Efežanima – Rast novoga čovjeka

4. 17 – 5. 20

Crkva nije primarno institucija, već duhovna tvorevina sastavljena od pojedinaca koji su poziv čuli i odazvali se (‘u njemu ste i vi zajedno ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu’ (2. 22)). Zajednica ne dokida vrijednost i važnost pojedinca. Naprotiv. Ali bez obraćenog pojedinca nema ni zajednice. Bez obraćenog pojedinca Crkva bi se pretvorila u instituciju.

Život novog čovjeka Duha se razlikuje od života ‘pogana’. Tko su ti pogani? Prije Krista Židovi su ‘poganima’ smatrali ne-Židove. Ali u Kristu je ta pregrada srušena. Je li podignuta nova? Nipošto: u Kristu su danas vrata otvorena svima. Ali kroz ta vrata treba proći. Probuditi se treba: ‘Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih, i Krist će ti svijetliti!’ (5. 14).

Pohlepa

Vidjeli smo prošle nedjelje da je svijet mjesto gdje ‘prepredenost lukavo krči put zabludi’. Što ta ‘prepredenost’ koristi kako bi čovjeka uvela u zabludu? Pavao kaže: pohlepu. Riječ ‘pohlepa’ krije u sebi daleko složeniju stvarnost no što bismo na prvi pogled mogli zaključiti. Koja nam slika prva padne na pamet kad za nekoga kažemo da je pohlepan? Pohlepan je čovjek koji nikad nije zadovoljan s onim što ima već uvijek traži više ne obazirući se na druge kao ni na cijenu koju će platiti da bi došao do onoga za čim žudi. Pismo je napisano davno prije no što su Freud i njegovi nasljednici upoznali način funkcioniranja ljudske psihe, a opet je reklo sve što o čovjeku treba znati. Pohlepan čovjek trpa u sebe jelo, gomila stvari, mijenja partnere(ice)… Zašto to čini?

Pohlepan čovjek, možda očitije od drugih, želi ispuniti prazninu u sebi. Možda ju je čak svjesniji od drugi – umjerenih. Želi doživjeti smisao, prihvaćenost i sigurnost. Drugim riječima pohlepan čovjek je duhovno gladan čovjek. Čovjek koji žarko čezne za nečim što je veće od njega. Nakon što je, primjerice, promijenio deset partnerica, misli da je sreća i ispunjenje u jedanaestoj. Kad pojede deset ćevapa, sreću očekuje u drugoj porciji. Nakon prvog milijuna na banci utrka se nastavlja za drugim. Zato pohlepu možemo s jedne strane prepoznati kao pozitvnu, u smislu da nam služi kao znak koji nam naša duša šalje da smo gladni, da čeznemo nasititi se. Pozitivna je, dakako, u smislu signala koji šalje onome tko ga želi čuti. Bez Boga ta se glad zadovoljava na pogrešnim mjestima, u pogrešnim praksama i s pogrešnim ljudima.

Manifestacije pohlepe

U čemu se ta pohlepa očituje? U seksualnoj neurednosti, govoru i djelima. Nešto opširnije o tome govori u Rimljanima 1. Zbog kratkoće vremena sad to nećemo detaljno obrazlagati, ali ste svako slobodni to pročitati kod kuće. Zašto Pavao u svakoj poslanici tako ustrajno upozorava na seksualnu neurednost? Zato što nas na tom planu čovjekov neprijatelj najlakše dobije. Tu smo najranjiviji. Tu su rane najdublje. Tu se nama najlakše manipulira. Žeđ duše tu najviše dolazi do izražaja. Zašto je ona žena koju su doveli pred Isusa počinila preljub? Predmijevam jer ju suprug nije dovoljno ljubio. A za tim je čeznula.

Zato upozorenje: o bludnosti, tj. seksualnoj neurednosti ni spomena (5. 3). Ne dopustite da vas se slatkorječivošću o neurednosti navede na klizav teren. Ovdje bi za bolje razumijevanje teme bilo interesantno opširnije citirati izlaganje prof. Benjamina Simona na Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku 2017. godine u kojemu pokazuje mehanizam kojim neka neprihvatljiva tema postaje opće društveno prihvaćena, ali zbog kratkoće vremena samo ovo: Prvi korak je dakako, govor o neprihvatljivoj temi. Treba temu dovesti na ‘dnevni red’ u javnosti. Pavao ništa ne zna o tzv. Overtonovu prozoru, kojeg prof. Simon spominje u izlaganju. ‘Riječ je o modelu koji oslikava način na koji mala ekspertna skupina (think tank) u relativno kratkom roku, putem lažnog informiranja može kvalitativno izmijeniti stav javnog mijenja,’ a opet jako dobro zna kako čovjek lako krene putem nevolje kad otvori prozor nauku svijeta koji ‘lukavo krči put zabludi.’ Naš suvremenik Pavao.

