Novi hram Tijela

Ivan 2.13-22

Zašto je u ovo preduskrsno vrijeme, u tzv. Korizmi (dolazi od lat. riječi quadragesima – četrdeset dana – sjećanje na Isusovu kušnju u pustinji i priprava za Uskrs) važno razmišljati o ovim evanđeoskim tekstovima? Zar nije dovoljno imati ‘svečano uskršnje bogoslužje’? Bez duhovne priprave (što uključuje Riječ, zajedništvo, molitvu i post) blagdan Uskrsa nije ništa više od šunkice, jaja i hrena. Važno je razumjeti što se dogodilo kad su žene našle prazan grob! ‘Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!’ 2 Kor 5.17 Kristovim je uskrsnućem nastao novi svijet.

Što se ruši?

Što se ruši, što se gradi u pročitanom odjeljku Pisma? Hram! Što Hram predstavlja? Čemu služi? Kratka povijest: u pustinji – Prebivalište/Šator od sastanka. Dolaskom u zemlju obećanja gradnja I Hrama (957 B.C. – Salomon) – po babilonskom osvajanju: rušenje Hrama (586. B.C.) – II Hram Ezra 538 B.C. Herod Veliki 20 B.C. ga obnavlja i proširuje, a 70 A.D rimska ga vojska ruši, a nakon 135 A.D – Židovi izgnani iz Palestine sve do iza II svjetskog rata.

Za Prebivalište se Mosiju kaže da ‘postupi točno prema uzorku koji mu je pokazan’ (Izl 25.9). Nije dakako riječ o tome da se neki original nalazi negdje na nebu (kako se zna čuti u nekim tumačenjima), a zemaljski bi bio kopija, već je riječ o ‘mentalnoj slici’, viziji, koju je Mojsije dobio i prema kojoj je trebao napraviti Šator. Kako znamo da ‘gore’ nema Hrama? Čemu služi Hram? Hram pretpostavlja udaljenost između Boga i čovjeka koju treba prevladati žrtvom i molitvama (Psalmi). A budući da je ‘već žrtvovana Pasha naša, Krist’ (1 Kor 5.7), čime nas je približio Bogu, Hrama u Novom Jeruzalemu nema (Otkrivenje 21.22). Bog je posred svoga naroda. Nema otuđenja, nema žrtve, već gledanje onoga kome smo cijeli život vjerovali i vjerno služili.

Koji znak nam možeš dati da imaš vlast, autoritet, pravo da se dotakneš samog svetišta – Hrama, ljuti su ga pitali? Sve što je bilo u hramskom kompleksu trebalo je biti u službi onog najsvetijeg. Što je to bilo? Od hramskog dvorišta, preko Svetinje do Svetinje nad svetinjom u kojoj je središnje i jedino mjesto zauzimao Kovčeg saveza. Onaj tko je u Hram došao morao je moći sa svime što se tu događalo, pa čak i kad osobno ne bi mogao ući u tu Svetinju nad svetinjama (samo Veliki svećenik jednom godišnje), susresti živoga Boga. A sad se tu ispriječila zarada. I preko toga, da se na put između Boga i čovjeka ispriječi bilo što, Isus nije mogao ne reagirati: istjerao ih je. Povijest nam svjedoči koliko toga baš religija stavlja između Boga i čovjeka. Često u najboljoj namjeri. Religiji bi glavni zadatak trebao biti krčenje puta Bogu, a ne stavljanje zapreka i stupica koje jadni čovjek ionako ne može savladati.

