Efežanima – Uloga čovjeka u povijesti spasenja (3. 1-13)

Prošle smo se nedjelje podsjetili da Evanđelje nije ‘palo s neba’ već se utjelovilo u čovjeku Isusu. Židovu, koji je srušio pregradu razdvojnicu i u svom tijelu ubio neprijateljstvo. To nam također ukazuje na Božji način djelovanja u ovome svijetu. U raspravama, u kojima se jedna strana poziva na autoritet Pisma, zna se čuti: ‘Pa što ako piše, to su ljudi pisali!’ želeći time reći da Biblija nije autoritet jer je samo ljudska tvorevina. I uistinu, Biblija nigdje ne kaže da je ona samo božanska knjiga. Najčešće su izrijekom navedeni, ponekad nisu, ali na svakoj je njezinoj stranici moguće prepoznati osobnost i povijest ljudskog autora.

Biografija autora, tj. njegove životne okolnosti, su sredstvo Božje objave. Njima se Bog koristi kako bi se objavio. Pisci nisu bili samo zapisničari već i nešto daleko više. Tercije je, primjerice, bio ‘zapisničar’ – amanuensis – poslanice Rimljanima; Rim 16. 22. Pavao svoje okove i nevolje kroz koje prolazi, vidi kao priliku za propovijedanje i napredovanja evanđelja (3. 13). U Rim 1. 1 Pavao kaže da je Evanđelje Božje, u 15. 19 ga naziva Kristovim, da bi u 16. 25-27 rekao: ‘Onomu koji vas može učvrstiti – po mojem evanđelju i propovijedanju Isusa Krista, po objavljenju Otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pismima odredbom vječnoga Boga svim narodima obznanjenog za poslušnost, vjeru – jedinomu Mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke! Amen.’

Pavao na nekoliko mjesta u svojim poslanicama (a Luka u Djelima apostolskim) prilično iscrpno opisuje svoj život. I to mu služi kao valjani argument kojim potkrijepljuje autentičnost poruke koju je propovijedao. Prije događaja na putu za Damask Pavao nije bio nevjernik. Naprotiv, ‘po najstrožoj sljedbi njihove vjere živio je kao farizej’ (Dj 26. 5). ‘Preko svake je mjere progonio i pustošio Crkvu, prerevno odan otačkim predajama’ (Gal 1. 13, 14). A ipak, tek kad mu je ‘Onaj koji ga je odvojio od majčine utrobe, otkrio Sina svoga’ (Gal 1. 15, 16) sve se promijenilo u njegovu životu. ‘Obznanjujem vam braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjek primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista’ (Gal 1. 11, 12).

Pavao je progonio i pustošio Crkvu uvjeren da radi dobro. Koje je mjerilo ispravnog služenja Bogu? Odnos prema Isusu i njegovoj Crkvi. I to je razvidno iz događaja na putu u Damask: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’. ‘A tko si ti?’ ‘Isus koga ti progoniš’, bile su riječi koje je čuo i to je rezultiralo njegovim obraćenjem. Do tada je i njemu, a i svemu svijetu, kako smo čitali to otajstvo da su i pogani dobro došli, bilo skriveno, ’prešućeno u drevnim vremenima’. Bez tog uvida, razumljiva je njegova revnost da istrijebi one koju su naviještali da je Isus iz Nazareta očekivani Mesija.

Po obraćenju mu je dana milost da bude ‘apostol poganima’ da im ‘navijesti neistraživo bogatstvo Kristovo’ (Ef 3.8). Bog je iskoristio njegovu revnost, preoblikovavši je na svoju slavu. Može se revnovati za dobro, ali se može revnovati i za zlo. Ne samo Pavlu, nego i onima koji su ga slali progoniti sljedbenike Puta, izgledalo je da revnuju za dobro. Ali to nije bilo tako. Progon čovjeka nije dobar bez obzira kako dobro opravdanje koristili.

