta, vojska bez generala, razred bez profesora, narod bez predsjednika, zajednica bez pastira, nogometna momčad bez izbornika/trenera? Što se, primjerice, dogodi kad igrač odluči sastavljati momčad? ‘Kalinić je zaboravio gdje je i zašto. Reprezentaciju vodi i odgovara za nju Dalić, a na ostalima je da ga slušaju. Kome se to ne sviđa, neka pakuje kofere, i doma’ reče jedan komentator nakon što je Kalinić vraćen u domovinu sa svjetskog prvenstva u Rusiji kad je umislio da je on izbornik, a ne Dalić.

U ovom je tekstu daleko više uputa muževima kako se odnositi prema ženama nego ženama kako slušati muževe. Koji je Pavlov ključni argument kojim poziva muževe na kontrakulturalan odnos prema ženama? Argument je dakako odnos Krista i Crkve. Kakav je to odnos? To je odnos u kojemu je Krist bio spreman ‘sebe predati za nju’ (5. 25). Krist Crkvu ljubi! Možete li si zamisliti kako je ova riječ da muževi ljube svoje žene do mjere spremnosti da za njih daju svoj život, zazvučala u ušima ljudi onoga doba? Kao potpuna ludost. ‘Ona nije manje vrijedna, ona je tvoje tijelo. Ona si ti’, poručivao je Pavao vjernicima u Efezu. Kad znamo da je Aristotel govorio da su žene samo defektni muškarci, Napoleon da su žene namijenjene da budu robovi muškarcima, Nietzsche da je ‘polovica ljudskog roda, ona ženska, slaba, boležljiva, nestalna i prevrtljiva’ i da zato ‘žene trebaju religiju slabosti koja glorificira slabost, ljubaznost i poniznost kao božanske’, da je veliki filozof prosvjetiteljstva Jean-Jacques Rousseau (18. st.) smatrao da je obrazovanje žena nepotrebno, onda možemo razumjeti svu revolucionarnost Pavlovih naputaka. Ni Židovstvo po svojim spisima, ni kršćanstvo sa svojima, ne drže žene manje vrijednima. Za razliku od Rousseau koji ne vidi razloga da se žena obrazuje, Pavao kaže ‘žena neka u miru prima pouku’. Bez bune, bez revolucionarnih zahtjeva. Davno prije feministica Pavao je svojom porukom donio oslobođenje ženama i njihovo obrazovanje.

Žene poziva da ne budu buntovne, ali razlozi za buntovnost otpadaju kad ih muž voli kao sebe, zar ne? Ovdje se ne govori tko mora prat suđe i usisavat. Ne bavi se Pavao tako dragim ali i banalnim temama današnjih ideologa, o ‘rodnim stereotipima.’ Ovdje je riječ o nečem drugom. Riječ je o odgovornosti. Ako je točna tvrdnja iz 4. 6 (a na tome se sve gradi): da je ‘Bog Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje’, (a to njegova djeca vjeruju i prihvaćaju), onda to znači da je on izvor života i autoriteta. Odatle slijedi i odgovornost stvorenog poretka svojemu Stvoritelju. Jednoga će dana Bog pitati muškarce jesu li bili oni koji su svoje žene voljeli do mjere da daju život svoj za njih po uzoru na Krista i jesu li povjereni im autoritet koristili na dobrobit vlastite obitelji. Za lošu izvedbu glazbenog dijela proziva se dirigent. Za lošu utakmicu trenera i izbornika. Za lošu privredu predsjednika Vlade. Za nefunkcionalnu obitelj Bog će tražiti da otac položi račune.

I djeca su u Efeškoj crkvi bila izložena pouci. Njima Pavao kaže da slušaju roditelje. Ali pouka ide i očevima. Njima se kaže da ne ogorčuju svoju djecu. A ogorčenost, buntovnost se javlja kad djeca ne razumiju naputke. Zato nije samo: ‘Ne, ne smiješ!’, već odgoj i opomena uključuju pouku, tumačenje, objašnjavanje. Cilj odgoja nije stvoriti ‘poslušnu’ djecu već odrasle, zrele ljude. Danac, Jesper Juul, dobro poznati obiteljski terapeut, autor mnogih knjiga o odgoju djece, kaže: ‘Djeci treba vodstvo odraslih, trebaju im roditelji koji jasno kažu što se smije, što se ne smije, što je u redu, što nije u redu, roditelji koji šalju jasne signale… Danas susrećemo obitelji u kojima se roditelji toliko boje da ne naštete svojoj djeci i ne povrijede ih, da djeca postaju vukovi predvodnici. Ti roditelji zapravo izbjegavaju tradicionalni autoritet koji se temelji na društveno zadanim društvenim ulogama, a često ne znaju razviti osobni autoritet koji se temelji na tome da oni, kao ljudi i kao roditelji, imaju osjećaj vlastite vrijednosti.’ Permisivni odgoj stvara mentalne i emocionalne invalide.

Robovi su ono vrijeme bili ne samo radna snaga već dio obitelji. Kakvi su ovo napuci za njih: raditi ne kao zemaljskom gospodaru već kao Kristu. I robovi imaju svoju odgovornost. I ona je ključna riječ u cijeloj priči. Nas Bog drži odgovornima za izvršenje povjerenog nam zadatka. Kad radiš, radi ne kao gazdi, već kao Gospodinu. I to se odnosi i na radnike danas. Bez obzira radili li u državnoj upravi ili u IT industriji. Zamislite da birokrati po državnim uredima rade ‘kao Gospodinu’. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj.

U svim navedenim odnosima jedan je light motiv: oni s autoritetom, ako su ljudi Duha, prema onima nad kojima vrše autoritet ne odnose se s prisilom, prijetnjama i nasiljem. I za to im ne treba drugi zakon do li zakon Kristov – ljubi sve kao sebe sama.

Kad smo započinjali razmatranje ovog odjeljka (4. 1 – 6. 9) rekao sam da cjelinu moramo raščlaniti kako bismo razumjeli njeno funkcioniranje, ali da tek sastavljen sat pokazuje vrijeme, sad moramo sastaviti ovo što smo raščlanili. Sabirem u jednu misao:

Živjeti Crkvu, živjeti osobni integritet i živjeti obitelj tako da taj život bude svjetlo svijetu (4. 18) moguće je ako je pokretač vjera da Bog jest jedan. Bog kao izvor života i autoriteta. Oni koji to vjeruju žive tako da to svojim životom (riječima i djelima) svjedoče, gradeći zajedništvo i skladne odnose u Crkvi i obitelji. Novi čovjek, čovjek Duha, i moram to ponoviti i naglasiti – čovjek zajednice (jer ‘novi čovjek’ nije samoostvareni pojedinac – već ud Tijela), prepoznaje se po tome što odražava Krista.

Audio: 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s