Ispucale cisterne

Govoriti o pohlepi koju razumijem kao neartikuliranu duhovnu glad, čini mi se nemogućim bez podsjećanja na riječi proroka Jeremije. On, kako znamo, dolazi poput drugih proroka, samo s jednom misijom: opomenuti i vratiti Božji narod s puta mnogoboštva i idolopoklonstva na put štovanja jednoga Boga što je ključna odrednica Abrahamovske vjere. U tom je smislu i Pavao prorok Abrahamova Boga: ‘Jedan Bog i otac sviju…’, kako smo čitali. Život (etika) novoga čovjeka Duha počiva na vjeri da Bog jest jedan. Ako dakle pohlepu razumijemo kao glad i žeđ duše, tada riječi proroka Jeremije koji govori u Božje ime, dobivaju osloboditeljski smisao: ‘Dva zla moj narod učini: ostavi mene, izvor vode žive, te iskopa sebi kladence (bolji bi bio prijevod: cisterne), kladence ispucane što vode držati ne mogu’ (Jer 2. 13). Čovjek žeđa za živom vodom, ali je htio, i danas hoće, sam, bez Boga tu vodi pribaviti. A Bog mu je nudi besplatno. Ovo čak ne treba razumjeti kao optužbu već kao Božji vapaj za čovjekom i kao putokaz gdje i kako utažiti žeđ.

Pavao zna da je ta žeđ posljedica čovjekove odluke da ne štuje jednoga Boga stvoritelja, već da čast daje stvorenju i za to ga drži odgovornim: ‘Otkriva se, naime, s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu potiskuju nepravednošću. Jer ono što je spoznatljivo o Bogu, njima je očitovano: Bog im očitova… Jer premda spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego postadoše isprazni u svojim razmišljanjima i njihovo se nerazumno srce pomrači. Tvrdeći da su mudri, poludješe, te zamijeniše slavu neraspadljiva Boga obličjem lika raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca i gmazova. Zato ih je Bog u požudama srdaca njihovih predao nečistoti, da sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su zamijenili istinu Božju za laž, te štovali i služili stvorenje namjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. (Rim 1. 18-25).

Kad se makne jednoga Boga iz središta zbilje, čovjeku ne preostaje drugo nego štovati stvorenje. Tako je bilo i tako je. Ali zbog toga na sinove neposlušne dolazi gnjev Božji.

Ostaviti Boga, koji kod Jeremije prispodobljen izvoru žive, svježe vode i zamijeniti ga ustajalom vodom u spremnicima koji propuštaju (tj. čovjek ostaje i bez te ustajale i smrdljive vode), ima za posljedicu muku života, besmisao, osjećaj ostavljenosti, nesigurnost. Žeđ duše. Ako je fizička žeđ strašna, duhovna žeđ duše je daleko gora. I to znaju svi koji su se obratili Bogu i utažili tu žeđ u njemu. A oni koji ustraju u svom mraku, u ispraznim razmišljanjima, kako kaže Pavao, pokušavaju ‘zavarati ispraznim riječima’ proglašavajući laž istinom, mrak svjetlom (5. 6).

Ovaj govor ne razumiju i ne mogu razumjeti oni koji nisu ‘čuli i naučili Krista’ (4. 20). Pavao se nada da su njegovi čitatelji taj poziv, o kojemu smo već razmišljali, čuli i da Riječ Kristova u njima dovoljno jako odjekuje da radije čuju nju nego ‘prepredenost koja krči put zabludi’. Mi uvijek biramo što ćemo slušati. Kristov ili svjetovni nauk. Pismo ili ‘Jutarnji’. Tko nam je autoritet? Krist ili svjetovni filozofi? Govor o nama kao udovima jednoga Tijela, kojemu doprinosimo korištenjem darova milosti koji su svakome od nas dani (prošla nedjelja), govor o nepohlepnom življenju (danas) i o obiteljskim odnosima (sljedeće nedjelje) su ludost za ‘pogane’ za one kojima još nije zasvijetlio Krist. Živjeti kao djeca svjetla znači donositi plod svjetla: svaku vrstu dobrote, pravednosti i istine (5. 9).

Audio: 

Jedna misao o “Efežanima – Rast novoga čovjeka”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s