Efežanima – Živjeti Jedno

U Kristu su ‘dva čovjeka’ (Židovi i pogani) postala ‘jedan novi čovjek.’ To nije nacistički ‘nadčovjek’, nije socijalistički ‘novi čovjek’, nije transhumanistički ‘postčovjek’ već je čovjek Duha. To da nije riječ o danas tako popularnoj ‘samoostvarenoj individui’, iščitavamo iz poziva: ‘trudite se sačuvati jedinstvo Duha.’ Jedan sam nema što čuvati. Čovjek, s pravom nezadovoljan sobom, pokušava sam sebe poboljšati, spasiti, transformirati se, nadići sebe. Ovdje smo pak čitali: ‘Milošću ste spašeni po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji’ (2. 8). Sjećamo se da su se o tom čovjekovom samospasavanju vodile žustre rasprave zbog kojih se i Crkva rascijepila: dobra djela ili vjera? Pismo inzistira: jedino milostivi Bog spasava! Utopljenik se sam ne može spasiti. Želja i trud, iako važni, nisu dovoljni. I nije riječ samo o dobrim dijelima već, danas to bolje razumijemo, projektima stvaranja novoga čovjeka vlastitim snagama, bez Boga.

I što sad s tim ‘novim čovjekom Duha’? Kako je njemu živjeti? U tekstu koji slijedi riječ je o praktičnim uputama kako živjeti jednog novog čovjeka, tu ‘jednost’. Na čemu je ta etika ‘novog stvorenja’ utemeljna? Koji su preduvjeti da bi se zajednički život mogao ostvariti? Zašto Crkva mora živjeti ‘kontrakulturu’?

Etika novog stvorenja je utemeljena na vjeri da Bog jest jedan!

Na vjeri – Vjerovati znači prihvatiti ponuđeno. Vjerovati znači imati povjerenje u darivatelja. Vjerovati znači biti poslušan Objavi. Tko u vjeri traži dokaz da Bog jest, a u znanosti da Bog nije, na krivom je putu. Boga se ne dokazuje. U njega se ili vjeruje ili ne vjeruje. Ovdje čitamo o ‘pozivu kojim smo pozvani’, ‘pozivom pozvani k jednoj nadi’. Bog poziva čovjeka i kad ga čovjek čuje i odazove mu se, postaje dijelom Crkve ‘zajednice pozvanih’, ‘skupštine’, jer to znači grčka riječ ekklesia. Vjera je više od znanja. Ali vjera nije protiv znanja. Vjera je: ‘Čuo sam tvoj poziv Gospode!’

Na vjeri da Bog jest; on je ‘Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje’ (4. 6) Boga se zove Ocem što nas lako navodi da ga razumijemo kao muškarca. Odatle i ‘feminističko iščitavanje’ Biblije u nekom drugom ključu po kojem bi Boga trebalo razumjeti kao Majku, kao ženu. Time bi se trebao vratiti balans u patrijarhalno razumijevanje Boga koji je, kažu, muškarac. Ali nije. Otac ovdje stoji kao izvor života, kao autoritet, kako jamac istine i stvarnosti. Jednako je pogrešan antropomorfizam po kojemu se Bog muškarac, kao i onaj po kojemu je žena. Bog nadilazi tu dvojnost.

Na vjeri da Bog jest jedan – Biblijska povijest s tim započinje i završava. Abraham s vjerom u jednoga Boga stoji na početku te povijesti, a na kraju te povijesti u Ivanovoj viziji vidimo ‘prijestolje Božje i Janjetovo u gradu’. Nasuprot života vjere u jednoga Boga, biblijska nam povijest svjedoči o mnogoboštvu, idolopoklonstvu i ako protiv ičega progovaraju proroci onda je to baš to protiv idolopoklonstva.

Odatle slijedi da i Crkva, tj. Tijelo, kako Pavao rado naziva i toj slici prispodobljuje Crkvu, jest jedna. Kako o tome govoriti danas kad je Crkva tako podijeljena? Kad se crkvenim zajednicama skoro ni broja ne zna? Suočeni s time trebali bismo u dubokoj poniznosti i bolnim srcem priznati našu kratkovidnost i sektaški duh. Priznati i pokajati se zato što smo svojim postupcima negirali Kristovo djelo koje je išlo za tim da sruši neprijateljstvo. A ipak smo si mi temeljiti neprijatelji. U najmanju smo ruku ravnodušni prema sestrama i braći iz drugih vjerničkih zajednica. Tuđi grijeh i slabost doživljavamo kao dokaz vlastite dobrote, umjesto da nad njima plačemo.

Danas, u prigodi blagovanja Večere Gospodnje podsjetimo se da je Krist na križu ubio neprijateljstvo i da baš zato stol Gospodnje večere mora biti otvoren za one koji su isto tako njegovi sljedbenici. Kad bi Crkva mogla barem na tri područja napraviti hrabar iskorak: zajedničkim služenjem čovjeku u potrebi, zajedničkoj molitvi i zajedničkim blagovanju od Stola, bio bi to dovoljan znak svijetu i ‘Poglavarstvima i Vlastima’ da Crkva jest jedna. Jedno tijelo oživljeno jednim Duhom.

Preduvjeti zajedničkog života.

Poniznost (oholost), blagost, strpljivost, podnošenje, ljubav, sveza mira (treba li podsjećati da je ‘novi čovjek’ kako ga zamišlja ovaj svijet čista suprotnost tome?) Od najranije dobi, ako smo bili u situaciji da imamo braću i/ili sestre, znamo da je zajednički život skopčan s navedenim kvalitetama. Slobodno možemo reći u eri kad se stalno čuje o tzv. ‘europskim kršćanskim vrijednostima’ da su upravo poniznost, blagost… te vrijednosti. Bez toga zajednički život nije moguć.

Zašto Crkva mora živjeti kontrakulturu?

Crkva koja ‘živi dostojno poziva kojim je pozvana’ jest znak nade u ovome svijetu. Zato oni koji su taj poziv čuli trebaju živjeti tako da njihovi životi služe kao orijentiri. Kao što je inače slučaj sa znakovima, oni nemaju moć zaustaviti prekršitelja (iako su znakovi izričite zabrane), ali čovjeka spremnog poslušati mogu spasiti mnogih neugodnosti. Zato Pavao u poslanici Rimljanima vjeru poistovjećuje s poslušnošću. Vidjet ćemo uskoro kakav je to život na koji Pavao poziva svoje čitatelje. Živjeti i svjedočiti kontrakulturu ima svoju cijenu jer tvrditi da postoji istina (pošto ste čuli riječ istine – Evanđelje svojega spasenja; 1. 13) u svijetu koji tvrdi suprotno znači koješta riskirati. Znači biti optužen za igru moći i nasilje. Nije li, primjerice, D. Bonhoeffer sa svojom ‘ispovijedajućom crkvom’ bio ta kontrakultura u nacističkoj Njemačkoj i zbog toga izgubio glavu?

Audio: 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s