Efežanima – svijet ‘novoga čovjeka’

Kakav je svijet u kojemu je ‘novom čovjeku’ živjeti kako bi bio znakom nade?

Pavao svijet opisuje kao mjesto gdje ‘prepredenost lukavo krči put zabludi’(4. 14). Svijet u Pavlovo vrijeme i svijet danas, razlikuje se utoliko što su metode ‘prepredenosti’ danas daleko sofisticiranije i zbog dostupnosti (mediji, internet…) daleko pogubnije.

Nije ni čudo da se (stidljivo i neprimijećeno) pojavljuju i udžbenici poput: ‘Mladi – odgoj za medije‘ (Priručnik za stjecanje medijskih kompetencija). U recenziji knjige, prof. Lidija Kralj piše: ‘Priručnik se bavi temom medijskih manipulacija, posebno naglašavajući one kojima su izloženi mladi, primjerice, iskrivljenim slikama stvarnosti kroz novinske članke, reklame, reality emisije, nekritičkim prihvaćanjem informacija dostupnih pomoću interneta te izloženošću prijevarama i krađi osobnih podataka. Za sprječavanje takvih medijskih manipulacija autori predlažu razvijanje medijskih kompetencija kod djece, roditelja, učitelja… Reče Vedran Đulabić, tajnik EPC-a, ovih dana: ‘Ako će demokraciji išta doći glave, onda će to biti površni, nezainteresirani i neinformirani građani.’ Na stranu što je to stara mudrost, ali pitam se kako će, uz medije koji nisu u službi istine već partikularnih ideoloških i financijskih interesa, koji produciraju lažne vijesti (fake news) ljudi biti informirani? Nikako. Zadnja stvar do koje bi bilo stalo ‘Poglavarstvima i Vlastima’ je istina. I to valja imati na umu.

Tekst s kojim se sada bavimo, a u D-F Bibliji nosi naslov ‘Novi život kršćana’, iako se radi o cjelini, možemo, zbog lakšeg razumijevanja, podijeliti u tri dijela: o Crkvi (4. 1-16), pojedincu (4. 17 – 5. 20) i obitelji (5. 21 – 6. 9). Čovjek analizira stvari i pojave kako bi ih bolje razumio. Rastavljamo na dijelove kako bismo razumjeli funkcioniranje, ali tek cjelina funkcionira. (vic o kirurgu,psihologu i patologu) Kad sam bio mali uvijek bih igračku najprije rastavio da vidim kako funkcionira. Lijepo je, i za jednu svrhu korisno vidjeti dijelove sata ali, tek sastavljen, pokazuje vrijeme. Rastavimo dakle:

Udovi jednog Tijela (4. 7-16) – Crkva

Crkva je od Boga izabrano sredstvo djelovanja u ovome svijetu i dok joj je Glava Krist ona svijetu služi kao svjetlo i znak nade. Kako da Krist bude Glava Crkvi?

Uzišao nakon silaska i dao ljudima dare: apostole, proroke, evanđeliste, pastire i učitelje. Iako ovdje nisu nabrojani ni približno svi darovi, ovi su značajni jer im je funkcija ‘opremiti svete za djelo službe’, za ‘izgradnju Kristova tijela.’ Krist je u svojoj Crkvi prisutan po ljudima koje je obdario darima milosti kako bi Crkva mogla živjeti ‘dostojno poziva kojim su pojedinci pozvani’.

S učiteljima, pastirima, evangelizatorima uglavnom nemamo problema. No, što s prorocima i apostolima? Je li pod ‘apostolima’ Pavao mislio na ljude koji su hodili s Isusom i na sebe? Ima li ih još danas? Wikipedija kaže: ‘Čini se da je u najranijoj Crkvi postojao sloj učenika koji su primali taj naslov premda nisu bili među dvanaestoricom Isusovih najbližih učenika. Slično Pavlu, taj se naziv daje i Barnabi i nekolicini drugih. Kasnije će se misionari pojedinih krajeva nazivati apostolima tih područja ili naroda. Tako je sveti Augustin Kenterberijski apostol Engleske, sveti Patrik apostol Irske, sveti Ćiril i Metod apostoli Slavena i tako dalje.’ Danas je u karizmatskim krugovima taj naslov oživljen i označava osobu s autoritetom vođenja crkve. Kršćanska je Crkva utemeljena na nauku Isusa i apostola koji su ga prenijeli, a u Pavlovom slučaju vidimo i obrazložili. Ima li danas još nešto što bi kao dodatak objavi trebalo biti naviješteno? Povijest nam pokazuje da su oni koji su nešto dodavali Isusovom nauku uglavnom osnivali sekte koje su se nakon dužeg ili kraćeg vremena ili vraćale Isusovu nauku ili nestajale. Sama riječ apostol dolazi od grčkih riječi ‘apo’ (od) i ‘stellein’ (slati) što znači: poslanik, odaslani, misionar. U tom bi se smislu ti apostoli Engleskoj, Irskoj, Slavenima razumjeli kao oni koji su poslani da Isusovo evanđelje donesu tim narodima. Više od imena, važan je sadržaj.

