Efežanima – Novi narod (2. 11-22)

Evanđelje Isusa Krista dolazi u sasvim židovskom kontekstu i iz njega izvire. Isus je Židov, kultura je židovska, religija je židovska. Prvo i krucijalno pitanje koje se postavilo pred Crkvu koja je nastala na temelju Isusova propovijedanja i službe nije bilo pitanje njegove osobe (to su kasnija stoljeća) već: što s poganima? Kako se oni uklapaju u priču? Pavao na ovo pitanje odgovara ovako:
1.3 – On nas blagoslovi / 1. 13: u njemu ste i vi (blagoslovljeni).
2.1 – I vas, koji bijaste mrtvi / 2.5: i nas, koji bijasmo mrtvi po prijestupima
Ti koji su bili blizu – Židovi i oni koji bijahu daleko – pogani, iako svi mrtvi, po Kristu oživljeni i time postadoše ‘novi čovjek’ /2. 15/.

Što je stajalo između ‘nas’ i ‘vas’? Što je to trebalo srušiti? Pregradu razdvojnicu – neprijateljstvo! To je Krist razorio, ubio, u svom tijelu smrću na križu. U čemu se to neprijateljstvo ta pregrada razdvojnica manifestirala? U Zakonu /2. 15/. I zato ga: ‘uništi’ (Rup), ‘obesnaži’ (Ruben), ‘obeskrijepi’ (D-F). Zašto je postojalo neprijateljstvo? ‘Mi imamo Zakon i držimo ga se, a vi ste nevjernici bez Zakona i zato s vama ne želimo imati posla.’ Zakon je trebao ljude voditi Bogu, ali nije ljude mogao pomiriti s Bogom budući da je jedino mogao pokazati čovjeku da je griješan. A po križu smo pomireni s Bogom /16/. I to jedni i drugi po istom kriteriju: ne svojim zaslugama već Kristovom žrtvom i Božjom milošću.

Mi napetosti koje su dio naše egzistencije najčešće rješavamo tako da eleminiramo (pobjeđujemo) suparnika. Isus pak ide drugim putem: ubija neprijateljstvo umjesto neprijatelja. Kako je moguće da neprijatelj postane prijatelj? Uklanjanjem razlog neprijateljstva. Oholost: mi imamo Zakon. Sebičnost: samo ćemo se mi spasiti. Oholost i egoizam stoje na putu pomirenja. Isus prihavaća Božju volju i nju stavlja na prvo mjesto i tako u sebi eliminira neprijateljstvo.

Interesantan je ovaj ‘novi čovjek’ o kome Pavao govori. U ovoj našoj kaljuži u kojoj živimo, to zvuči tako privlačno. Podsjetili smo se prošle nedjelje kako je čovjek, ne poslušavši Boga, duhovno umro. I to ne samo u Adamu, već i po tome što svatko od nas i svi mi zapravo tražimo samo jednu stvar: autonomiju od Boga. Ne odnos s njim, već baš autonomiju. O kome je riječ kad Pavao govori o ‘novom čovjeku’? O čovjeku Duha, duhovnom čovjeku. Bitna odrednica čovjeka Duha je da ima ‘pristup Ocu’ jer je ‘ukućanin Božji’. Da ima odnos s njim. Kuća Božja je duhovna tvorevina.
Nasuprot tome stoji čovjek tijela. Tu vrijede kategorije tijela: obrezanje (Zakon) / neobrezanje (bez Zakona). Opširnije o tome Pavao piše u Kološanima poslanici: ‘Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama. To je tek sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest – tijelo Kristovo. Nitko neka vas ne podcjenjuje zato što on sam uživa u »poniznosti i štovanju anđela«, zadubljuje se u svoja viđenja, bezrazložno se nadima tjelesnom pameću svojom, a ne drži se Glave, Njega od kojeg sve Tijelo, zglobovima i svezama zbrinuto i povezano, raste rastom Božjim. Ako ste s Kristom umrli za počela svijeta, zašto se, kao da još u ovom svijetu živite, dajete pod propise: »Ne diraj, ne kušaj, ne dotiči«? Sve će to uporabom propasti. Uredbe i nauci ljudski! Po samozvanu bogoštovlju, poniznosti i trapljenju tijela sve to doduše slovi kao mudrost, ali nema nikakve vrijednosti, samo zasićuje tijelo’ (Kol 2. 16–23).

