Cijeli Isus – svemu stvorenju; Uskrs 2018.

Prozbori Petar i reče: »Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.« (Dj 10. 34a, 37-43)

1. Čovjek je grešan

Po imenu njegovu prima se oproštenje grijeha. Ne drugo i ne manje. Isus nije donio neko novo učenje. Izveo poneko čudo. Unio malo nemira u njihov religijski sustav. Ne, nego baš, kako smo razmišljali o Božiću na tragu anđelovih riječi Josipu, ‘spasiti narod svoj od grijeha njegovih.’ I to je ključno za razumijevanje njegove misije. Isti motiv sad nalazimo i u Petrovoj propovijedi. Sadržaj njegova propovijedanja bilo je kraljevstvo Božje, Božja vladavina, a cilj misije pozabaviti se ključnim čovjekovim problemom, a to je grijeh. Grijeh je sveobuhvatna stvarnost u koju smo uronjeni svakim dijelom našega bića. I ne iscrpljuje se u tome što smo prekršili neki propis, već da smo grešni već rođeni. Da je to naša ljudska narav:

Evo, grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja. (Ps 51. 7)

Teologija će govoriti o ‘potpunoj iskvarenosti čovjeka’, što ne znači da je čovjek tako grešan da grešniji ne može biti, već da je svaki njegov aspekt njegova bića zamrljan grijehom: i volja, i osjećaji i racionalnost i sposobnost sklapanja odnosa i uživanja u njima.

Nije čovjek grešan zato što čini zla djela, već čini zla djela zato što jest grešan. Po Adamu smo svi naslijedili grešnu narav. Ali čovjek ne prepoznaje i ne priznaje vlastitu grešnost. Tek djelovanjem Duha Svetoga čovjek biva presvjedočen u vlastitu grešnost.

2. Isus osloboditelj
Tko je taj po kome se ‘prima oproštenje grijeha?’

– Isus iz Nazareta: jedan od nas, jedan kao mi. Čovjek. Ne neko polubožanstvo iz grčke mitologije.
– pomazan Duhom: ali i ne samo čovjek. Već i ‘pravi Bog od pravog Boga’. Začet po Duhu, ispunjen, pomazan Duhom, vođen Duhom…
– činio dobro i oslobađao od đavla: čovjek je zarobljen silama koje ga drže u ropstvu. Onaj tko grije čini, rob je grijeha, reče Isus. Sile tame od kojih je Isus došao osloboditi čovjeka i te kako nas drže u zarobljeništvu. Zašto se ljudi koji su se bavili okultizmom tako teško probijaju u Kraljevstvo Božje, u tu novu stvarnost, u taj novi Božji svijet, u odnos milosti? Zato što je, kako kaže Petar, đavao ovladao ljudima.
– ubijen: Izričajem ‘mučen pod Poncijem Pilatom’ u vjerovanju Crkva izriče vjeru da je onaj kojeg je Pilat osudio na smrt povijesna osoba, čovjek poput nas. Da nije samo odglumio smrt, da se ljudima nije samo činilo da je umro. Ne, rimski ga je vojnik probio kopljem i iz njega je istekla krv. Kad su ga Josip iz Arimateje i Nikodem položili u grob, bio je sasvim mrtav.
– uskrišen: uskrsnućem je Bog pokazao kako prolaze oni koji se u njega uzdaju Pokazao je da besmisao smrti nije konačna stvarnost za one koji Božje spasenje očekuju i prihvaćaju: ’Spasenje ću donijet’ onom tko ga želi’ (Psalam 12.6).
– objavljen: uskrsli se objavio nekolicini. No dovoljno velikom broju da njihovo svjedočanstvo bude vjerodostojno i prihvaćeno. S njima je jeo i pio.
– propovijedan: od prvoga dana do danas i dok bude vremena, do na kraj svijeta, prema proročanstvu Izaije proroka svjetlost će doći (i već je u velikoj mjeri došla) do svih naroda: Sad vidim, reče Petar, da Bog nije pristran nego da mu je su svakom narodu mio onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno. Evanđelje nije pridržano za Židove, već je dano svakom narodu.
– postavljen sucem: još jedan od elemenata koje bismo rado izbjegli. Možda je Isusovo sudište drugačije od naših sudišta. Nadam se da je barem brže, efikasnije. Ali sudište ipak daje naslutiti da nije baš sve što čovjek čini u redu i da Bog neće dopustiti da se zlo proglasi dobrim.