Pomirilište (susretište)

Za one koji su manje upoznati: Kovčeg od bagremova drva, optočen zlatom, s četiri alke, kroz koje su išla dva zlatom presvučene motke. U tom su kovčegu bile ploče Saveza, a pokrov – od čistog zlata, s dva zlatna kerubina koji su okrenuti jedan prema drugome i dodiruju se krilima. Tu u tom ‘prostoru’ omeđenom krilima anđela, Jahve je rekao da će se sastajati s Mojsijem i govoriti mu (Izl 25). Zapazite čak se ne kaže da je Bog govorio po Zakonu, već baš osobno u Pomirilištu, u Susretištu. I što sad kad tog Susretišta više nema? Zar je Bog je prestao govoriti? Ne možemo ga više susresti i čuti? Trebamo li možda tragati za Kovčegom poput Indiana Jonesa koji preduhitri naciste koji su isto tražili Kovčeg Saveza kako bi poput Izraelaca bili nepobjedivi (Otimači izgubljenog kovčega’ S. Spilberg/Harrison Ford)? Svakako ne. Pavao piše: ‘Sada se pak izvan Zakona (Gdje je Zakon? U kovčegu Saveza!) očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.’ (Rim 3.21-26). U Isusu smo pronašli izgubljeni kovčeg. U Kristu je traganje završeno. U Kristu čujemo, vidimo, dodirujemo Boga. U Kristu smo susreli Boga. Krist je Bog s nama. Duh je Bog u nama.

Što se gradi?

Koji nam, dakle, znak možeš dati? Vidjeli smo pretprošle nedjelje: Sam Bog s neba je spriječio Petra u njegovoj ludosti (govor iz straha) da izjednači Isusa sa zakonodavcem i prorokom (Mojsijem i Ilijom) rekavši (viknuvši): ‘Ovo je Sin!’ Ponavljam što tada rekoh: Znak da je nastupilo novo doba jest Kristovo uskrisenje. I to, i samo to je ono ključno po čemu je kršćanska poruka novum u ovome svijetu. Mudrih ljudi je bilo i bit će. Ali samo je jedan, snagom Očevom, uskrišen od mrtvih. Onaj koji se za nas žrtvovao. Time su svakom čovjeku otvorena vrata u Svetinju, bez obzira na naciju, spol, boju kože… ‘Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju’ (Gal 3.26-29). Da, uskrsnuće iz mrtvih je taj znak koji su i ne znajući tražili. Pred uskrsnućem i veličanstveni Hram izgleda beznačajan.

Zašto je uskrsnuće znak? Zar zato što je čudo? Nešto ne uobičajeno, nešto što iskače iz našeg iskustva? Zadivljujuće i zapanjujuće? Sve to svakako jest. Ali, je li to sve? Što je smrt? Uz smrt vežemo: tugu (za drugim), strah (za sebe), obesmišljavanje životnih postignuća.. Voljeli mi to ili ne, smrt ima zadnju riječ u životu pojedinca. Zato se ljudi koji nemaju nade tješe da se njihovo djelo nastavlja u djeci, prijateljima društvu. Ili pak odustaju od svake utjehe i prepuštaju se fatalizmu. Kristovo je uskrsnuće dokaz Božje moći da stane na kraj besmislu. Da svoje stvorenje vrati iz vremenitosti u vječnost. Iz smrti u život. Unatoč neposluhu, lutanju, pobuni, grijehu. Da, Bog je veći od svih naših ludosti. Kakav je to Bog? Milostivi Bog.

Ako je stari Hram srušen, što se gradi? Isus reče: tijelo i to za tri dana. Koje tijelo? Kristovo tijelo. A to je? Crkva, dakako. Jedna, sveta, sveopća, i apostolska. Jedna unatoč svim podijeljenostima. Sveta unatoč svim slabostima i grijehu. Sveopća unatoč svim sektašenjima i parcijalnostima. Apostolska unatoč svim krivovjerjima. Zašto i kako to može biti? Zato što je onaj koji je ‘ljubio Crkvu i sebe za nju dao’ (Ef  5.25) obećao da će unatoč tome što će ‘vrata paklena’ na nju ustati, ona opstati (Mt 16.18). On je jamac pobjede. 

Audio: 

Jedna misao o “Novi hram Tijela”

  1. Pingback: Pen de Gio

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s