Tijekom mog studija imali smo predmet ‘Osnove duhovnosti’. Predavač je na ploči crtao što duhovan čovjek radi i što ne radi. Pa se tako, uz ostale, našla i tvrdnja da duhovan čovjek ne jede špek i bijeli šećer. Naravno da sam se tome smijao i pri tom, priznajem, bio nepristojan, što je naljutilo predavača pa mi je rekao da mogu slobodno napustiti učionu. Nisam htio rekavši pri tom: ‘Ne, ove gluposti želim čuti do kraja.’ Nakon nekoliko godina dobio sam mejl od njega u kojemu priznaje kako je bio u krivu shvaćajući duhovnost na taj način. Uistinu, duhovnost i špek ni na koji način nisu povezani.

(a) Suvremeni totalitarizmi su pokušavali napraviti novoga čovjeka: Kažem pokušavali, jer ‘Knez ovoga svijeta’ uvijek samo imitira Božje. Svoje nema jer nije Stvoritelj. Zato ide putem eliminacije.

– fašizam / nacizam: eliminacija rasa;
– komunizam: eliminacija klasa; Novi čovjek i novo društvo bile su ključne riječi režima. A na kraju se rodila samo ‘nova klasa’ – povlaštenih komunističkih glavešina, kao glasi naslov knjige disidenta Milovana Đilasa koji je, zato što je na to upozoravao, proveo 9 godina u zatvoru, a od toga 2,5 godina u samici. Da bi se stvorio taj ‘novi čovjek’ koristio se strah, teror, ubijanje, gulazi, Goli otok, ušutkivanje, prešućivanje špijuniranje, tajna policija… Ali revolucija ide dalje i danas imamo
– queer: eliminacija roda i spola(1)

U temelju svih tih totalitarizama se krije duboko nezadovoljstvo čovjekom (a to se krije inzistiranjem na ‘pravima’) pa se dokidanjem inferiornih rasa, klasa, roda i spola kani stvoriti tog novog čovjeka. Prva su dva totalitarizma zbog nakane ostvarenja utopijskog novog čovjeka i društva donijela velika stradanja konkretnom čovjeku i konkretnim društvima. A što će donijeti treći totalitarizam tek treba vidjeti.

(b) I samo kratka opaska o Izraelu; s jedne se strane Crkva (primjerice Luther) postavljala ‘antisemitski’ prema Židovima jer su oni ‘ubili Krista’, a s druge strane pristaje na ‘dvostruka mjerila spasenja’. Izrael bi se, kao, trebao spasiti naprosto zato što je Izrael. Jedna mjerila – Isus, pokajanje itd. bi trebala vrijediti za pogane, a druga za Izrael. Nastavak ove priče bi nas odveo duboku u polje politike na Bliskom istoku, ali to ovaj put nećemo.

Rekao sam da je ‘kuća Božja duhovna tvorevina’. Kroz povijest nije nedostajalo pokušaja da se tu na zemlji stvori Božje kraljevstvo. I to su htjeli baš duboko religiozni ljudi. Ali Isus reče: ‘moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.’ Ono po čemu se Crkva prepoznaje nisu zgrade, nije politička moć, već način na koji služi čovjeku kao putokaz spoznaji Boga. Kako ćemo to kasnije vidjeti Bog je za tu nakanu Crkvi dao instrumente. Ovdje samo ponovimo riječi apostola: ‘Tako dakle niste više stranci i pridošlice, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji nadograđeni na temelju apostolâ i prorokâ, a ugaoni je kamen sam Krist Isus. U njemu sva građevina zajedno povezana raste u sveti hram u Gospodinu. U njemu ste i vi zajedno ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu’ /2. 19-22/.

Ako je Crkva Kristova onda nikad Isusovo djelo i njegov nauk kako su nam ga prenijeli njegovi apostoli i proroci ne može i ne smije zamijeniti nečim drugim i uvijek mora živjeti to pomirenje koje je Krist na križu ostvario. Evanđelje je bilo isto jučer i danas i bit će takvo do Kristova ponovna dolaska.

Audio: 

(1) – preciznije je govoriti o ‘transhumanizmu’ kojega je queer samo dio. op. g.g.

Jedna misao o “Efežanima – Novi narod (2. 11-22)”

  1. Samo bih se dodirnuo o židovima (o kojima jako malo znam) no jedno mi uvijek dolazi, a to je da kršćanin, onaj nanovorođeni, onaj pravi (koji ne jede špek : ) nebi nikada smio ni na kraj pameti osuđivati židove a idem toliko daleko ni farizeje, što su ubili Isusa. Ako nas Kristova krv pere onda je netko treb’o ružno je reć proliti, tu krv. Čim nam se u glavi vrti pomisao na osudu njih, postajemo “nezahvalne” licemjerčine gore od njih isti kao farizeji. Ne shvaćam Lutera po tom pitanju, iskreno nisam ni čitao što je mislio o židovima. Što napisah se ne odnosi o njihovoj današnjoj politici, koju ne razumijem nit poznajem.
    Mir Božji.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s