Obilat rod – 5. korizmena nedjelja

Jr 31. 31-34; Iv 12, 20-33

Grci – prozeliti, ljudi koji su u Izraelovu Bogu prepoznali jedinoga pravoga Boga, htjeli su vidjeti čovjeka na glasu. Htjeli su iskoristiti priliku, da kad su već u Jeruzalemu, upoznaju važnog učitelja o kome su svi pričali. Isus im odgovara da gledaju umirućeg čovjeka. Došli su se pokloniti Jahvi, Bogu Izraelovu, a vidjet će uživo, kao u reality showu, smrt njegova Sina. Reče im pri tom, da će poput sjemena koje padne u zemlju on sam umrijeti, ali da će rezultat te njegove smrti biti ‘obilat rod’. Da njegova smrt nije ni slučajna, ni besmislena, ni kraj cijele priče. Da će po toj smrti ‘svi biti uzdignuti.’ Da više nitko ne mora biti osuđen samo na zemlju, ne misleći pri tom na odlazak na Mars ili neki drugi nastanjivi planet, već u jednu novu stvarnost koju Isus (kod Ivana) zove ‘vječni život.’

Zašto je tako malo spasonosnog djelovanja Crkve danas?

Posebice je malo onog njezinog djela koji uživa sve blagodati ugodnog života na Zapadu. Zašto mi kao pojedinci tako malo spasonosno djelujemo? Zato što pod svaku cijenu želimo pobjeći od boli, od trpljenja. Jeste li ikad čuli da netko moli: ‘Gospodine što mogu naučiti, kako blagosloviti ljude oko sebe s ovim trpljenjem kroz koje prolazim? Uglavnom čujemo iz vlastitih i tuđih usta: ‘Bože ozdravi, Bože neka prođe…’ Razumljivo. Isus pak pita: ‘Što da kažem? Oče izbavi me od ovog časa?’ Ali za to, da podnese trpljenje je i došao. ‘Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu’ (Lk 9.51). Suočenje umjesto bjega. Zato su njegove rane iscijeljujuće i za nas danas (Iz 53). Hoćemo li biti poput Isusa? Onda moramo biti spremni podnijeti trpljenje znajući da nas ta čaša često neće mimoići, tj. da ćemo je morati ispiti. Spremni na nasljedovanje Isusa.

Znači li to da je ‘on naše bolio ponio’ da smo mi oslobođeni svakog trpljenja kako bi to htio tzv. Prosperity Gospel (znak dobrih kršćana je zdravlje, bogatstvo, i uspjeh, kažu)? Da nismo oslobođeni smrti, to je svakome jasno. A trpljenja? To bismo svakako jako voljeli. Apostoli nisu bili pošteđeni trpljenja niti im je to Isus obećao. Nisu ni kršćani diljem svijeta tijekom cijele povijesti. ‘Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje’ (Djela 14.22); ‘Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite braćo proroke koji su govorili u ime Gospodnje’ (Jk 5.10). Bonhoeffer kaže: ‘Krist koji trpi je od početka bio sablazan za Crkvu. Petrov prigovor (‘Bože sačuvaj, Gospodine. Ne, to se tebi ne smije dogoditi’ Mt 12. 22) je put kojim je sotona prodro u Crkvu’ (D.B. ‘Cijena učeništva’).

Kako se ponašamo u trpljenju?

‘Zašto? Zašto baš ja?’ ‘Zašto to Bog dopušta? Zašto se to meni, vjerniku, događa?’ To su besmislena pitanja. Besmislena zato što na njih nećemo dobiti odgovor. Trpljenje je nekad posljedica vladavine ega. I dok ustrajemo na tom pitanju koje se pretvara u optužbu Boga, dokazujemo da je ego taj koji nama vlada, a ne Isus koga ispovijedamo Gospodinom.