Kako povijest Crkve stoji s biografijama? U dvije se tisuće godina nakupilo jako puno biografija. Neke se pamte više od drugih. Što nam biografija Augustina, biskupa Hippa iz 4/5-oga stoljeća govori? Što nam kaže biografija Franje Asiškog (12/13 st.) ? Luthera? Velikih misionara poput Williama Careya (18/19 st.)? Franje Klema, Steve Derete, da budem suvremeniji i našoj zajednici bliži? Što nam kažu njihovi životi? Kako je Bog koristio njihove osobnosti za svoje namisli? Zašto djeci na vjeronauku pričamo o velikim Božjim ljudima? Koliko su njihove (i moje svakako) osobnosti o(ne)mogućavale Božju nakanu ako se nisu poput Pavla dali promijeniti pa revnost za zlo promijeni u revnost za dobro? Koliko je Bog trebao vremena da ispravi neke korake koje smo mi ljudi činili iz svojih prirodnih nagnuća, poriva, slabosti? Bi li Crkva danas bila podijeljena da je Luther malo više ličio Franji Asiškom? Ali i, bi li se Crkva vratila Evanđelju da nije bilo Luthera? I tako dalje.

Što nam rečeno kaže o nama samima? Mi nismo ni Mojsije ni Ilija, ni Isus, ni Pavao, ni Franjo ni Luther ni Zwingly. Mi vodimo svoje svakodnevne živote u uredima, školama, domovima. Nitko od nas ne ispisuje povijest koju će pamtiti udžbenici. Pa ipak pišemo povijest među ljudima s kojima živimo. Krug ljudi koji svojim životima dodirujemo je veći ili manji, ali nitko ne živi, a da tog kruga oko njega nema. Naše postojanje stvara krugove. Pavao će reći Korinćanima: ‘Vi ste naša poslanica… i ta poslanica nije napisana crnilom na papiru, već Duhom u srcu’ (2 Kor 3. 2-3). I ne radi se samo o ‘osobnom svjedočanstvu’. Danas, u fragmentiranom i individualiziranom svijetu, baš je Crkva kao zajednica, kao Tijelo, ta koja je pozvana svjedočiti Krista. Uvijek držimo na umu: sve ovo što ovdje čitamo pisano je Crkvi.

Kao i u Pavlovu slučaju i u slučajevima spomenutih duhovnih velikana kroz bližu i daljnju povijest, zadatak svih jest biti službenicima, svjedocima Radosne vijesti. I to baš u našoj svakodnevici, baš takvi kakvi jesmo, jer samo po nama takvima Bog može pričati svoju priču. Često poželimo biti kao netko drugi, netko tko nas se u određenom trenutku života dojmi. Ali Bog ne može pričati svoju priču u ovome svijetu ako pobjegnemo od sebe i svojega križa. Jer jedino po križu Bog progovara. Pogledajte samo dugačak spisak nevolja u 2 Korinćanima 4. i 6. poglavlje kroz koje je Pavao prolazio. Pomislimo i na to da je i ovu radosnu poslanicu Pavao pisao iz zatvora. I? Gdje je očaj? Gdje je želja da se od svega toga pobjegne? Da se umjesto uznika Pavla bude sudac Feliks? Ne, Pavao je dobro znao, imao je otvorene oči srca, da prepozna kolike li ‘nade u pozivu njegovu’ i da se to ne mijenja ni za kakvu ugodu i povlastice ovoga svijeta. Ne znam je li kad Pavao pomislio: ‘Eh da mi je mir, kakva radna soba, tajnica, dobra ručak, ugodan krevet, participacija u kakvom fondu… kakvu bih tek onda poslanice napisao… Ma što poslanicu, tomove knjiga bih napisao.’ Ali ova i druge neke poslanice napisane su u zatvoru! Ti tomovi knjiga skupljaju prašinu po policama, a ova pisma promijenila su živote milijuna.

Zaključimo: Knjige i posebice Knjiga – Biblija jesu važne. Biblija zato što nam, bez proizvoljnosti, prenosi svjedočanstvo o Isusu iz Nazareta, ali bez ljudi koji su vjeru u njega živjeli, danas bismo imali samo jednu knjigu više na policama. Ovako se vjera u nj prenijela i na nas. Po našim životima Bog govori i danas. Našoj djeci i naraštajima koji dolaze.

Audio: 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s