Efeženima – Spasenje – dar milosti

Pred nama se nalazi predložak drame povijesti svemira u deset redaka. Kako je ispričana?

Likovi: mrtvaci / milosrdni Bog; sile protivne Bogu (Knez) / Krist
Mjesto radnje: groblje /  nebo
Vrijeme radnje: od Adama do Krista / budući vijek (novo Božje stvorenje)
Radnja: Milosrdni Bog se ne miri sa smrću svog ljubljenog bića, već čini sve kako bi potpuno bespomoćnog čovjeka priveo u život budućeg vijeka. Tko su ti mrtvaci? Svi ljudi. Ne samo pogani, već i Židovi. I oni bez zakona i oni sa Zakonom. I jedni i drugi, zato što je duh mrtav, mogu vršiti samo prohtjeve tijela i ćudi /3/. I vi bijaste mrtvi i mi bijasmo mrtvi, kaže Pavao. Čovjek ne može u jedom trenutku reći: ‘U redu, od sad ću činiti sve dobro i time spasiti.’ Nekoliko je razloga:

1. Mrtav je; rečeno je čovjeku, u vrijeme bliskog zajedništva s njegovim Stvoriteljem, u doba nevinosti: ‘Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo. U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti.’ Fizički je nastavio živjeti ali od tada za Boga postade mrtav. I Bog za njega. Čovjek na nagovor zmije (Pavao ju ovdje zove ‘Knezom’), htjede postati poput Boga, ali bez Boga. Tražio je autonomiju, a ne odnos. I ta autonomija rezultira strahom za ego. Sad kad Boga više nema u čovjekovu životu, osim kao sjećanje, preostaje mu njegov ego. I užasan strah da će taj ego umrijeti. Duhovno mrtav čovjek boji se smrti ega i fizičke smrti jer je to sve što mu je preostalo. A zapravo je baš smrt ega ono što bi mu omogućilo život. Što više moje volje, to manje života.

2. Ne zna što je dobro; treba li ponavljati da smrću Boga nestaje istina, dobrota, ljepota, autoritet… Čovjek sluti da istina postoji, ali se to boji jasno reći jer bi ga to obvezivalo.

3. Nema snage za to; Ovdje čitamo da je ‘Bog unaprijed pripravio dobra djela da u njima živimo.’ To znači da ni dobra djela ne činimo svojom snagom već njegovom. Sigurno, suočeni sa snagom zla, s nezahvalnošću za učinjeno dobro, trebamo poticaj u riječima: ‘Neka vam ne dodija činiti dobro’ (2 Sol 3.13).

4. I da to učini, što je s grijesima prije odluke? Kako obrisati sve zlo učinjeno prije takve neke zamišljene odluke? Grijeh je već počinjen i kao takav zaslužuje kaznu.

5. I da to učini, da u tome uspije, koji bi bio razlog da ga Bog spasi? Sama njegova dobrota? Pa što ako je čovjek dobar i čini dobro? Je’l to razlog da mu Bog otvori ‘vrata neba’? Što bi čovjek trebao biti nego dobar? Je’l mu to neka zasluga? ‘Nije po djelima, kako se tko ne bi dičio’ (2. 9).

‘Budući vjekovi’ (D-F); ‘vjekovi što dolaze’ (Ruben) – Misli li se pod tim na treći vijek poslije Krista? Ili možda 10-ti? Petnaesti ili naš? Svakako, svi su oni u taj izričaj uključeni, ali riječ je i o onim vjekovima (ako ih uopće tako više možemo zvati), kad više neće biti trpljenja i smrti (Otk 21. 4). Riječ je o novom Božjem stvorenju, o kraljevstvu Božjem. U onom dijelu kojemu se pod ‘budućim vjekovima’ podrazumijeva ova naša era koju zovemo ‘poslije Krista’ jasno nam je vidljiva ta milost jer da Bog kažnjava svu tu našu ljudsku zločestoću, već nas davno ne bi bilo: ‘I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate’ (Djela 17. 30). Ni dobra djela koja bismo činili ne mogu nas spasiti, ni zlodjela koja činimo ne mogu nas trajno udaljiti od Boga jer je Božja milost veća i od naših zlodjela i od naših dobrih djela. Spašeni smo zato što je Bog milostiv. Nema očaja, ali nema ni samohvale.

Do kad? U netom citiranoj propovijedi u Ateni, Pavao nastavlja ovim riječima: ‘Jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih’ (Djela 17. 31). Ovaj kaos koji živimo neće trajati zauvijek. Baš zato što je milostiv, Bog će jednog dana stati na kraj svakome zlu, svakoj nepravdi, smrti i propadljivosti. Ne stati na kraj zlu, nepravdi i smrti bio bi znak krajnje nemilosrdnosti. Kako je dobro moći biti pomiren s Bogom i ne strahovati od suda.

I svakako za kraj ovog razmišljanja o spasenju, moramo se pitati što ‘spasenje’ zapravo jest? Spašeni od čega? Spašeni za što? Rekli smo da je mjesto radnje groblje, a akteri radnje su mrtvaci. Spašeni od smrti. Ne od ove fizičke smrti, jer kroz nju nam je svima proći, već od vječnog ništavila. Spašeni, prije svega od odijeljenosti od Boga, od toga da nam je on stranac i sudac. Spašeni od besmisla i kazne. Spašeni za novi i bliski odnos s Bogom. Spašeni za dobro. Spašeni za stajanje u istini. Spašeni za vječnost. Milosrdni se Bog ne miri sa smrću svojega stvorenja, već čini sve kako bi potpuno bespomoćnog čovjeka priveo u život budućeg vijeka.

Audio: 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s