‘Za što?’ To je već smislenije. I korisnije. I kad nemamo objašnjenje (a nikad ga nemamo dok trpljenje traje) možemo se pitati (u agoniji duše, dakako) kako da se ono transformira u korist Drugoga? Trpljenje je nekad posljedica ljubavi. U Isusu je pitanje: ‘Zašto si me ostavio?’ pretvoreno u ‘Za koga si me ostavio?’ A odgovor je znan: ‘On je boli naše na se uzeo’ (Iz 53.4). Za čovjeka je bio ostavljen.

Mrziti svoj život

‘Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.’ Ove nas riječi podsjećaju da je ne samo Isus platio glavom za svoj uvjerenje, već i mnogi kršćani tijekom stoljeća. Mučenici. No, stoji i činjenica da velika većina kršćana neće dati svoj život za svoju vjeru u Isusa. Što nam onda znače ove Isusove riječi? Ljubiti život pa ga zato izgubiti. Ili mrziti život pa ga zato dobiti? ‘Mrziti’ za Židove ne znači imati osjećaj mržnje već ‘ne smatrati najvažnijim’, ‘ne staviti na prvo mjesto’. Život u smislu biološke datosti i te kako čuvamo. Nećemo ga se olako riješiti. Hranimo se, liječimo, rekreiramo. A što je ono što još više čuvamo? Što je ono što ne b trebalo biti na prvome mjestu? Što bismo to trebali mrziti? Ego, svakako. Možemo ove Isusove riječi pročitati i ovako: ‘Tko ljubi svoj ego, umrijet će. A tko mrzi svoj ego na ovome svijetu, pronaći će sebe samoga u životu vječnome.’ Egoizam je ‘na ovome svijetu’, preduvjet uspjeha. Supruga velikog astrofizičara Stephena Hawkinga koji je neki dan umro, reče: ‘Kasnije je postao poput djeteta s ogromnim egom, a ja sam mu prestala biti žena te sam mu postala sluškinja’. Znate li neku uspješnu osobu, a da nije puna ega? Znate li za neku skladnu situaciju u kojoj dominiraju egoizmi?

Umiranje staroga čovjeka

Što se mora dogoditi da do tog zaokreta i dođe? Kako da čovjek ‘zamrzi svoj život’? Kako da se odrekne ega? Novi savez, koji najavljuje Jeremija u današnjem čitanju, je savez srca. Obraćenje, ma kako to staromodno i uskogrudno zvučalo, je ključno za postizanje života. Bez obraćenja nema ulaska u taj Novi savez. Dok ego vlada našom egzistencijom, umnožavamo svoje i tuđe trpljenje. Svoje zato, što ego nikad nije zadovoljan i tuđe zato što ih zlorabimo za vlastite ciljeve (koji nas, dakako, opet neće usrećiti). Bez obraćenja, bez detroniziranja ega nema života. Obraćenje je baš po tome značajno što raskajno srce priznaje: do sad sam služio sebi, od danas odlučujem služiti Bogu. S trona svog života mičem ego i stavljam Boga. To označava ona božićna želja i čestotka: ‘neka se danas u tvom srcu rodi Isus!’ Ne osjećate li se vrijednima u prisustvu osoba koje su ili pobijedile svoj egoizam ili su ga barem postale u velikoj mjeri svjesne? Ne osjećate li se podcjenjeno i iskorišteno u prisustvu osoba koje zrače egoizmom? Egoizam je neposluh, samodostatnost, sebičnost, oholost, isključivanje Drugoga (Boga i bližnjih). Sve to i još puno više. Od toga nam se obratiti.

Križ je taj uski put

Isus reče da će ‘sve privući k sebi’. Ne otjerati od sebe zbog ljudskoga grijeha, već privući da bi nas kao Posrednik Bogu doveo, kao onaj koji je došao premostiti provaliju. Ne isključiti, već uključiti u Božju obitelj iz koje smo otišli. Čuješ li taj zov s križa da ‘podigneš oči k brdu’ (Golgote)? Odakle će nam prava pomoć doći ako ne s križa? Kamo doći, ako nam je do vječnosti, ako ne do križa? Samo taj uski put vodi u vječnost.

Audio : 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s