Proroci su pak ljudi koji su posebno osjetljivi na stvarnost oko sebe i promatraju je Božjim očima i u Božje ime govore Božjemu narodu, ispravljajući ga, koreći, ohrabrujući, potičući… I u tom smislu lišiti se tih blagoslova značilo bi osiromašiti Crkvu Kristovu. Ono što je važno naglasiti je ovo: kao što su slušatelji u Bereji dok je Pavao propovijedao prihvatili poruku ali su i istraživali u Pismima da vide je li to tako (Djela 17. 11) tako se svaka javna riječ apostola, proroka i ostalih ima provjeravati prema Pismu jer ljudski snovi mogu preuzeti mjesto stvarnosti.

Što se, posebice u evanđeoskom kršćanstvu, često događa? Pojedinci se lako vide iznad zajednice nepoštivanjem onih koje je Krist postavio da po njima bude u Crkvi prisutan. Privatna se objava i sebični individualizam nadređuju zajednici i tako nastaju rascijepi i podjele. One koji se umore od zajednice još i mogu razumjeti (pa čak i opravdati), ali one koji se ohole, ne. Ovdje pak čitamo da je po onima koje je Krist postavio kao autoritete, on sam u Crkvi prisutan i da je nakana da ‘svi stignemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere rasta punine Kristove’ (4. 13). ‘Mi’, a ne ’ja’ pozvani smo biti ‘savršen čovjek’ (4. 13). Pri tom ‘mi’ ne isključuje ‘ja’, ali ‘ja’ prečesto isključuje ‘mi’. Rad na jedinstvu vjere i spoznaji Sina Božjega je mukotrpan rad i zahtijeva poniznost kako smo čitali prošle nedjelje. Oholost pak sebe ističe u prvi plan, cijepa Tijelo Kristovo i završava u paklu. Znamo čije je put oholost. Nitko od nas sam neće spoznati Sina Božjega bez Drugoga, bez zajednice, bez Tijela. Trgati jedinstvo je lako. Graditi je teško. Naše je doba, doba rušenja svakog autoriteta. I mnogi od nas su samo ‘sinovi svog vremena’, vremena rušenja granica i autoriteta, u uvjerenju da tako čovjek stječe slobodu. A traži se čovjek Duha, traže se djeca Božja. Oni koji su spremni ponizno služiti, a ne oholo gospodariti, jer, kako će Pavao zaključiti ovaj dio govoreći zemaljskim gospodarima: ‘Klonite se prijetnja, znajući da je njihov (tj. robova) i vaš gospodar na nebesima’ (6. 9).

Crkva sve što treba za svoj rast dobiva od Glave – Krista. Kad se Crkva za svoj život oslanjala na političku moć i bogatstvo prestajala je biti znakom nade i postala samo jedan od moćnika ovoga svijeta. Snaga Crkve nije u moći i bogatstvu već u svjedočenju. Da bi se rast događao, svaki je pojedinac kao ud tijela pozvan vršiti svoj zadatak, svoju funkciju u tijelu. ‘Djelotvornost je svakom pojedinom dijelu odmjerena’ (16). Ako svatko ne pridonosi svojim darom tijelo kržlja. Ako se netko od tijela odvaja umišljajući si da će tako postati ‘čovjek savršen’ tada dolazi do disproporcije. Zamislite si ruku koja želi biti velika. Ponad tijela, ponad mjere koja joj je određena. Nakaradno, zar ne? I zato ono ozbiljno upozorenje: ‘Ako ne prepoznajete Tijelo u (euharistijskom) kruhu i vinu sami sebi sud jedete’ (1 Kor 11. 27-33).

Audio: 

Jedna misao o “Efežanima – svijet ‘novoga čovjeka’”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s