U poslanici Timoteju i Pavao će kao i Petar u Kornelijevoj kući, reći koja je tajna prave vjere. Ono što kršćansku vjeru čini kršćanskom vjerom. Ono bez čega je ona nešto drugo ali nije vjera Kristova:

Onaj koji je tijelom očitovan
Duhom je opravdan,
anđelima pokazan,
poganima propovijedan,
u svijetu vjerovan
u slavu uznesen.

3. Posljedice oproštenja grijeha?

Posljedica Isusova djela nije samo sloboda od kazne. Kad sudac oslobodi optuženika on sa suda odlazi slobodan i od tog ga trenutka sudac više ne zanima, a ni on suca. Kad učiniš nešto pogrešno, prekršiš propis, slažeš, prevariš, ukradeš, ubiješ pa dođe onaj koji ti kaže: dobro, dužan si, ja ću platiti za tebe i sad si slobodan od osude? Ja ću umjesto tebe podnijeti smrtnu kaznu, a ti pođi slobodan? Je’l to oproštenje grijeha? Svakako da. Ali, je li to sve? Slobodan od kazne za što? Ovdje imamo jednu drugu priču: opraštanjem grijeha čovjek se vraća u ono stanje u kojemu smo bili prije no što smo pošli svojim putevima, ‘poput ovaca svi smo lutali, i svaki je svojim putem hodio’ (Izaija 53.6), u stanje zajedništva sa Stvoriteljem.

‘A kad on (Duh Sveti) dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene’ (Ivan 16. 8,9) Isus ne kaže svojim slušateljima: Duh Sveti će vas uvjeriti da ste grešni zato što ste u subotu napravili nekoliko koraka više od dopuštenoga, ili prekršili neku drugo odredbu Zakona, već se grijeh sastoji u nevjerovanju u njega koji je došao otkloniti uzroke i posljedice grijeha. Neprihvaćanje ili omalovažavanje njegova djela. Neprihvaćanje njega, a time posljedično ni njegove misije.

Bog čezne za zajedništvom sa svojim stvorenjem: »Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete najmilije? Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim i srce mi dršće za njega od nježne samilosti« – riječ je Jahvina. (Jer 13. 20). Grijeh to onemogućava.

Propovijedati Isusa iz Nazareta znači navijestiti ga kao onoga koji ima vlast, kad mu se čovjek obrati, (a) čovjeku oprostiti grijehe, (b) uvesti ga u život zajedništva s Ocem, i (c) osloboditi ga demonskih sila koje po grijehu čovjeka drže u zarobljeništvu. Budući da je grijeh sveprožimajuća stvarnost u kojoj čovjek egzistira, i ‘opraštanje’ grijeha nije jednodimenzionalno. Problem nastaje kad se grijeh gleda jednostrano. Onda se i na Isusovo djelo gleda parcijalno, sektaški, pristrano. Onda s jedne strane imamo samo duhovnu dimenziju spasenja, tzv. religijsko iskustvo obraćenja, ili pak samo socijalnu dimenziju. Isključivo naglašavanje jedne od tih dimenzija vodi ili u produhovljavanje svega ili pak u socijalno evanđelje ili u radikalnijoj verziji revolucionarno kršćanstvo. Isus se, znamo to po Judi, nije dao uvući u revolucionarne priče, jer svaka je revolucija uvijek protiv čovjeka.

Danas slavimo Oca koji nije dopustio da njegov Svetac trulež ugleda (Djela 2.27). Svetkujemo ono što svemu daje smisao, nadu i trajanje. Klanjamo se onome koji o povjerenju nije samo propovijedao već ga je stavio u Oca i u najtežim trenucima, što je na kraju rezultiralo Uskrsnućem – pobjedom nad smrću.

Audio: 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s