Efežanima – Pavlove molitve

1. molitva: 1. 15 – 23 i 2. molitva: 3. 14 – 19

Naše su molitve često dugačka lista osobnih želja i potreba. Ponekad uključimo i druge. Ali najčešće se radi o materijalnim i zdravstvenim potrebama. Pavao, usput rečeno, nije molio za zdravlje Efežana, već ih je liječio (vidi Djela 19). Za što pak on moli? Prvo, valja zamijetiti da su molitve utemeljene na:
(a) vjeri Efežana u Gospodinu Isusu
(b) njihovoj ‘ljubavi prema svima svetima’.

Ovo nam može izgledati kao usputna opaska, skoro poštapalica, ali ipak se radi o ključnoj oznaci onoga tko vjeruje u Boga (i kako rekosmo tko je ‘opečaćen Duhom Svetim’): ljubav prema Crkvi i gradnja zajedništva. Ako i možemo reći da je Efežanima bilo lako prepoznati te ljude koji su im bili braća i sestre, danas s toliko crkvenih zajednica, to nipošto nije tako lako. A opet jest: ljubiti one koji se priznaju Isusovima, ne samo pripadnike naše zajednice. Ultimativni je to test naše vjere. Ljubav prema sestrama i braći u Kristu, a onda i šire (2 Pt 1. 7), je znak djela Duha Svetoga u čovjeku.

3.1 Duh mudrosti i objave za spoznaju Boga.

Ranije smo vidjeli kako nam je ‘u Kristu dano ‘izobilje mudrosti i razumijevanja’. Ako nam je dano, zašto sad u molitvi traži? Zato što je riječ o odnosu, a odnos nije statika već dinamika. Religija je statika, vjera je dinamika. Religija su propisi, vjera su odnosi. ‘Imati više Duha’ ne znači imati veću količinu nečega, već imati dublji odnos s Bogom. Spoznaja Boga se ne stječe u i iz knjiga. One dakako pomažu (uključujući i Pismo kao svjedočanstvo susreta Boga i ljudi), ali ako je Bog živi, osobni Bog koji nam se u Kristu objavio, onda nam po Duhu omogućuje da i mi danas uđemo u taj osobni odnos i da ga u tom odnosu sve bolje, dublje upoznajemo i spoznajemo. Već će u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao reći da je bez Duha Božjega, u čovjeku djelatnom, nemoguće spoznati Božje: ‘Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim čovjekova duha koji je u njemu? Isto tako ono Božje nitko nije spoznao, osim Duha Božjega. A mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga, da znamo čime nas Bog obdari. To i navješćujemo, ne naučenim riječima mudrosti ljudske, nego onima naučenim po Duhu, izričući duhovno duhovnim izričajima. Naravan čovjek ne prima ono što je od Duha Božjega, jer njemu je to ludost i ne može spoznati, jer se to duhovno prosuđuje’ 1 Kor 2. 11-14.

Što to znači spoznati (Boga)? Naše iskustvo odnosa: stranci – ne poznajemo se; informiranost – čuli smo da netko postoji s tim imenom; upoznajemo se; provodimo vrijeme zajedno – prijateljujemo; pomažemo si, plačemo i smijemo se zajedno; neka prijateljstva završe brakom;

Ni s Bogom nije drugačije: od stranaca postajemo djecom. Upoznajemo ga, služimo mu. On služi nama u našim potrebama. On voli nas, mi sve više volimo njega…

3.2 ‘Prosvijetljene oči srca za prepoznavanje.’

‘Oči srca’ – što znači taj izričaj? Vidjeti stvari na drugi način. Doživjeti i ono što nije na prvi pogled vidljivo. Što nam je to vidjeti ‘očima srca’?

(i) nada u njegovu pozivu; Kako se nadati kad nas svako toliko zatekne obavijest o nečijoj smrti i onda se okupimo na groblju kako bismo se od pokojnika rastali? Božji poziv se tiče vječnosti. Podsjećam, ‘obdareni smo svim duhovnim blagoslovima u nebesima’, a to nam jamči da smrt nema posljednju riječ. Posljednja je riječ pridržana za život. Zato što je Otac uskrisio Sina iz mrtvih, možemo se nadati i mi. I ta nada nije apstraktna već konkretna. Zbog Uskrslog. Ako gledamo život samo fizičkim očima malo je razloga za nadu. Oči srca govore nešto drugo.

(ii) bogatstvo slave u njegovoj baštini; O Božjoj slavi Biblija govori na mnogo mjesta. O čemu je riječ? Tko je slavan? U našem svijetu: glumci, sportaši, umjetnici, bogataši… Osobe koje su nešto postigle na različitim poljima ljudskog djelovanja i zato postali poznati. Kad nogometaš, primjerice, ne postigne gol iz izgledne situacije, kaže se: ‘nije se proslavio.’ To da je Bog slavan, znači da je poznat, moćan, bogat, sjajan. Veliko je ono što je on pripravio onima koji mu vjeruju.

(iii) sila – snage; Psalam 21: ‘Jahve, zbog tvoje se moći kralj veseli… Daj nam da pjesmama slavimo snagu tvoju!’ /2, 14/. Ovdje Pavao moli za snaga unutarnjeg čovjeka. Ljudski – slabi, po Duhu – jaki. Pavao nije nastupao, kao i Isus iz pozicije moći, iako kaže na nekoliko mjesta da bi na to imao pravo, već iz pozicije milosrdnog služenja. Ali to nije umanjivalo autoritet ni silu koju su imali. Gdje je Duh Božji tu nema bojažljivosti, već hrabrosti, odlučnosti.

Snaga kojom se Bog očituje u životu vjernika ista je ona sila kojom je Krist bio uskrišen iz mrtvih. I tu je paradoks: gledano fizičkim očima, križ je konačni poraz Boga. Gledano fizičkim očima Pavao je bio: ‘…među (Korinćanima) u slabosti, i u strahu, i u veliku drhtanju. I moja riječ i moje propovijedanje nisu bili u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u dokazivanju Duha i sile, da vaša vjera ne bi počivala na mudrosti ljudskoj, nego na sili Božjoj’ (1 Kor 2. 3-5). Oči srca vide Uskrsloga, oči srca vide njegovog apostola. Izvana posvemašnja slabost, smrtnost i prolaznost, ali iznutra sila života.

3.3 Spoznaja stvarnosti

Zašto je moguća znanost? Zašto je moguće istraživati svijet u kojemu živimo? Zato što stvarnost postoji. I to nije nevažno. Stvarnost oko nas nije iluzija. Kako to mogu tvrditi? ‘Poradi toga prigibam koljena svoja pred Ocem, od koga je ime svakom očinstvu na nebesima i na zemlji.’ (3. 14-15). Zato što Bog jest i stvarnost jest. Kad kaže ‘očinstvo’ Pavao kaže: život. Bog je izvor života. Ako nema Boga onda nije čudno da nema ni istine u našemu svijetu. Da se ovo što živimo drži iluzijom. A iluzija prije ili kasnije nestaje. No, Pavao moli da njegovi čitatelji ‘shvate stvarnost’ – sve ono što se može obuhvatiti. Baš to znači izraz: ‘shvatiti… što je Dužina i Širina i Visina i Dubina.’ Ali on ne staje kod stvarnosti koje smo dio, već nastavlja: ‘te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve punine Božje.’ Ovdje moramo spomenuti i navod iz poslanice Kološanima 2. 8: ‘Pazite da vas tko ne prigrabi mudrovanjem (filozofijom) i ispraznim zavaravanjem prema ljudskoj predaji, prema počelima svijeta, a ne prema Kristu.’ Ukratko, navedeno znači:

(1) Bog je izvor svekoliko stvarnosti
(2) Stvarnost koje smo dio nije iluzija
(3) Stvarnost se ne iscrpljuje u prirodnom poretku stvari (počela svijeta – ‘mudrost ovoga svijeta; usp. 1 Kor 2. 6,7 i cijeli taj odijeljak). Treba li podjećati: u prirodi ne vidimo na djelu ljubav već baš smrt. Bespoštednu borbu na život i smrt. Zato i poziv na spoznavanje ‘nadspoznatljive ljubavi Kristove’, na nemirenje s prolaznošću i smrću.

Audio: 

– nastavit će se –

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s